ENG
Intervju – Mirsad Tokača: Svi zločini u ratu su bili politički i ideološki motivirani
Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin
Povezani članci
Direktor Istraživačko dokumentacionog centra i autor „Bosanskog atlasa ratnih zločina“ i „Bosanske knjige mrtvih“ Mirsad Tokača u razgovoru za portal Tačno.net govorio je o političkim manipulacijama ratnim zločinima, hapšenju Nasera Orića, značaju usvajanja Rezolucije o genocidu u Srebrenici, optužbama da je manipulator žrtvama protekloga rata kao i o nizu drugih tema.
Razgovarao: Predrag Blagovčanin
Gospodine Tokača, pripremajući se za ovaj intervju pročitao sam niz tekstova u kojima ste okarakterisani kao izdajnik bosnjačkog naroda i manipulator žrtvama protekloga rata. Zbog čega dolaze ove optužbe?
Dio onih koji su napadali ili još uvijek napadaju ono što radim dolazi iz domaćih sredina, a dio iz dijaspore. Upravo su ljudi iz dijaspore, kako oni koji su pobjegli od rata u Bosni, tako i neki koji su se tamo zatekli, najžešći su napadači. Nažalost, oni nisu elementarno upućeni u zbivanja u Bosni, pa je s njima lahko manipulirati. Dodatno, oni apsolutno ništa ne znaju o istraživanjima koja sam u proteklih 23 godine radio, bilo kroz Državnu komisiju za prikupljanje činjenica o ratnim zločinima, čiji sam rad organizirao i vodio, bilo kroz Istraživačko dokumentacioni centar. Na drugoj strani nazivati-etiketirati nekoga izdajnikom spada u red najcrnjeg nasljeđa iz vremena totalitarnih režima. Oni koji se tako ponašaju moraju se upitati zašto to rade, a da pri tome ništa ne znaju o meni. Kako može biti izdajnik neko ko je s porodicom i dvoje male djece ostao u Sarajevu da se bori, čiji su svi muški članovi nosili puške, koji su sve ove godine činili sve da se sazna što potpunija istina o stradanju Bosne, Bošnjaka, ali i drugih građana naše države. A mogao sam, kao i oni koji me danas napadaju, bez problema napustiti zemlju. Radi se, zapravo, o zasljepljnim nacional-šovinistima, koji od bošnjačkog stradanja žele napraviti mit, a nerijetko na tome lično profitirati. Ja sam, zapravo, izdao nečije ambicije, monopole nad istinom, umišljene kvazinaučnike što se plaše pogledati istini u oči zbog straha da ne izgube svoje sinekure, izdao sam sitne duše što iz svoje klero-nacionalističe šćućurenosti i zagledanosti samo u sebe ne vide istine koje ih udaraju u glavu. S takvima je teško pa i nemoguće voditi smiren, argumentiran i civiliziran dijalog. Njihov izbor je diskreditacija neistomišljenika, moj put je dijalog temeljen na činjenicama.
Ko je nezadovoljan rezultatima vašeg istraživanja i podacima objavljenim u „Bosanskom atlasu ratnih zločina“ i „Bosanskoj knjizi mrtvih“?
Nisu zadovoljni oni koji mene optužuju da manipuliram žrtvama, oni koji su u proteklim godinama lansirali lažne brojeve, a da pri tome nisu nudili odgovarajuće dokaze, oni koji se lažno predstavljaju braniocima svoga naroda, a zaboravljaju sve druge građane ove zemlje. Svi oni, ukoliko hoće da nešto saznaju o ljudskim žrtvama, neka uzmu i pročitaju „Bosansku knjigu mrtvih“, pa tek potom neka kritikuju, ali pod uslovom da mogu ponuditi nešto više od onoga što je sadržano u četiri toma ove knjige.
Može li se danas u Bosni i Hercegovini o ratnim zločinima govoriti bez političke pozadine?
Politička pozadina je uvijek prisutna, jer je sam čin zločina bio politički i ideološki motiviran. Nije problem u kreiranju politike sjećanja na patnje, nego je problem politikantstvo i korištenje žrtava u dnevno-političke svrhe, a da pritom, manje više, političari nemaju dovoljan ili nikakav uvid u stradanje građana koje predstavljaju. Uostalom, oni o ratnim stradanjima govore samo u kontekstu njihovih predizbornih ili povremenih komemorativnih skupova koje koriste za svoje poliičke ciljeve.
Kako komentarišete hapšenje Nasera Orića i imate li podatke poginulih ljudi srpske nacionalnosti u selu Zalazje zbog čega se, navodno, Naser Orić tereti od strane srbijanskih pravosudnih organa?
To je dio destruktivne politike koju Srbija intenzivno vodi protiv Bosne više od dvadeset godina. Jer ono za što se tereti Orić – zaselak Zalazje – bilo je legitiman vojni cilj i u njemu su predominantno stradali vojnici tokom oslobodilačkih borbenih dejstava Armije Republike Bosne i Hercegovine protiv JNA i lokalnog stanovništva koje im se pridružilo. Operacija je trajala nekoliko dana i kulminirala 12. jula. U Zalazju je poginulo 47 lica od čega su 45 vojnici poginuli u borbi i 2 civila koji se smatraju kolateralnim žrtvama vojne operacije. U istoj operaciji poginulo je još 14 boraca JNA-VRS koji su krenuli iz Bratunca i upali u zasjedu prilikom pokušaja proboja prema selu Zalazje. Svi oni su ukopani na vojničkom groblju u selu Kravica.
Koliko je prema podacima Istraživačko-dokumentacionog centra ubijeno ljudi u Srebrenici? Koliko u cijeloj BiH?
Kada govorimo o Srebrenici onda se ona mora posmatrati iz dvije perspektive. Prva je period do 1995. godine, a druga je vezana za događaje iz jula 1995. godine i genocida vezanog za te događaje u kojim nisu stradali samo stanovnici Srebrenice, nego i niza okolnih općina – Zvornik, Vlasenica, Bratunac, Višegrad. Prema našim podacima u tim događajima smrtno je stradalo 8300 lica. Kada je riječ o cijeloj državi smrtno je stradalo blizu 100.000 građana, od čega su 57.000 vojnici i 40.000 civili. Kada je riječ o civilima neophodno je naglasiti da su 81% civilnih žrtava Bošnjaci, 11% Srbi, 7% Hrvati i 1% građani iz reda ostalih naroda.
Imate li podatke o broju nestalih osoba u BiH tokom rata? Mnogi tragaju za svojima i danas. Kako ih pronaći?
Još uvijek se kao nestala lica na evidencijama nalazi oko 9.000 lica. Taj dio posla radi Institut za nestale, zajedno s Tužilaštvima i Međunarodnom komisijom za nestale. To je izuzetno kompleksan posao i od traganja se ni po koju cijenu ne smije odustati. Imajući u vidu iskustva drugih postratnih zemalja, ovo je prilično uspješno obavljen posao, kako na pronalaženju, tako i na identifikaciji. A kada je riječ o tome kako dalje tragati onda se moraju koristiti svi mogući načini od informacija koje mogu dati učesnici događaja, pa čak i optuženi počinioci, do traganja koja su vršena, posjetama terenima i lokacijama za koje postoje indirektna saznanja da se na njima nalaze tijela nestalih.
Političari često manipulišu žrtvama zbog jeftinih političkih poena, od negiranja do upotrebe riječi genocid kad god je to politički nekome važno. Možemo li reći da bošnjački političari manipulišu u tom smislu sa genocidom u Srebrenici pri tome ne vodeći računa o dignitetu žrtava?
O genocidu se mora i treba govoriti, ali ne s ideološko-političkim motivom. O njemu se mora govoriti iz perspektive otklanjanja njegovih posljedica po živote onih koji su preživjeli genocid. Dakle, Srebrenica ne može biti dio narativa samo onda kada se obavlja komemoracija 11. jula. Srebrenica mora biti u fokusu interesovanja na dnevnoj osnovi i to na način da se tamo obnovi život u mjeri u kojoj je to moguće, jer tamo nedostaju, ne samo oni koji su ubijeni, nego i oni koji su raseljeni, kako po Bosni tako i inostranstvu. Prošle su godine a da se nije uradilo ono što se moralo. Život nije obnovljen. Nema radnih mjesta, korupcija je progutala ogromna sredstva, a izbjegli Srebreničani su u nekim općinama u koje su se sklonili nakon egzodusa, umjesto kvalitetnog i sigurnog povratka, korišteni kao glasačka mašina tamo gdje su se privremeno ili pak trajno nastanili.
Srpski političari, prvenstveno Milorad Dodik, iznose podatke o 3500 poginulih Srba u Srebrenici i opštinama u tom regionu. Prema vašim podacima koji je broj stradalih Srba u ovom području?
Oni koji su posjetili Kravicu znaju da je tamo podignut spomenik na kojem se nalazi taj broj uz tekst da se radi o žrtvama s područja Birča, dakle regije koja obuhvata nekoliko općina, kao i da se radi o broju u koji su uključene i žrtve iz II. svjetskog rata. Međutim, niko ne zna ko su ti ljudi. Da li se radi o civilnim ili vojnim žrtvama ili i jednim i drugim i koliko je civila, a koliko vojnika. Je li to novi mit i igra brojevima ili se iza broja nalaze i imena konkretnih ljudi. Tokom agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu u periodu od 1992-1995. godine u općini Bratunac je smrtno stradalo ukupno 127 građana-civila srpske nacionalnosti od čega su 74 muškarci i 53 žene. U općini Srebrenica smrtno je stradalo 158 građana-civila srpske nacionalnosti od čega su 91 muškarci 67 žene. O čemu Milorad Dodik govori ja zaista ne znam. Iza svakog broja koji sam naveo nalazi se ime s nizom drugih podataka o načinu stradanja i statusu.
Koliko je bitno za budućnost Bosne i Hercegovine da se Rezolucija o Srebrenici usvoji i u našem Parlamentu?
Bitno je jer bi to bio znak da smo prihvatili činjenice vezane za nedavnu prošlost i da se lakše može krenuti naprijed. U suprotnom to će još dugo ostati tačka sukoba. Usvajanje Rezolucije bitno je za žrtve samo na simboličnoj ravni, a to je da se prihvati i prizna genocid koji iza sebe ima presude dvaju najvećih međunarodnih sudova. A kada je riječ o Srbima, važno je jer je to čin moralne i političke odgovornosti za zločin počinjen u njihovo ime, jer krivična odgovornost pojedinaca koji su direktno organizirali i činili zločine, ne isključuje moralnu odgovornost kolektiviteta u čije ime je zločin počinjen.
Svjesni smo političkog preuveličavanja podataka o ljudskim žrtvama u ratu u Bosni i Hercegovini. Može li se izgraditi iskreno pomirenje političkim preuveličavanjem broja žrtava?
Svaka vrsta preuveličavanja vlastitih patnji i gubitaka je kontraproduktivna upravo za same žrtve i preživjele. Uz to ako je praćena ignorisanjem tuđih patnji onda je put ka povjerenju i pomirenju blokiran. Mi trebamo činiti sve da se uklanjaju monopoli na poziciju žrtve. Pomirenje nije praštanje i zaboravljanje, to nije izgradnja mita o vlastitom stradanju, nego kritički odnos prema našoj zajedničkoj prošlosti, potpuno razumijevanje motiva za činjenje zločina, uklanjanje uzroka genocida i zločina, spremnost da mu se oduprete, njegova sudska, moralna, politička osuda i odbacivanje.
Autor/ica 👤Predrag Blagovčanin
