Intervju Nerzuk Ćurak: Korupcija je vrijednost u našem društvu

Predrag Blagovčanin
Autor 13.2.2016. u 15:28

Intervju Nerzuk Ćurak: Korupcija je  vrijednost u našem  društvu

“Smatram da značaj ove studije daleko nadilazi akademske zidine. Ona treba biti upućena zakonodavcu kao orijentir za njihove buduće intervencije u ovu problematiku, ali i kao opomena, koji trendovi izbijaju na površinu kada se radi ličnih i klanovskih “kantonalnih” (provincijskih) interesa oktroiraju zakonske odredbe prema (svom liku). Isto tako, nadati se da će biti proslijeđena institucijama međunarodne zajednice u BiH zaduženim za obrazovanje koje nerijetko suučestvuju u opasnim reformskim eksperimentima koji rezultiraju u novoj diskriminaciji i segregaciji. Ako na tragu ove studije ne otvorimo najširu javnu i kritičku raspravu o ovoj problematici sve su prilike da ćemo kao društvo skončati u etičkom nihilizmu palanke.”

Prof. dr. Asim Mujkić, izvod iz recenzije

Publikacija “Nelegalni oblici stjecanja znanja na visokoškolskim institucijama u Bosni i Hercegovini: Studija socijalne deformacije u akademskoj kulturi” predstavlja cjelogodišnje istraživanje dr. Nerzuka Ćurka, redovnog profesora na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu i njegovih suradnika, docenata Harisa Cerića i Seada Turčala.

Šta su sve studenti spremni učiniti kako bi stekli prolaznu ocjenu na ispitu, koji su društveni faktori koji generišu takvo ponašanje i zbog čega je akademsko varanje postalo globalni fenomen, pitanja su na koja publikacija pokušava dati odgovore. Sa autorom, prof. dr. Nerzukom Ćurkom razgovarali smo o problemima korupcije i nepotizma na javnim univerzitetima, stanju u akademskoj zajednici, percepciji akademskog varanja, Bolonjskoj dekleraciji, odnosu političkih struktura prema obrazovanju, kao i nizu drugih tema..

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Profesore Ćurak, ovo istraživanje ukazalo je na činjenicu da je visokoškolsko obrazovanje pored nekompetentnog nastavnog kadra suočeno i s problemom korumpiranih studenata?

Da bih dao odgovor na vaše pitanje koje je inicirano ovom studijom moram dati neki prethodni okvir. Činjenica je da je nakon rata u Bosni i Hercegovini došlo do socijalne devastacije u svakom smislu i da je jedna od najgorih devastacija zahvatila obrazovni sistem, kako u kadrovskom smislu tako i u smislu gubljenja autonomije. Cjelokupna društvena situacija, društveni kontekst morao je da se reflektira i na visoko obrazovanje. Kao nastavnik koji vjeruje da obrazovanje ima smisla, naročito u periodu epohalnih društvenih promjena koje svijet živi, zatečen sam koliko se negativna društvena paradigma reflektirala na visoko obrazovanje. Očigledno je da mi živimo u duboko korumpiranom društvu u kojem su mreže osobnih veza i nepotizam institucionalizirani i općeljudski način života.

Budući da je korupcija sastavni dio svih sfera društva percipiramo li mi korupciju kao vrlinu?

Kada stotinama godina živite način života u kojem je korupcija prihvatljiva onda može nastati trenutak u kojem društvo patološke, destruktivne oblike egzistencije ne smatra ni patološkim ni destruktivnim. Možemo konstatirati da postoji kapilarna korupcija u društvu u smislu da se mnogi  elementi korupcije uopće ne tretiraju kao korupcija. Ne u smislu zakona nego u vrijednosnom smislu. Istraživanje koje sam proveo sa mlađim kolegama Cerićem i Turčalom imalo je za cilj da vidimo kako „fercera“ jedno važno akademsko pitanje kao što je akademsko nepoštenje. Na koji način funkcioniše akademsko nepoštenje u visokoobrazovnom kontekstu i da li smo mi oguglali na tu pojavu ili nismo. Nadam se da postoji veliki broj nastavnika koji nisu prihvatili nedopustive prakse kao i što se nadam da postoji značajan broj studenata kojima je cilj da njihovo zvanje bude potkrijepljeno znanjem. Motivacija za ovaj projekat je situacija u kojoj susrećete sjajne studente koji nakon prvog ciklusa studiranja mogu sa punom kompetencijom otići i studirati na najprestižnijim fakultetima u svijetu, a s druge strane imate puno studenata kojima je cilj zvanje, a ne znanje. Zato što im je društvo poslalo poruku da je važno da imaju diplomu, a ne znanje, jer za posao i socijalnu promociju važnija mu je  mreža osobnih veza, poželjna nacija u datom momentu, stranka, itd. Okidač za ovo istraživanje  bilo je kad mi je jedan od najboljih studenata ganeracije ispričao vlastiti slučaj koji potvrđuje negaciju znanja. On kao student generacije još uvijek ne može naći posao adekvatan njegovoj naobrazbi dok ljudi iz njegove generacije koji su jedva završili, vjerovatno koristeći i prepisivanje, rade u prestižnim državnim službama.

Kako je moguće da 13% anketiranih sudenata prilikom izrade ove studije prepisivanje uz pomoć „bubice“ ne smatra varanjem na ispitu?

Moguće je zato što na internet stranicama imamo legalnu, tačnije otvorenu prodaju bubica i drugih pomagala za ispite, a pri tome ni tužilaštvo, niti iko drugi ne pokreće nikakav proces. Ne mogu se bez posljedica objavljivati oglasi „pišem magistarske radove“ – to su plagijarizmi,  neakademska ponašanja  i to je, u mome nepravničkom uvidu, krivično djelo. Naravno, nije Bosna i Hercegovina izuzetak. Akademsko varanje sa procesima destrukcije obrazovanja i u svijetu je postalo fenomen ali u zemljama visoko standardizirane demokracije i uloge znanja, akademsko varanje je patologija, a ne način socijalne promocije.  Studenti su u ovom istraživanju bili veoma iskreni što je mene iznenadilo. Njih 55% priznalo je da su se koristili prepisivanjem i ta činjenica nas, odnosno društvo uopšte ne zabrinjava. Ne zabrinjava nas zato što smo natjerani u jednu neoliberalnu produkciju u kojoj je tzv. efikasnost, ma šta ona značila, a znači štancanje diploma, glavni kriterij. Radimo sa ogromnim brojem studenata što je u potpunoj koliziji sa Bolonjskim sistemom studiranja i veoma teško se posvetiti sankcioniranju varanja. U takvoj situaciji stvara se atmosfera  prešutnog  neprimjećivanja varanja. To je jedan širi socijalni kontekst koji se mora mijenjati ako mi kao društvo želimo napredovati. Moramo shvatiti da se na fakultetima moraju čitati knjige. Ogroman broj studenata danas smatra da treba položiti ispit, a ne pročitati knjigu. Imate jednu potpunu promjenu svijesti o načinu dolaska do znanja jer kada u istraživanju imate značajan broj studenata koji kažu da su bili svjedoci prepisivanja na ispitima, a da je samo jedan student kazao da je prijavio varanje, šta nam to govori? Govori da smo mi moralno izokrenuto društvo. Znači kod nas se prijava moralno nedopustivog čina smatra izdajom. Pri tome djeca uopšte ne razmišljaju da će možda upravo ti koji su prepisivali njima sutra uzeti posao. Ovo istraživanje je urađeno samo s jednom nadom da će odgovorni nastavnici i studenti istrajati u znanju i da će se bar neko ko dolazi do rezultata na nečastan način zapitati. Mi moramo vratiti dignitet znanju.

Kako vratiti dignitet javnim univerzitetima i spriječiti pojavu akademskog  varanja kada je sam vrh akademske zajednice diskreditovan aferama poput plagijatorstva ili imenovanja na funkcije isključivo na osnovu političke pripadnosti te da li su upravo  podaci do kojih ste došli u istraživanju, refleksija stanja u akademskoj zajednici Bosne i Hercegovine?

Ono što ja mogu da kažem je da sam uradio ovo istraživanje koje se tiče studenata sa nadom da je moguće nastaviti istraživanja koja se tiču drugih bitnih struktura akademije. Kao što su npr. nastavnici. Morate znati da od mene niko nije tražio da uradim ovo istraživanje. Dakle sve radite sami i nemate podršku za bilo kakvu naučnu produkciju. Naravno da su studentski odgovori u ovom istraživanju refleksija zadovoljstva ili nezadovoljstva akademskim osobljem. Može se recimo, detektirati jedna tendecija da studenti odgovornije pristupaju svojim obavezama na onim predmetima gdje nastavnik odgovorno radi posao. Znači prepisivanja će biti manje kod tih nastavnika zbog uzajamnog poštovanja i obostranog akademskog integriteta. Drugi dio odgovora je činjenica da je snažno ideološko društvo kao što je naše proizvelo ogroman broj ideološki oblikovanih akademskih radnika i naravno da akademska zajednica zaslužuje bolje nastavnike. Nažalost, naše visoko obrazovanje je devastirano i degradirano strukturom političkog sistema koja je uništila visoko obrazovanje. Kantonizacija, banalizacija i palanačka distribucija univerziteta posljedica su zakonske mogućnosti da, mimo zajedničkih univerzalnih kriterija proizvodnje znanja, formiraju se univerziteti na kantonalnim razinama što je za posljedicu imalo političku spregu Univerziteta i lokalnih politika na način koji je omogućio da se lokalni donositelji odluka pojave u kantonalnom polju znanja kao znanstvenici, jer im je glavni cilj, u najvećoj mjeri, da sebi ispred imena prikače titulu dr. Simbiotička klopka u kojoj žive lokalni univerziteti i lokalna vlast producira vladavinu neznanja kao znanja i to je proces koji je u značajnoj mjeri odredio već našu budućnost kao regresiju. Stoga bi bilo veoma interesantno istražiti doktorate u društveno-humanističkim znanostima u ovoj zemlji, da vidimo jesu li oni zbiljski novi doprinos društvu i znanosti ili ih je značajan broj puka refleksija nacionalističkog naloga umotana u oblandu više ili manje prihvatljivog teorijskog skeletona.

Zbog političke strukture države mi smo blokirani da vodimo ozbiljnu akademsku i neutralnu raspravu o ovom pitanju. Zabrinjava me institucionalna proizvodnja palanačkog mentaliteta. Jeste primjetili jedan  razarajući fenomen u različitim sferama reprodukcije društvenih odnosa? Taj fenomen zovem dogovorena proizvodnja sopstvene veličine. O čemu se radi? U različitim oblastima društvenog života možete primijetiti provincijsku matricu: razni donositelji odluka u različitim profesijama javno govore kako je ta njihova profesija ili ustanova, škola, uprava, itd. vrhunska, dostiže svjetske standarde,  prate najnovija istraživanja, itd. Naravno, to nije tačno. To je lukava proizvodnja poželjnih pojmova iza kojih ne stoji adekvatan sadržaj, već upravo obrnuto: duboko neznanje, odsustvo komunikacije sa najnovijim istraživanjima u različitim oblastima, standard najnižeg mogućeg nivoa i sl.  Na taj način se proizvodi fama  i svijest o sopstvenom značaju i to se širi u društvo. Negativna posljedica toga je daljnja produkcija laži, neznanja i naše propadanje. Niti jedna nacija u Bosni i Hercegovini nije zaštićena svojim političkim univerzitetom, naprotiv ona je tim uništena. Teško je, ali bi stvarno bila neophodna podrška akademiji. Prvenstveno da se prestane sa potpunim oduzimanjem autonomije univerzitetu.  Mi  imamo situaciju da s jedne strane imate regresiju univerziteta, pad na nivo palanke gdje postanete ovisni o kantonalnim donositeljima odluka. Univerzitet je uvijek vezan za najviši nivo državne i društvene strukture na način da taj nivo vlasti zna da je njegova javna obaveza transparentna, institucionalna, nepolitička podrška javnom univerzitetu, a ne da je ta podrška uslovljena političkom odanošću, dobrim personalnim vezama između vlasti i nekih ljudi na univerzitetu i sl.  Nama je potrebna autonomija univerziteta i Ministarstvo obrazovanja na državnom nivou koje opslužuje i afirmira tu autonomiju. Naravno opet zbog političkih razloga o tome se ne može govoriti, jer zaboga ako želite državno ministarstvo za visoko obrazovanje nema sumnje da ste bošnjački nacionalist s dna kace. Šta drugo možete biti ako želite državno ministarstvo visokog obrazovanja? Ali ovo stanje se može i mora mijenjati. Tako što će te konstruirati common sense između kolega koji će pokušati da proizvedu drugačiji, neideološki odnos prema akademiji. Mi moramo educirati vlast kako bi znala šta znači javni univerzitet, a ne da koriste narastanje uloge birokracije u sferi visokog obrazovanja kao instrument vladanja univerzitetom sa neprijateljskim odnosom prema znanju pri čemu je važnije pronaći nepravilnost u nabavci jedne rolne toalet papira nego sistemski, na najtransparentnijoj osnovi podržati razvoj znanja kao jednog od rijetkih mogućih resursa spašavanja društva od propadanja.

Da li je ovim istraživanjem razbijen mit da su nepotizam i korupcija prisutni u većoj mjeri na privatnim univerzitetima nego u javnim visokoškolskim institucijama?

Mi smo ovo istraživanje bazirali na četiri javna univerziteta: Sveučilište u Mostaru, Univerziteti u Banja Luci, Zenici i Sarajevu i ovom prilikom želim da se zahvalim svima koji su nam pomogli u našem jednogodišnjem radu na ovom projektu. Mislim da se ne treba praviti neka afirmacija javnih ili privatnih univerziteta na uštrb jednih ili drugih. U uređenim državama postoje procedure koje omogućavaju da nešto bude univerzitet ili da nešto ne bude univerzitet. Upravo činjenica da su procedure visokog obrazovanja kod nas spuštene na nivoe kantona ili entiteta proizvelo je jednu vrstu bavljenja univerzitetom, vrlo često od strane nekompetentnih ljudi. U takvoj situaciji neko može dobiti akreditaciju, a ne zaslužuje je, jer se sve u našoj zemlji može podvesti pod pitanje Bošnjaka, Hrvata i Srba. U takvoj situaciji ukoliko nekome kažete da njegov znanstveni rad naprosto ne zadovoljava kriterije, možete biti izloženi jednoj vrsti banalnog napada kao da npr., napadate njegovu naciju. Nažalost mi pristajemo na taj dogovoreni poraz koji ne vodi ničemu.

Zbog čega debata o stanju u akademskoj zajednici nije nikad pokrenuta i da li ovo istraživanje može predstavljati prekretnicu kojom će se evidentni problemi u okviru visokoškolskog obrazovanja postepeno rješavati?

Ma koliko ljudima ovo što ću reći može izgledati nevjerovatno ali sloboda akademskog djelovanja kako profesora tako i studenata bila je bolja u periodu zrelog doba samoupravne Jugoslavije, uz prethodni uvjet nedovođenja u pitanje vladajuće socijalne i ideološke paradigme na najopćijoj osnovi. Unutar zadovoljenja tog okvira i studenti i nastavnici bili su društveno i akademski dinamičniji i angažiraniji nego danas. Organizacija studenata, nije bila samo na sindikalnom nivou nego i na analitičkom nivou kroz studentske novine, publikacije i postavljanje važnih društvenih pitanja. Danas toga nema, to naprosto izostaje. S druge strane, unutar postratnog razvoja akademskih zajednica zbog divlje logike etno-kapitalizma imate spuštanje kriterija na najniži nivo. Nama u ovom trenutku hronično nedostaju debate o važnim društvenim pitanjima. Poput autonomije univerziteta, produkcije znanja, odnosa znanja i zvanja. Ogromnu energiju trošimo na besmislenu birokraciju i  besmislene debate koje su inicirane jednom vrstom te naše luđačke šizofrene ovisnosti od kantona, županija, vlasti kao takve. Nama bliski univerziteti u regiji tih problema nemaju. Autonomija univerziteta je zbiljska. Dakle zna se kako se vrše neutralne kontrole utroška javnog novca i to je ono što je najvažnije, sva druga pitanja su pitanja akademije a  ne vanjskog, eksternog upliva koji hoće da arbitrira o svemu. Naš povijesni netalent za organizaciju uzrok je našeg neuspjeha. Činjenica je da na individualnoj osnovi imate ljude koji značajno doprinose boljitku zajednice ali ostaju u svom usamljenom svijetu upravo zbog odsustva organizacije. Rekao bih da su odgovorni nastavnici izloženi jednoj vrsti presije, a to je ogroman broj studenata i rad preko norme koji ruši kvalitet prenošenja, distribucije i razmjene znanja. Kada nekim našim kolegama iz drugih akademskih kultura kažemo s koliko studenata radimo, ostaju zatečeni.

Do koje mjere je naša primjena Bolonjske deklaracije degradirala sam proces studiranja?

U velikoj mjeri. Činjenica je da je Evropska unija željela da konstituira evropski prostor visokog obrazovanja i evropski prostor znanja ali to je kod nas u mnogim elementima otišlo u krivom smijeru. Bolonja je dobar sistem studiranja za visoko razvijena društva koja imaju adekvatne finansijske, organizacione i znanstvene resurse. Ovaj sistem podrazumijeva male grupe studenata koje će zbiljski raditi na proizvodnji znanja. Kada imate grupu od dvadeset studenata i recimo radite političke teorije onda će tih dvadeset studenata, barem većina njih biti ozbiljni politolozi koji razumiju političke teorije i razumiju njihovu važnost za neko društvo. U takvoj situaciji Bolonja ima smisao jer vi pratite studente cijelu godinu. I to je dobro ali kad imate bosanski oblik Bolonje onda to znači da vi imate čak 300 studenata. Ukoliko držite do kriterija, koji su za naše uvjete više nego razumni, dolazite u situaciju da studenti koji su na fakultete došli zbog zvanja, a ne znanja, ponavljaju studij ili se koriste prepisivanjem kao, nažalost, više manje prihvatljivom uzansom iz sive zone akademizma. Kako vi možete sa 200-300 studenata raditi po Bolonji? To je izvan ljudske definicije rada. U takvoj situaciji i sa strane profesora i studenata protokom vremena nastaje jedna vrsta prosječnosti i organiziranog nezamjeranja. Dragi moj kolega, naše društvo je bolesno, politika je bolesna, akademija je bolesna, sport je bolestan, većina se navikla na bolest kao da je zdravlje a dok ne priznamo da smo bolesni nećemo se ni izliječiti.

Zbog čega univerziteti produciraju kadrove bez posla i zbog čega ne postoji ozbiljnija selekcija prilikom upisa na fakultete?

Društvo je ozbiljan sistem koji mora imati glavu i rep. Ne možete vi poboljšati jedan element dok se drugi elementi tog sistema ne mijenjaju. Takvim pristupom malo se postiže. Kada se radi o univerzitetu, o akademiji stvari su krajnje ozbiljne. Mi samo koristimo nasljeđene matrice mišljenja, djelovanja i organiziranja. Ne pravimo nove  iskorake. Društvene znanosti danas su u velikoj krizi, ne samo kod nas nego i u svijetu. Neoliberalizam kao svepokrivajuće ime za tržišnu anarhiju i ničim omeđenu ljudsku pohlepu trijumfuje na najgori mogući način. On ne želi kritiku sebe. U ovom trenutku imate potpunu dominaciju tehničkog-specijalističkog uma i jedno barbarstvo specijalizacije. U takvom svijetu ljudi renesansnih znanja, ljudi koji bi trebali vršiti jednu kritičku obradu društva postaju suvišni. Mi moramo vratiti dignitet i važnost društvenim naukama i praviti npr., odlične studije novinarstva kako bi imali sjajne novinare i urednike, a ne da imamo jednu vrstu stvarnog, užasavajućeg pada normi profesije. Za zbiljsku reformu univerziteta u Bosni i Hercegovini potrebni su ljudi sa akademije kao i donositelji odluka na političkom nivou, koji mogu konstituirati sinergijske i odgovorne obrazovne politike zasnovane na afirmaciji znanja. To je teško očekivati zato što je produkcija kvazi-elita uzela ozbiljnog maha u društvu koje je potpuno anarhično. Kad imate ovako struktuiranu državu, kao čistu banalnu nestrukturu ne možete proizvesti jednu vrstu prihvatljive univerzalne kompetencije za svaku oblast. Šta to znači npr. za univerzitet? Znači da izbori u zvanja moraju imati istu ili sličnu vrstu težine i odgovornosti na svim univerzitetima, shodno predmetnoj oblasti. Nemam prostora i vremena za širu elaboraciju, ali ako na tržištu rada jednako vrijede diplome svih univerziteta, a vrijede, onda bi i izbori u zvanja na svim univerzitetima morali biti jednaki, pod prethodnim uvjetom da je najniži kriterij kriterij izvrsnosti.

Imaju li naši  univerziteti kapacitete da stvore nove generacije koje bi kritički promišljale društvo u kojem žive?   

Kako se proizvodi elita u pravom smislu? Elita je iznimno mali broj ljudi. Ja jesam za društvo meritokratije i vladavine elita znanja i visokih etičkih normi, bez obzira kako to može biti shvaćeno. Ali nisam za društvo kojim vladaju skupine ljudi koje nazivam kao elite. U  kakvo smo mi blato upali kad naše političare nazivamo elitama. Ono što moramo uraditi je natjerati donositelje odluka da zasluže naziv elita. Za političare trebamo imati druge pojmove niže vrijednosne naravi a ne da im tepamo političke elite, pa se, primjera radi, ljudi koji su „upali“ na „stranačke liste“, izabrani u parlamente, nisu progovorili tokom četiri godine vlasti, nisu predložili nijedan zakon, nisu uradili ništa osim što su fenomenalno šutili, ufuraju da su elita. „Dobra zemljo, lažu“.

Univerzitetski kapaciteti meritokratije postoje isključivo zato što imate sjajne pojedince koji imaju izvrsne relacije sa izvrsnim mladim talentiranim studentima koji ih mogu prevazići, što znači da su ti nastavnici svoj dio posla uradili kako treba. Međutim, i ti dobri studenti su isto disperzirani i rasuti kao njihovi dobri profesori. Oni su autentični autsajderi, mnogi od njih su izabrali takvu poziciju znajući da u dužem vremenskom roku autsajderi mijenjaju ljudsku historiju. U konkretnom slučaju za jedno društvo kao što je naše moralo bi doći do apsolutne favorizacije znanja. Društvo bi moralo prepoznati najbolje studente, najbolje znanstvenike, najbolje profesore. Nažalost to je potpuno izvan registra. Nama je važno da proglasimo najbolje filmadžije, kulturnjake, društveno odgovorne kompanije kojima, by the way nije palo na um da, u skladu sa društvenom odgovornošću, ustanove ozbiljne, respektabilne i nekoruptivne nagrade za najbolju naučnu produkciju i slično… Što se tiče univerze javni interes postoji samo kada je u pitanju neka senzacija obrađena na bezobrazno površan način od strane mediokritetskih medija. Nemamo nikave zbiljske nezavisne konkurse za najbolji naučni rad, ne postoji nikakava respektabilna infrastruktura da kao društvo sa svojim naučnim institucijama budemo pripravni za fondove EU… uvijek smo u parteru, nikad gore. Ne postoji nikakav vrijedosni odnos prema ljudima koje strast i potraga za istinom pokreću u istraživanje. Ali postoji izraziti pozitivni vrijednosni odnos prema akterima sumnjivog kapitala, sumnjivog „elitističkog“ statusa i slično.

Kao jedan od načina spriječavanja akademskog varanja spominjete potpisivanje Kodeksa časti po uzoru na američke univerzitete. Šta predstavlja čast u društvu koje nema jasno definirane etičke i moralne norme?

Mi moramo nešto pokušati učiniti. Dakle tri akademska nastavnika su ponudili svoje viđenje našeg lokalnog svijeta sa jednom ambicijom, da se zaustavi razarajuće propadanje. Mi znamo da će nama malo ko biti zahvalan za to niti to tražimo. Naprotiv, postat ćemo mrski onima kojima se to neće svidjeti, jer zaboga šta čačkamo našu divnu, nacionalističku akademiju. Tako to nažalost funkcionira. Ovdje ne postoji logika radosti i sreće kad vaš kolega napreduje u nečemu. Mi smo zatvoreno društvo. Kad neko ode odavde i napravi nešto vani, nijedan medij to neće propustiti da objavi kao veličanstvenu gestu, a ljude koji su ostali i rade u nemogućim uvjetima, koji su se odlučili da pomognu izgradnju svoga društva pokušavajući da zadrže neke profesionalne i moralne norme, niko i ne primjećuje, dok eventualno nešto ne pogriješe pa da ih deremo, onako  palanački – ko ti je bolan dozvolio da podigneš glavu malo više? Takvih ljudi ima: oni ne traže priznanje nego žele samo da društvo bude bolje, pravednije i časnije.  No, neće biti ni bolje, ni pravednije ni časnije ako svako od nas ne učini šta može.

Predrag Blagovčanin
Autor 13.2.2016. u 15:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija