Intervju Dennis Gratz: Nazivati bilo koga “Ostali” je izraz salonskog fašizma

Goran Pandža
Autor 6.1.2012. u 14:31

Intervju Dennis Gratz: Nazivati bilo koga “Ostali” je izraz salonskog fašizma

Predsjednik Naše Stranke, Dennis Gratz, je za domaće političke prilike, u svakom pogledu neuobičajena pojava. Osim što je, samo po sebi dovoljno neobično, vidjeti mladog čovjeka (rođen 1978. god.) na čelu neke ovdašnje stranke, životopisom, obrazovanjem i manirom prizemnog i pristupačnog čovjeka, sasvim odskače iz šablona bosansko-hercegovačkih i balkanskih političara.

Gimnaziju je završio u Kölnu, Pravni fakultet u Sarajevu, magistarski studij na ACIPS-ovom Evropskom regionalnom magisteriju, a doktorat na temu elitocida u Bosni i Hercegovini, brani 2007. godine na Univerzitetu u Hamburgu, čime stiče titulu doktora filozofskih nauka.

Živi i radi kao advokat u Sarajevu, predsjednik je Naše Stranke, oženjen, govori engleski, njemački i pasivno francuski jezik…I čini se da bi u nedogled potrajalo  nizanje superlativa, zato je bolje da umjesto uvodnih impresija, govore buduća djela i intervju koji slijedi.

U iskrenom i na trenutke polemičnom intervjuu za tacno.net , razgovarali smo o novoformiranoj državnoj vlasti u BiH, koaliciji SDP-SDA, “Silosu” i Kazanima, diskriminaciji tzv. “Ostalih”, stanju kulturnih institucija, poukama Naše Stranke iz prošlosti i planovima za budućnost.

 

Razgovarao: Goran Pandža

 

Gospodine Gratz, konačno smo dobili novi saziv Vijeća ministara, a prije su već formirane kantonalne i entitetske vlade. Kako prognozirate funkcionalnost vladajućih koalicija i kako će se Naša Stranka postaviti u aktuelnim političkim odnosima?

Dobro je što je konačno formirana državna vlast. Izuzetno je loše što je ta vlast očito isključivo formirana na paritetnom principu (2+2+2) i što smo posljednjih dana bombardovani informacijama o tome koju će ministarsku poziciju koji predstavnik jednog od tri konstitutivna naroda u BiH pokrivati. Kao da etnički balans već nije uređen Ustavom BiH, pa se još jednom moralo naglasiti kako je to veliki uspjeh tzv. šestorke, to što je Srbin ministar ovoga, a Bošnjak ili Hrvat ministar nečeg drugog. Ni riječ o programu, ni riječ o tome šta nova državna vlast namjerava napraviti. Javnost je dobila dva signala, rekao bih izuzetno loša po državu BiH u ovom trenutku: građanska opcija koju je zagovarao SDP BiH je doživjela težak poraz, jer je ova stranka pristala sebe degradirati u bošnjačku socijaldemokratsku stranku, šta god to u ovom trenutku značilo. I drugi signal je – o svemu se može dogovoriti, kad ponestane novca za ministarske i poslaničke plaće. Dakle, da sumiram: novu državnu vlast čekaju veliki izazovi u 2012. godini, koja prema svim pokazateljima prijeti da bude vjerovatno jedna od ekonomski najtežih od rata naovamo. Od infrastrukturalnih investicija koje bi trebale pokrenuti posrnulu privredu pa do pametnog ulaganja u elektroenergetski sektor, sve su to izuzetno krupni zalogaji za čiju provedbu mora postojati izuzetno kvalitetan okvir saradnje i komunikacije stranaka koje su na vlasti. Ja sam skeptičan da će takvo što biti uspješno iz jednostavnog razloga što vlast ne funkcionira ni na kantonalnom a kamoli na federalnom nivou, gdje su odnosi puno jasniji i jednostavniji. Ne znam zašto bi se iste stranke, uključujući SNSD i SDS, dogovorile na najvažnijem, državnom nivou, na kojem nastupaju u ideološki i programski dijametralno suprotstavljenim ulogama. No, sasvim je jasno da će Naša stranka, kao i do sada, podržati sve napore bilo koje vlasti da zemlju izvede iz krize. Mi ne pronalazimo nikakvu satisfakciju u tome da promatramo paćenje nefunkcionalnih vlada ili da na bilo koji način blokiramo konkretne pomake. Naša stranka neće voditi negativnu kampanju, niti svoju reputaciju graditi na blokadi i nekonstruktivnom kritiziranju. Ipak, sasvim je jasno da je vrijeme da neke nove stranke, novi ljudi, nove ideje preuzmu kormilo i ovu zemlju zaista istrgnu iz ralja ratnohušačke retorike i etnonacionalizma. Meni je nevažno koje nacije, etničke pripadnosti ili vjere je ministar bilo kojeg resora. Želim da je ta osoba kompetentna, vrijedna i odgovorna. Ovaj pristup, rekao bih, mora biti postulat rada svake političke partije u zemlji. Tek onda možemo ostvariti stvarne pomake ka uređenju naše zemlje u modernu, sekularnu, demokratsku evropsku državu.

 

 

Da li je pristajanjem na ovakav način formiranja vlasti, SDP kapitulirao pred nacionalističkom logikom, odnosno, da li su mogli drugačije?

Veoma je nezahvalno špekulirati kakve je sve opcije SDP kao relativni izborni pobjednik imao na raspolaganju. Njihova dilema mi je potpuno jasna: opcija je bila da SDP ostane principijelan tj. odbije učestvovati u etničkoj slagalici i ode u opoziciju. No, time bi iznevjerio očekivanja 300.000 ljudi koji su ovoj stranci dali svoj glas. S druge strane, prinudno formiranje vlasti sa SDA, te sa dva HDZ-a s jedne i SNSD-om i SDS-om s druge strane, dakle strankama koje su posljednjih petnaest godina kreirale našu društvenopolitičku svakodnevnicu i u velikoj mjeri doprinjele katastrofalnoj ekonomskoj situaciji u zemlji, da ne govorim o kontraverznim poslovno-političkim aktivnostima njenih istaknutih pojedinaca i posve nepodnošljivih izleta u najgori etnopopulizam i kleptokratiju, je zasigurno u velikoj mjeri odredilo domet učinaka tako formirane vlasti. Posebno me razočarala koalicija na federalnom nivou sa SDA. Naime, s ovom političkom partijom se teško šta može dogovoriti, a kamoli uspješno privesti kraju, jer se njihova koalicijska dinamika uglavnom svodi na saradnju kada se povlače politički potezi koji su u njihovom interesu; u suprotnom su protiv. Najbolji primjer za ovakvo vladanje je Kanton Sarajevo, u kojem SDA, kad joj se prohtije, odbija u skupštini potvrditi odluke koje je njezina vlada u koaliciji donijela. Kada ovu konstalaciju „obogatite“ besmislenim uvrštavanjem jedne profašističke stranke sa hrvatskim predznakom koja nije dobila većinsko povjerenje hrvatskih glasača, kao i jedne klijentelističke stranke bez vizije i programa, ali sa jasnim ciljem donošenja poreskih olakšica za biznis kojim se čelnici te stranke bave, onda je i pticama na grani jasno da će takva vlast jedva preživjeti do sljedećih izbora. Slično, nažalost, očekujem i za državnu vlast. Dakle, SDP jeste kapitulirao pred nacionalističkom logikom iz razloga što je pristao na etničku slagalicu, ali je pošteno priznati da nisu imali puno opcija. Samo mi nije jasno zašto je ovaj cirkus morao trajati 450 dana.

Nedavno ste izdali obavijest da je načelnik Bosanskog Petrovca i ujedno jedini načelnik Naše Stranke, Ermin Hajder, odlučio napustiti stranku. O čemu je zapravo riječ?

Ermin Hajder je zaključio da je za njega korisnije da više ne bude član Naše stranke. Stranka na njegovu odluku ni na koji način nije mogla uticati, tako da je i meni zagonetka zašto je odustao od ove ideje. Naša stranka je u posljednjih šest mjeseci na svakom polju pokazala svoj kvalitet i potencijal, transformirajući se od stranke koja je podbacila na izborima 2010. u perspektivnu građansku bosansko-hercegovačku političku opciju, čiju promjenu je, siguran sam, primjetio i gospodin Hajder. Ja sam ga lično, nakon preuzimanja funkcije predsjednika u aprilu prošle godine, pozvao u predsjedništvo NS i zamolio ga da reaktivira svoje učešće u stranačkim poslovima u kapacitetu po njegovom izboru i željama, što je on odbio, obrazlažući svoju odluku umorom i zasićenošću politikom. Njegova reakcija je naišla na moje puno razumijevanje. Na kraju smo dobili jedno pismo kojim nas je obavijestio o svom istupanju. Ljudi napuštaju ili mijenjaju stranke, to nije ništa novo. Pretpostavljam da će se stvarni razlozi Hajderovog izlaska iz Naše stranke vjerovatno iskristalizirati u nekoj skoroj budućnosti.

 

Načelnik Bosanskog Petrovca, Ermin Hajder

Dozvolite da idućim pitanjem budem ličan, jer me se posebno tiče. Prilikom izjašnjavanja u raznim formularima, ne želim da se pišem kao pripadnik jednog od konstitutivnih naroda. Isto tako, smatram uvredom ako me u mojoj zemlji svrstaju u tzv. “Ostale”. Želim biti običan građanin, stanovnik Bosne i Hercegovine, da me se zbog takvog opredjeljenja ne diskriminira. Na tragu ove ideje je i inicijativa NS, koju je podnio vaš zastupnik u Domu naroda FBiH, Peđa Kojović. Možete li pojasniti ovu inicijativu i smatrate li da će biti usvojena?

Naša stranka je ovu inicijativu pokrenula na nekoliko nivoa vlasti i njihov cilj je da se u ustavnopravnom smislu izjednači status svih onih građanki i građana BiH koji se ne izjašnjavaju kao Bošnjaci, Srbi ili Hrvati. Iskreno sam skeptičan hoće li ova inicijativa biti uspješna iako mi nije jasno kako i zašto neko može biti protiv toga. No, inicijativa i kao takva jeste vrlo korisna. Možda ćemo imati priliku da vidimo ko je protiv ravnopravnosti svih građanki i građana BiH i zašto.

Iako smo iznenađeni pasivnošću i količinom političkog kalkulisanja  s kojom je vladajući SDP primio ovu inicjativu na znanje nadamo se da će mediji i  javnost izvršiti pritisak i tako doprijeniti da se konačno implementira presuda Evropskog suda za ljudska prava, tzv. Sejdić-Finci presuda, i na taj način ispuni jedan od preduvjeta za BiH da još ove godine preda aplikaciju za članstvo u EU.

Pojam „Ostalih“ i ja, lično, doživljavam diskriminatorskim i uvredljivim. Ideale humanizma i evropske tradicije poštivanja ljudskih prava i sloboda tek možemo tretirati potpuno usvojenima kada se na ljudski i dostojanstven način budemo odnosili prema vlastitim građanima. Nazivati bilo koga „Ostali“ je izraz salonskog fašizma i odjek je krvave prošlosti čiji se repovi još uvijek provlače kroz našu svakodnevnicu.

Jedna za drugom, zbog nedostatka finansijskih sredstava, zatvaraju se kulturno-istorijske institucije BiH od državnog značaja. Ključ u bravu je stavila Umjetnička galerija, nedavno i Zemaljski muzej, a ovih dana je isto najavila i uprava Historijskog muzeja. Koje je rješenje ovoga problema?

Jedino rješenje mora biti uvrštavanje kulturnih institucija od državnog značaja kao stalne stavke u budžet države BiH. Neprihvatljivi su argumenti kako je neophodno da se prvo riješi pravni status ovih ustanova tj. uskladi njihova pravna forma sa novom bosansko-hercegovačkom realnošću kojom dominiraju entiteti i kantoni. Mislim da ova dva pitanja treba posmatrati odvojeno. Naša jedina moguća realnost je država Bosna i Hercegovina, a njeno postojanje između ostalog reflektuje i djelovanje i održavanje kulturnih institucija kao što su muzeji, narodna pozorišta i galerije itd. Mislim da se cijela ova zavrzlama treba presjeći jasnom i decidnom odlukom državne vlasti da stoji iza zaštite i promocije našeg kulturnog blaga. To što je kod nas kultura entitetska i kantonalna prćija ne smije značiti da je identitet i kulturno baštinjenje Bosne i Hercegovine svedeno na paramparčad etnički dominiranih teritorija. Upravo suprotno – ako naše najvatrenije patriote u kantonima i entitetima stvarno žele spasiti državu, onda se trebaju i založiti da kultura postane stvar od državnog značaja, a samim time i njezino njegovanje i razvoj.

Član Predsjedništva NS, Dino Mustafić, je oštro reagovao na odluku Skupštine Kantona Sarajevo o pružanju pravne i finansijske pomoći osmorici osumnjičenih za ratne zločine nad srpskim i hrvatskim civilima u logoru “Silos”. Kako razlikovati ovaj i slične slučajeve, od procesa Iliji Jurišiću, kada je sarajevski dio javnosti bio jasno opredijeljen da se pruži finansijska i svaka druga pomoć osumnjičenom? Da li je svaka pomoć osumnjičenima za ratne zločine neopravdana i ako nije, kako prepoznati u kojim slučajevima je opravdana?

Dopustite mi da razjasnim nekoliko stvari: zastupnici Naše stranke u skupštini Kantona Sarajevo, Danis Tanović i Peđa Kojović, jedini nisu učestvovali u sramnom glasanju o pružanju finansijske pomoći osumnjičenima za ratne zločine u logoru „Silos“, smatrajući skandaloznim i naposlijetku neustavnim uplitanje bilo koje institucije pa i same skupštine u rad pravosudnih organa. To jednostavno nije u duhu demokratije jer apsolutno i najradikalnije narušava princip podjele vlasti. Drugi problem je činjenica da se ovakvim djelovanjem skupštine ali i sarajevskih općina obezvrijeđuje ne samo rad organa krivičnog gonjenja već i sam karakter rata. Ako dopustimo da se osumnjičeni za ratne zločine počnu razlikovati u „naše“ i „njihove“, dopustili smo jednu užasnu relativizaciju tragedije koja je najviše pogodila upravo bošnjački narod, i trajno onemogućili katarzu svih etničkih skupina da priznaju i naposlijetku se ograde od zločina počinjenih u njihovo ime.

Druga stvar koju želim istaći je apsolutno neprimjereno poređenje između slučaja Ilije Jurišića i postupaka koji se vode ili će se voditi pred Sudom BiH. Ilija Jurišić je bio žrtva ispolitiziranog krivičnog gonjenja jedne strane države i Bosna i Hercegovina je imala punu pravnu i moralnu obavezu da mu obezbijedi najbolju moguću pravnu zaštitu i zastupanje, tim više što nadležni organi BiH protiv istog nikada nisu vodili bilo kakvu krivičnu istragu niti je za takvo što bilo povoda. Napominjem da je gospodin Jurišić uhapšen na teritoriju druge države, kao uostalom i general Divjak, i da su optužnice protiv obojice klasični primjer političkog maltretiranja i zastrašivanja koji na kraju očekivano nisu urodile plodom osim što su izbrukale srbijansko pravosuđe.

Privatno ću se složiti sa karakterizacijom procesa gospodinu Jurišiću kao montiranog, ali sjetimo se da su i tada mnogi, ponajviše političari iz RS, zamjerili na pružanju bilo kakve pomoći, tako da uvijek postoji i ona „druga strana“ priče. A još jedno stratište nedužnih civila, koje također iznova otvara polemike, su Kazani. Kako ocjenjujete činjenicu da ni toliko godina nakon rata, još uvijek nije postavljena spomen-ploča žrtvama?

Nepostavljanje spomen-ploče na Kazanima smatram apsolutno sramnom. Stid me je zbog ignorancije i opće indiferentnosti naših gradskih vlasti kada je u pitanju taj događaj i sve u vezi njega. Postoje, naravno, časni izuzeci, ali imam utisak da gradskim vlastima općenito vlada jedna atmosfera slijeganja ramena i zabrinjavajuće nezainteresiranosti. Naravno, nikome nije palo na pamet da je možda ljudski i moralno istražiti i „svoje“ zločine, a ne samo uperivati prstom u „njihove.“ Takav pristup bi bio prije svega human, imao bi potencijal za pomirenje i zacijeljivanje kolektivnih rana i definitivno bi pokazao neophodno poštovanje porodicama žrtava, bez obzira na njihov etnički predznak. No, to nije u interesu etnonacionalnih stranaka koje upravo iz straha i mržnje zavađenih skupina crpe svoj izborni legitimitet i snagu. Takođe ne prihvatam argument da bi se adekvatnim obilježavanjem Kazana umanjila žrtva i patnja Sarajeva pod opsadom. Mislim da je upravo obaveza ovog grada kao jednog od najvažnijih simbola otpora agresiji i stradanju nedužnih u prošlom ratu da na adekvatan način obilježi i prije svega temeljito utvrdi sve okolnosti ovog zločina.

 

Dennis Gratz

Zamolio bih Vas za iskren odgovor na iduće pitanje. Šta smatrate najvećom greškom u dosadašnjem djelovanju Naše Stranke koju biste, da je moguće, ispravili – i obratno, koje dostignuće biste izdvojili?

Najiskrenije, mislim da je naš ideološki profil mnogima bio nejasan i da su nas neopravdano doživljavali razočaranim buntovnicima koji su htjeli „ukrasti“ glasove SDP-u. Naravno, ispostavilo se da je ovo sa „krađom“ glasova potpuno besmisleno, što su pokazali i rezultati lokalnih i općih izbora. Druga greška je bila disperzija aktivnosti. Htjeli smo previše i to odjednom, baveći se u velikoj mjeri sami sobom. I, na kraju, nezavidna materijalna situacija, koja je upravo bila posljedica jedne prinicipijelne odluke da nas niko u zemlji i inozemstvu ne može i neće „kupiti“. Ti problemi su, hvala Bogu, prošlost. Naša stranka je u međuvremenu jasno izgradila profil socijal-liberalne političke partije koja nema nikakve tolerancije prema kršenjima ljudskih prava i koja zagovara i spremna je sprovesti reforme i političkog i ekonomsko-socijalnog sistema. Mi smo ovakvim opredjeljenjima, koja smo programski definirali kao „Treći put“, otvorili prostor djelovanja kojeg tradicionalno ispunjavaju stranke lijeve i „zelene“ provinijencije. SDP, sudeći po svojim programskim dokumentima sebe takođe  doživljava kao lijevu, građansku, opciju, ali kad treba prijeći s riječi na djela, pokazuje nesposobnost da se drži svojih deklamovanih prinicipa. To se može vidjeti ne samo po izboru koalicionih partnera nego i po onome što su radili, odnosno, nisu uradili, za evo nešto više od godinu dana… Naš je politički profil, rekao bih, čestitiji, jer zaista aktivno provodimo ono što zagovaramo. U međuvremenu smo se i materijalno stabilizirali, rezultatima upravo izbora iz 2010. godine, koje smo najviše mi percipirali kao poražavajuće, iako su nam omogućili vrlo aktivno političko djelovanje na nivou Kantona Sarajevo i Federacije BiH. No, naše ambicije su realno bile veće i ako ovako nastavimo, siguran sam da ćemo 2014. godine biti parlamentarni na svim nivoima.

Što se dostignuća tiče, rekao bih da smo konkretnim inicijativama i političkim radom u prošloj godini pokazali da je Naša stranka perspektivna politička opcija koja se zaista i na najiskreniji mogući način posvećuje riješavanju stvarnih problema našeg društva. Cilj nam je da se bavimo ljudima, da im omogućimo zadovoljavanje najkompleksnijih ali i najjednostavnijih potreba. Na tom fonu je bila i posljednja inicijativa Foruma mladih Naše stranke, koji su svojom akcijom prikupljanja potpisa izdejstvovali obećanje GRAS-a da će uvesti cijelonoćnu vikend liniju i time omogućiti jeftin i bezbjedan transport Sarajlija i poslije ponoći, kako doliči prijestolnici jedne evropske države. Dakle, da zaključim: politika Naše stranke je politika konkretnih i provodivih političkih akcija, bez populizma i jeftine ideologije. Zato naš razvoj ide tako sporo. Svrha postojanja Naše stranke jesu upravo korjenite društvene promjene, ali da bi se ovaj zasigurno mukotrpan i dugotrajan proces uopšte dogodio, neko mora napraviti prvi korak. Uvjeren sam da će građanke i građani BiH prepoznati ovu ambiciju i kapital, i da ćemo sve više rasti i time biti u poziciji da preuzimamo veći dio odgovornosti.

Jasno da ne zavisi samo od Vas, već i od raspoloženja ljudi na terenu, ali, da bi se Naša Stranka pozicionirala kao istinski bosansko-hercegovačka, potrebno je da snagu raspodijeli u cijeloj Bosni i Hercegovini, što trenutno nije slučaj. Koliko je od Vašeg dolaska učinjeno po tom pitanju i da li je realno, u skorije vrijeme očekivati ogranke u Posušju, Širokom, Gacku i drugim sredinama koje trenutno nisu blagonaklone politici NS?

Očito je da Naša stranka svoju bazu ima u urbanim sredinama, posebno u Sarajevu, Zenici, Brčkom, Tuzli i Banjoj Luci. No, takođe je tačno da odbori Naše stranke postoje i drugdje, i to u oba entiteta, mada, priznajem, u dosta manjem kapacitetu. Ako to uzimamo kao preduvjet za atribut „bosansko-hercegovačka“ onda mi to zaista jesmo. No, ja lično smatram da to nije dovoljno. Neophodno je i da politika i ideologija jedne bosansko-hercegovačke stranke ima za cilj uspješno i proaktivno političko djelovanje na prostoru cijele zemlje. Sretan sam što Naša stranka ispunjava i ovaj preduvjet, jer mi svojim djelovanjem ne pravimo razliku između entitetskih linija razgraničenja i na jednak način promovišemo ideju zajedništva i prosperiteta kako u općini Novo Sarajevo, tako i u Šamcu.

Ja sam svjestan da Naša stranka zastupa ideju koja je sigurno nekoliko godina ispred svoga vremena, ali vam jamčim da ćemo jačati svugdje u BiH, upravo zato što smo uspjeli u političku arenu u BiH uvesti jedan novi način bavljenja politikom kojeg krase efektivnost, kompetentnost, dostupnost i poštenje.

Svjedoci smo da veliki broj, uvjetno rečeno “malih stranaka”, konstantno izlazi na izbore i pri tome ne prelazi izborni prag. Kada bi se barem dio takvih, ideološki bliskih stranaka, okupio u predizborne koalicije, izvjesno je da bi nakon izbora činili relevantan faktor u pregovorima za formiranje vlasti. Da li će se konačno nešto učiniti na tom planu?

Ja sam neposredno nakon preuzimanja funkcije predsjednika Naše stranke i javno pozvao partije građanske provinijencije na zajednički rad i udruživanje kapaciteta, upravo iz razloga što smatram da je za uspjeh građanske ideje u BiH izuzetno važno omasovljenje i izlazak iz partijske fragmentiranosti koja nikome ne koristi. No, suočili smo se s problemom praktičnog nepostojanja političkog rada velikog broja ovih „malih“ stranaka, što nas je dovelo u poziciju da čekamo. Trenutno osim Naše stranke i SBB BiH, koja ideološki i kulturom političkog djelovanja nije partner s kojim želimo realizirati naše ciljeve, nema „žive“ političke partije u opoziciji, što ne znači da nećemo težiti da sa strankama kao što su LDS i GDS, ili NSP u RS nećemo pokušati uspostaviti saradnju i dogovoriti zajedničke aktivnosti za sljedeće izbore. Ja, međutim, vjerujem da je ipak sjedinjavanje određenih malih stranaka u jednu veću upravo onaj pravi pokazatelj da rukovodstva ovih stranaka odgovorno shvataju politički rad i žele ga staviti u funkciju građanki i građana ove zemlje. Hoće li nam to uspjeti, zbilja ne ovisi samo o nama. Lopta je na strani terena naših kolega i prijatelja.

 

 

Goran Pandža
Autor 6.1.2012. u 14:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija