JOSIPOVIĆ I MILANOVIĆ trebaju progovoriti o Štefici Galić

Boris Pavelić
Autor 11.9.2012. u 22:04

JOSIPOVIĆ I MILANOVIĆ trebaju progovoriti o Štefici Galić

SVETLANA BROZ AKTIVISTKINJA ZA LJUDSKA PRAVA I AUTORICA FILMA »NEĐO OD LJUBUŠKOG« O NEOČEKIVANIM REAKCIJAMA I GRAĐANSKOJ HRABROSTI
JOSIPOVIĆ I MILANOVIĆ trebaju progovoriti o Štefici Galić
Mislim da šutnja nije u skladu s ljudskim pravima i europskim vrijednostima koje hrvatska politika danas želi zastupati. Red bi bio da iznesu svoj stav, kakav god bioBoris PAVELIĆ, snimio Denis LOVROVIĆ
Gariwo je akronim od »Gardens of the righteous worldwide« (Svjetski vrtovi pravednika), međunarodne nevladine organizacije čiji ogranak u BiH već desetak godina vodi kardiologinja Svetlana Broz, koja je 1992. iz Beograda odselila u Sarajevo. Od 2008. Gariwo BiH dodjeljuje godišnje nagrade za građansku hrabrost s imenom Duška Kondora, aktivista za ljudska prava iz Bijeljine, koji je 2007. ubijen u svojemu stanu.

Protekloga srpnja i kolovoza, Gariwo BiH stigla je u središte pažnje u BiH i Hrvatskoj, nakon izgreda što su ih u Ljubuškome izazvali desni ekstremisti poslije projekcije filma »Neđo od Ljubuškog« Svetlane Broz, u produkciji Gariwa. Film o Nedjeljku Galiću, koji je u Ljubuškome sa suprugom Šteficom za rata spašavao sugrađane Bošnjake, u četvrtak je prikazan i u Zagrebu, što je bila prigoda za intervju sa Svetlanom Broz.

Jesu li vas iznenadile negativne reakcije na film u Ljubuškome?
– Jesu. Očekivala sam obrnutu, pozitivnu reakciju. Film je napravljen da ljude potakne na razmišljanje o tome što jesu ili nisu učinili u vremenima moralnih izazova. Mogao je Ljubušacima biti prilika za zaključak da, ako u ratu nisu učinili ništa, ubuduće mogu učiniti nešto za svoju zajednicu. Mogao im je pomoći da iskustva iz prošlosti koriste u budućnosti. Univerzalnost teme činila mi se motivom za razmišljanje o samome sebi i o vlastitom životu, i vodila me nadi da će film izazvati neku vrstu katarze čestitih Ljubušaka kojima je sigurno bilo teško kada su njihovi sugrađani bili progonjeni, a oni nisu imali snage postupiti poput Neđe Galića, otići u policijsku stanicu i reći: »To se ne smije činiti! To je zločin!«. Mislila sam da će većina građana Ljubuškog uz film smoći snagu da priznaju što se dogodilo i da traže oprost.

Strah od ekstremista
Nisu vas, dakle, iznenadile reakcije ekstremista, nego šutnja takozvane »tihe većine«?

– Upravo to. Esktremisti postoje svugdje, i njih se teško mijenja. Film nije ni snimljen zbog njih. Naravno da sam užasnuta time što je Štefica Galić fizički napadnuta, jer to prelazi svaku granicu civiliziranog, i mora biti kažnjeno. Iznenađuje me i boli da ogromna većina čestitih Ljubušaka i danas šuti. Zašto, teško mi je dokučiti. Mogu razumjeti da su šutjeli 1992. i 1993, kada su pred sobom imali puščane cijevi, i kada je postojala prijetnja da završe kao oni koji su bili glavna meta progona. Ali ne mogu razumjeti koga se danas boje. Ne mogu prihvatiti objašnjenje da je Ljubuški u ono vrijeme bio najbolja sredina. To znači da su sve druge bile mnogo gore i činile mnogo veće zločine. Ne mogu prihvatiti tvrdnju da ja nisam kriva ako je netko drugi činio više zločina. Ne: kriva sam za ono što sam učinila. Pitam se zašto ogroman broj Ljubušaka i danas osjeća strah od šačice ekstremista, spremnih i na fizičko nasilje kako bi sakrili istinu. Zašto nemaju snage progovoriti? Tko im brani? Kakav je utjecaj te manjine u tom društvu? Kako ona plaši građane? Zašto ne ustanu i ne kažu: dosta! Na premijeru je moglo doći tri hiljade ljudi. Ili, na demonstracije protiv filma pet dana kasnije moglo je doći deset tisuća Ljubušaka, i reći: »Ne, niste u pravu. Jednom smo šutjeli, jednom nam niste dali da progovorimo, jednom ste nas ponizili mučeći naše sugrađane; danas više na to ne prestajemo«. Takvo vrijeme čekam, ali ne vidim da je došlo.

Građanska hrabrost
Kakvi su vam dojmovi o reakcijama u Hrvatskoj?

– Prvi je dojam bio da iz Hrvatske prema Hercegovini pušu neki negativni vjetrovi. Jedan od prvih huškačkih tekstova potpisan je imenom i prezimenom jednoga umirovljenog sveučilišnog profesora ekonomije iz Osijeka, koji se distancirao od svake veze s tim tekstom i portalom ljubuski.online na kojem je objavljen. Pretpostavljam da će taj profesor tražiti zadovoljštinu. A ako je njegovo ime zloupotrijebljeno, to onda govori da se ti ljudi iz Hercegovine pokušavaju »pokriti« autoritetima iz Hrvatske, ne prezajući ni od kaznenih djela krađe identiteta. Dragocjeno je to što je u Hrvatskoj objavljena cijela serija čestitih novinarskih tekstova.

Političari nisu rekli ni riječ.

– Točno, premda su predsjednik države i predsjednik vlade prozvani da se oglase i zaštite Šteficu Galić, državljanku RH. Ne znam kako komentirati njihovu šutnju, jer ne pratim dovoljno hrvatsku političku scenu. Ne bih željela reći nešto neprimjereno ili netočno. U svakom slučaju, mislim da šutnja nije u skladu s ljudskim pravima i europskim vrijednostima, koje hrvatska politika danas želi zastupati. Red bi bio da iznesu svoj stav, kakav god bio.

Jeste li snimili filmove i o drugim ovogodišnjim laureatima na

MLADE TREBA UČITI NA DUŽNOST NEPOSLUHA

Zašto ste za svoj osobni put izabrali proučavanje i promociju građanske hrabrosti, i to još u društvu u kojemu je ona možda najzapostavljenija od svih društvenih vrlina?
– Mnogo je tu slojeva, od kojih neki sežu i u moje najranije djetinjstvo. Ali, ako ostanemo na nivou posljednjih ratova na Balkanu, reći ću da sam se kao osoba morala o njima odrediti. Kada je 1992. počeo rat u BiH, živjela sam u Beogradu, i odlučila sam da ne mogu sjediti ne čineći ništa. U Beogradu, svaki novinski urednik koji bi mi dao prostor bio bi životno ugrožen. To nisam mogla dopustiti, ali ni šutjeti, pa sam kao kardiolog dobrovoljac otišla u Sarajevo liječiti ljude. Ondje sam otkrila tu čudesnu potrebu ljudi da govore o onima koji su ih spašavali, da se dive građanskoj hrabrosti onih koji su riskirali da bi prelazili etničke barijere i obranili komšiju. Tako sam poslije rata napisala knjigu »Dobri ljudi u vremenu zla« s 90 autentičnih svjedočenja o takvim događajima. Prateći život te knjige, shvatila sam koliko je ta tema univerzalna: predavala sam na više od pedeset najprestižnijih sveučilišta u Americi i Europi, prenoseći iskustva takvih ljudi. Shvatila sam također da su takva znanja mnogo važnija mladima na ovim prostorima, jer oni imaju najveće probleme. Nitko u Europi nema »dvije škole pod jednim krovom«, nitko u Europi nema segregaciju već od jaslica, vrtića, pa sve do srednje škole i fakulteta. To je besramno, tome se moramo suprotstaviti. Obrazovanje o građanskoj hrabrosti moramo uvrstiti u škole, nema ga ni u jednom udžbeniku koji sam dosad vidjela. Cijeli sustavi školovanja na području bivše Jugoslavije usmjereni su na to da se kod djece i mladih ne razvija potreba za otporom, nepristajanjem i borbom protiv onoga što ne prihvaćaju kao svoje norme. Tome ih nitko ne uči. Cijelog života mlade učimo da budu poslušni, da postoje autoriteti koje se mora slušati, a nitko ih ne uči da postoji dužnost neposluha. U nekim životnim situacijama postoji moralna obaveza  da ne pristanemo, i da se borimo protiv onoga tko nas tjera da sudjelujemo u zločinu i kriminalu. U društvima svih ovih naših država, uključujući i Hrvatsku, u kojima ne postoji metodička jedinica o građanskoj hrabrosti, a postoji toliki kriminal i korupcija u društvu, pitam se – što je najhitnije? Po meni – dati mladima mogućnost da shvate kako imaju mogućnost izbora. Ako shvate da uvijek mogu birati hoće li prihvatiti ili odbaciti zlo – mi smo svoje učinili. A na njima je da izaberu. Zato mislim da bi svaka srednja škola u bivšoj Jugoslaviji trebala prikazati film o Neđi Galiću. Jer danas, mladi znaju samo za one koji su osuđeni u Haagu, i koje je netko proglasio herojima. Sve je okrenuto naopako. Pa dajmo mladima mogućnost da biraju, pokažimo im da postoje i drukčije mogućnosti.

TITOM SE PONOSIM, TREBA GA PROCJENJIVATI U KONTEKSTU

Često vas napadaju. Svi ti napadi sadržavaju jednu rečenicu – ona je unuka Josipa Broza Tita.
– Pokušavaju nastaviti rat između partizana i ustaša, ili partizana i četnika. Ali dakako je da je potpuna besmislica ratovati sa mnom, koja sam rođena deset godina poslije Drugog svjetskog rata, i koja nisam izabrala da mi Tito bude djed. No premda to nisam birala, ponosna sam na svog djeda. Stojim iza toga da je bio veliki vojskovođa i veliki državnik. To je, na kraju, cijeli svijet potvrdio i dokazao. To, što je Tito pobijedio one koji su radili za naciste, to je njegova velika zasluga, i ja se time ponosim. A napadi na mene zato što sam Titova unuka samo pokazuju koju politiku podržavaju oni koji me napadaju.
Doživljavate li Tita isključivo osobno, ili razmišljate o povijesnim kontroverzama oko njegove osobe?
– On mi je djed, i prije svega ga doživljavam osobno. Ali naravno da     razmišljam o svakome novom podatku koji doznam. Mnogo je manipulacija, nasilnog prekrajanja povijesti koje oduzima smisao svakoj ozbiljnoj analizi. Ništa od onoga što je dosad izneseno nije me pokolebalo u uvjerenju da taj čovjek jest ono što sam vjerovala. No naravno, ako se spominju stvari o kojima se nekada nije govorilo, od Golog otoka do zločina za koje su odgovorni partizani, ne mogu to negirati niti tvrditi da to nije zločin samo zato što je za to odgovoran pokret koji je vodio moj djed. Ne mogu, naravno, razmišljati ni da je Tito izravno odgovoran za ono negativno što se dogodilo. Mislim da svaki događaj treba promatrati u kontekstu vremena. To nije opravdanje, jer za zločin nema opravdanja, ali jest moj pokušaj objašnjenja zašto je tako bilo i je li tako moralo biti.

DOKUMENTARAC O VIKTORU IVANČIĆU 23. LISTOPADA U ZAGREBU

Snimili ste i film o Viktoru Ivančiću?
– Da, planiramo ga prikazati 23. listopada u Zagrebu. Bit će nam to velika     čast. Dokumentarac se zove »Ogledalo društva u nastajanju«, i govori o tom suutemeljitelju Feral Tribunea, koji je ove godine dobio nagradu Dušku Kondor za afirmaciju građanske hrabrosti. Riječ je o 43-minutnom filmu o Viktorovu životu i radu, o tih više od dvadeset godina prakticiranja i promoviranja građanske hrabrosti, zajedno s cijelom ekipom Feral Tribunea. Naravno, velik je dio filma o Feralu, jer se Viktor Ivančić i Feral Tribune naprosto ne mogu odjeljivati. S velikim sam zadovoljstvom radila film, i mislim da će pokazati upravo ono što su bili i Viktor Ivančić i Feral Tribune: ogledalo društva u nastajanju, kako je rekla jedna od sugovornica u filmu, pa sam tu njezinu sjajnu i preciznu rečenicu iskoristila za naslov. Ne znamo još gdje ćemo prikazati film. To ovisi o tome koliko će biti zainteresiranih, i koji će prostor biti slobodan.
Što mislite, koliko bi ljudi moglo doći? Kakve reakcije očekujete?
– Očekujem da bi u Zagrebu moglo doći mnogo ljudi, i mislim da bi tako i trebalo biti. Sigurna sam da je mnogo ljudi čitalo Feral, i da je mnogima taj prekrasni tjednik bio – opet ću citirati jednu sugovornicu – »sredstvo za mentalnu higijenu«. Možda je to dovoljno da građane Zagreba zainteresira da dođu i vide film. Ali i ne samo građane Zagreba, dakako. S ovim sjajnim autocestama koje ste izgradili, ništa više nije daleko.

grade Duško Kondor?

– Jesmo, ali ih još nismo prikazali. Završena su četiri od pet filmova o ovogodišnjim laureatima. Do kraja godine završit ćemo i peti, posvećen građanima Sarajeva za vrijeme opsade, koji su dobili kolektivnu nagradu za građansku hrabrost. Krajem ovoga mjeseca u Mostaru ćemo prikazati film o Budimiru Budi Koprivici, koji je ondje 1992. spašavao sugrađane. Film o Matiji Steviću iz Brčkog, koji je također riskirao život spašavajući sugrađane, planiramo prikazati u tom gradu u studenom, a film o Sarajlijama bit će prikazan sljedeće godine.

Kakve reakcije očekujete u Mostaru i u Brčkom, s obzirom na događaje iz Ljubuškog?

– Ljudi o kojima snimamo filmove trebali bi biti pozitivni primjeri. No poslije događaja u Ljubuškome, moramo razmišljati kako ih prikazivati ubuduće. Postoje i dvojbe da li da ih uopće prikazujemo u malim sredinama o kojima govore. Ali ja i dalje smatram, uza sav osjećaj odgovornosti zbog brutalnog napada na Šteficu Galić, da junake moramo nastaviti vraćati u sredine u kojima su živjeli i djelovali, jer je to jedini način da ljudi koji ondje žive postignu katarzu. Hoće li ti filmovi izazivati reakcije slične onima u Ljubuškom, vidjet ćemo. Pretpostavljamo da u Mostaru neće; u Brčkome možda hoće. U BiH još uvijek postoje mjesta koja zovem »crnim rupama«, gdje još uvijek manjina vlada strahom. U takvim su mjestima sve reakcije moguće. No sigurno je da ćemo ubuduće snimati filmove i o radikalnijim sredinama nego što je Ljubuški, i vjerujem da će reakcije biti različite. Vjerojatno će i primjer Ljubuškoga one ljutite naučiti da svoju ljutnju civiliziranije iskažu. To s Ljubuškim, naime, neće se završiti kao dosad: podnesene su kaznene prijave, tužbe zbog raspirivanja etničke mržnje, laži, klevete i poziva na linč, pa kada se jednog dana sve to procesuira, vjerojatno će to biti lekcija onima koji i dalje misle da su nedodirljivi, kako zakoni ipak postoje.

Je li se Štefica Galić pokolebala nakon svega što joj se dogodilo?

– Teško mi je govoriti u njezino ime, ali, s obzirom na to da smo neprestano u kontaktu, ne bih rekla da se pokolebala ni za jotu. Ona je žena velike snage. Kada usporedimo ono što je u ratu činila, zajedno sa svojim suprugom Neđom, ovo što joj se događa posve je minorno. Ako je onda imala snage – jest bila 20 godina mlađa, ali čovjek s godinama dobiva neku novu dimenziju – ona je danas planina koju ničim ne možete srušiti.

 Novi list

Boris Pavelić
Autor 11.9.2012. u 22:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija