Intervju-Ron Haviv, fotograf: Fotografija kao umjetnost angažmana

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 18.5.2015. u 09:13

Intervju-Ron Haviv, fotograf: Fotografija kao umjetnost angažmana

Foto: Flickr

Ron Haviv, jedan je od najboljih svjetskih fotografa i čovjek koji je dokumentirao neke od najstrašnijih događaja u posljednjih trideset godina. Njegove fotografije su obilježile jednu eru i pomjerile granice dokumentarne fotografije u umjetnost. Za Tačno.net Haviv govori o svom angažmanu, mjestu fotografije u povijesti umjetnosti, mogućnostima angažmana, načinu na koji je djelovanje IDIL-a pomjerilo granice brutalnosti i budućnosti fotografije

Razgovarala: Amila Kahrović-Posavljak

Ljudi Vas obično pitaju kako je ponovo biti u Bosni. Ja ću Vas pitati, kad biste danas fotografirali Bosnu i Hercegovinu, šta bismo vidjeli na fotografijama?

Mislim da bih fotografirao zemlju na raskrsnici, zemlju koja ne zna čak ni gdje će joj biti granice za pet ili deset godina. I kako se doima da je taj osjećaj prisutan u svim sferama života od ispijanja kafe u kafiću, do govora o napretku u karijeri za pet godina ili onoga o tome gdje podizati obitelj.

Dvadeset godina je prošlo od kada ste bili ovdje i tokom tog perioda svijet se dosta promijenio. Kako se fotografija kao umjetnost promijenila?

Fotografija je živa umjetnost, konstantno se mijenja i mijenjali su je i publika i umjetnici ili kako već to želimo zvati. Jezik fotografije postaje sve sofisticiraniji. A i razumijevanje fotografije se mnogo promijenilo zbog tehnologije. Činjenice kao što su ona da je fotografija univerzalan jezik i da veliki broj ljudi u svijetu ima kamere u rukama, jer se one nalaze u svakom telefonu, i da se smatraju fotografima do određenog stepena su promijenile perspektive fotografije i dovele do stvaranja ogromne količine slika. Ove godine, 2015., trilion slika će biti napravljeno i postavljeno na facebook, instagram itd. To je ogroman broj. Postoji pozitivna strana toga: ljudi su angažirani u fotografiji i njenom razumijevanju na različitim nivoima. Negativna strana je da postoji mnogo slika koje publika ne može cijeniti jer ljudi neprastano gledaju slike, slike, slike. Izazov za nas, fotografe, je da se svojim radom izdignemo iznad toga i budemo u mogućnosti doprijeti do publike. Oni od nas koji mogu to, bit će veoma uspješni u predstavljanju naših priča i poruka. Ako se, pak, fotograf ne može izdići iznad ovoga što sam spomenuo, njegov će rad biti izgubljen u masi slika.

Mislite li da fotografija, zbog svog univerzalnog jezika, ima najviše mogućnosti za društveni angažman od svih umjetnosti?

Mislim da u ovom trenutku, zbog toga što tehnologija distribucije vrlo lako prelazi granice, fotografija ima najveću sposobnost da uspije u pogledu komunikacije, u pogledu činjenice da će je ljudi vidjeti i glede postizanja efekta.

HAVIV-01-530x353

Bijeljina,  31 mart 1992.; foto: Ron Haviv

Druga strana priče bi mogla biti svojevrsni gubitak moći. Može li umjetnička i dokumentarna fotografija izgubiti svoju moć zbog ovog triliona slika?

To je mač s dvije oštrice, ako niste u stanju doprijeti do publike vaš će rad biti izgubljen. Ako možete doprijeti do publike moć vašeg rada je moć koja nikada nije postojala na takvom nivou. Dakle, na određenom nivou jako je teško ali ako uspijete, radit ćete kao niti jedan fotograf prije vas.

Kako se paparaci uklapaju u priču o fotografiji? Jesu li oni pokazatelj društvene svijesti, ili, mislite li da je danas ljudima važnije šta se događa u nekom celebrity braku nego u Siriji ili Darfuru?

Mislim da se tu ne radi o fotografiji. Radi se o onome što ljude zanima, gdje je pozicionirana njihova tolerancija i oko čega se urednici časopisa biraju truditi. Oni pokušavaju da udovolje onome što misle da je želja publike. Mislim da ima mjesta za oba ova svijeta, da postoje zajedno. Kada pogledate časopise kao Paris Match ili People, vidjet ćete da oni imaju priče o slavnima i veoma lagane priče a unutar magazina se nalaze priče o Siriji ili Haitiju. Mislim da je to sasvim uredu, jer mislim da u svijetu postoje različita interesovanja. Ako je najbolji način da se dopre do ljudi pružanje priča o slavnima i nekih laganih priča, a onda i priče o Siriji, i da se pri tome oboje cijeni, to može biti uspješna formula.

U jednom intervjuu ste rekli da ne želite naprimjer da neka slika iz Sirije bude posmatrana kao samo još jedna iz kriznih područja. Mislite li da fotografija i dalje ima moć da nas uznemiri ili potakne na djelovanje?

Mislim da publika ne bi trebala biti pasivna. Publika mora naučiti kako da konzumira i shvati fotografiju, posebno dokumentarnu. Stoga ideja: “Oh, evo još jedne slike iz Sirije, baš me briga” nije dobra. Stav bi trebao biti: “Ne mogu vjerovati da, nakon četiri godine, vidim ove slike, zašto se ovo još uvijek dešava?” Mislim da postoji mogućnost da i fotografi i izdavači potaknu reakciju, ali ne govori se o odgovornosti publike. Publika mora biti aktivnija i više uključena. I ako publika bude takva, fotografija će imati utjecaja. Ali ako publika to ne želi, onda je jako teško. Mislim da, posebno kao Amerikanac u svijetu nakon 11. septembra, ili se nadam kao Amerikanac, da će Amerikanci shvatiti da ono što se događa daleko od njih naprimjer u Afganistanu ili drugdje može utjecati na njih u New Yorku. Ljudi moraju shvatiti da smo mi, svijet, isprepleteni kao nikada prije. A fotografija je jedan od alata za učenje ove lekcije i podizanje svijesti ljudi da obrate pažnju na ono što se dešava u Siriji, Ruandi ili ove sedmice u Makedoniji jer, čak i ako vas nije briga, to vas može pogoditi. Bolje bi bilo, naravno, da vam je stalo jer ste građanin svijeta. Fotografija ima moć da podsjeti ljude, a podsjećanje je poseban oblik učenja kakv bi se morao odvijati u školama u Bosni, New Yorku, Londonu i na drugim mjestima.

ls

Zatvorenici logora Trnopolje, foto: Ron Haviv

Možete li nam reći nešto o Vašm iskustvu s pritiscima na političare da se riješe sukobi u dijelovima svijeta koja ste fotografirali?

Na svoj, i rad svojih kolega, gledam kao na dio lanca. Veoma važan dio jer mi pronalazimo priče, dokumentiramo ih, predstavljamo svijetu i očekujemo da drugi ljudi to dovedu na viši nivo. Pa, bili taj nivo političari, javnost ili kombinacija to dvoje… Ali ideja ljudi koji kažu “Oh, ja nisam učinio ništa jer nisam znao za to” ne bi trebala biti dozvoljena i fotografija to ne dozvoljava. Primjer je fotografija koju je napravio moj kolega Marcus Bleasdale u DR Kongo o problemima s rudnicima i utjecajima toga na ljudske živote. Javnost se uključila i rekla kompaniji koja prozivodi kompjuterske čipove, a snabdijeva se iz Konga, stop. Onda je ova kompanija rekla ok, moramo promijeniti svoju politiku proizvodnje čipova i više nisu uzimali materijal iz Konga. To je povezano s tim kako fotografija motivira ljude da izvrše pritisak na kompaniju i kako je to imalo stvarnog efekta.

Veliko filozofsko nastojanje je propitivanje odnosa između prisutnog i odsutnog. Fotografija ima nevjerovatnu moć uprisutnjenja, ona može uprisutniti rat u Siriji u mojoj ili Vašoj kući. Kako ljudi reagiraju na ovaj tip uprisutnjenja?

Kada?

Uopće…

Pa, mislim onako kako smo već govorili. Neki ljudi reagiraju i motivirani su da saznaju više i da djeluju. Neki to ignoriraju i ne znači im ništa. Nešto se od tih stavova promijeni kako se priča nastavlja, ljudi počnu obraćati pažnju. Druga vrsta efekata je u vezi s drugom vrstom medija, kao u Americi, u vezi s veoma poznatim televizijama ili komentatorima na vijestima. Ako mediji počnu govoriti o tome ljudi to vide i onda će se, nadati se, zainteresirati. Fotografija može biti jednostavna ili komplicirana. Kada je jednostavna ona uhvati sve u jednu sliku, a kada nije potrebno je više rada i angažmana kako bi se sagledala priča koju fotograf kazuje. Ali, opet je do publike koja može biti aktivna, ali je nekada potrebno vrijeme da se aktivira.

wts

Sarajevo, 1994.; foto: Ron Haviv

Vaše fotografije iz Srebrenice ili Bijeljine, na primjer, su u vrijeme kad su napravljene bile poziv u pomoć. Sada, uz vremensku distancu, one su postale mjesta pamćenja. Povećava li se njihova moć kako vrijeme prolazi?

Ja zapravo mislim tako i za mene je veoma fascinantno vidjeti to, posebno s mojim radovima iz Bosne jer su moji radovi iz Bosne ignorisani kada su prvi put objavljeni. I onda je prošlo vrijeme…

Zašto su bili ignorisani?

Mislim da su bili ignorisani iz geopolitičkih razloga tada i činjenice da SAD i drugi nisu bili zainteresirani da se uključe, u osnovi su to ignorisali. A ja i moje kolege smo svaki dan pričali priču koja je ignorisana. Ali kada pogledam kako je moj rad isprepleten s ovdašnjom kulturom i načinom na koji se pamti ono što se desilo… Jedan je komični strip baziran na tome, od toga su pravljeni propagandni posteri i to je bila fascinantna transformacija od vijesti do drugih oblika života fotografije. Ono što je meni nevjerovatno zanimljivo jeste da, što se više udaljavamo od momenta kad su slikane, sve više te fotografije postaju povijesni dokument umjesto slika s vijesti. Slike sada žive sasvim drugačiji život i doživljavaju se na drugačiji način i vidim, posebno s ovim radom, da je veza između rada i posmatrača mnogo drugačija. Naravno, kada ih izložite u galeriji, na izložbi ili u knjizi ta veza je sasvim drugačija nego kada je to bilo u novinama.

Kako rekosmo, fotografije iz krizinih područja su uvijek bile neki oblik poziva u pomoć. Sada imamo nešto potpuno drugačije, neku vrstu pomijeranja granica s onim što radi IDIL. Oni snimaju vlastitu brutalnost, pa se fotografija pretvorila iz vapaja za pomoć u manifestaciju brutalnosti. Kako vi ovo objašnjavate?

Ono što IDIL radi je za mene rastući fenomen koji je počeo sa Šri Lankom kada je vlada rušila Tamilske tigrove. Oni nisu dozvoljavali novinare ni fotografe. Hiljade ljudi je ubijeno i niko nema potpunu ideju o tome šta se zapravo dogodilo. Dvije godine kasnije, u Iranu se desila zelena revolucija i svi su zapadni novinari izbačeni iz zemlje. Onda ubrzamo do onoga što radi IDIL i opet je situacija takva da ima jedva nekoliko, ako uopće i ima, novinara kojima je dozvoljeno da rade i sve vizuleno zapravo proizvode oni. A ono što oni prave je miks propagande, ali u isto vrijeme to je za nas jedini izvor informacija o tome šta rade. I plašim se da bi ovo mogao postati standard i da će svi ovako raditi. To će biti “ne trebamo vas” stav. Zašto sam ja bio na Kosovu ili Bosni? Da ispričam priče svih strana. Sada je sve kao “ne trebam te, mogu sam reći svoju priču”. A ono što se događa je opet do publike. Ako publika prihvati ovo umjesto nezavisnog novinarstva, ako pristanu na tu poruku, neće biti dobro. Ako ne obrate pažnju na ove stranice, ako one ne budu imale posjeta, lajkova, pregleda, ništa, onda tradicionalna sredstva komunikacije imaju budućnost. Ako publika samo želi vidjeti nešto i ne vodi računa o tome jesu li to snimci koje je napravio IDIL ili ne, onda ćemo u osnovi svi gledati propagandu.

080081a-ron-haviv

Bijeljina 1992.; foto: Ron Haviv

Fotografi obično idu u krizna područja da pokažu brutalnost koja je skrivena. A grupe poput IDIL-a pokazuju same svoju brutalnost, one se njome ponose i niste im baš potrebni vi fotografi da je pokažete…

Što je relativno nova i drugačija stvar… Kada mi otkrijemo brutalnost ona bi trebala biti šokantna. Kada IDIL to radi, ljudima je to u nekoj mjeri normalno. Opet se radi o publici i njihovoj percpepciji i reakciji. Ovo je živa stvar i ne znamo tačno kako da živimo s njom. IDIL zapravo nije uradio ništa zapanjujuće jedinstveno jer kad se vratimo u nacističku Njemačku, vidimo kako su oni dokumentirali sve što su radili. Samo što tada distribucija nije postojala na način na koji danas postoji.

Kada odete u krizno mjesto, fotografirate i žrtve i nasilnike, dakle dvije strane iste bolne priče. Je li u tom smislu oko fotografa nekakva vrsta metafore?

Mislim da možete reći da je to metafora za ono što vidmo da se događa ispred nas. Mislim da Bijeljiina, logori ili bilo šta što sam fotografirao ovdje… Nisam bio u stanju da utječem na ono što se događalo predamnom i to je zapravo predstavljalo način na koji je Zapad bio nemoćan da promijeni stvarnost ovdje, veoma dugo.

Zanimljivo je i mjesto fotografije u povijesti umjetnosti. Fotografija je mlađa od mnogih klasičnih umjetnosti, a tu je i činjenica da je veoma često poziv u pomoć ili vrisak. Možemo li reći da fotografija nastavlja tradiciju ekspresionizma koja je okončana u drugim umjetnostima?

Mislim da je pošteno reći da nastavlja ideju, nastavlja koncept pričanja priče na veoma poseban način i mnogo je lakše uporediva s ekspresionizmom nego li slikarstvo, književnost, itd. Ona je novi klinac na sceni i postoji samo sto i kusur godina i mijenja se dramatično, posebno posljednjih pet godina. Ovo je pitanje, stoga, posebno interesantno u smislu alata jer ne znamo koji će biti sljedeći korak.

ron-haviv-srebrenica-1

Srebrenicani koji su preživjeli genocid stizu u Tuzlu, 15. juli 1995.; foto: Ron Haviv

Kako vidite budućnost angažirane fotografije? I, kakvi su Vaši planovi za budućnost?

Budućnost angažirane fotografije, u smislu fotografa koji će se njome baviti, će uvijek postojati. Ljudi poput mene imaju ovaj poziv da idu i dokumentiraju i pričaju priče. Moć i uspijeh zavise od interakcije publike i od toga da li mi možemo pronaći različite načine da dopremo do publike. Mislim da postoji stvarna mogućnost da nastavimo to raditi, da dopremo do više ljudi nego ikada prije ali će biti teško. A kada uspijemo bit će veoma moćno. I ja ću nastaviti da radim upravo to, kao fotograf. Svi moji budući projekti će iskušati različite načine da angažiraju publiku, da educiraju, da obavijeste, da motiviraju na akciju.

ron-haviv-djeca-srebrenica

Djeca koja su prezivjela genocid u Srebrenici u izbjeglickom kampu u Tuzli; foto: Ron Haviv

 

 

English

Amila Kahrović - Posavljak
Autor 18.5.2015. u 09:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija