Lagumdžija nosi breme borbe za BiH i treba ga podržati

Goran Pandža
Autor 27.2.2011. u 02:43

Lagumdžija nosi breme borbe za BiH i treba ga podržati

Prof.dr.sc,Ivo Banac – dugogodišnji  profesor  na Univerzitetu Yale, pisao je  za najpoznatije časopise i novine  na svijetu,  uključujući i Feral Tribune. Jedan  je od najvećih kritičara režima Franje Tuđmana.

U ekskluzivnom razgovoru za naš portal govori o Dodiku, Čoviću, Butkoviću, Jergoviću , Lagumdžiji..

Gospodine Banac, čast mi je što imam priliku da Vam postavim pitanja o aktuelnim dešavanjima, prvenstveno vezanim za Bosnu i Hercegovinu, ali i ostatak regije, obzirom da politički procesi na prostoru bivše Jugoslavije funkcioniraju po pravilu spojenih posuda i nemoguće je pričati samo o BiH, ne posmatrajući Hrvatsku i Srbiju.

No, krenimo redom…

Zadnjih mjeseci ste postali neizostavna ličnost bh političke scene. Bez obzira da li se pojedinci slagali sa stavovima koje iznosite, Vaše mišljenje se cijeni i uvažava. Za početak, želim naše čitatelje upoznati sa Ivom Bancom privatno. Odrasli ste u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje ste doselili sa 12 godina. Možete li nam nešto reći o odrastanju u SAD-u, koliko se teško bilo priviknuti na novu sredinu i kulturu, te u kojoj je mjeri to uticalo na Vaše kasnije političke stavove?

Teško pitanje. Davno je to bilo. Drugo vrijeme, druga Amerika, a i ja sam bio neki drugi. Grad New York je 1959. godine imao je sva obilježja jednog malog mjesta, ili bolje, zbirke malih gradova. Bila je to još uvijek stara Rooseveltova Amerika Novog Deala, prije crnačke revolucije, prije studentskog pokreta, prije feminizma, prije elektronične revolucije, prije globalizacije. Problem je bio u naknadnim privikavanjima. Što se političkih stavova tiče, za mene je bila bitna sloboda, koje u mojoj domovini nije bilo. A na slobodu se lako priviknete.

Predajete povijest/istoriju na uglednom američkom univerzitetu Yale. Da li svojim studentima predajete o prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije i koliko je tako nešto uopće moguće, a da se ostane objektivan, obzirom da ovdje svaka država, nacija, pokrajina/entitet ima svoju verziju događaja?

I to je dio prošlosti. Preklani sam se umirovio na Yaleu. No, i sad u Dubrovniku preko ljeta održavam kolegije za američke studente, zapravo za studente s Yalea, koji nisu uvijek Amerikanci.  Kad predajete, najvažnije je slušatelje uvjeriti u važnost predmeta, jer kad bi prošlost bila nevažna onda bi bila od interesa staretinarima ili sakupljačima drevnih artifakata. To je jedno. A drugo, jednako važno, povijest našeg dijela Europe morate staviti u kontekst općenite europske povijesti. Za Amerikance to u početnim desetljećima postmodernosti predstavlja prepreku. Globalizirana Amerika prekinula je mnoštvo svojih poveznica s Europom, nije više određena europskom kolonizacijom, manje komunicira s duhovima Starog kontinenta, sve više je usmjerena prema tihooceanskom bazenu. To je prava prepreka. Što se povijesti Jugoistočne Europe tiče, nije bitno što se mnogima čini kako je ta povijest rascjepkana po lokalnim subjektima, pa i interesima. Takva opasnost postoji u svakoj povijesnoj naraciji. Bitno je znati da rijetki razumiju svoju povijest. Posebno je žalosno kad takvo neznanje detektirate kod profesionalnih povjesničara. Ali to je već neka druga priča.

Možete li našim čitateljima i široj bosansko-hercegovačkoj javnosti objasniti, koji su motivi Vašeg izuzetno prijateljskog stava prema Bosni i Hercegovini…Šta za Vas predstavlja Bosna i Hercegovina?

Nema motiva, ili ako već nekog motiva mora biti, to je vlastiti motiv. Možda čak estetski. Ne idealiziram Bosnu i Hercegovinu. Možda je poznajem tek u jednom ključu. No, davno me je osvojila svojom ljepotom i svojom raznolikošću. Najteže je saznanje da joj mnogi domaći ljudi rade o glavi, da žele uništiti sve što je u njoj jedinstveno, kako bi je uveli u stanje globaliziranog bastarda. 

U Vašoj biografiji na internetu stoji također da ste konsultant Bosanskog Instituta (Bosnian Institut). Šta je B.I. i koji su njegovi ciljevi?

Sad je to već virtualna ustanova, ali koja je devedesetih godina učinila mnogo da promijeni razmišljanje o Bosni i Hercegovini u Velikoj Britaniji. Pokrenuli su ga 1997. bračni par Quintin Hoare i Branka Magaš, a u projektu Instituta sudjelovao je i veliki povjesničar Noel Malcolm, autor Povijesti Bosne i Hercegovine. Što se mene tiče, sudjelovao sam na nekim seminarima tog Instituta – barem jedan je održan u Sarajevu. Šteta je što su djelatnosti Instituta zbog nedostaka sredstava uglavnom zamrle. Moj bivši student Marko Hoare, sada profesor u Londonu, sin je Quintina i Branke. Vjerojatno vam je poznato da je objavio čak tri knjige iz bosanske povijesti. Nedavno je objavio novu sintezu bosanske povijesti.

U posljednje vrijeme svjedočimo istinskoj hajci koju protiv Vas i gospodina Zvonimira Čička provode određeni mediji sa sjedištem u zapadnoj Hercegovini, ponajviše jedan internet portal. Prije toga se iz istih centara, te na isti način, sa primjesama šovinizma, provodila i provodi hajka protiv drugih hrvatskih intelektualaca, koji zagovaraju jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, bez podjela koje su rezultat zločina. Kako Vi gledate na sve te optužbe i otvorene izljeve mržnje, koji bi, da smo normalna država, morali biti zakonski sanckionisani?

Oguglao sam na takve stvari. Mene se napada sa svih strana i svim oružjima. Pored ovih nesretnika, zapravo hercegbosanskih sluga Milorada Dodika, koji su već prešli u paroksizme, mene napadaju mnogo utjecajnije ličnosti, odnedavno „demokratski“ političari poput Josipovića, glasnogovornici medijskih interesnih skupina poput EPH-ovog Davora Butkovića, te razni kriptokomunisti“ sa stranica zagrebaćkih “Novost”ili likovi iz panteona jugorepresije poput Josipa Manolića. Napadaju lijevi, napadaju desni, napadaju crkvenjaci, napadaju sekularisti, napadaju i napadat će. To je samo dokaz da ih uznemirujem. U našim zemljama sumnjiva je samo sloboda misli i oni koji je promiču.  

Kako gledate na otvoreno podržavanje velikosrpskih ideja od tih istih, deklarativno hrvatskih medija?

Pa, dobro. To su velikosrpski mediji za korisne hrvatske budale. Kako bi hrvatski mediji mogli napadati Hrvatsku? Možeš napadati hrvatsku politiku, ovakvu ili onakvu. Možeš napadati pojedine Hrvate, nekad bez argumenata, možda uz hrpu laži i kleveta. Ali kako možeš napadati zemlju s čijim dokumentima ostvaruješ stanovite privilegije? Kad sam shvatio da je za njih Hrvatska „Perecija“ bilo mi je jasno da za njih nema pomoći.

Osobno smatram da je sramotno, da je internet portal zmijskog imena popularan među mladim bosansko-hercegovačkim Hrvatima. Upravo zato mislim da je bitno, da Hrvati budu ti koji će se najviše pobuniti protiv otrova šovinizma koji isti šalje među omladinu. Dok na jednoj strani taj, ali i drugi deklarativno hrvatski mediji, lamentiraju nad ugroženošću Hrvata u Sarajevu i generalno sotoniziraju taj grad, na drugoj strani su ti isti mediji najgori u širenju šovinizma prema Hrvatima iz Sarajeva. Gotovo da nema poznatijeg Hrvata iz Sarajeva kojeg ti mediji nisu šovinistički izvrijeđali. Koji je, prema Vašem mišljenju, najbolji način u borbi protiv takve propagande?

Samo činjenice i strpljivost. Ne može se tu mnogo više učiniti. Mislim da nikako nije dobro ulaziti u visokonaponske polemike s tim ljudima. Treba ih ignorirati. Nije zdravo živjeti u getu, u mržnji i ludosti. To je življenje u samorazornom otrovu. Okrenite se od fascinacije tim nesretnicima. Bacite se konstruktivnim stvarima. To su prolazne pojave. U svakom slučaju ne smije se pristati na demoniziranje Hercegovaca. Upravo za vrijeme ove najnovije kampanje javljali su mi se Hercegovci iz Zagreba, sa Širokog Brijega, s raznih mjesta, da me ohrabre, da me podrže, da mi kažu kako ni njima nije lako, kako žive pod terorom tih galamdžija. Hercegovina je svijetu dala mnoštvo izuzetno svijetlih likova. Njih će se pamtiti, ne pubertetske mrzitelje.

Miljenko Jergović je Sarajevo okarakterisao kao najnetolerantniji grad u Evropi. Mogu li Vas zamoliti za komentar na taj opis glavnog grada Bosne i Hercegovine…

Zašto bi to uopće bilo vrijedno komentara? Zato što je to rekao Jergović? Čovjek poznat po toleranciji? Mladić koji je obećavao nije mogao odoljeti naravi – naravi poput odžaka. Jedina razlika između njega i kafanskih proroka jest u tomu što on ima platformu i inventivnog gazdu, koji draži i nagrađuje sve njegove opsesije. Moj recept: ignorirati kao gore spomenute, ali nikako ne negirati ono što je bilo dobro u njegovu djelu. „Sarajevski Marlboro“ je autentična zbirka o Sarajevu pod opsadom. To će ostati. Mnogo toga drugog neće.

Koje je Vaše mišljenje o otvorenoj alijansi HDZ-a i SNSD-a, tj. Čovića i Dodika?

Nema tu nikakvih iznenađenja. Nastavak je to linije Boban-Karadžić, s jedinom razlikom da je Dodik ušao u politiku kao alternativa SDS-u, kao navodni socijaldemokrat, štoviše kao mezimac raznih „genijalnih“ stranaca, koji misle da se još uvijek može vladati kao za dijarhije u Punjabu 1919. godine. U rekordnom je roku preuzeo barjak srpskog nacionalizma i postao karadžićevac br. 1, ali bez Karadžićevih repova. Za razliku od njega, Čović njeguje sve naslijeđene repove. Čović i Dodik složno rade na razbijanju BiH, svaki na svoj način i sa svojim prioritetima. Budući da je riječ o liderima korupcionaških stranaka, veže ih i bezakonje.  

Što mislite o činjenici da je SDP BiH odjednom postao „državni neprijatelj br. 1“ u mnogim bosansko-hercegovačkim medijima?

Netko to mora biti. Nema više Silajdžića, pa je tim istim medijima Lagumdžija postao nužan negativac. Moram dodati kako nemam nekih posebnih afiniteta za SDP BiH, premda mi se neki njihovi ljudi iznimno sviđaju, primjerice tuzlanski načelnici Selim Bešlagić i Jasmin Imamović, kao i niz drugih. Što se Lagumdžije tiče, moram reći da sam ga tu i tamo kritizirao. Kad je prije deset godina dopustio deportaciju alžirske skupine u Guantánamo bio sam oštro protiv toga. Svojom ekspertizom kod američkih odvjetnika doprinio sam sudskoj odluci za oslobođenje barem dvojice iz te skupine, na što sam izuzetno ponosan. Ipak, bez obzira na brojne slabosti, Lagumdžija u ovom trenutku nosi breme borbe za bh. cjelovitost i u tomu zaslužuje potporu. Napadi na njega do te su mjere bizarni, da ne morate biti posebno sofisticiran kako biste shvatili o čemu je riječ. Žao mi je mnogih nekoć bistrih ljudi koji su se upregnuli u tu kampanju.

Mediji u našim državama nisu profesionalni, vode se grupaškim, pa i stranačkim interesima, često su izvor raznih manipulacija, a prizemnu zlobu kriju učenošću. Sve je to posve prozirno, a ipak zastrašujuće uspješno.

Gospodine Banac, kako Vi vidite najbolji način budućeg unutrašnjeg uređenja Bosne i Hercegovine?

Potreban je kraj današnjeg dualizma, promjena daytonskog sustava i uspostava novog ustavnog poretka koji bi štitio zajedništvo i posebnosti, središnje državne funkcije i veliku autonomiju geografskih regija. Njih može biti nekoliko (šest ili više), ali ne smiju biti etničke regije. Narodi moraju uživati dogovorenu zastupljenost u središnjim državnim i regionalnim organima, kulturnu autonomiju i visoku razinu ljudskih prava.

Naposljetku, da li se ponovo namjeravate aktivno uključiti u politički život Hrvatske, u okviru neke stranke na nadolazećim izborima, eventualno kao predsjednički kandidat u budućnosti? Siguran sam da ste angažmanom prema Bosni i Hercegovini stekli mnoge simpatije prijatelja BiH u Hrvatskoj.

Sve je moguće, ali tijelo je slabo. Pitanje je kako najbolje iskoristiti preostalo vrijeme što nam je dosuđeno. Sigurno je da mirovati neću. Sve ostalo nije sigurno.

Gospodine Banac, još jednom veliko hvala za intervju!

Goran Pandža
Autor 27.2.2011. u 02:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija