Intervju: Dragan Marković: Mi smo narodna reprezentacija

Amer Bahtijar
Autor 25.12.2014. u 13:12

Intervju: Dragan Marković: Mi smo narodna reprezentacija

Dragan Marković, trener Rukometne reprezentacije BiH, trenutno je najpopularniji čovjek u državi. Nije to simpatija javnosti izazvana trenutnim uspjehom, već istinsko poštovanje prema čovjeku koji o rukometu govori strašću i preciznošću kao što Guardiola, Mourinho ili Marcelo Alberto Bielsa govore o fudbalu. Preuzeo je Rukometnu reprezentaciju BiH u momentu kada je bila šprdnja nacije. Egzotične rukometne zemlje upisivale su prve pobjede u povijesti protiv nas, dok su druge obarale rekorde u broju postignutih golova! Marković je odmah napravio revoluciju. Islužene igrače zamijenili su mladi lavovi kojima je Marković otac, drug i trener istovremeno. Sve je bilo spremno za najveće dane reprezentativnog rukometa. Pao je veliki Portugal, a za kraj slijedilo je rukometno čudo: Island, jedna od najvećih reprezentacija svijeta, izgledala je nemoćno protiv Markovićevih klinaca. Zvijezde najjačih svjetskih liga pitale su se šta im to radi Marković i njegova djeca! Markovićevi igrači igraju sa slomljenim prstima, ginu jedan za drugog doslovno! Vidjelo se to i protiv Danske protiv koje smo igrali ravnopravno i bez najboljeg igrača Ivana Karačića! No, Marković je više od trenera, a njegovi igrači više od igrača. U potpuno podijeljenom društvu oni su priča o zajedništvu, a Marković je više uradio zadnjih nekoliko godina za ozdravljenje društva od većeg dijela akademske zajednice zadnjih dvadeset godina, političare nećemo ni spominjati. Zadnje pripreme Reprezentacija obavlja u Mostaru, gdje uživaju pažnju kakvu su od sportista imale tek pojedine zvijezde Veleža. Dragan Marković, koji je, prema vlastitim riječima, gradsko dijete koje je devedesete provelo čitajući Feral, idealan je sagovornik. Za Tačno.net govorio je o čudu koje je napravio, prekidajući razgovor tek da bi pozdravio drugu legendu – Baku Sliškovića!

Razgovarao: Amer Bahtijar

Prije četiri godine sjedio sam u društvu gdje su ljudi predlagali da se ukinu i onako mala sredstva koja se izdvajaju za rukomet, smatrajući da je Rukometna reprezentacija najveći sportski gubitnik u državi, da od rukometa nema apsolutno ništa. Sada, tri-četiri godine nakon toga, rukomet je najvažniji sport u državi, Rukometna reprezentacija je najuspješnija ekipa. Kako od jedne gubitničke ekipe napraviti ekipu koja je pobjednička?

Pa dobro, bilo je to slično, od prazne dvorane u Banja Luci u Boriku doći do 5.000 posjetilaca. I to ne jednom! Bilo je i višestruko više. Tad sam jednom rekao da sam pobijedio Halida Bešlića jer sam više ljudi doveo nego on. Bilo je to interesantno jer ja sam odrastao na ovim prostorima, rođen sam tu, poznajem ovaj mentalitet i znam šta ovaj narod cijeni i voli. Ovaj narod sve će ti oprostiti ako se boriš, ako gineš, ali ako glumiš šminkera i ako se foliraš, ovaj narod to ne voli. Mi smo znali izgubiti utakmicu… Vidjeli ste ovacije u Tuzli, a izgubili smo od danske reprezentacije. Ostavili smo srce na terenu, ljudi su to prepoznali i bila je ludnica, mediji oko nas, obični narod, normalno, kao što smo i mi sami, jer je poenta, ono što sam ja sve vrijeme govorio, ovdje ima dobrih životnih izreka: „U dobru se ne pohasi, u zlu se ne ponizi“ i ako se imalo držiš toga, živjet ćeš vječno. Držali smo se toga i mislim da smo nekim zajedništvom, što nije sad na ovim našim prostorima popularno, pokazali jedan drugi kvalitet, šta može ljudski karakter da napravi. Od jedne prosječne reprezentacije do jedne ozbiljne reprezentacije koju sad respektuje čitav svijet.

Odmah na početku ste rizikovali, podmladili ste ekipu, neki igrači, za koje se smatralo da su vječni, otišli su, uspjeli ste u kratkom periodu napraviti skupinu karakternih igrača.

Pa, gledajte, bilo je tu puno i hrabrosti, ali rekao sam jednom prilikom da ja to nisam svjesno podmladio, ja sam izabrao najbolje. Mislim da su trenutno na pozicijima bolji igrači od onih koji su bilo. Ako se rodi neka zvijezda, onda je izrodi kolektiv, jer bez kolektiva ne može biti zvijezda. Ja, takođe, ne mogu ništa bez igrača niti oni bez mene, živimo zajedno. I ja sam rekao igračima ako se gubi, ja sam kriv; ako se pobjeđuje, sve ide vama, tako da ih rasteretim dodatnih pritisaka medija i drugih stvari, da igraju slobodno, kreativno, atraktivno, borbeno i imaju svu slobodu svijeta da pokažu najbolje lice. Mislim da je naš adut timski duh, ovo što smo mi ovako napravili jednu zajednicu da se držimo, posebno oni u ekipi, da je to odraz jednog vaspitanja kućnog, pa i sportskog, to je ono što je jako važno pored onog trećeg, talenta, da neko bude dobar igrač, ali nije to najvažnije, mislim da je taj socijalni dio najvažniji.

Pravila WHF-a ponekad su vrlo čudna, male reprezentacije u baražu za velika takmičenja dobivaju rukometne gigante protiv kojih apsolutno nemaju šanse. Rukometni stručanjaci, ali ni kladionice vam nisu davale nikakve šanse protiv Islanda i onda ste napravili ono za šta se čini da je riječ „čudo“ blaga.

A, gledajte, neće ljudi da prizivaju Island, jer je to onako baš nešto veliko bilo, okosnica njihove reprezentacije je u Bundes ligi, imaju najbolje igrače svijeta… Puno ljudi je, međutim, previdjelo najveću utakmicu koja je nas dovela uopšte do baraža, to je Portugal, ekipa koja je možda i bolja od Islanda, evo vidjeli ste sad kad su igrali s Mađarskom, koju vodi Talant Dujšebajev, jedva su bili poraženi i to u zadnjoj sekundi sa jedan razlike. To dovoljno govori o kvalitetu tog Portugala čija je okosnica bila u Portu, a Porto je u Ligi prvaka pobijedio Kiel a Kiel jednog Koldinga i dolaze nam taj Portugal da izgubi od jedne male Bosne. To ljudi zanemaruju, previde. Imate tu Latvu koja ima najboljeg desnog beka na svijetu Kristopansa, jaka ekipa, mi ih deklasiramo u gostima, a interesantno je bilo da mi pobjeđujemo i vani i kući. Tad sam ja postao siguran u kvalitet. Uvjerio sam se u to, puno njih je reklo da sam ja optimist, ja sam bio realan, jer kad se vidjelo da mi u po Rusije vodimo i da im moraju sudije pomoći da nas pobijede, rekoh: „Ova ekipa je čudo.“ Čak i u Srbiji 45 minuta moji mladi igrači su držali u šahu onakvu ekipu Srbije, ja sam rekao: „Iduće kvalifikacije si naše i tu nema šta“, i bilo je tako. Osjetio sam taj kvalitet, jer nema foliranja. Sve dok smo normalni ljudi, vjerovatno, dolazit će i rezultati. Ja sam rekao da to što imamo sedam juniorskih igrača u ovoj seniorskoj ekipi i već odlazak na Svjetsko prvenstvo, to je velika stvar. Mislim da će rezultati doći tek za jedno četiri-pet godina s ovom ekipom. A ovo sve što se napravilo, Bogu hvala, mislim da je već odlično.

Prilikom izbora selektora Fudbalske reprezentacije BiH vidjeli smo da naše najbolje trenere ne možemo privući u Reprezentaciju. Vi spadate u prvu ligu rukometnih trenera, ali preuzeli ste Repreznataciju mada sam siguran da ste imali desetine finasisijski boljih ponuda. Novac nije u pitanju, šta jest?

Ja, iskreno da vam kažem, na mjesto selektora se nisam ni kandidovao niti sam htio biti selektor zbog mog prijatelja koji je odrastao sa mnom i igrao dugo godina, Senjanina Maglajlije, ja sam došao na tu poziciju slučajno. Kad sam dolazio, ja sam rekao jasno i glasno i svuda, da bih došao pješke iz Banja Luke da to radim. Mislim da je novac tu totalno u desetom planu. Nas to ne intereuje, mi smo željni dokazivanja, rezultata, a i lijepo je igrati za zemlju gdje si rođen, gdje su ti prijatelji, gdje je zemlja bila podijeljena, a mi ih natjeramo da bar u tim momentima nisu podijeljeni. Lijepo je bilo vidjeti atmosferu u Tuzli: transparent iz Banja Luke, iz Viteza, ne znam ni ja, to je, onako, još neka druga pobjeda na ovim prostorima gdje je narod, bilo ko da je, jako normalan i jako dobar, i mi smo pomjerili tu granicu, da svi navijaju za nas, što je dosad bilo nemoguće. Ti u Banja Luci ne očekuješ da neko navija, hajmo reći, možda i u ovom dijelu Mostara, ali evo, jučer moj drug kaže: „Natjeraste i nas da navijamo!“ To je nekako veliki plus, ja sam ponosan na to.

Da, to se možda najbolje vidjelo protiv Bjelorusije gdje Karačić igra s povrijeđenom rukom.

Pa gledajte, nije da on igra s povrijeđenom rukom, on ima slomljen prst, ulazi u utakmicu i kaže meni: „Šefe, nemoj molim te da bi me zamijenio, ja igram do kraja.“ I šta se desi, slomije i drugi. I u toj situaciji kaže: „Zaveži ti meni samo ovo, ja igram.“ Dovoljno govori o jednom karakteru, ne samo igrača, nego čitave reprezentacije koja stoji uz njega. Vidjeli ste samo one majice u Tuzli… Ono je bilo onako i emotivno i… Ali od srca, nije to bilo neko foliranje ili skupljanje nekih poena, kao što neki hoće… Kod nas uvijek ima budala, koji hoće da vide nešto negativno pa i kad je pozitivno pokušavaju da okrenu onako kako ne treba. Ovo je ono što je s pravom i hvala onome ko nas je prozvao ponosom nacije. Mislim da je to, šta ja znam, ima i edukativnog dijela gdje se vidi kakav čovjek mora biti. Prije svega čovjek koji se bavi sportom ne smije biti zatupljen glupostima.

Dragan_Markovic_pozira_rsbih_ba

Sam odlazak na Svjetsko preko Islanda je ogroman uspjeh, to je za nas već osvojena medalja… Dobili smo grupu koja je jako teška, od Hrvatske, Makedonije, pa čak ne smijemo potcijeniti ni Iran. Hajmo krenuti s Iranom.

Nemamo mi prostora nijednu ekipu da potcijenimo a posebno sad u ovom, hajmo reći, pehu na početku kad nam dva ključna igrača ispadaju. Pitanje je da li će Prcić da bude tu, a Panić neće sigurno, najbolji naš half, držao nam je čitavu desnu stranu, a u napadu bio kreativan. Na srednjem beku sam imao s njim puno ideja. I ja sam rekao ne daj Bože da nam se još nešto desi, onda smo u neprilici, jer je grupa baš jaka. Iran vodi čovjek s naših prostora, čovjek koji je rođen u Sloveniji, čovjek koji je već dugo tamo, koji ima pomoćnika Ercega koji je branio za Crvenku. Taj tandem je napravio čudo od Irana. Disciplinovao je ekipu i oni su jako nezgodan protivnik, a u prvom kolu dolaze nama i mislim da je to ključna utakmica i ja se najviše spremam za tu utakmicu u jer mlada ekipa, prvi put na Svjetskom, nervoza… Ako zabilježimo pobjedu u prvom kolu, bit će puno lakše igrati poslije. Ako ćemo njih analizirati pojedinačno, ja sam to rekao, svi su bolji od nas. Ali ovo što mi radimo s ovom ekipom kao tim, kao ekipa, niko u grupi nije tako homogen kao mi. To je ono što nas nosi i ja vjerujem da mi imamo realne šanse za taj drugi krug.

Makedonija dolazi sa Lazarovim koji je godinama u svjetskom vrhu.

Pa nije on sam tu. On ima odličnu ekipu koji su okosnica Metalurga i Vardara koji su prošle godine igrali završnicu Lige prvaka. Oni su non-stop u nekim velikim utakmicama, imaju puno velikih takmičenja iza sebe, imaju i logistiku. Makedonski rukomet je izrastao u jednu velesilu na ovim prostorima. Možemo reći, uz Hrvatsku, je li, prate to vrlo dobro. Ja sam rekao, poznajući balkanski mentalitet, neki mali kiks da im se desi, eto svađe, eto problema, a bilo bi dobro da im mi nanesemo taj poraz, što će biti jako teško. Ja imam veliki respekt prema njima, posebno kad znam da ih vodi Ivica Obrvan, inače moj dobar drug i majstor svog posla. To će biti sigurno teške utakmice, ali mi imamo Hrvatsku zadnju u grupi, to je onako neki naš plus, sreća u rasporedu, jer do tada će biti puno toga poznato. Ako se baš u toj utakmici bude odlučivalo nešto, onda će tu sigurno biti borbe do kraja.

Hrvatska je krenula s podmlađivanjem, ali to je i dalje All Star ekipa.

Ma dobro, mislim da Hrvatska uvijek ima u nizu tri-četiri ekipe, a ovo što rade, to je uzor svima nama kako treba da se radi. Prije svega Zoran Gobac kao perjanica balkanskog rukometa, čovjek koji odozgo diriguje evo našao je odličnog izbornika, ovog Golužu, koji donosi medalje, znači oni rade sve selektivno i promišljeno. Nema to sad kod njih došao mladi, taj samo može biti bolji od onog prije njega. To je nepresušan izvor, oni imaju sistem i, što ja kažem, ljudi mogu da im zavide, a pametni mogu samo da uče.

Tunis?

Tunis je po meni najjači samo zbog Seje Hasanefendića jer ekipe koje on vodi, te ekipe su uspješne, te ekipe pobjeđuju. Ja imam veliku i odličnu saradnju s njim, izuzetno ga cijenim. Mislim, to je čovjek koji traje već godinama, koji je prije svega radnik. Ne dobija on to na šarm, ja sam imao priliku da radim s njim, to je čovjek koji ne izlazi iz dvorane, koji zna posao od prve do zadnje tačke, mislim da je to najveći kvalitet Tunisa, koji, mimo toga što ima odličnu ekipu, ima njega na klupi koji zna kud ide taj brod.

Kakvo je stanje u ekipi, zdravstveno?

Evo, Bogu hvala, odradili smo tri-četiri treninga, zasad sve ide po planu, dobro, ja sam jako zadovoljan i radom i atmosferom i samo eto moliš Boga, što se kaže, da ostanemo zdravi, da se ne desi kao što sam već spomenuo s ovom dvojicom igrača. Vidjeli ste, mojih šest bekova jako su malo igrali ove godine. Jako mala minutaža. Ivo mi ne igra dva mjeseca, Panić otpao,ako ne budemo imali povrijeđenih i ako ostane ova situacija, onda ja već gledam sebe u drugom krugu.

I košarkaška i rukometna reprezentacija su jako mlade i talentovane ekipe. Stručnjaci kažu da smo najači na klupi. Možemo li očekivati od vas, da bez obzira što sada imate dosta ponuda, da tu ekipu vodite naredne tri-četiri godine, da pokažu ono najbolje što mogu?

Pa dobro, evidentno je da smo mi puno jači nego naš Savez. Za njih je sigurno ovo takođe veliki korak. I oni su sad prvi put na Svjetskom prvenstvu i sad i njima je ponuda velika i od sponzora i ne znam ni ja ko sve ne luta tu oko Saveza i oni imaju puno više posla nego mi. Teško je pratiti ovu generaciju. Sad, da li će oni procijeniti da je to generacija ta i ta, to je sad pitanje… Jer ja ne volim čuti to kad mi kažu tročlano se bira ovo, tročlano… Mi, bar u sportu, moramo birati ljude po kvalitetu. Evo u fudbalu Baždarević je izglasan, to je lijepo čuti, znam da je isto bio gospodin Hadžibegić u ekipi, kažem koga god uzmu, neće pogriješiti. Velika imena, siguran sam. Ne smijemo te ljude, što je Osim rekao, brzo potrošiti. Imamo mi tu još par legendi koje moramo čuvati, kako u fudbalu, tako i u rukometu i u košarci. Mi smo puno svojih rukometnih trenera, svjetskih veličina, brzo ispucali. Ja znam, kad sam ja dolazio, kad je Sejo rekao pripazite, Markoviću, jedan od najmlađih timova, nemojte da ih potrošite tako brzo. Ja se sjećam te rečenice i gledam da je prenosim na druge sportove. Mi smo stvarno skloni tome. Ali dobro. Bitno je šta će ostati i poslije mene, ostat će generacija za narednih deset godina. Imamo u nizu na svakoj poziciji četiri-pet igrača. Taj mladi Lončar će iduće godine biti sila. Ja ga nisam sad u ovom periodu htio zvati, iako je igrački možda imao mjesta, da ga ne slome, jer još nije u potrebnoj fizičkoj spremi. Ali eto, jedan bek koji je interesantan. Imam Malinovića, jednu bombu sa devetnaest godina da odlučuje neke najvažnije utakmice. U Solunu, protiv Portugala, da preuzima odgovornost. Pa imate tog malog Perića, specifičan srednji bek. To je kvalitet neki koji je neviđen. Zulfić se nameće, pokušava, njemu još malo fali, malo više nego ovima, ali dobro. Imamo tri pivota, fantastična za budućnost. Mi smo selektirali ekipu u ove tri godine unazad da na svim pozicijama imamo četiri-pet igrača.

Trenutno ste najpopularniji čovjek u državi. Šta čovjek koji je ujedinio naciju istoj može poručiti na kraju?

Pa ja sam rekao nećemo vas razočarati sigurno. Budite uz nas kao do sada. Mi smo dio ovog normalnog naroda, mi smo narodna reprezentacija bukvalno. Tako se i ponašamo. Mi ćemo sigurno izginuti tamo za svaku loptu, a onda šta nam Bog da. Igramo, sigurno je, s boljima od sebe, igrali smo i do sada pa smo ih pobjeđivali i navikli smo javnost da pobjeđujemo bolje. S te strane mogu bez imalo kalkulacija reći da ćemo ostati ponos nacije i na prvenstvu.

Amer Bahtijar
Autor 25.12.2014. u 13:12

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija