Intervju – Marko Tomaš: Svi tiho trunemo ispod naslaga bedastog naci kiča kojim nas svako malo zasipaju

Amer Bahtijar
Autor 17.9.2013. u 16:03

Intervju – Marko Tomaš: Svi tiho trunemo ispod naslaga bedastog naci kiča kojim nas svako malo zasipaju

Marko Tomaš, rođen u Ljubljani 1978. godine živio u Sarajevu, Somboru, Mostaru, Zagrebu, Splitu…. Nakon mnogo knjiga i gradova, trenutno živi u Mostaru. Jedan je od pokretača i urednika časopisa Kolaps i pripadajuće biblioteke. Novinske tekstove objavljivao je u BH Danima, Glasu Istre i Feral tribuneu. Vodio je kultnu splitsku knjižaru UTOPIA. Poeziju i prozu objavljuje u bosanskohercegovačkoj, hrvatskoj i srpskoj periodici. Pjesme su mu prevođene na talijanski, poljski, njemački i engleski jezik. Novinar je portala zurnal.info. Za naš portal govori o svojoj novoj knjizi, književnosti, društvu,  političkoj situaciji u BiH…..

Razgovarao: Amer Bahtijar

Nedavno je izašla nova zbirka vaše poezije Bulevar narodne revolucije , kritičari su je odmah dočekali sa oduševljenjem. Koliko dugo je nastajala knjiga?

Dosta dugo se, kulinarskim rječnikom rečeno, krčkao ovaj rukopis. Najavljujem ga skoro godinu i pol dana. U jednom trenutku je bio završen. Međutim, krenuo sam u rekonstrukciju svega toga. Shvatio sam da ta prva verzija ima završenu samo srž onog što želim napraviti i, na koncu, napravio sam zbirku pjesama u pravom smislu te riječi. Ona ima nekakav koncept, međutim on uopće nije precizan, nije čvrst. Jedan ciklus je mikro – roman, dva su ciklusa nešto što po formi vuče na poemu, dva su pak napisana kao omaž nekim starim poetskim vremenima i ljudima koji su u jednom trenutku mog života utjecali na mene, a dva ciklusa su posvećena Mostaru, točnije doriangrejevskoom odrazu Mostara, jedan opisuje neke gradske toponime, a drugi je pak više zatvoren u mahalu i govori o onom što se događa u tom mikrokozmosu zatvorenom iza mahalskih zidova. Kako god, da parafraziram sam sebe, ove su pjesme uronjene u užeglo ulje stvarnosti koju živimo.

Nedavno sam pitanju Tanju Miletić Oručević, pitat ću  i tebe: zašto si izabrao Mostar za mjesto življenja, a mogao si živjeti  i raditi gdje bi god poželio?  Šta čovjeka tjera da se vrati u jedan umirući grad poput Mostara?

Što se tiče mene samog, ja ne mogu reći da sam imao puno izbora. U Ljubljani sam rođen na prekomandi, pošto sam jedno od one djece iz jugoslovenske kaste vojnih lica. Majka mi je iz Mostara i moja obiteljska kuća je tu. Tako da sam u Mostaru zapravo doma. Naravno, sudbina Mostara se dobrim dijelom odrazila i na moju osobnu sudbinu, iako, svaki od gradova u kojima sam živio smatram svojim domom i nisam u potpunosti ukorijenjen bilo gdje. Za mene bi neki idealan grad  bio onaj u koji bih mogao naseliti sve drage ljude koje sam upoznao tijekom života.

Nakon rata sa skupinom Mostarskih umjetnika pokrenuo si časopis Kolaps. Za mene je taj časopis predstavljao krik protiv kolapsa  koji  je zadesio grad.

Dobro si primijetio da je Kolaps bio neka vrsta odgovora na stanje u kojem se nalazila naša okolina. Međutim, ako se sjećaš, neposredno nakon rata , vjerovatno slijedom velikog olakšanja zbog završetka rata, vladao je nekakav val optimizma. Činilo se da ima smisla raditi takve stvari, da one mogu poboljšati i promijeniti naše okruženje i ono što je tragično jeste da ja mislim da danas u samom sebi, ovakav kakav jesam i u Mostaru kakav me okružuje, ne bih našao dovoljno razloga i energije da pokrenem nešto takvo. Kažem, to je bila jedna dobra mladalačka priča, koja još uvijek traje. Kad god Mehmed i ja nađemo vremena i skupimo glave te nađemo nešto novca za tisak – mi napravimo Kolaps. Tako da on i dalje izlazi periodično s tim da je ta periodičnost prilično fleksibilna. Može se dogoditi da časopis izađe jednom godišnje, jednom u dvije godine, a tko zna, možda nekada otisnemo dva u jednoj godini što bi bila hiper-produkcija za naše uvjete. Uglavnom, vjerovali smo da je to nekakva stvar koja naprosto ima smisla i koja je u cijeloj toj atmosferi možda mogla doprinijeti nekakvim novijim trendovima u književnosti, a i u cijelom društvu. Bedasti klinci, što ćeš.

Koliko je kritika društva, proistekla iz kritičke teorije pisaca i muzičara koji su obilježili tvoju generaciju: Kiša, Kovača,  Štulića?

Meni prilično teretli zvuči kad spomeneš Kovača, Kiša, Štulića i ostale ljude. Kažem, mi smo bili klinci koji su htjeli ispoljiti svoju mladalačku energiju kroz književnost. Bili smo željni svega: i putovanja, i života, i ljubavi, i pijanki, i sunca, i ceste. . . I sve te naše čežnje, želje pa i razočaranja koja su dolazila s godinama su se odražavala kroz to što smo radili. Ono što je zanimljivo jeste to da smo već od prvog broja okupili priličan broj respektabilnih imena iz regije. Što se nas tiče, htjeli smo predstavljati, tj. pokušati biti jedan drugačiji glas u toj poslijeratnoj kakofoniji u BiH. Nastojali smo biti glas sa drukčijom energijom, drukčijom sviješću koja se zaista naslanja na neke tradicije kritičke i slobodne misli, odnosno biti ljudi kojima je osnovni cilj promišljanje o slobodi pojedinca.

Koliko te odredio Feral, znam da si u zadnjim godinama surađivao s  tim listom, koji je bio mnogo više od novine.

Svakako mislim da je cijeloj toj generaciji Feral bio jako bitan. To nije bila novina, to je bilo utočište i bijeg od bezumlja kojim smo svi bili okruženi. Bilo je sjajno čitati Feral. Osobno, kad god sam ga čitao, imao sam dojam da razgovaram s nekim jako dobrim prijateljem, u nekoj dobroj kafani uz isto tako dobru glazbu.  Nekad u posljednjim godina Ferala, napisao sam nekoliko tekstova za feralov Kultivator i danas sam jako ponosan što sam dobio šansu da napišem nešto u Feralu, iako su to bili nekakvi mali tekstovi od svega dvadesetak redova.

Koliko je Feral bitan za književnost? Jer ono što su radili Ivančić, Lucić i Dežulović  nije samo  ozbiljna kritika društvene zbilje već i ozbiljna književnost.

Meni je jako žao što ljudi često zanemaruju činjenicu da je Ivančićev ‘Robi K.’ vjerovatno jedan od najboljih kratkopričaških serijala, ako ne i najbolji koji se uopće pojavio u književnostima na ovim prostorima u proteklih 20-ak godina. Prvo, to stoji kao činjenica i većinom su to briljantne kratke priče, i nema zbora da se tu radi o sjajnoj, urnebesno duhovitoj književnosti. To čak nije ni hibrid novinarstva i knjževnosti. Mislim da se to često nepravedno zanemaruje i zaboravlja. Jebiga, kod nas svi na književnost gledaju kao na neku užasno ozbiljnu i tešku stvar, uopće ne postoji tradicija žanrovske književnosti i u tom grmu leži zec. I u nepismenosti, naravno, pa ljudi sa strahopoštovanjem gledaju mrke bardove kako iza katedri i sa govornica odlučuju o njihovoj sudbini. Što se tiče Lucićevih satiričnih pjesama – on ima jednu drugu težinu iz razloga jer je iz toga nastao potpuno novi žanr u poeziji na ovim prostorima, žanr satirične poezije. Ne znam hoće li se Ivančićev ‘Robi K.’ naći u antologijama hrvatske kratke priče, ali ako se ne nađe – to će biti velika nepravda. Lucić nije završio u Hrvatskoj književnoj enciklopediji. To je jedan ozbiljan propust i budalaština od strane salonskih književnih čistunaca.

Marko Tomaš

Tvoja prošla zbirka pjesama ‘Zbogom fašisti’, bila je tvoje pjesničko, ali i intelektualno sazrijevanje. Znači li to da je tvoja prošla zbirka bila prekretnica u tvom vlastitom pjesničkom i intelektualnom životu? Predrag Lucić je napisao za tu zbirku da stojiš na posljenjoj liniji obrane tuge.

Ta zbirka je na neki način zaokružila godine mog lutanja. Velikim dijelom je napisana u posljednjim mjesecima mog boravka u Splitu. Tako da ona jeste obilježila kraj jednog perioda u mom životu, obilježila je moj povratak u Mostar nakon nekih 8-9 godina izbivanja, i naravno kao i sve što predstavlja kraj nečega, na neki način obilježava i početak nečeg novog, ulazak u neke drugačije književne avanture. Što se tiče onoga što je Predrag Lucić napisao o mojoj zbirci ‘Zbogom fašisti’, to da ja ”stojim na posljednjoj liniji obrane tuge” – da, to jeste tako, ali ja  branim onu vrstu tuge koja je dostojanstvena, koja je plemenit osjećaj koji mora imati bilo koje misleće biće kada razmišlja o svijetu koji ga okružuje.

Sam naslov ‘Zbogom fašisti’ u stvari apostrofira i tvoju potrebu da kažeš da svi mi funkcioniramo po tom totalitarnom principu mišljenja i da obračun sa totalitarizmom mišljenja je u stvari naš obračun sa fašizmom.

U svemu čovjek treba krenuti od sebe. Treba se, prije svega, obračunati sa fašistom u sebi da bi mogao krenuti obračunavati se sa fašizmom oko sebe. Ja sam tu tešku riječ upotrijebio u zbirci na više mjesta u različitim kotekstima, ona je zapravo označitelj raznih pojava u intimnim odnosima, tamo gdje počinje posesivnost i grickanje slobode između partnera u odnosu, pa sam tako u zbirci na više mjesta izjednačio ljubav i fašizam. Naprosto, u jednom trenutku ona postane isključiva, manijakalna i opsesivna – kakav fašizam zapravo u svim svojim pojavnostima jeste.

Koristeći tu tešku riječ, pokušavao sam da detektiram totalitarizam u samom čovjekovom biću koji se prenosi na intimne odnose, odnose u društvu pa sve do nekakvih globalnih političkih odnosa i procesa.

Neću da budem pretencizoan, ali moram te pitati koje je dugoročno riješenje za Mostar i Bosnu i Hercegovinu, kako da iz stanja primirja, zakoračimo u stabilni mir?

Imali smo rat kojeg nitko nije dobio, što znači da mir realno ne postoji, nego primirje. Antifašizam je kod nas prezrena vrijednost u javnomm diskursu kojom vladaju nacionalističke matrice. Ej, antifašizam na kojem je sazdan cijeli zapadni svijet! To, kako reče Orwell, uopće nije pitanje političkog opredjeljenja, nego stvar elementarne pristojnosti. Biti antifašist je, jednostavno, stvar pristojnosti. No, ja ne vidim da itko nudi nekakvu platformu na osnovu koje bi se moglo izgraditi pomirenje. Pojavila se nova, četvrta radikalna strana. Ona je sve bolje organizirana ali se u javnim istupima često koristi istim diskursom i istim metodama kao i nacionalističke opcije. Iza toga se krije nekakvo kvazijugoslavenstvo, koje je skoro pa jednako netolerantno prema drugom i drugačijem. Postavlja se i pitanje tko je Antifa pokretu dao koncesiju na antifašizam? Mislim, tu ima ljudi koji svakom čovjeku koji se nacionalno izjašnjava odriče pravo da kaže da je antifašist. To je jedna jako opasna stvar i mi sa takvim pristupom ne možemo nikako stvoriti dijalošku platformu pomoću koje bismo mogli otvoriti važna i bolna pitanja koja konačno moramo rješiti prije nego počnemo izgradnju nečega što bi moglo imati oblik civiliziranog društva. Antifašizam je slobodno ljudsko uvjerenje i nitko nema pravo da kaže da ima koncesiju na to, da definira određene stvari. Naravno, super je da se kolektivno reagira na neke devijantne pojave, ali i u svemu tome se krije dosta stvari koje su toliko radikalne da prelaze granicu dobrog ukusa, jer imaju za cilj isključivo obezvrijediti drugačije, bez nijansi u pristupu. Nalazimo se u toj nekoj sivoj zoni, potpuno zatrovani trima nacionalizmima i sad raste i taj četvrti, kvazijugoslovenski, ali nitko se ne bavi suštinom i svi bi da gurnu na stranu ove druge pa da oni određuju šta i kako dalje. Ne mislim da je to put ka realnom pomirenju. Ja sam jako pesimističan čovjek. Svijet je oduvijek išao do đavola i mislim da će tamo nastaviti da ide. Na koncu, svijet i treba tamo završiti. Ne gajim baš puno simpatija prema ljudskom rodu. Treba pokušavati mijenjati stvari na bolje i dok god postoje neka gibanja to je uredu, ali, u konačnici, kad se određene platforme ostvare – ne mislim da će one biti išta drugačije od ovih što imamo danas.

Nacionalizmi kod nas su najobičnija krinka za brutalni kapitalizam koji sve više poprima obličje feudalizma u cijelom svijetu. Dešava se jedna bezočna pljačka pod krinkom nacionalizma i to je ono što svojim radom pokušavam osvijestiti kod ljudi – nacionalizam je sam po sebi obično retrogradno smeće, a dodatni smrad mu daje činjenica da se u ime tih nazovi nacionalnih interesa bezočno pljačka ovo razrušeno društvo. Pogledajte što se sve dogodilo u Mostaru, šta je sve prodano, privatizirano bez ikakvih javnih rasprava. Nitko ne zna za koje novce su prodane određene stvari. I sve to pod krinkom progresa. Zašto? Kako? Po kojim kriterijima? Tko je, na koncu, odredio i definirao smjernice progresa? Gdje je ustanovljen koncenzus oko bilo čega u ovom gradu? To se nitko ne pita, jer svi tiho trunemo ispod naslaga bedastog naci kiča kojim nas svako malo zasipaju.

Imamo novu generaciju nacionalističkih mislilaca, koji tragom najozbiljnijih europskih nacista i fašista postavljaju ozbiljne teme o identitetu, o sukobu civilizacija i o svim tim vrlo opakim temama koje na kraju završavaju ozbiljnim fašizmima. Kako odgovoriti na te pojave? Ti ljudi su 90-ih vjerovatno bili druga strana, protiv tadašnjeg nacionalizma. Kako odgovoriti na te priče koje su suštinski ozbiljne? Prije je bilo nezamislivo da su ljudi koji su slušali Azru i slične bendove, nacionalisti. Danas imamo nacionaliste sa džointom u ruci.

Šta se dogodilo sa određenim protagonistima scene 90-ih? Meni su to blesave stvari. Masa tih likova je završilo u glibu nacionalizma, a nacionalizam je u dobroj mjeri jednak gluposti. Sve što ograničava pojedinca je blisko gluposti. Zbog toga sam pesimističan. Ti govoriš o nacionalistima sa džointom u ruci, ali imali smo mi ranije i nacionaliste sa kazetama Džonija Štulića. To nije toliko nezamislivo. Ovdje je sve moguće. Ja sam prilično autističan u nekim stvarima. Nacionalizam kao formulu uopće ne mogu shvatiti. Ništa što nije izgrađeno na vlastitim pozitivniim vrijednostima ne mogu shvatiti, a kod nas, opće je poznato i odavno izlizano, sebe  se pokušava izgraditi negiranjem drugog, bez da itko pomišlja na sadržaj onoga što propagira i da se pozabavi, kolokvijalno rečeno, smećem ispred vlastitih vrata.

Isto tako ne mogu shvatiti da se netko može ložiti na bilo koju državu. Meni je to nepojmljivo. Volio bih da mi netko objasni mehanizme po kojim je netko patriota. Kako čovjek može da se loži na bilo kakvu državu, na neki teritorij? Tu vrstu erotike ne shvatam. Stvarno me nije briga kako se zove država u kojoj živim, ali me je briga kako je organizirana i da li ona kao takva zavrijeđuje da joj budem lojalan. Niti jedna država nije nepromjenjiva kategorija. Jebote, pa svaka kuća u bilo kojoj mostarskoj mahali ima više godina nego bilo koja država kojoj je Mostar pripadao. Ljudi, budale kakve jesu, ne mogu da nauče nekakve osnovne stvari i nikako da shvate da ne vrijedi krvariti gaće za kvadratni metar bilo koje zemlje. Naprosto, prije svega mora postojati ta vrsta svijesti kod ljudi. Treba reći NE bilo kakvom radikalnom sukobljavanju koji vodi ka žrtvama – ukoliko pogledamo povijesne procese uvidjet ćemo sav besmisao toga. Ej, mogu se stvari i bez krvi dogovoriti. S druge strane svi smo žrtve ovog divljeg kaubojskog kapitalizma, ali treba stvari malo drugačije posmatrati.  Ne smijemo dozvoliti da u ime kapitala ratujemo za teritorij. Negdje sam vidio neki grafit, vjerovatno citat, koji kaže: ne ratu među narodima, ne miru među klasama. No, klasnu jednakost bi nekako trebalo izboriti kroz politku, kroz dijalog, a ne kroz oružane sukobe. Al’, jebiga, ljudi su preveliki, prosto rečeno, debili da bi nešto takvo organizirali. Tako da ne vjerujem da će se krug klasnog i svakog drugog porobljavanja ikad zaustaviti.  Uostalom, nisam siguran ni da li ljudski rod zavrijeđuje išta bolje. Jebeš sve to.

Gdje su granice nacionalističkog ludila? Zajedno smo bili na promociji knjige Predraga Lucića nakon koje je krenula nevjerovatna hajka na tog čovjeka. Još uvijek ni sam ne mogu vjerovati da je netko  Predraga Lucića  mogao nazvati ustašom.

Ja živim s konstantnim osjećajem mučnine i tu mučninu je to samo pojačalo. Duboki osjećaj prezira i gađenja. Ne mogu prestati da se čudim jer očito je glupost bezgrančina. S druge strane, to me nije ni začudilo jer je bilo samo pitanje trenutka kad će se neka notorna budaletina zakačiti na nešto da optuži jednog tako plemenitog čovjeka kao što je Predrag Lucić i da mu prikači nazive poput: ustaša, mrzitelj isl. Ono što je tu bilo posebno problematično jeste to da je ta pjesma izvođena i ranije, a Predraga se optužilo da je tempirao njeno izvođenje baš pred godišnjicu masakra u Ahmićima, da je s uvrijedljivim namjerama izveo tu pjesmu, a zapravo su oni (ako su znali za tu pjesmu odranije) namjerno iskoristili taj Predragov nastup. Oni su tempirali napad, jer se ranije nisu imali za što uhvatiti. Dakle, tko je tu zloupotrijebio godišnjicu masakra u Ahmićima?

Bilo bi zanimljivo da kažeš kakva je književna scena u BiH i koliko ona može učiniti da život u ovoj državi bude podnošljiviji?

Književnost može učiniti život podnošljivijim, ali književna scena u Bosni i Hercegovini ne može učiniti ni vlastit život podnošljivim. Tu je jako puno pojava i književnika koji pišu s prijelaza iz 20. u 19. stoljeće – dakle, prilično retrogardno. A scena o kojoj ti govoriš sačinjena je od 5 do 10 likova koji jedni drugima daju nagrade, jedni druge pozivaju na festivale, idu na gostovanja i sajmove, i sve je  uređeno po principu klana. Prosto balkanski rečeno bitno je s kim jedeš jagnjeću glavušu, a ne ono što i kako radiš. Uostalom, svi trube o pisanju kao usamljeničkom zanatu, a onda osnivaju udruženja i svakodnevno sjede jedni s drugima, cijevče lozu i kavu i raspravljaju o “bitnim” pitanjima. Ja živim svoj provincijski život u Mostaru i sa scenom imam doticaja, ali definitvno ne živim tu scenu i nekako se svjesno pokušavam držati margine u smislu te književne infrastrukture, jer mi je puno bitnije to što radim, a ne gdje sam u tom cirkusu pozicioniran i gdje me književni infrastrukturalisti žele vidjeti i svrstati.

 

Amer Bahtijar
Autor 17.9.2013. u 16:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija