Intervju – Dino Mustafić: Ne treba dopustiti da nam historija postane refren

Amer Bahtijar
Autor 1.10.2013. u 16:37

Intervju – Dino Mustafić: Ne treba dopustiti da nam historija postane refren

Foto: Marko Vrljić

Nije slučajno Bosna i Hercegovina bila najveća žrtva jugoslavenske zajednice jer ovdje su se mnoge stvari prikrile, sakrile i izašle u najgore vrijeme. Mi zbog budućnosti naše djece ne smijemo dopustiti da se takve stvari ponove.

Dino Mustafić, Sarajlija, jedan od najvećih bh teatarskih i filmskih reditelja. Režirao je dokumentarne filmove, muzičke programe i pozorišne predstave. Njegov prvi igrani film “Remake” doživio je svjetsku premijeru na Internacionalnom filmskom festivalu u Roterdamu 2003. godine gdje je izabran među pet najboljih filmova Festivala. Predstave Dine Mustafića izvođene su u mnogim teatarskim centrima na ex-jugoslavenskim prostorima, te na festivalima u Njemačkoj, Egiptu i Italiji.  Predstave “Pukovnik Ptica”, “Četvrta sestra” i “Helverova noć” nagrađene su nagradom “Ključ Tmača” koju dodjeljuje časopis za dramu, teatar i odgoj TmačaArt. “Helverova noć” je nagrađena i na festivalima u Kairu, Rijeci i Prištini, te je time ušla u historiju Kamernog teatra 55 kao najnagrađivanija predstava. Dino je direktor Internacionalnog teatarskog festivala MESS u Sarajevu. Prvi put u povijesti MESS-a festival je otvoren predstavom  “Osvajanje sreće” ispod Starog mosta u Mostaru.

U intervjuu za tacno.net  govori o teatrau, društvu, BiH, politici…

Razgovarao: Amer Bahtijar

Počeo je MESS, ali ja ću početi s pričom o događaju koji je regionalni, a to je gej-parada u Beogradu koja se trebala održati. Ponovno je otkazana, a argument je da vlast ne može garantirati sigurnost. To je jasno priznanje vlasti da su huligani moćniji. Koliko su uopće huligani i kriminalci jači od države?

Prije svega mislim da je kapitulacija vlade Srbije pred silom i nasiljem odlika pojedinih režima na Balkanu koji još uvijek uvažavaju argument snage i mišića, a ne one civilizacijske vrijednosti i argumente demokratije, a to je da se zaštite manjinske zajednice i manjinske grupe – jer demokratija nije teror većine već uvažavanje manjinskog mišljenja i manjinskoga prava. Međutim, mi, nažalost, na Balkanu imamo jednu vrstu demokrature, vladavinu jedne kompaktne većine koja se vrlo često, neargumentovano obračunava sa svojim neistomišljenicima na različite načine. Ti su pritisci od toga da se ne može zaštiti jedna manjinska zajednica do toga da je važnija partijska lojalnost i odanost od bilo kakvog principijelnog i konzistentnoga stava, dakle, mislim da niti jedan disonantni ton koji se javio, ili individualno ili na nivou kolektiva, nije uspio proći kroz politički labirint koji je najčešće podržavan novom kastom ekonomskih moćnika koji su u politici pronašli sredstvo za pljačkanje i bogaćenje, tako da mene ne iznenađuje to što se dešava u Beogradu, Prištini i u Sarajevu. Čak i u Zagrebu, kad su ušli u Evropsku uniju, vidjeli smo kako Evropa tjera političke oligarhije da prvo poštuju proceduru, da poštuju pravila i zato nam je užasno važan taj proces integracija u Evropu.

Krenut ćemo prema MESS-u. MESS je već izrastao, ovo je 17. nakon rata. Uspjeli ste napraviti jedan festival koji je možda vodeći te vrste. Koliko za to treba energije, koncepta, ideje i vizije?

Moram reći da je festival timski rad. Tačno da je mojim dolaskom na čelo festivala 1997. sarajevski MESS rekonstruiran i da smo mu dali novi predznak da bude međunarodni, ali se festival, što je vrlo bitno naglasiti, upravo tokom opsade pretvorio u produkcijsko tijelo i organizirao prvi Sarajevo Film Festival koji se zvao Poslije kraja svijeta. Taj period vezan je upravo za direktovanje režisera predstave koji otvara festival Harisa Pašovića, a svakako da smo mi željeli nastaviti taj kontinuitet malih eksperimentalnih scena koji su se u bivšoj Jugoslaviji transformirali u jedan od najrespektabilnijih strukovnih pozorišnih festivala jer je MESS jednim dijelom jedna identitarna činjenica grada Sarajeva. Naravno da smo vrlo ponosni što smo u ovih 17 godina uspjeli izgraditi imidž festivala koji je prepoznat na Balkanu i u Evropi i koji je zaista u proteklih 17 godina ugostio najznamenitija pozorišna imena, kompanije, ljude i predstave. Mi smo taj veliki dio programa imali priliku prikazati i u drugim gradovima u BiH, ali se MESS u međuvremenu transformirao i kao jedan svojevrsni pozorišni i kulturni centar tako da je tokom cijele godine uz niz različitih programa, od programa Modula memorije, koji se bavi perspektiviranjem umjetnosti i sjećanja, do programa kao što je Andiplomantika, koji se bavi jednom hrabrom, radikalnom umjetničkom sredinom u onim sredinama koji imaju određene problem. Pa smo uspostavili određene veze, uspostavili veze sa Sarajevom, Banjom Lukom… Prošle godine pokrenuli smo proces koji se zove MESS school, gdje mlade gimnazijalce educiramo šta je to scenska umjetnost do toga da smo uspjeli podići prvu savremenu plesnu kompaniju koja se zove “MESS Dance Company”. Dakle, iza toga je veliki rad, velika upornost, entuzijazam i cijeli jedan generacijski istup. Mi smo fokusirani na mlade, što je vidljivo iz našeg programa jer imamo radionice, imamo program koji se zove Future MESS, studentski program koji se bavi otkrivanjem mladih, darovitih talenata u sferi pozorišne umjetnosti. Zašto govorim sve ovo? Govorim zato što je važno podsjećati šta smo uradili, praviti rezime, ali s druge strane važno je da jedna kulturna institucija kao što je festival MESS mora biti vrlo dinamična u svom razvoju i mi smo godinama rasli programski i sadržajno i naše su ambicije u tom smislu uvijek bile velike i visoko su bile postavljene te ljestvice, standardi su bili izuzetno visoki. Nažalost, nekad nismo imali mogućnost da budemo shvaćeni i ispraćeni u svim našim namjerama jer se MESS velikim dijelom sufinansirao za svoje programske sadržaje od programskih sponzora, donatora, raznih kulturnih centara, međunarodnih fondova, a briga države za tu kulturu bila je vrlo promjenjiva. Ona je ovisila o senzibilitetu pojedinog ministra, premijera ili različitog nivoa vlasti jer je MESS specifičan, pa ga finansiraju svi nivoi vlasti u različitim postocima, ali još nismo uspjeli da ga nakon 53 godine postojanja stabiliziramo i da mogu odgovorno reći da 2014. znamo da ovaj festival nećemo dovoditi u pitanje sa budžetom jer reći ću na kraju da se u posljednjih 5 godina budžet festivala smanjio za 73%. Program se nije smanjivao i u tom smislu nije se ništa osjetilo. Iza toga stoji i ekonomska kriza, MESS tu dijeli sudbinu i s ostalim kulturnim institucijama, ali postoji jedna nebriga, namjerna marginalizacija kulture. Na neki način mogu reći: jedna potreba za provincijalizacijom bh. kulture iza koje ne stoji samo jedan antiduhovni aspekt ove vlasti, koja iskazuje da nije mnogo obrazovana i inteligentna, nego je iza toga ipak jedan koncept –  osporavati institucije iz kulture kao što je Zemaljski muzej, Umjetnička galerija, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti;  dakle, treba identitarno reći da bh.  kultura u svojoj polifornosti, u svom integrirajućem faktoru nije postojala nikada, treba nam oduzimati svaku supstancu kontinuiteta i svijesti o tome i na taj način urušavati zapravo bh. društvo i tkivo. Šta smo mi bez kulture? Jedna pustinja, neki narodi koji se glože i ujedaju decenijama, ali ako kažemo da u našoj kulturi postoji poezija, postoji dramska literatura, slikarstvo, muzika, onda je jasno da ova država ima perspektivu.

Pratim MESS već godinama i znam da dovodite najveće autore i da su predstave vrhunske, pozorišta su puna – čime se razbija ta neka predrasuda da ozbiljna umjetnost nema svoje gledaoce? MESS je najbolji pokazatelj da najznačajniji umjetnički autori mogu komunicirati s publikom.

S tim se potpuno slažem. Zapravo, MESS je najbolji demantij jednog stereotipa o tome da tzv. kritička kultura nema gledaoce. Ja moram reći da sam ove godine bio na nekim kulturnim događajima koji su bili puni, što je zapravo dokaz da postoji istinska i organska potreba za umjetnošću. S druge strane imate onu tendenciju koja je također producirana upravo od ovog političkog i ekonomskog establišmenta, a koja smatra da je samo kultura ona koja je estradizirana, komercijalizirana i koja smatra da je to jedina perspektiva, pa se često služe argumentima tipa “broj posjetilaca”, “prodane karte” itd. Naravno da se radi o jednom svojevrsnom kiču, o jednom konceptu nove generacije koja izrasta na tom kulturnom modelu, a to je kultura predgrađa. To je ta rurbana generacija, spoj između urbanog i ruralnog. Dakle, to je jedna vrsta kulturnog mutanta koja će uhvatiti u svom tijelu ritam turbofolka i živjeti u gradu bez obzira na to što je to u jednom civilizacijskom sudaru, ali opet odupire se ta supkultura. Činjenica je da je ta urbana kultura devastirana, ali ona se snažno opire, pogotovo ovdje u Sarajevu. Ja sam naučio u svojih 17 godina, koliko se bavim režijom, da ne mogu upasti u kulturno polje onih koji idu na koridu u Čevljanoviće niti ih imam potrebu preodgajati. Ja samo imam potrebu razgovarati s onim istomišljenicima ili s onima koji žele dijeliti određeni pogled na svijet, svjetonazor i estetsko-etničku komponentnu sa mnom ili sa djelima koje mi odabiremo i dovodimo kao institucija.

Ono što mi se sviđa jeste hrabrost ljudi u MESS-u da podržavaju neke projekte koji su često bili izloženi brojnim kritikama. Sjećate se predstave Olivera Frljića koji je bio izložen pravom medijskom linču. Međutim, mnogi su stali na njegovu stranu. Koliko je bitna hrabrost, da pokažemo društvu da nećemo dopustiti da nam upravljaju temama koje su prihvatljive?

Mi smo često bili izloženi različitim pritiscima, političkim i budžetskim. Sjetite se samo skandala s plakatom prije par godina kad su gradski vjećnici tražili da se MESS skine sa budžeta. Međutim, treba biti iskren. Uvijek se ta kritička recepcija javljala i stajala na stranu Festivala, većina medija je bila na strani Festivala, bilo je i onih koji su i negativno pisali o Festivalu, o ideji slobode. MESS jest jedna oaza ideje liberalizma u teatru. Mnoge su predstave obilježile neke godine Festivala. Taj slučaj Frljićeve predstave što spominjete veoma je važan. Bilo nam je potrebno socijalno-političkog angažmana. Godinama se razvilo to jedno konformističko ponašanje, to “Nemoj se nikome zamjeriti”. Ovdje se ne razvija pravo na vlastito mišljenje, pravo na individualni stav i čak kad mislite drugačije, vi ste odmah označeni kao neprijatelji. Nemamo tu kulturu dijaloga, kulturu kompromisa, koja se smatra najvećom sramotom nacionalnih interesa. Nama jeste potrebno više građanske hrabrosti, ali i odgovornosti. Nekako smo pokoren i poslušan narod i ne znam gdje smo izgubili tu snagu predaka koji su lomili ovdje brdima kroz Drugi svjetski rat i lomili najveće neprijateljske i vojne sile. Ja i dalje ne vjerujem da su ove nacionalističke politike pokidale do te mjere lične relacije, ali mislim da su te visoke kulture postale udaljene jedne od drugih, ali vidim i tu određene pomake u posljednje vrijeme. Nije nama suživot nametnut, nije on došao kroz ideološki obrazac komunista. Mi smo živjeli prije komunista. Ja mislim da je to nama u supstancama. Nije Sarajevo evropski grad kao Jerusalem s turističke razglednice. To je kosmopolitski grad zato što je u biću svakog Sarajlije kosmopolitski. Nezamisliv je bez katoličke katedrale, pravoslavne crkve, jevrejske sinagoge i Begove džamije.Nezamisliva je ta jezgra Sarajeva kao simbola različitih zajednica koji tu žive.

Festival ove godine kreće iz Mostara, grada kojem je potrebna nada. Kreće s velikom predstavom Harisa Pašovića, koja je velika produkcija. Pašović  je rekao da dolaze iz Galfesta, s pričom da postoji ozbiljan koncept pomirenja. MESS već izlazi iz Sarajeva s tom porukom nade, ne samo za ovaj festival nego općenita priča o MESS-u. Nada je u onom trenutku kada dolaze najbolji evropski režiseri, nada je u samom MESS-u, čini se.

Kod nas je nada na plakatu ovogodišnjeg festivala, doduše kao jedan korodirani metal u kamenu ispod rijeke, ali se još uvijek vidi. Mi možemo još uvijek očistiti tu hrđu da se ponovno sjaji i izvući tu nadu.Nismo slučajno odabrali Mostar i zbog teme kojom se predstava bavi. Mostar je jedan od najpodjeljenijih gradova u Evropi, a ujedno jedan od najljepših. U meni budi uvijek sjećanje jer sam kroz njega prohodio još od malih nogu s ocem koji je ovdje snimao najljepše TV-serije i drame. Danas sam u toku našeg razgovora vidio neke ljude koji su bili ikone Mostara. Nekako mi je srce zadrhtalo kad prepoznam neke krhotine Mostara koji je tako brutalno razbijen u godinama rata. Nama jest potreban jedan proces pomirenja na osnovama s kojima ćemo se suočiti sami unutar etničkih zajednica s onim što smo učinili jedni drugima. Tu je prije svega važna i umjetnost, obrazovanje, da razvijamo osjećaj empatije. Umjetnost može na taj način pružiti nadu. Da bi se to desilo, ima nekoliko pretpostavki. Jedna od njih je da je krajnje vrijeme da  ustanovimo forenzičku istinu, da prestanemo manipulirati brojem ubijenih žrtava, da se vraćamo u prošlost kao izvor daljnih antagonizama i dokazivanja šta smo učinili jedni drugima jer oprostiti je najviši ljudski čin. Niko ne može to učiniti radi žrtava kojima se to desilo, ali mi možemo pomoći tim žrtvama tako što ćemo s njima suosjećati jer su oni s kojima sam ja suosjećao prvi koji znaju da se ne može živjeti u mržnji. Ta mržnja uglavnom dolazi od onih koji nemaju iza sebe velike lične tragedije, koji žele generalizirati svijet na “mi” i “oni”, koji uvijek nastupaju s pričom da su za sve krivi oni drugi, a nikad ne posmatrajući sami sebe. Naravno da je to smišljen koncept laži i poricanja. Nije slučajno Bosna i Hercegovina bila najveća žrtva jugoslavenske zajednice jer ovdje su se mnoge stvari prikrile, sakrile i izašle u najgore vrijeme. Mi zbog budućnosti naše djece ne smijemo dopustiti da se takve stvari ponove, mislim da imamo tu obavezu.

Došli  ste u Mostar i uradili neke predstave koje su poharale svjetske festivale. Koliko je bilo važno da umjetnici dođu u Mostar, da pomognu bez neke verbalne podrške jer od verbalne podrške, čini se, nema ništa?

Mostar je ozbiljan grad. Mostar je bio ozbiljan kulturni centar, imao sjajno uzletište u kulturnoj sceni, pisce, režisere koji su ovdje dolazili. Mostar je inspiritivan grad, ranjen grad koji plijeni ljepotom.Stanovnici Mostara su jedan poseban svijet i nikad nisam imao negativno iskustvo ovdje. Ja zaista mislim da je važno dolaziti u Mostar i baviti se umjetnošću jer Mostar ima jedan veliki simbolički potencijal da upravo bude grad koji može stvari pokrenuti naprijed. Često se Mostar spominje u nekom negativnom kontekstu, stagnacije, opravdano, zato što se tu stvari politički ne miču. Možda se i miču, ali vrlo sporo. No, za naše živote, koji su vrlo kratki, to je zapravo jedan životni vijek. Predstave koje si spomenuo bavile su se upravo time, sadašnjošću i prošlošću , tom dimenzijom budućnosti. Ono što ja znam jeste da ne treba dopustiti da nam historija postane refren, da nam upadne u dnevne boravke onako brutalno. Dok se ne promijeni politička situacija prema umjetnosti u Mostaru, teško da će ovdje doći relevantni umjetnici iz svijeta, regiona i pokušavati promijeniti nešto. Ja sam dolazio u Mostar potpuno volonterski, zato što sam imao osjećaj da je važno doći u Mostar, ali to nije put kojim Mostar treba dalje ići. Nadam se da će nova generacija umjetnika koja se ovdje javlja morati biti agresivnija, zadovoljnija jer ima tradiciju, uporište, mora reći kako je to bilo oduprijeti se podijeli kulture na istočnu i zapadnu stranu. Nema u Mostaru bošnjačke kulture, u Mostaru ima mostarske kulture, a da ne govorimo o drugim zajednicama koje su ovdje zanemarene. Meni se ovdje jako zamjerilo što sam kritikovao Mostarsko proljeće. Ja sam u jednom intervjuu rekao da smatram da je to provincijalna manifestacija. Nikad nisam želio rušiti bilo kakav festivalski događaj, ali sam smatrao da se može više, s ozbirom na novce koje izdvajaju vlasti, čak sa duboko većom tradicijom, koja je, također, izvođačka. Mostarsko proljeće je multimedijalni festival i znam kako je teško organizirati jedan takav festival. Ne mogu festival voditi pravnici, ekonomisti… Festival moraju voditi umjetnici. Naravno da je Mostaru potrebno Mostarsko proljeće, ali je Mostaru potrebna i kontinuirana kultura. Ne može biti jedan blic od mjesec do dva, koji je jako subveniran kao godišnja skupina svih kulturnih produkcija, a onda 10 mjeseci mraka, totalne nebrige.

Zanimljiv mi je jedan fenomen: pozorišni i filmski režiseri postaju respektabilni u BiH i u regiji. Vaše predstave u Zagrebu i Rijeci postaju događaji godine i jako su medijski popraćeni. Koliko to pokazuje da duh BiH prelazi granice ne samo bivše Jugoslavije već postaje značajan za svjetski teatar i uopće svjetsku umjetnost? Koliko to postaje ozbiljna svjetska i evropska priča?

Mislim da su to veliki uspjesi, s obzirom na okolnosti u kojima naši umjetnici stvaraju. Mi smo doveli umjetnike na prosjački štap i često su primorani kupiti mrvice s neke bogate trpeze i onda se time i često kupuje njihova lojalnost i šutnja. Ali umjetnik mora reći, u njemu ima nemira i ne smije lagati. U tom smislu zaista se pojavilo nekoliko umjetnika koji su imali fantastičnu recepciju u cijelom svijetu. Mi nikad nismo u historiji naše umjetnosti imali takav bum koji se desio sa bh. filmovima. Imamo jedan veliki autorski potencijal koji ima šta podijeliti, ima šta reći svijetu. Sad je pitanje kako mi na to reagiramo. Najviše ignorancijom, ravnodušnošću, a onda nismo ni mi dali značaj tome šta su oni učinili na promociji bh. kulture. Zašto ćete kod nas na medijskim naslovima naći skandale, političke afere i sl? Nije ovo normalna zemlja u kojoj su medijske ličnosti zvijezde.

Znam da najbolji novinari žive u stanu od 50-ak kvadrata. U Hrvatskoj je bila čitava afera o Viktoru Ivančiću -otkud njemu stan? Da li to isto govori na koji način većina ovdje poima odnose, gdje je predviđeno da umjetnici žive na rubu egzistencije?

Sjećam se još od svojih gimnazijskih dana: kad su ulicom prolazili vrlo poznati glumci, znali su mi dobacivati iz kafane “Hej, glumac!” Podrazumijevalo se da je to neki hablećina ili zabavljač, a najčešće bi uz to išlo da je neki klošar. Zašto? Zato što su znali recitirati poeziju, zabavljati društvo, zato što su bili harizmatični. To je civilizacijski odnos, civilizacijska razina. Vrlo je malo novinara u regionu koji su bili tako principijelni kao što je spomenuti Viktor Ivančić, koji su odoljeli svemu. Kod nas se uvijek sumnja kad neko može živjeti od svog znanja, od svog talenta. U tom smislu imamo strašnu potrebu da svaku veličinu, autoritet ili znanje koje je potvrđeno i dokazano uvaljamo u blato jer mi tako sebe afirmiramo. Kod nas je sve na negaciji drugoga. Mislim da se radi o jednom odsustvu svijesti o značaju umjetnosti i umjetnika, a često tome doprinose i neke moje kolege svojim javnim istupima, kolumnama koje umjesto da afirmiraju umjetnost, stvaralački čin, umjesto da govore o svojim poetikama i estetikama, najčešće govoreći loše o drugima zapravo legitimiraju sami sebe i mislim da ima mnogo takvih mojih kolega koji su se dosadašnjim svojim intelektualnim angažmanom, istupima, javnim iskazima mnogo autodiskreditirali i također su odgovorni za položaj umjetnika danas.

Vi ste radili film Remake, koji je Vaš jedini film. Zašto jedini? Naišao je na najpozitivnije kritike.

Stvarao sam ga jako teško. Radio sam ga u vrlo teškim uslovima i poslije tog filma bio sam vrlo umoran, a pomalo i razočaran uslovima u kojima smo snimali. Imao sam strašan umor. Ne samo zbog teme kojom sam se bavio, nego sam zajedno sa svojim autorskim timom htio napraviti jedan čestit, pošten, istinit film – onako kako smo mi doživjeli rat, opsadu Sarajeva i uopće te teme koje su za mene tada bile strašne. Sad je nekako došlo vrijeme. Ponovo me jedna priča strašno grize i ona je vezana dobrim dijelom za obrazovni sistem, a to je najviše zastupljeno u Hercegovini. Dvije škole pod jednim krovom. Dioba škola. Nadam se da ću vrlo brzo s Emirom Imamovićem doći do scenarija i da ćemo doći do realizacije tog filma.

Jedan ste od osnivača Naše stranke, koju je na početku dobar dio ljudi vidio kao nadu. Danas je Naša stranka ozbiljna politička stranka. Koliko ste zadovoljni ovim što je urađeno od nastanka do danas?

Vidjeli smo da više nije moguće samo kroz svoje javne istupe, iskaze, filmove, predstave boriti se za onaj vrijednosni sistem koji smatramo da može dovesti BiH u klub civiliziranih evropskih zemalja. Onda smo odlučili napraviti stranku koja je u jednoj sintezi s nevladinim sektorom. Tako je krenulo, kao jedna velika ideja socijalliberalizma jer smatramo da je bh. društvo uglibljeno između dva pola: narodnjačkog i socijaldemokratskog. Za taj socijaldemokratski smatramo da se još nije dovoljno transformirao od svojih recidiva komunističkog naslijeđa i mnogi su ga identificirali s tim vremenom dok smatramo da narodne stranke ne postoje u BiH te da su to manje-više nacionalističke stranke, koje također nisu ušle u krug narodnjačkih evropskih stranaka, tradicionalne, konzervativne naravi.  Smatrali smo da je bilo potrebno da se provodi jedna nova politička opcija i ona će se vrlo brzo integrirati s liberalima i tako će Naša stranka, već od sljedeće godine spojena s liberalima, biti socijalliberalna opcija. Znamo koliko je ta opcija u regionu važna i prisutna te je bila motor i pokretač mnogim vladama – pogledajte, npr, Vesnu Pusić i Čedomira Jovanovića. Ali zanimljivo je to da mi volimo liberale u komšiluku, a ne volimo u vlastitom dvorištu. Nadam se da ćemo uvjeriti naše glasače, simpatizere da daju šansu i tom trećem putu. To je zaista jedan svojevrsni treći put koji polazi od individualnih i ljudskih prava kao svoje svetosti, koji ima senzibilitet ka socijalnoj i građanskoj pravdi te koja kaže da treba zaštititi kolektivna, ali i individualna prava. To je vjerovatno jedina stranka koja u svojoj članskoj karti ima Povelju o zaštiti ljudskih prava. Mi smo izašli s mnogim programskim reformama: od ekonomije do obrazovanja, zdravstva, pa sve do ustavnog ustrojstva. Izašli smo s nacrtima koje je radio Centar za javno pravo, Edin Šarčević. Nacrt budućeg Ustava BiH. Samo je naš politički prostor zaglušen. Postoje mediji, portali, firme koje stoje iza svojih političkih opcija jer su, nažalost, naše partije pretvorene u korporativne organizacije, u poduzeća. Još uvijek smo daleko od prostora političkih ideja u kojima se političke ideje i principi sukobljavaju. Ja jedva čekam trenutak kad će se kod nas voditi rasprava o delikatnim temama, unutar kojih ćemo se mi izdiferencirati kao političke stranke. Mi smo još uvijek na onim ključnim, fundamentalnim temama oko kojih se još uvijek nismo opredijelili, a to je da moramo dati mogućnost da se presuda Sejdić-Finci mora implementirati te da tu nema nikakvih zakulisnih igara kao što sad igraju velike partije, pa pokušavaju preko tog pitanja riješiti koncept hrvatskog nacionalnog pitanja, npr. Treba razgovarati vrlo otvoreno. Ne treba koristiti očite pukotine Dejtonskog Ustava da se ova zemlja dalje opstruira, da ona dalje stagnira itd.

Spomenuli ste Vesnu Pusić (HNS) i Čedomira Jovanovića (LDP), a to mi je dalo šlagvort za moje sljedeće pitanje: te stranke ušle su u javni ili nejavni savez s velikim korporacijama, s krupnim kapitalom koji je na kraju iznjedrio taj rezultat. Može li se napraviti neki ozbiljan rezultat bez ulaska u koaliciju s krupnim kapitalom u BiH?

Naš ekonomski program i koncept jeste da se razvija slobodno i konkurentno tržište – jednakih šansi za sve, s naglaskom na mala i srednja poduzeća. Ali je sigurno da je ovaj korporativni kapital o kojem govoriš ovdje vrlo jasno usmjeren ka ovim velikim strankama jer mislim da iza tih velikih stranki moraju stajati velike ideje, ozbiljni politički programi, vizija i strategija. Ja baš nisam uvjeren, ne vidim to. Ko je branio HDZ-u i SDA-u da u 2 decenije naprave Mostar. Mi sada sjedimo i razgovaramo u jednom krajnje neugodnom mirisu Neretve. Ko je branio gradskim vijećnicima tih dviju stranaka da za opće dobro ovoga grada izglasaju kolektore koji će onemogućiti ovaj smrad? Niko im to nije branio. Potrošili su novac na mnoge gluposti, ali za te stvari nisu. Zašto? Jer ih uopće nije briga za javnost, za građane. Politika mora biti prostor koji je jedna vrsta servisa za građane. Ovo je jedna vladavina vrlo arogantne, vulgarne i primitivne vlasti nad nama, a u protekle 3 godine od pobjede SDP-a pokazalo se da bez jasnih ideoloških platformi, jasnih programskih opredjeljenja nisu moguće kohabitacije stranaka s potpuno različitim predznacima jer mora postojati program koji okuplja stranke oko jednog cilja. Svi se zaklinju Evropom i Evropskom unijom, a kada to treba sprovoditi na terenu, djelovati praktično, oni su jako daleko od toga.

Politika je konkretna stvar, treba biti vidljiva.

Apsolutno dijelim mišljenje. Mislim da je politika konkretna stvar. Politika je šaht, ulična rasvjeta, naši putevi koje tako sporo izgrađujemo. Politika su željeznice, školski sistem, školske klupe, internetizacija. Politika mora biti vidljiva. Ona je ovdje u nekim apstraktnim zavrzlamama, maglama koje se ovdje prodaju i zapravo se te magle prodaju u boci nacionalnog suvereniteta, ponosa, dostojanstva i nacionalnog interesa.

Možete li komentirati osporavanje pojedinih političara i stranaka osnovna prava građana naše zemlje kao npr. JMBG?

Zapanjujuće je bilo slušati opozicione lidere iz RS-a koji su nakon jedne apsolutno građanske akcijeu vezi s JMBG-om, gdje su došli roditelji svih etničkih skupina, govorili o ugroženosti srpskih poslanika. Nositi u nazivima političkih organizacija atribute “demokratska”, “socijaldemokratska”, “socijalistička”, a stavljati etničko kao dominantan princip opredjeljivanja ili glasanja ZA ili PROTIV neke vrlo razumne odluke nešto je što je meni potpuno nepojmljivo. Oni nas onemogućavaju tom paradigmom organiziranja po etničkom principu jer osporavaju multietničnost pojedinih partija i zapravo mogućnost da se vi možete približavati jedni drugima po svojim političkim uvjerenjima i stavovima, a ne po etničkim referencama. Stoga mislim da je 2014. važno dovesti birače pred jedno referendumsko, civilizacijsko pitanje: Hoćete li društvo izolacije, stagnacije i regresa? Ili ćete društvo progresa, liberalizacije i evropske perspektive?

Volio bih da kažemo nekoliko riječi o bošnjačkom nacionalizmu koji je, čini mi se, ove godine pokazao koji je proizvod 20 godina rada nacionalnih elita. To pokazuju i ovi posljednji spotovi za popis stanovništva, a i napadi na Predraga Lucića u proteklim mjesecima. Da li je to rezultat 20-godišnjeg rada nacionalističke, bošnjačke elite – od fakulteta, preko kulturnih ustanova, pa sve do vjerske i političke elite?

Prije svega mislim da će ovaj popis stanovništva biti isključivo politički popis. Mi smo nespremni za taj popis. On još uvijek nije jasan u svom konceptu i naravno da je iskorišten od različitih političkih subjekata za promoviranje svojih političkih opcija i ideja. Ta kampanja vodi se na način na koji se vode sve političke kampanje, koje računaju na buduće glasačko tijelo. Ono što je uznemirujuće, a to je da Bošnjaci, kao najveći narod u Bosni i Hercegovini i kao najveća žrtva proteklog rata, moraju shvatiti da je upravo na njima velika odgovornost za perspektivu Bosne i Hercegovine, a to je suživot i njena evropska dimenzija. Za to treba imati mnogo političke hrabrosti, odgovornosti i nužnosti. Bošnjaci su u protekle 2 decenije samo razvijali identitarni osjećaj vjersko-etničkog karaktera, a uopće nisu razvijali jednu vrlo bitnu razinu svog identiteta, a to je svijest o tlu – kojoj zemlji pripadaju, a to je BiH. Zato mislim da smo mi u tom nacionalnom smislu, kao građanskom konceptu, prije svega Bosanci i Hercegovci, a onda po etničkom i vjerskom principu ono što želimo biti, po opredjeljenju. Zato mislim da je tu najveća greška tog bošnjačkog nacionalnog koncepta, a to je što bježi od ideje bosanstva poredeći je s idejom jugoslavenstva, što je apsolutno netačno. Prvenstveno historijski, a onda u bilo kojem pogledu jer ne stoji ta analogija. Zato jer Jugoslavija jeste bila jedna udružena zajednica, a BiH je kulturna činjenica. Ona je organski autohtona kulturna tvorevina. Ne razvijati tu svijest o bh. kulturi i reducirati je samo na etničku i vjersku komponentu jest nešto što može isključivo razarati tkivo bh. državnosti jer BiH je starija i od AVNOJ-a i od svih drugih političkih dokumenata i protokola.

Amer Bahtijar
Autor 1.10.2013. u 16:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija