Katarina Peović: Hrvatska mora imati beskompromisne političke opcije koje će oportuniste natjerati da pogledaju u oči prošlosti, nepravdi i siromaštvu obespravljene većine

Autor/ica 👤tačno.net 30.9.2020. u 11:32

Izdvajamo

Ali nadam se da će obespravljena većina biti dovoljno mudra da shvati kako predsjednik ima jaku simboličku ulogu i da je predsjednikova mana ako ne progovara u ime te obespravljene većine. Obezvrijedio je predsjednički položaj i shvatio ga kao produženi oblik lagodnog života anonimnog Zorana Milanovića koji odlazi u famozni restoran Tač na ručak, druži se s prijateljima, misli da je OK otići u opskurni Klub zato što je tamo ostalo jako puno hrane, i slični vicmaherski jeftini poeni. Nadam se da će mu sve to obespravljena većina zamjeriti. Zato što on nije u predsjedničkom uredu zato da bi lagodno živio. U najmanju ruku, ako baš ne može dijeliti sudbinu svog naroda, minimum korektnosti bio bi da upozorava na tu sudbinu, na materijalnu obespravljenost društvene većine koja nema što jesti i ne dijeli tako bogate ručkove. Poražavajuće je to kako se Zoran Milanović odnosi prema vlastitom poslu. On je to shvatio kao jedan zgodan debatni klub, ima jako lijepe, retorički uglađene govore. Problem je “samo” u tome što - nemaju sadržaj.

Povezani članci

Katarina Peović, članica Radničke fronte i jedna od sedmoro saborskih zastupnica i zastupnika Zeleno-lijevog bloka, tek je dva mjeseca u hrvatskom Saboru, a već se profilirala kao jedinstven glas radnika i obespravljenih. I odmah je postala meta velike većine političara desnice, ali i dijela medija, uključujući i dio onih koje se smatra liberalno – lijevima. Nedavno je u Saboru toliko razgnjevila zastupnike HDZ-a i desnice, da su zbog samo jedne njezine replike mnogi od njih izgubili samokontrolu, pa se u času raspala “europska” pozlata s njihova političkog i osobnog ponašanja, i isplivala ona stara, tuđmanovska desnica, sklona verbalnom nasilju, prijetnjama, netrpeljivosti i političkoj bahatosti. U intervjuu za tacno.net Katarina Peović rekonstruira što se dogodilo, te govori o svojim iskustvima dosadašnjeg rada u Saboru.

Nedavno ste u Saboru komentirali nakanu Vlade da Sveučilište obrane i sigurnosti nazove po prvom hrvatskom predsjedniku Franji Tuđmanu.

Postavila sam pitanje je li prikladno da sveučilište obrane i sigurnosti nazivamo po čovjeku za kojega je Haški sud, s kojim imamo definiranu suradnju prema ustavnom zakonu, utvrdio da je sudjelovao u organiziranom zločinačkom pothvatu. Istina je da nije osuđen, jer je preminuo prije nego što je podignuta optužnica, ali optužnica se spremala, i to svi znaju. Problematično je da sveučilište nazovemo po političaru za kojeg se utvrdilo da je odgovoran za zločinačku prirodu hrvatske politike u BiH. To je jako važno uostalom i zbog naših aktualnih problema koji su ekonomske prirode. Važno je prema prošlosti imati racionalan odnos i zato što je jedna od negativnih stvari tuđmanizma i kriminalna pretvorba i privatizacija. Naši problemi proizlaze iz toga što je društvena imovina, koju su ljudi zajedno gradili i stvarali, jednostavno predana u ruke dvjestotinjak najbogatijih obitelji.

Zanimljiva je bila reakcija “europeiziranog” HDZ-a na vašu intervenciju. Što se dogodilo?

Bilo je to na trećoj sjednici Sabora, na plenarnom zasjedanju, koje je počelo tom točkom. Reakcija je bila puno problematičnija od onoga što sam rekla, jer ja sam naprosto činjenično i doslovno citirala presudu Haškog suda: da je “Franjo Tuđman sudjelovao u organiziranom zločinačkom pothvatu”. To je doslovan citat. U presudi, ako ćemo biti posve precizni, stoji još da su u tom pothvatu od visokih dužnosnika sudjelovali i Janko Bobetko i Gojko Šušak. Nakon toga krenule su reakcije, od kojih je dio bio protuustavan, uključujući tvrdnju da je zvijezda “zločinačka”. Neke su bile faktografski netočne, da sam ja, na primjer, rekla da je Franjo Tuđman zločinac, kao i to da sam ja nasljednica SKH – a podsjećam da su u HDZ, više-manje, svi dolazili iz SKH. Nadalje, potpredsjednik Sabora Željko Reiner je rekao da bih ja, da nije bilo Tuđmana, bila u Užičkoj republici. I to je bila zanimljiva izjava. Što ona znači? Je li NOB kojem pripada ova povijesna epizoda Reineru problematičan? Desničarski zastupnik Zekanović je rekao da je to najskandaloznija izjava… Znači, navodiš činjenicu u Saboru, i to je najskandaloznija izjava. Jedan zastupnik Domovinskog pokreta tražio je da me se udalji sa sjednice. Ali, najmizernija je bila reakcija SDP-ove zastupnice, koja je stala na stranu takve “argumentacije”, i imala potrebu da kaže da je upravo SDP potpisao Deklaraciju o Domovinskom ratu koja sama predstavlja kolekciju mitova i poluistina čime je SDP osigurao da se one pretoče i u školske kurikulume. Tome se od SDP-a čak ni ja nisam nadala. U najgorem slučaju, nadala sam se da neće reagirati, kad već nisu u stanju suvislo se usprotiviti tolikim napadima na obično navođenje činjenica. Ali, da će reakcija biti takva da se SDP slaže i solidarizira s tim napadima, to nisam očekivala. A opet, to samo potvrđuje povijesno negativnu ulogu SDP-a, koji je upravo svojim nominalno liberalnim stavovima – a zapravo soft-nacionalizmom – progurao puno povijesnih mitova i neistina, i utemeljio ih kao istine. To se i u ovoj raspravi jasno vidjelo.

Jeste li očekivali takve reakcije u Saboru?

Ne razmišljam o onome što će biti reakcija već o potrebi da se u Saboru počnu izgovarati istine i o povijesti, i o radnicima, i o privedi. Bio mi je, prije svega, cilj upozoriti na potrebu demilitarizacije društva. Uostalom, izjava o Franji Tuđmanu bila je samo jedna rečenica cijele moje replike. Htjela sam reći više od toga: naime, zakon o osnivanju sveučilišta obrane i sigurnosti je zakon koji će omogućiti da Hrvatsko vojno učilište preraste u sveučilište bez procesa akreditacije i programske evaluacije. Ovaj zakon derogira taj uobičajeni put, i kaže da se vojno sveučilište transformira u sveučilište, što nijedno drugo visoko učilište ne može: svako mora proći proces akreditacije da bi dobilo dopusnicu za rad Ministarstva znanosti i obrazovanja. Tim se sveučilištem želi, doslovno, popunjavati kadrovima Ministarstvo obrane, umjesto da Ministarstvo demilitarizira i ispuni civilnim kadrovima. Zašto se ne ide na osnivanje fakulteta, recimo, nego, ni manje ni više, sveučilišta? To je jako problematično, i moje je pitanje, prije svega, bilo usmjereno na to da bismo napokon, 25 godina nakon rata, trebali demilitarizirati društvo. U tom kontekstu ne možete ne spomenuti notornu činjenicu da imenovanje tog sveučilišta po Franji Tuđmanu ne pridonosi demilitarizaciji društva i suočavanju društva s problematičnom ulogom Hrvatske u ratu u BiH.

Što takve reakcije govore o stanju u hrvatskom društvu?

Ti koji Tuđmana štite od bilo kakve kritike, prvi su koji će napasti Josipa Broza Tita. Ako su oni predvodnici trenda da se povijest realno sagleda, i da se kritički pristupi kultu Tita i negativnim politikama njegovog režima – a taj trend pozdravljam – onda ne vidim zašto je problem kritički pristupiti Franji Tuđmanu? Kritičari Tita, uostalom, najbolje znaju kakve su traume proizveli mitovi koje je socijalizam nekritički promovirao. Ja bih u tom društvu, najvjerojatnije, bila na Golom otoku, jer mi je imperativ kritički propitati i realno se odnositi prema povijesti i ulozi povijesnih figura. Mislim da oni prvi kada bi im demitologizacija bila na pameti, ne bi s time trebali imati nikakvih prigovora. Da sve bude još smješnije, upravo je HDZ ustavnim zakonom definirao suradnju s Haškim sudom. Prema tome, mi imamo ustavni zakon koji Haški sud definira kao relevantan, da bismo došli u situaciju da Gordan Jandroković, predsjednik Sabora, govori kako je skaredno, netočno i neistinito citirati presudu tog suda. To uistinu pokazuje da je naše društvo duboko bolesno, da nešto ne štima. I to se, onda, razumljivo, prelijeva na ulice kao nasilje. A onda, svaki put kad se dogodi nasilje na ulicama – sad je nedavno to bilo u Rijeci, zbog umjetničke instalacije s crvenom zvijezdom – političari i mediji kažu da su to izdvojene situacije, koje potiču pojedinci. A mi iz samog središta najvažnijeg doma hrvatske politike, iz Sabora, dobivamo poruke koje su problematične, i koje daju oružje onima koji na ulici zagovaraju reviziju prošlosti i pozivaju na nasilje! Jedan oblik pozivanja na nasilje je i to da predsjednik Sabora govor jedne zastupnice karakterizira kao nedopustiv; da drugi traži da je se izbaci iz sabornice… To je bio oblik nasilja, i poziv na linč. Nakon takvih incidenata, ne treba se čuditi nasilju na ulicama i opskurnim desničarskim performansima u Rijeci, samo dan nakon što se ovo dogodilo u Saboru. Dok to ne riješimo, nećemo se riješiti ni nasilja na ulicama.

Primila sam naravno odmah i prijetnju smrću.

U isto vrijeme, događa se paradoks: Plenkovićeva vlada uspješno se prikazuje kao vlada koja miri Hrvatsku iznutra, miri Srbe i Hrvate. Kako komentirate tu neobičnu situaciju, da u isto vrijeme postoji tabu hrvatske ratne odgovornosti za BiH, i predvodnička uloga HDZ-a u mirotvornim procesima u Hrvatskoj?

U aktualnim simboličkim činovima uzajamnog posjećivanja stratišta i komemoracija, jasno je da je riječ o čistom oportunizmu. To je oportunizam HDZ-a koji je na vlasti zato što mu pomaže Samostalna demokratska srpska stranka (SDSS). Kad vam trebaju glasovi u Saboru, može se govoriti o pomirenju, a kad citiramo presudu Haškog suda, tada se o činjenicama ne može govoriti. HDZ važe što mu je u kojem trenutku oportunije: ruke zastupnika SDSS-a za većinu u Saboru, ili povijesna istina o ratu u BiH.

Drugim riječima, vi se ne biste čudili da HDZ “promijeni ploču” prema pomirenju kad se politički odnosi drugačije postave?

Moramo primijetiti da taj isti HDZ do sada nije imao potrebu za činovima pomirenja i gestama takve vrste. No da se razumijemo: naravno da je dobro da se takve geste pojavljuju, HDZ treba cijelo vrijeme pritiskati da ih proizvodi, jer su one terapeutske za ovo društvo: da se uistinu prizna da je u Varivodama počinjen zločin. Ali, s druge strane, jasno je zašto se to radi. Ali dobro: HDZ-ova je politika oduvijek bila takva, oportunistička. No to nam samo pokazuje da Hrvatska mora imati beskompromisne političke opcije, koje oportuniste moraju prisiliti da se s prošlošću suoče na objektivan način, jer oni to neće sami učiniti.

To nas dovodi do još jednog jako zanimljivog pitanja: ovo je prvi saziv Sabora u koji su ušli aktivisti za ljudska prava, ljudi koji dosad nisu imali pristup saborskoj politici: sedmoro zastupnika Zeleno-lijevog bloka. Pretpostavljam da nikad prije niste bili u Saboru. Kako vas se dojmio Sabor? Kako se ondje živi i radi?

Bila sam prvi put kad smo predavali potpise za predsjedničke izbore. Nisam znala da je zgrada tako velika… (smijeh) Ako uistinu želiš mijenjati politiku i sudjelovati u svim segmentima rada Sabora, to je jako težak posao. Možda i ne bi bio takav, da vladajući ne kompliciraju opoziciji život nevjerojatnim birokratskim procedurama. Imam iskustvo rada u Skupštini grada Zagreba, i borbe s notornim Bandićem, kojega već stvarno dobar dio ljudi prepoznaje kao negativca. Ali, svejedno uopće ne mogu usporediti koliko su birokratske procedure u Saboru rigidnije, i još više okrenute protiv oporbe. Evo najjednostavniji primjer: dobijemo zakon od dvjesto, tristo stranica, nekad samo jedan dan prije sjednice. A gotovo svaki od tih zakona uistinu radikalno utječe na živote radne većine u Hrvatskoj. I vi sad propustite takav jedan zakon, jer ga niste stigli pročitati. U tom smislu, moram reći da osjećam kako me zapala teška zadaća, jer je gotovo svaka zakonska procedura koje se provuku kroz Sabor izuzetno učinkovita u obespravljivanju radne većine. A ja sad prvi puta imam i mogućnost, i pravo, i dužnost, da nešto o tome kažem. Pa kad se nađeš u toj situaciji, dosta je teška zadaća. Ako ste, naravno, dio vladajuće većine, pa ste u njoj samo zato da dižete ruku, to je, naravno, jako ugodan položaj…

Vi, dakle, osjećate osobnu moralnu odgovornost za svoj učinak u Saboru. Takvu vrstu odgovornosti nismo često susretali: trideset godina većina zastupnika sjedi u Saboru i rutinski diže ruke za zakone, bez trunke osobne moralne odgovornosti za učinke svojih političkih činova. Često se stječe dojam da većina saborskih zastupnika ondje naprosto provodi ugodne dane.

Čak i na osobnoj razini, ta međusobna ljubaznost, ta kurtoazija koja je postala način ophođenja u Saboru, to fraziranje o “uvaženim kolegama zastupnicima” i “uvaženim kolegicama zastupnicama”, koje se onda prelijeva i na političke odnose, nedopustivo je prema društvenoj većini. Jer, mi nismo u Saboru zato da bismo jedni drugima komplimentirali i ljubazno se jedni prema drugima odnosili, nego zato da zastupamo obespravljenu većinu. I kad bismo imali 151 zastupnika koji bi uistinu zastupao obespravljenu većinu, imali bismo drugačiju situaciju, u to možete biti sigurni. Ali većina je u Saboru zbog nekih sasvim drugih razloga: ljudi trideset godina u Saboru dižu ruke, forma je zadovoljena. Zato ja nikada, možda ste primijetili, nikada ne govorim “uvaženi zastupniče”, niti “uvaženi predsjedniče Sabora”. Odbijanje da to govorim je moja politička gesta, politički čin: ne želim ulaziti u tu vrstu kurtoazije, ne želim Sabor shvaćati kao mjesto gdje ćemo se mi socijalizirati i, u krajnjem slučaju, iz toga izvući osobnu korist. Sabor je mjesto gdje bi svaki zastupnik i zastupnica trebali imati osjećaj da im iza leđa stoje obespravljeni ljudi koje zastupaju i koji od njih nešto očekuju, umjesto da se socijaliziraju s ljudima koji su tu da sve bude gore i lošije. Ali isto tako treba reći da većina ne čini loše stvari za obespravljenu većinu s nekom namjerom, da oni imaju nešto protiv obespravljene većine, nego zato što pristaju na logiku takvih odnosa. Velik je pritisak takve logike. Ja ne mislim da su saborski zastupnici namjerno okrenuti protiv vlastitog naroda. I sama sam nailazila na razumijevanje za svoje stavove, čak i od zastupnika vladajuće stranke. Ali, oni su sami sebi objasnili da nema drugog načina, da je naš podređeni odnos na ekonomskoj periferiji EU – zadan, te su pristali na to da to tako i ostane, jer je tako osobno njima sigurno jednostavnije. Naša je zadaća da to uvjerenje promijenimo, a u Saboru, zadaća autentične ljevice je da uobičajenu logiku promjeni.

Navedite primjer.

Evo, vrlo aktualan: europski novac. Govori se o 22 milijarde eura za Hrvatsku iz proračuna EU za razdoblje 2021 – 2027 i iz Fonda za oporavak od koronakrize. Ali, nije tako, i to vladajući vrlo dobro znaju. Ministar financija Zdravko Marić, na primjer, potvrdit će vam kad mu kažete da je europski novac, koji svi nazivaju spasonosnim za cijelu privredu, u prošlom sedmogodišnjem razdoblju bio niži od iznosa jednogodišnjih ulaganja u cijelu privredu u godini prije krize. Sada se govori o 22 milijarde, no u prethodnom razdoblju bilo je 11 milijardi. Mi, znači, govorimo o smiješnom iznosu novca, iako je on sada duplo veći, kojeg usput rečeno ne uspijevamo u najvećem dijelu niti „povući”. Kad to vladajući čuju, oni kažu: “Da.” Ministar Marić kaže: “Da. Drago mi je da to kažete, jer ljudi od toga puno očekuju.” Dobro, ali hajdemo onda te stvari staviti u realan kontekst, i hajdemo ljudima otvoreno reći što, zapravo, znače EU sredstva na kojima se bazira cijela mitologija o privrednom razvoju Hrvatske. Ili, na primjer, kad kažete da su EU sredstva određena za specifične svrhe koje idu u korist već razvijenim zemljama u EU, bogatim zemljama centra. S tom će se istinom naši vladajući već teže složiti, ali je neće negirati. Na primjer, kad imamo EU novac za unapređenje sustava odvajanja otpada – onda tim novcem punimo i austrijski budžet s obzirom da kupujemo njihove kante. U nas se gotovo ništa više „ne isplati” proizvoditi – tako nas uvjeravaju. Svojom nekonkurentnošću dolazimo do toga da sve uvozimo i tako potičemo privrede bogatih zemalja europskog centra, a ne svoju vlastitu. Istodobno, imate članak 107. Sporazuma o funkcioniranju EU, koji jasno definira da subvencije države ne smiju prijetiti slobodnoj tržišnoj utakmici, drugim riječima da država ne može zaštiti vlastitu proizvodnju. Hrvatsku to u mnogo čemu ograničava. Kad, na primjer, zamjenik ministra dolazi u Rijeku razgovarati o Trećem maju, on kaže doslovno to: država ne može pomoći, jer to krši slobodnu tržišnu utakmicu. Ali, kome ta utakmica odgovara? Onima koji su ionako tehnološki napredni i snažni, a svakako ne odgovara slabije razvijenima. U takvim se okvirima Hrvatska ne može razviti. Tvrdim da neki visoki HDZ-ovi dužnosnici to jako dobro razumiju. Zadaća autentične ljevice nije samo optuživati zbog toga što nas vode u propast, nego ih prisiliti da ne idu više u istom smjeru, nego da moraju sada slušati i stranu koja zastupa narodnu većinu. Ako nemate takav glas, ako stalno puštate da stvari idu svojim tokom, ako se ne suprotstavite, tada se sigurno neće ništa promijeniti. Često nam kažu: “Nemate većinu, ne možete ništa napraviti.” E, nije baš tako. Evo primjer: u Zakonu o obnovi Zagreba ne bismo dobili socijalni kriterij imovinskog i dohodovnog cenzusa, da nismo to tražili na sjednici kao prvu i osnovnu stvar. Prva i osnovna stvar zakona o obnovi mora biti socijalni kriterij, da pomognemo siromašnima, ovršenima i nezaposlenima. Sve su to mali koraci, ali, ako to autentična ljevica ne napravi, nitko neće.

Kolika je uistinu vaša snaga u Saboru? Zeleno – lijevi blok ima sedam zastupnika.

Mislim da treba biti realan, ali isto tako mislim da je promjena moguća. Važno je za početak da se konačno u Saboru govori o radnicima na način na koji se to do sada nije činilo – argumentirano i beskompromisno. Na radničkim pitanjima se uglavnom zijevalo. Više neće biti tako.

Da li to radnici prepoznaju? U Saboru ste mjesec, dva, kakve su reakcije ljudi?

Nama neprestano stižu reakcije, pisma, molbe za pomoć, nikada nismo imali toliko interakcije. Sada je jako ozbiljno pitanje za stranku, za Radničku frontu – koliko mi imamo kapaciteta? Moramo se brzo izgraditi kao snažna stranka jer se moramo pozabaviti doslovno svakim od tih pojedinačnih upita koji nam stižu svakodnevno, jer nas radnici prepoznaju kao svoju političku opciju. Oni su nas prepoznavali i prije, ali nismo imali poluge djelovanja, pa su se radije javljali drugim strankama koje su bile u Saboru. Sada prvi put imaju svoju stranku koja stvarno razumije radničke probleme, koja se može artikulirano boriti za te radnike. Do nas su došli radnici Rafinerije Sisak, javili su se oni i drugim zastupnicima, ali mi smo odmah počeli reagirati na te njihove dopise, objavljivali smo dopise o otkazima koje će od 1. listopada krenuti. Ja sam bila u Sisku s radnicima, s braniteljima koji su imali skup ispred Rafinerije, gdje ih se nagovaralo da potpišu loš sporazum o otkazu koji im daje puno manje otpremnine. Komuniciramo dnevno. Stalno smo u kontaktu s radnicima i radnicama iz Kraša koji isto imaju jako lošu situaciju. Iz Crosca su nam se javili. Radnici raznih firmi koje se zatvaraju, primjerice Atlas u Dubrovniku … Godinama smo u kontaktu s Uljanikovcima. Imali smo presicu s radnicima iz Brodotrogira, čija se agonija odvija još od 2018. Sada im je zbilja dramatično, Brodotrogir je pao na nekih 300 radnika, a bilo ih je skoro 2000 u trenutku kada je krenula privatizacija i kada se govorilo da će otvaranje luksuzne marine pomoći brodogradilištu – ništa od toga se nije desilo, od tada se Brodotrogir uništava. Javljaju se i zviždači. Javljaju nam se i stručnjaci, ekonomisti, pravnici… Imamo tim pravnika koji nam pomažu da čitamo zakone, ekonomisti nam se javljaju da bi nam pomogli, sindikalisti također. Cijelo vrijeme smo u komunikaciji sa sindikatima, upravo zbog napada na ZOR i tripartitnih dogovora koji kreću između vladajućih, Hrvatske udruge poslodavaca (HUP) i sindikata, gdje poslodavci traže reviziju Zakona o radu. Jako važna poluga pomoći je i slovenska stranka Levica s kojima smo neprestano u komunikaciji zato što su oni neke od tih stvari do kojih smo mi došli već odradili. I metodološki. Na primjeru minimalne plaće, gdje se kod nas u najboljim scenarijima predlaže da iznosi šezdeset posto medijalne plaće. Slovenska Levica je taj zahtjev digla na još višu razinu i uspješno postigla da izračun minimalne plaće ne bude vezan samo uz medijalnu plaću nego i uz troškove života, izračuna onog što se kod nas zove “potrošačka košarica”, jedan neoliberalni termin, a znači minimalne životne troškove. Kad bismo mi minimalnu plaću vezali uz minimalne životne troškove ona bi bila puno, puno veća. Slovenci već sada imaju minimalnu plaću skoro duplo veću od naše, a iduće godine će biti još veća s obzirom da je vezuju uz minimalne troškove života pa će ta minimalna plaća morati biti dvadeset posto viša od minimalnih troškova života. Mi nemamo niti metodologiju izračuna minimalnih troškova života. Državni zavod za statistiku to ne radi, niti je vlada naredila da se radi. Baš smo prije neki dan imali raspravu u Saboru o statistikama koje se provode godišnje. Čovjek bi rekao – dosadna tema, većina zastupnika nije došla, zijeva se dok se govori o tome, ali to je možda jedna od ključnih stvari o kojoj je trebalo provesti ozbiljnu raspravu. Ne bi nama trebao biti prioritet usklađivanje s Eurostatom, nego izračunavanje podataka nužnih za socijalnu pravednost i ekonomski razvoj, da se ojačaju privredni sektori koji imaju mogućnost multiplicirajućih učinaka, a onda i proizvodnje dodane vrijednosti, otvaranja radnih mjesta. Da vidimo koji su to privredni subjekti. Kod nas se stalno govori o IT industriji. Ona pripada uslužnim djelatnostima koje imaju nizak multiplicirajući učinak. To što je Rimac prodao svoju firmu – nama ne znači ništa. To je njegov uspjeh, ali privreda od toga nema baš puno. To su stvari koje mi sada pokušavao objediniti i pokrenuti. Nema nas dovoljno, i ja se nadam da će sada, sa saborskom vidljivošću, i novi ljudi uči u Radničku frontu jer mi sada radimo posao za koji bi nas realno trebalo biti najmanje duplo u Saboru.

To je posao za stranku veličine SDP-a?

Da, recimo da se od njih očekivalo da su to do sada radili. (smijeh).

Kakva je perspektiva, po vašem sudu, Zeleno-lijeve koalicije?

Nadam se da će biti pameti i mudrosti da zadržimo jedinstvo i da se čvrsto odredimo prema negativnim socio-ekonomskim trendovima kao svojem prioritetu. Ako to uspijemo, a mislim da hoćemo, bit ćemo lijeva opcija. Kao primjer treba uzeti slovensku Levicu: često smo defetisti pa govorimo da ljevica nema budućnosti i kako je to mali broj zastupnika, ali, gledajući Sloveniju, trebamo biti optimistični jer su oni u dvama mandatima u parlamentu povećavali broj zastupnika da bi sada po svim procjenama, u idućem izbornom ciklusu, mogli čak formirati i vladu. To bi bilo prvi put da na ovim područjima u novije doba imamo takav uspon lijevih političkih opcija. Ne treba se, naravno, prerano veseliti, ali treba biti i optimist, a i shvatiti da je to realna mogućnost. Sada idu lokalni izbori: na lokalnoj razini imamo veliku šansu osvojiti više mandata, pa čak i doći do gradonačelničkih mjesta u nekim gradovima.

Govoriš o RF ili o Lijevom bloku?

I o RF, i o lijevom bloku. Tomašević ima šanse u Zagrebu, ja imam šanse u Rijeci. To su realne mogućnosti, možda i u nekim drugim slučajevima. HDZ se čini da dobro stoji, s obzirom da je dobio izbore, ali ako gledamo izborni izlazak i koliko je ljudi glasalo za HDZ, to je drugi najlošiji rezultat HDZ-a u povijesti. Digao ih je mali odaziv. Za SDP znamo da ne stoji dobro, ali njihove politike su već ionako prokazane kao loše za društvenu većinu. Razlog zašto anti-radničke opcije perpetuirano pobjeđuju na izborima je taj što klijentelistička mašina izlazi na izbore. Ljudi koji o tim strankama egzistencijalno ovise, a tih je ljudi manje od onih koji su sve izgubili. Samo što ti koji su sve izgubili nisu imali motivaciju izlaziti na izbore jer nisu vjerovali da se išta može promijeniti, pobjeđivale su anti-radničke stranke. Stvari su sada drugačije i dobro je što ljevica sada ima šansu. Ono što nije dobro je to da treba biti iskren i priznati da lokalna razina ima ograničene mogućnosti korjenite promjene privrednih trendova. To je loše.

To se u Rijeci vidi. Obersnel nešto pokušava, ali naprosto ne može …

Tamo nema Bandića, pa ni u Rijeci nije puno bolje, iako će Bandić na ljestvici nepopularnosti biti puno više od Obersnela. Ali, stvari za društvenu većinu nisu puno bolje. Rijeka je grad koji je najviše propao od svih gradova u Hrvatskoj. Prema BDP-u po glavi stanovnika je bila druga u Jugoslaviji, da bi sada bila tek malo iznad prosjeka Hrvatske. Jedanaest tisuća ljudi je iselilo u zadnjih osam godina. Rijeka je stvarno doživjela radikalan pad i to dokazuje da nije stvar samo smjene jednih lica drugima nego promjene cijelog konteksta i načina na koji doživljavamo svoju ekonomiju, privredu, odnos periferije i centra … To će biti stvarno veliki posao.

Radnička fronta nikada nije zazirala od suradnje u bivšoj Jugoslaviji. Surađujete li, javljaju li vam se ljudi iz Bosne ili Srbije?

Jako puno. Iz Bosne i Srbije dnevno dobivamo poziva i reakcija možda jednako koliko i iz Hrvatske. Snažna, bezrezervna podrška, sve reakcije su pozitivne. U Srbiji se formira radikalno lijeva partija. Ti ljudi su dugogodišnji aktivisti, uglavnom su bili u Združenoj akciji Krov nad glavom i branili ljude od deložacija. Oni su paralela Radničkoj fronti u Hrvatskoj. U BiH još nema stranke, ali smo u komunikaciji s lijevim akterima kojih ima dosta u BiH i oni mogu napraviti ozbiljnu stranku. Bilo je nekih pokušaja, ali nažalost nije zaživjelo i sada ćemo im, koliko možemo, pomoći savjetima, logistikom i iskustvima. Ali, baš kao i naša suradnja s Levicom, nekad je dovoljno da ti netko samo ispriča svoju priču. Nema smisla da ponavljamo iste greške ili da radimo iste stvari. Mi smo od Levice doslovno preuzeli metodologiju izračuna minimalnih troškova. Ljudi su razvili metodologiju, zašto bismo mi to razvijali opet? To su stvari koje možemo dijeliti i tako si pomagati. Nadam se da će i u Bosni stvar krenuti, tamo ima mnogo ljudi koji odlično razumiju razloge loše situacije u BiH.

Mislite li da je moguće o Bosni razgovarati u socijalnom smislu bez da se spominje ideološko-nacionalistički kompleks? Je li to moguće u Bosni?

Dok se ne riješi ta nacionalistička perspektiva nećemo doći do ključnih pitanja, a to su socio-ekonomski uvjeti obespravljenosti većine. Ako prevladamo nacionalističku barijeru koja se nameće kao jedini način razgovora o BiH, razjasnit će se da je jako puno ljudi tamo u istoj, klasnoj skupini, i da su nacionalne razlike manje važne od njihove zajedničke društvene obespravljenosti. Kada se protumači društvena obespravljenost bez nacionalističkih mitova, možemo očekivati veće jedinstvo ljudi u Bosni. Nadam se da će bosanska ljevica imati snage i hrabrosti da artikulira tu političku priču, da prevlada nacionalizme.

Jeste li u kontaktu s Našom strankom?

Kontaktiramo s ljudima koji do sada nisu imali stranačko iskustvo. To su uglavnom aktivisti.

U kojim gradovima?

Većina je u Sarajevu, ali i u drugim gradovima, Mostaru… Više kolega sudjeluje u tim komunikacijama. Ja sam uglavnom komunicirala sa ljudima iz Sarajeva.

Jeste li se uputila u problematiku Zakona o radu?

Sasvim je očito da neće biti samo razgovora o onome što se najavljivalo, a to je rad od kuće, nego je HUP krenuo i radikalnije, pokrenuli su priču i o potrebi fleksibilizacije ugovora na neodređeno vrijeme s vrlo opasnom i kontradiktornom argumentacijom koju ponavlja vladin ministar – da će fleksibilizacija ugovora na neodređeno vrijeme značiti više ugovora na neodređeno vrijeme! Potpuno nepovezana argumentacija koja se ničim ne može potvrditi, niti statistički, niti ima ikakvog rezona.

Kako ćete se tome suprotstaviti u Saboru?

Bit ćemo rezolutno na strani sindikata.

Možete li u tome naći zajednički glas s, na primjer, SDP-om?

Ne bih se začudila da ne možemo (smijeh). Pa svaki se put iznova neugodno iznenadimo. Ja sam u Saborskom odboru za rad i mirovinski sustav koji predvodi SDP-ov veteran Davorko Vidović. Na prvoj sjednici smo već intenzivno raspravljali oko radnog zakonodavstva i srodnih pitanja poput kvota za inozemne radnike. Kod SDP-a apsolutno nije bilo protivljenja HDZ-ovoj proturadničkoj politici. Potpuno su stali na stranu HDZ-a. Zakon o strancima, na primjer, potpuno liberalizira uvoz strane radne snage – SDP s tim nema problema. Usprotivili smo se, na što su nas proglašavali ksenofobima, uopće ne ulazeći u meritum stvari. Nas, aktiviste koji se godinama, gotovo jedini, zauzimamo za prava izbjeglica i migranata! Upravo mi smo ti koji zagovaramo izjednačavanje prava i plaća stranih i domaćih radnika, intenzivno se borimo protiv eksploatacije stranog radnika, protiv smo antimigrantskih rigidnih politika… Nas se ne može optužiti za ksenofobiju, pa da ne znam što izmisle. Ali eto, to je ta prizemna argumentacija. A pazite: taj zakon potpuno ukida kvote za uvoz stranih radnika. Poslodavac tada može staviti koliko god hoće nisku cijenu rada, tražiti radnika na Zavodu za zapošljavanje i ako nitko u Hrvatskoj za tu cijenu neće raditi, ima pravo uvesti koliko god hoće stranih radnika za koliko god nisku cijenu rada želi. Nije stvar u tome da mi nemamo radnika, nego da ljudi od te plaće ne mogu živjeti u Hrvatskoj, i zato odlaze u strane zemlje gdje će isti taj posao raditi za puno veće novce. Ljudi bi živjeli u Hrvatskoj kad bi imali plaću koja zadovoljava barem temeljne potrebe. To su uglavnom radnici u građevinskom sektoru gdje nema opravdanja kojeg nudi SDP, a to je da za neke poslove cijena rada ne može biti viša. Niska cijena rada u građevinskom sektoru je opće poznata stvar, a visoki profiti građevinskih firmi su evidentni. Dakle, nije da oni ne mogu povećati cijenu rada zato što im to ne bi bilo poslovno isplativo. To naprosto nije točno. Tu SDP stvarno nije u pravu. Mi bismo trebali inzistirati da se radi kako propisuje Zakon o upućivanju radnika u RH, koji je došao nama kao refleksija EU zakona i kojeg smo dobili praktično samo na ratifikaciju. Tim se zakonom Njemačka, Austrija, Danska i druge zapadne zemlje štite tako da određuju da cijena upućene radne snage mora biti istovjetna cijeni zemlje u koju je radnik upućen. No, naravno, tada prestaje i potreba domaćih firmi za stranim radnikom. To su evropski uglađeni način da se zaštiti domaće tržište radne snage – no naši to ne preuzimaju, već idu u brutalnu liberalizaciju uvoza radne snage i potpuno ukidanje kvota. Tako da je tada vladalo apsolutno nerazumijevanje između Radničke fronte i SDP-a, tu nismo našli nikakav zajednički jezik. Optuženi smo za ksenofobiju. Hoće li na Zakonu o radu SDP biti malo fleksibilniji, to ne znam, ali treba znati i to da SDP nije homogena stranka, pa se nadam da će se naći poneki SDP-ov saborski zastupnik koji će reći da fleksibilizacija nije dobra stvar. No isto tako moramo imati u vidu da je upravo SDP najviše fleksibilizirao Zakon o radu. Nitko nije fleksibilizirao Zakon o radu kao Milanović 2014., zbog čega smo došli na najviše mjesto na ljestvici tih prekarnih ugovora do tri mjeseca.

Kako gledate na Milanovićevu politiku i na njega kao predsjednika?

Mislim da je taj položaj shvatio kao priliku za lagodni život čovjeka koji traži popularnost, i to tako da poručuje kako je sama pozicija predsjednika potpuno nepotrebna, pa time traži simpatije naroda. Ali nadam se da će obespravljena većina biti dovoljno mudra da shvati kako predsjednik ima jaku simboličku ulogu i da je predsjednikova mana ako ne progovara u ime te obespravljene većine. Obezvrijedio je predsjednički položaj i shvatio ga kao produženi oblik lagodnog života anonimnog Zorana Milanovića koji odlazi u famozni restoran Tač na ručak, druži se s prijateljima, misli da je OK otići u opskurni Klub zato što je tamo ostalo jako puno hrane, i slični vicmaherski jeftini poeni. Nadam se da će mu sve to obespravljena većina zamjeriti. Zato što on nije u predsjedničkom uredu zato da bi lagodno živio. U najmanju ruku, ako baš ne može dijeliti sudbinu svog naroda, minimum korektnosti bio bi da upozorava na tu sudbinu, na materijalnu obespravljenost društvene većine koja nema što jesti i ne dijeli tako bogate ručkove. Poražavajuće je to kako se Zoran Milanović odnosi prema vlastitom poslu. On je to shvatio kao jedan zgodan debatni klub, ima jako lijepe, retorički uglađene govore. Problem je “samo” u tome što – nemaju sadržaj.

Posljednjih dana Milanović i napada sve oko sebe. Prvi su napadi počeli njegovim uvredama zastupnicama Daliji Orešković i Marijani Puljak, a nastavilo se napadima na Peđu Grbina, Gong, pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova, Radu Borić, Tomislava Tomaševića…

Evo sada Milanović zabavlja naciju političkom nekorektnošću u potpunosti zanemarujući prave probleme društvene većine – od njega ne možemo očekivati da komentira učinke strukturne korupcije kojoj je afera Janaf samo vrh ledene sante. Politički performansi legalistica poput Dalije Orešković i Marijane Puljak koje predsjednika prozivaju jer je bio u Klubu u kojem se očito dešavala korupcija s kojom predsjednik ne treba nužno imati nikakve veze, kao i predsjednički koloplet uvreda na njih dvije zbog tog prozivanja – samo su politički folklor za privlačenje pažnje jednih i drugih. Predsjednik je neki dan izjavio da u Hrvatskoj nitko ne gladuje – no kao predsjedniku, minimum političkog posla bi mu trebao biti da se uputi u podatke o pokazateljima siromaštva i socijalne isključenosti – a zadnji podaci, i to prije korone, pokazali su da je skoro milijun ljudi u Hrvatskoj u riziku od siromaštva, da 7% nema za grijanje, 52% nema za neočekivani izdatak, 10% nema za mesni obrok svaki drugi dan. U Hrvatskoj je prije korone čak 300.000 djece bilo u opasnosti od siromaštva – neka od njih idu spavati gladna, neka nemaju niti vlastiti krevet. Predsjednik kojem je hrana očito važan fokus – ništa od toga ne vidi, ne zanima ga. Za njega gladi nema. Predsjednika ni dotaknulo nije da se u Hrvatskoj od početka korone otkazi uručuju kao na traci, prespavao je napade na radnička prava, snižavanje poreza za najbogatije. Uglavnom imamo predsjednika koji za visoku plaću narodu predstavlja svoj „karakter” umjesto da iza svojeg naroda – čvrsto stoji.