Intervju, Miro Raguž: Tajna Boljuni

Autor 9.9.2012. u 21:27

Intervju, Miro Raguž: Tajna Boljuni

„I sam sam se tjekom rada zbližio i gotovo poistovjetio s majstorima Grubačem, Semoradom i drugim boljunskim renesanasnim autorima. A oni su glavni likovi Makove poezije. Često sam se hvatao u maštanju o njima i njihovim životima. Niti jednog trenutka, radeći na samoj lokaciji, nisam zaboravio da se nalazim na njihovom vječnom počivalištu, ne želeći ih previše uznemiravati u njihovom zasluženom snivanju. Neizmjeno uživajući u svakom trenutku provedenom u njihovom društvu, sam sam sebi obećao da neću nikada propustiti da za Dušni dan upalim svijeću na Grubačevom grobu, koji se nalazi na Boljunima, a “usiče” mu ga kolega Obrad.“

Razgovarao: Almin Kaplan

Vi ste jedan od  autora čudesne knjige pod naslovom „Tajna Boljuni“. Na samom početku bih Vas zamolio da ukratko predstavite taj projekat? 

To je tajna… Šalim se, iako moje kolege i ja nikako nismo željeli zaobići tu mističnu dimenziju naših nekropola, osobito Boljuna. Sve je počelo ovoga proljeća kada me moj prijatalj, Marinko Šutalo zamolio da mu pomognem napraviti katalog. On je zadnjih par godina vlastitim radom i gotovo bez ikakvih sredstava, nekropolu doveo na zavidan prezentacijski nivo. Iako sam nekropolu prije toga pohodio desetine puta, tek tada mi se ukazala u punom sjaju i nisam se dvoumio. Svjestan sam bio težine zadatka, čak da mu možda nisam dorastao. Srećom, bez premišljanja, mom pozivu za pomoć se odazvao prof. dr. Miroslav Palameta, a to vam je kao da zamolite Ivu Andrića da vam nešto napiše o ćupriji na Drini.

Stećci su, kako to reče pjesnik Mile Stojić,  jedino što Bosna i Hercegovina može ponuditi Evropi kao kulturni identitet, što ste vi zajedno sa dvojicom pomenutih autora očito shvatili?

Ne znam da li je baš u pravu naš uvaženi pjesnik? To je teška dilema. Bavljenje identitetom zauzima dobar dio moga opusa. Možda stećci doista to i jesu, ali uzmemo li u obzir činjenicu da su na općem planu više nego zanemareni, jasno je da sam osobno zabrinut za naš, kako rekoste, kulturni identitet. Na ovom projeku, zahvaljujući našim različitim ulogama, bio sam u poziciji da mnogo naučim od prof. Palamete i da surađujem s istinskim ljubiteljem kulturne baštine, Marinkom Šutalom. Od kraja travnja, pa sve do prije dva tjedna, bio sam okupiran projektom „Tajna Boljuni“ i nije mi žao niti jedne sekunde. Danas, kada je knjiga o Boljunima ugledala svjetlo dana, jedino što želim je nastaviti s radom – ponuditi čitateljima još neki naslov s tematikom stećaka.

Kako su tekle pripreme za knjigu, od čega  se sastojao rad vas trojice autora? Jer, listajući  knjigu „Tajna Boljuni“  više je nego očit uloženi  trud.

Marinko i udruga građana ”Neveš” Boljuni su u zadnje vrijeme u procesu pretvaranja nekropole u destinaciju. O njegovoj ulozi time sam sve rekao. To je ogroman posao kojeg ću ilustrirati na sljedeći način. Proteklih godina sam mnogo puta posjetio Boljune. Iako sam nekropolu zavolio na prvi pogled, nisam bio svjestan njenog bogatstva, jer uistinu je bila vrlo zapuštena, njen veći dio bio je zarastao u draču. Danas je lokacija u cjelosti raščišćena i samo zahvaljujući toj činjenici  bio sam u mogućnosti napraviti jednu ovakvu monografiju.

Prof. dr. Miroslav Palameta, svojim učešćem, osigurao nam je vrhunsku razinu u pristupu i realizaciji. Neobično sam mu zahvalan što je pristao da upravo na ovakav način, na granici popularnog rekao bih, čitateljima i javnosti približimo ovu nepravedno zanemarenu nekropolu. Iako je, u svom dosadašnjem bogatom istraživanju stećaka, objavio mnogobrojne znanstvene radove, za ovu prigodu ipak smo se odlučili približiti stećke svakom zainteresiranom čitatelju. Profesor je za katalog napisao interesantan tekst i svaku sliku opisao kratkim objašnjenjem, želeći Boljune približiti promatraču na način da listajući knjigu šeta nekropolom. Ja sam ga dizajnom samo pratio.

Boljuni su velika nekropola u blizini Stoca. Međutim, o toj nekropoli se malo zna? Ona, ako se ne varam, broji 273 stećka?

A to najvjerojatnije, kako to tvrdi prof. Palameta, nije konačni broj. Pri tome moram istaći da njenu veličinu nikako ne determinira ta znamenka, iako nije malena. Daleko je važnija činjenica da su Boljuni baš po svim osnovama izuzetni, što najčešće nije slučaj s drugim lokacijama. Pored ostalih kvaliteta ova nekropola ima 107 ukrašenih stećaka, od kojih čak 20 koji imaju natpise, što je čini samim vrhom naših nekropola. Pri tome ću još jedan put istaći, da je do sada ostala gotovo anonimna. Ilustracije radi mogu dodati da je rad na ovome katalogu rezultirao i činjenicom da je uočeno i evidentirano 12 novih stećaka koji do sada nisu predstavljeni,  kao i čak 71 do sada nezabilježen motiv. Ali već sam rekao: to najvjerovatnije nisu konačni brojevi.

Koliko je stećaka prikazano u monografiji/katalogu?

Na 168 tvrdo uvezanih stranica kataloški su prikazani svi ukrašeni stećci, dakle njih preko stotinu, kao i čitav niz ambijentalnih fotografija, kao i onih koji analiziraju makro detalje. U sedam dana kojiko je, krajem travnja i početkom svibnja, trajalo snimanje, napravljen je ogroman broj fotografija, od kojih je u uži izbor ušlo gotovo tri stotine. Prethodno je čitava nekropola bila pripremljena za snimanje. Svaka fotografija snimljena je u full-rezoluciji, mnoge od njih zbog različitih tehničkih razloga morale su biti spojene iz nekoliko snimaka, bilo iz razloga da je motiv na stećku bio preblizu određenoj prepreci, najčešće drugom stećku koji je “smetao”, ili zbog proste činjenice da smo čitatelju htjeli ponuditi široke panorame Boljuna koje on prostim okom nikako ne može vidjeti. Kao rezultat, dobili smo produkciju koja prevazilazi potrebe ovog kataloga i podesna je za organizairanje izložbi velikih formata s pojedinim panoramskim fotografijama i do 20 metara dužine. Post-produkcija za ovakvu razinu fotografije trajala je preko dva mjeseca.

Čak je poznato da je nekropolu „Boljuni“ često posjećivao pjesnik Mak Dizdar?

Da tako sam čuo. To je zasigurno još jedan od dokaza njene izuzetnosti. I sam sam se tjekom rada zbližio i gotovo poistovjetio s majstorima Grubačem, Semoradom i drugim boljunskim renesansnim autorima. A oni su glavni likovi Makove poezije. Često sam se hvatao u maštanju o njima i njihovim životima. Niti jednog trenutka, radeći na samoj lokaciji, nisam zaboravio da se nalazim na njihovom vječnom počivalištu, ne želeći ih previše uznemiravati u njihovom zasluženom snivanju. Neizmjeno uživajući u svakom trenutku provedenom u njihovom društvu, sam sam sebi obećao da neću nikada propustiti da za Dušni dan upalim svijeću na Grubačevom grobu, koji se nalazi na Boljunima, a “usiče” mu ga kolega Obrad.

Vaša monografija, ili katalog, kako ga vi skromno nazivate, ima za cilj čitaocu ili već posjetiocu nekropole, pomoći u shvatanju, kako same nekropole, tako i pojedinih stećaka koji je čine?

Tako je. Tomu smo posvetili sav rad na ovoj knjizi. Čitatelj koji nikada nije bio na Boljunima mora osjetiti lokaciju kao da njome hodi. Usuđujem se reći i više od toga, kao da levitira nad njom. On mora reći: idem na Boljune! Imam nadu da će tako biti. Jednostavno bi volio da “Tajna Boljuni” u konačnici rezultira povećanjem posjećenosti ove izuzetne destinacije. Mislim da to neće bti teško, uzmemo li u obzir činjenicu da su Boljuni unutar naše javnosti gotovo nepoznati.

Vi kao grafički dizajner i autor fotografije u knjizi „Tajna Boljuni“, šta nam možete reći o dizajnu same knjige, ili da budem konkretniji, koliko je dizajn- vizualni identitet bitan za jednu nekropolu? Za jedan stećak?

“Tajna Boljuni” je katalog nekropole dizajniran u obliku monografije. To je vrhunska priča prof. Miroslava Palamete i nadam se da fotografija i dizajn upotpunjuju tu činjenicu. Znam da će navedeno tek trebati potvrdu čitatelja i javnosti općenito. Želeći Boljunima pružiti najviše što jedna vrhunska nekropola zaslužuje u našoj agenciji SMART, Raguž & Barbarić design, smo dizajnirali i brand Boljuni. Rukovodeći se suvremenom brand identifikacijom, željeli smo i naše Boljune predstaviti kao top destinaciju. U stvari, oni to stoljećima već i jesu. Mi smo željeli da to kažemo gradu i svijetu. Boljunski klesari, ti drevni Stočani, Grubač, Semorad, Milić, Obrad, Zelija, Rato, Vuk i ini, minimalno su zaslužili da se njihovo djelo tretira na profesionalan način. Nadam se da smo, barem djelimično, u tome uspjeli. Motiv suvremene piktografije branda nekropole Boljuni je bizantski križ sa stećka br. 13. Intimno sam ga pripisao Semoradu, koji se potpisivao kao dijak, dakle pisac. Ja to doživljavam kao srednjovjekovnu, ili bolje reći renesansnu, inačicu za kolegu dizajnera.

Jesteli  ipak imali sreće naići na razumjevanje, odnosno financijsku potporu?

Rekao bih da jesmo, barem onoliko koliko smo je tražili. Naime, projekat “Tajna Boljuni” doživjeli smo kao svojevrsni pilot-projekat brandiranja i katalogiziranja za svaku nekropolu. Rekao bih, više smo nastojali postaviti standard na općoj razini. Vrijeme je prijema stećaka na popis UNESCO-a. Moji suradnici i ja smatrali smo da je pravi trenutak za adekvatno vrednovanje svih nekropola u Bosni i Hercegovini. Svaku moramo prezentirati javnosti, našoj i svjetskoj. To nam je namjera.

Zato smo u traženu financijske potpore bili suzdržani. Pored inicijalnih sredstava koje je udruga “Neveš” dobila iz Hrvatske, ostatak sredstava, čak veći dio, osigurala nam je Općina Stolac. Bolje rečeno gradonačelnik Stjepan Bošković, kojem iskreno i veliko… Hvala.

Dakle, imate namjeru na sličan način predstavit još neku nekropolu? Radimlju, recimo?

Da. Tako nam Bog pomogao.

Autor 9.9.2012. u 21:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija