Nedžad Maksumić Maksi: Prođite ulicama grada i pokušajte naći nasmiješenog čovjeka

tačno.net
Autor 18.7.2013. u 09:30

Nedžad Maksumić Maksi: Prođite ulicama grada i pokušajte naći nasmiješenog čovjeka

Foto: Š.G.

Nedžad Maksumić Maksi, pjesnik, glumac, recitator, redatelj, Mostarac. Njegov glas, njegovi stihovi ostavljaju vas bez daha. Nedžad je simbol Grada, njegov dobri duh. Nedžad je most i nada.
Za naš portal govori o izgubljenom gradu, mladosti, kulturi, ljudima, ratu i njegovim posljedicama….

Da bismo govorili o Mostaru, poeziji i  životu – moramo se vratiti na Vaše početke koji su vezani za prijeratni Mostar. Koliko je Mostar 70-ih godina bio prirodno okruženje nastajanja pjesnika, koliko Vas je atmosfera tadašnjeg grada preodredila za poeziju?

Mistifikovati Mostar od ranije je poprilično moderna disciplina, ali nije ni tada bilo sve tako veselo i optimistično kao što se iz današnje perspektive čini. Naravno, sve je u odnosu na ovo što imamo danas bolje. Samo se možemo nadati da je i budućnost bolja. Ali, u Mostaru 70-ih i 80-ih godina jedno je bilo sigurno – postojao je prirodniji put u nastajanju i napredovanju talenata. Postojalo je jedno stepenište kojim si se morao uspinjati i nije bilo preskakanja stepenika. Ljudi koji su željeli nešto postići, morali su prijeći taj put, morali su učiniti nešto da to iznesu pred javnost, pa da se kasnije o tome govori dobro ili loše, te da na osnovu toga zaključe da li da napuste uzaludno bavljenje tim poslom ili da nastave tim putem. Mostar je 70-ih godina imao posebno izgrađenu pozorišnu scenu, jaku pozorišnu scenu. Osim Narodnog pozorišta i Pozorišta lutaka, u Mostaru je tada postojao jedan kvalitetni Mostarski teatar mladih, iz kojeg je kasnije izraslo i Privremeno pozorište, a stalno su iz amaterskih pozorišnih grupa izlazile nove alternativne pozorišne družine, poput Teatra Lik. Mladi tog vremena odlučili su ne biti zadovoljni stanjem u kulturi koje bi za nas danas bilo idealno. Željeli su da promijene svoju stvarnost. Ne da prave revoluciju, nego da se na neki svoj  način okrenu stvarnosti i pokušaju joj u lice reći sve što o njoj misle. Mnogi od nas iz tog vremena govorili smo iz svoga tadašnjeg iskustva stvari koje bi se i danas smatrale subverzivnim i opasnim po sistem. Neki od nas bili su na stalnoj meti Službe državne bezbjednost, dolazili su na naše premijere ljudi u sivim odijelima koji se uopće nisu uklapali u ostalu publiku i bilo je zaista smiješno poslije predstava odgovarati na njihova pitanja:„Ko je vaš pedagog? ili „Ko vam je rekao da ovo radite?“

Kasnije su pronađeni neki dokumenti u kojima sam nazvan od ranije poznatim neprijateljem sistem. Ali jednostavno, nekakva unutrašnja higijena, higijena naših duša, zahtjevala je od nas da govorimo istinu – koliko god ona bila nekome draga ili ne. Mostar nije bila idealna sredina za književnike i nije imao neku dinamičnu književnu scenu prije rata. Uglavnom su  to bili neki zavičajni vapaji: drača, glog, kamen, sunce, Hercegovina . . . , i ti zavičajni pjesnički uradci uglavnom nisu mogli da dobace dalje od ovog područja. Mnogi su Mostarci i Hercegovci otišli do Beograda i Zagreba i tamo postajali poprilično značajna književna imena, ali u samom Mostaru situaciju je gušila ta okrenutost „zavičajnom pjesništvu“. To „zavičajno pjesništvo“ se iscrpljivalo u opisima užeg zavičaja, zvukova, mirisa i pejzaža, tako da nije moglo doseći bilo gdje dalje.

Krenuli ste u Zagreb na Akademiju dramske umjetnosti i niste primljeni, no to nije značio Vaš oproštaj s glumom, nego jače, intezivnije i sveobuhvatnije bavljenje tim poslom.

Ja sam otišao u Zagreb 1979. godine na prijemni za glumu. Pripremao me tadašnji glumac  Narodnog pozorišta u Mostaru, Ante Vican, koji je bio prvi završeni student te Akademije, ali tada u Jugoslaviji, na ovom govornom području, postojale su akademije samo u Beogradu i Zagrebu. Tada sam vidio koliko je to uzaludan posao ako dolaziš bez preporuke i bez nekoga tko te za ruku uvede na akademiju. Ta klasa zagrebačke Akademije je ostala poznata po kćerkama poznatih režisera, sinovima poznatih glumaca i rođacima političara koji su tada bili primljeni. Od 250 kandidata primljeno je samo njih osam, kojima se uglavnom, osim možda jednoj glumici, izgubio svaki trag u toj umjetnosti.

Te godine nije primljen ni Mladen Nelević ni mnogi drugi koji su se kasnije pokazali kao kvalitetni pozorišni i filmski glumci, ali su primljeni oni koji to nisu zaslužili. Moj prijatelj Dragan Despot koji je par godina ranije, iz trećeg pokušaja, uspio biti primljen na tu Akademiju, kasnije me odveo na jednu žurku, gdje su slučajno bili i neki od članova žirija, koji su, naravno ne prepoznavši me, rekli da je bio jedan Mostarac kojeg su trebali primiti, no da te godine to nije bilo moguće. Mlad i nadobudan kakav sam tada bio, naravno da više nikada nisam otišao na prijemni ni na jednu akademiju, ali nisam htio da se okanim svoje želje za glumom i pozorištem, pa sam zajedno sa Privremenim pozorištem, jednom izuzetno alternativnom grupom pozorišnih zaljubljenika, koju je umjetnički vodio Salko Šarić, uspio da obiđem dobar dio Evrope i da učestvujem na značajnim evropskim festivalima. Predstave, od kojih vrijedi istaći posebno „Ekumenu“, osvajale su mnoge nagrade i bilo je zaista zanimljivo na taj način stjecati iskustva o pozorišnoj umjetnosti. U Mostaru je osnovan i već spomenuti Teatar Lik kojeg smo osnovali moji prijatelji i ja, koji je okupljao jednu divnu skupinu mladih koji su željeli uspravno ići svijetom, govoriti svoje istine i boriti se na svoj način protiv sredine koja je imala već zadate premise kako bi trebala izgledati pozorišna umjetnost u Mostaru. Dobro smo se provodili, bilo nam je lijepo. Studirali smo nešto drugo, živjeli od nekih drugih stvari, ali pozorište smo voljeli više od svega.

Koliko ste u 80-im godinama osjetili to nadolazeće zlo? Recimo, Sonja Savić je jednom prilikom rekla da je kroz 80-e godine tadašnja mladost pjevala o nadolazećoj nesreći.

Mi smo znali da će biti rat, bili smo uvjereni u to. Jedan stari profesor književnosti iz Mostara upitao  me je nekoliko mjeseci prije početka rata: „Šta ti misliš, šta bi ovo moglo biti?“. Ja sam mu vrlo hladno rekao da će biti vrlo težak rat, a onda me je on optužio da sam pesimista i defetista. No, to je bilo tako očito i nije nas samo muzika upozoravala da će biti rat. Na rat su nas upozoravale naše kolege, naši prijatelji. Ja sam generacija mnogih ratnih zločinaca, ljudi koji su se prodali za sitne ili krupne pare. Ja sam generacija koja je u rat ušla sa tridesetak godina života. Nismo bili ni mladi, ni naivni – ne toliko mladi da bismo vjerovali u površne ideale i znali smo da rat ne može završiti ničijom pobjedom. Ogroman broj ljudi iz moje generacije je otišao jer nije htio biti tu, a oni koji su ostali uglavnom su ili izgubili živote, ili izgubili duše. Ljudi koji su upravljali Savezom socijalističke omladine su se uključivali u nacionalne stranke, postajali komandanti, a kasnije su neki od njih završili u Haagu, a neki nažalost ne. Nas je muzika odgajala, od ranih 70-ih vodila i negdje pred rat sve se pretvorilo u jednu bahanaliju stalnog provoda, stalne želje da se ispije sve do zadnje kapi, da se otpjevaju sve pjesme, da ni jedna ne ostane neotpjevana. Grad je počeo sličiti na jedan vrt zabranjenih želja u kojem su svi željeli da žive do zadnjeg grama svoje snage. Ljudi u Mostaru, koji su osjećali već nakon prvih višestranačkih izbora da će sve to loše završiti, nisu imali nikakve mogućnosti da zaustave rat. Čak sam jedno vrijeme bio član nekakvog kluba intelektualaca koji je održavao proteste, pisao peticije, ali je jednostavno sve išlo prema jednom cilju, prema ratu koji se nije mogao zaobići. Rat nas je razočarao, prekinuo, ostavio u vremenu od prije, rat nas je ostavio nezavršenima. Mnoge ideje su propale, mnogi ljudi nestali i činilo nam se da će sav svijet poslije ovog rata ili propasti ili se roditi bolji. No, niti je svijet propao, niti se rodio bolji. Ostali smo ni na nebu, ni na zemlji, u nekoj državi koja se same sebe sjeća, koja pokušava biti zemlja za sve, a nije u stanju biti ni zemlja za jednog običnog čovjeka.

 

 Nedžad Maksumić

 90-ih godina ste ušli u Savez demokratskih promjena sa Rokom Markovinom. Sjećam se skupa na Bijelom Brijegu i govora Roka Markovine. Jeste li u tom trenutku vjerovali da se nešto može uraditi?

Razum je govorio da ne se može ništa promijeniti, ali je silna želja i vjera u ljudskost, koja se kasnije izgubila, činila da vjerujemo da bi moglo biti bolje. Činilo nam se tada da smo okupili dobru ekipu ljudi koji će moći da upozoravaju, ljudi koji će moći da budu neka opozicija tim nacionalistima, no ništa se tu nije dalo učiniti. Sjećam se da sam posljednju sjednicu tadašnje Gradske skupštine trebao imati 6. aprila 1992. godine. Išao sam na tu sjednicu koja je bila otkazana i nije mi bilo jasno zašto je otkazana, iako su sa prozora virili naoružani ljudi, čuli se prvi snajperski hici, a mi smo kasnije pokušavali iz nekakvog podruma da razgovaramo sa generalom Perišićem koji je govorio da će pucati po gradu. Tad nas je bilo jako malo – ostalo je svega osam ljudi od cijele te gradske skupštine koja je brojala stotinu ljudi. Neki su već ratovali na jednoj, neki na drugoj strani, a neki su pokušavali da još uvijek traže spas u razgovoru. SDP je te 1991. godine možda bio najbolji u svojoj istoriji, jer nije bio ni blizu vlasti, bio je tako oslobođen svakog karijerizma i pokušavao je na osnovu kvalitetnih ljudi da ponudi alternativu u gradu, no neuspješno.

Da napomenemo da Momčilo Perišić nikada nije odgovarao za zločine u Mostaru te da je sada ugledni građanin Beograda.

Momčilo Perišić je bio proizvod tog vremena, tog srbijanskog zanosa 90-ih. Ja sam bio učesnik jedne književne manifestacije 1991. godine u septembru, koja se zvala „Brankovo kolo“ u Sremskim Karlovcima, na poziv moga dobrog, pokojnog prijatelja Vujice Rešina Tucića – divnog čovjeka i odličnog pjesnika iz Novog Sada. Na toj književnoj manifestaciji bili smo Sidran, Tontić i ja iz Bosne i Hercegovine, a onda su nas odveli na Stražilovo gdje je Matija Bećković govorio svoj dugi govor o neophodnosti rata, a okolo njega su stajali ljudi sa slikama Slobodana Miloševića na književnoj manifestaciji i aplaudirali mu, sigurni u ono što on govori i u vrlo skoru njihovu pobjedu. Ta grupa građana okupljena oko Srpske akademije nauka od kraja 80-ih do početka 90-ih, u stvari je na krilima svog romantičarskog, nacionalističkog zanosa iznijela Srbiju do početka rata. Kasnije se sve zajedno pretvorilo u jednu balkansku krčmu u kojoj svak pokušava da bude glasniji da bi ga se bolje čulo.

1993. je zasigurno najtužnija i najtragičnija godina u povijesti Mostara. Iako nisam povjesničar, ali teško da se može naći u povijesti ovog grada godina koja je bila toliko tragična kao ta ’93. Desile su se i te tužne godine ranije, ali da li ste mogli pretpostaviti kakvu priču ima Franjo Tuđman, koliko je ona u sebi opaka, fašizodina i koliko je kasnije bila krvava za Mostar, i za BiH?

Ideje Franje Tuđmana meni su bile odvratne od kraja 80-ih godina, jednako kao ideje Slobodana Miloševića tako da mene Tuđman nije mogao ničim iznenaditi za razliku od mnogih mojih poznanika koji su se 1992. godine busali da su im djedovi bili u ustašama, koji su govorili da nas Slobodan napada, a Franjo brani. U razgovoru sa mojim prijateljem iz Sarajeva sam rekao da je lako njima u Sarajevu, ali da nas u Mostaru četnici napadaju, a ustaše brane. Nikada mi nije bila bliska ta Tuđmanova velika Hrvatska, pa tako ni banovinska Herceg-Bosna i uvijek sam bio protiv nje. Ni na koji način, ja i mnogi meni dragi ljudi, nismo htjeli sudjelovati u tome. Mada se u HVO-u bolje jelo i bolje pilo. Politika Franje Tuđmana koja je mnoge Bošnjake oduševljavala 1992. i koji su aplauzom propraćali javne manifestacije ustaštva u Mostaru, kasnije su govorili da nisu mogli vjerovati da će tako biti, a bilo je vrlo jednostavno to zaključiti.

Sama bošnjačka politika ratnih 90-ih godina u Mostaru bila je haotična. Da je Sarajevo trgovalo sa Mostarom, više nije ni tajna. Mostar je bio ulog u jednoj puno većoj igri, svi znaju da je tako. Ali kada se to počelo događati, niko nije vjerovao da će toliko mržnje progovoriti odjednom.
Godine 1993., 9. maja, ja sam stanovao nekih stotinjak metara od zgrade Vranice u kojoj je te zore počela tenkovska pucnjava i svo to zloslutno kretanje. Počeli smo shvatati da bi moglo biti i gore, da se otvorio duh iz boce koji nema granice, koji u crno zavija cijeli grad, koji definitino razara multietničku sliku Mostara. Ovaj grad nikada poslije toga neće biti multietničan kao prije toga. Krajem mjeseca maja ili početkom juna 1993. godine, na radiju Herceg-Bosne su počeli čitati neku peticiju istaknutih Muslimana koji podržavaju HVO i među tim imenima su stavili i moje ime. Ne znajući šta da učinim i da bih pokazao da to nisam učinio, niti bih u snu takvo što učinio, otišao sam na taj radio i donio pismeni demant u kojem je stajalo da ja to nisam uradio. To je zasigurno jedna od luđih odluka u mom životu, jer su tamo svi znali da je to falsifikovana peticija, a ja sam donio demant sa željom da se to pročita. I kad sam to predavao tadašnjem uredniku Omeru Tipuri, on me je pitao jesam li lud i kazao kako i on sam tu radi pa mu ne pada na pamet ništa slično. Ja sam rekao da to objavi, ali naravno to nikada nije bilo objavljeno. Pa, što bi se reklo, koristim ovu priliku da kažem da nisam potpisao tu peticiju, ali su par dana kasnije došli vojnici na vrata mog stana i iz njega istjerali moju majku koja je tada imala preko 70 godina. Ona mi je tada dala znak da bježim pa sam skočio kroz prozor i u ponoć 15. juna 1993. godine bježao po rodnom gradu dok su za mnom pucali, pokušavajući  me ubiti. Što znači, ako je UDBA ranije bila vrlo sistematična u praćenju nevoljnika koji su im se učinili kao neprijatelji sistema, ti isti ljudi kasnije su postali progonitelji onih koji su ranije bili neprijatelji socijalističkog sistema, a sad su kao neprijatelji svakog sistema. Zanimljivo je reći da čak i kad se rat završio, ostao sam na tim nekim spiskovima nevoljenih ljudi pa uvijek kada bih prelazio granicu između Hrvatske i BiH, mene bi jedinog izvlačili iz autobusa i pitali me šta radim, kako mi je ime, kako mi je ime ocu, kud sam pošao…, jer takvi spiskovi nikad ne zastarijevaju. Svaki sistem samo preuzima iste neprijatelje, a prijatelji uvijek ostaju isti. Poznavao sam tada i Prlića, i Tomića, i Raguža, i mnoge ljude koji su bili aktivni u Savezu socijalističke omladine, koji su bili redovni na omladinskim radnim akcijama, a ja nikada u životu ni na jednu nisam otišao, koji su u horu pjevali ode Titu, komunizmu, JNA, koji su svi bili rezervne vojne starješine, a ja sam služio vojsku u kaznenoj brigadi. I svi oni su te noći kada sam ja bježao bili na strani svojih nacija, a ja sam bio na strani svoga života pokušavajući da ga spasim. Krio sam se u svom gradu nekoliko dana. Tražili su me i nisu me našli. Zanimljivo, znao sam se kriti i u policiji. Otišao bih u red jer je tada policija bila puna ljudi koji su čekali u redu za dokumente raznih vrsta, a jedan od dokumenata koji mi je bio potreban da izađem iz Mostara bila je čak i potvrda da sam služio JNA. Ludilo tog vremena teško je opisati. Jednog dana kad sam uspio da preko prijatelja, poznanika koji mi do tada nisu bili tako dobri prijatelji, dobijem papir s kojim sam mogao izaći iz grada, sjećam se da se jedan vojnik popeo na auto i odozgo bacao papiriće sa dozvolama za izlazak iz grada, a ljudi su puzali po zemlji i kupili ih. Pukom srećom, Diana i ja smo izašli iz Mostara – čak je sve bilo spremno da nas ne bude više, bio je vruć dan i srećom su vojnici na tim granicama, koje su tada improvizirane, bili lijeni zbog te vrućine toliko da me nisu ni ubili. Nekako sam došao do Metkovića i autobusom koji je vozio iz Dubrovnika za Split, koji se nije pregledao, uspio doći do Splita, do Dianine rodbine. Autobusi koji su išli direktno iz Mostara za Split bili su detaljno pregledavani i svi ljudi koji nisu bili Hrvati bili su izvođeni i razmjenjivani kao ratni zarobljenici u Tomislavgradu, a ljudi koji bi slučajno umrli na tom putu sahranjivani su uz ivicu groblja Lovrinac u Splitu i te sahrane ljudi koji su pošli da bježe, a nisu stigli, bile su nešto najtužnije. U Splitu sam izbjegao nekoliko racija jer su ljude koji nisu imali prave dokumente izvodili iz kafića i vodili u razmjenu, a u svemu tome uspio sam se oženiti Dianom, što je isto jedna smiješna i tužna priča. U Splitu, koji je tada bio pod vlašću liberala, Dianu su istjerali iz matičnih ureda jer nisu htjeli da jedna Hrvatica bude udata za Muslimana. Žena koja je bila matičarka, trčala je za Dianom, vikala, psovala, a Diana je meni dala znak da bježim da me ne bi neko tu uhapsio.

U Trogiru, koji je bio pod vlašću HDZ-a, nije bilo nikakvih problema da nas vjenčaju i povjerenik Općine Trogir, koji je bio tu da nas vjenča, čak je održao prigodan govor i rekao da mu je velika čast da može sklopiti brak između pripadnika dvaju prijateljskih zemalja, Hrvatske i BiH. U svemu tome, u Splitu, u istoj zgradi u kojoj je radio i Feral povremeno bi se održavali konzularni dani Bosne i Hercegovine, gdje bi ljudi koji su uspjeli pobjeći do Dalmacije pokušavali na svaki način doći do dokumenata. Svi su tražili pasoše, a ja sam tražio dozvolu za vjenčanje. Jedan od uposlenika, nekakav sarajevski kriminalac, rekao je:„Što će tebi brak? Eno ti efendije nek’ te vjenča“ . To su bili konzularni službenici tog vremena. Konzularna predstavništva Bosne i Hercegovine bila su najveća sramota tog vremena i tada vladajuće bošnjačke stranke.

Kad smo se vjenčali u Trogiru, jednostavno smo mislili da će poslije tog vjenčanja da nas sačekaju policajci i da nas zatvore, međutim, ni to se nije desilo. Mjesec dana poslije toga uspjeli smo da odemo za Italiju, a hrvatska granična policija nije htjela da mi udari ni pečat u pasoš tako da sam u Italiju doletio doslovno s neba jer oni nisu htjeli da kažu da sam ja ikad i bio u Hrvatskoj.

Diana, Nedžad i Korana

U Italiji ste dobili brojna priznanja, Vaša knjiga je štampana u talijanskom izdanju, prevođeni ste na talijanski jezik. Dakle, iz pakla Mostara, u Italiji ste uspjeli izbjeglištvo pretvoriti u veoma dragocjen momenat za čitavu našu kulturu.

Moja i Dianina priča u Italiji nije bila klasična izbjeglička jer je Italija zemlja koja nema socijalnu politiku i nema nikakvu politiku prema izbjeglicama. Od prvog dana mi smo morali da preživljavamo. Nikada u Italiji nisam primio nikakvu humanitarnu pomoć, ni finansijsku, a kamoli nekakvu hranu ili nekakve popuste. Od prvoga dana smo se sami snalazili za stanovanje, prehranu, posao i nakon par mjeseci životarenja u jednom malom selu, na vrhu planine gdje smo pokušavali bukvalno da preživimo fizičkim radom, jedan poziv prijateljice Italijanke promijenio je sve. Pripremala se nekakva konferencija izbjeglica Mostaraca u Italiji. Pitala me je da napišem jedno pismo koje bi trebalo biti poziv svim Mostarcima da dođu.  Rekao sam da ću pokušati i napisao sam to pismo. Ona nas je pozvala na tu konferenciju na kojoj smo bili nekoliko dana, a onda je usput rekla da li bih mogao da napišem i režiram jednu predstavu koja bi mogla da pokaže da ljudi iz Bosne i Hercegovine koji su izbjeglice nisu samo socijalni slučajevi i izbjeglice, nego da postoji nešto i iznad toga. Ja sam, naravno, rekao da mogu jer kad si u takvoj situaciji prilike se ne odbijaju. Već za dva mjeseca nastao je tekst predstave „Vlada velika tišina“ i na audiciji sam uz nas dvoje, Dianu i mene, angažirao i dvoje mladih, izuzetno talentiranih talijanskih glumaca i ta predstava koju smo napravili već nakon premijere završila je na dva najveća talijanska pozorišna festivala, Santarcangelo i Volterrateatro. Programi tih festivala pokazuju da su tu bile predstave iz svih zemalja svijeta, da su tu najveća pozorišna imena Italije i Evrope. Nismo mogli vjerovati da zaslužujemo biti u takvom društvu. Sumnjali  smo u sebe, ali nam nije preostajalo ništa drugo nego da izdržavamo u tome i da se trudimo biti što bolji.

Nakon odigrane predstave, pozvala nas je direktorica festivala u Luganu u Švicarskoj i ponudila da učestvujemo ne njemu. Tu je naša predstava predstava isto tako u konkurenciji najboljih evropskih predstava te 1994. godine, dobila Prvu nagradu stručnog žirija. Tako da ta  predstava koju sam režirao, u kojoj sam glumio, koju sam napisao, postaje jedno nama drago čudo, koje je pomoglo da kasnije, kao glumci, Diana i ja, budemo angažovani u dva talijanska pozorišta i da tako obiđemo cijelu Italiju na turnejama sa predstavama klasičnog repertoara Čehova, Molierea, Wilda i drugih autora. Tako smo u Italiji ispričali jednu neklasičnu izbjegličku priču. Nikada nikoga nismo molili za egzistenciju, sami smo je sebi stvarali i sami smo sebi napravili ime.  U svoj toj gužvi, stigao sam objaviti  knjigu pod istim nazivom „Vlada velika tišina“ koja je bila serija dnevničkih zapisa, ratnih, prijeratnih i poratnih. Kasnije je u jednom filozofsko-teatarskom časopisu izišao moj tekst „O šakama i jednako lijepim stvarima“ u kojem je jedan dio sadržavao dvadeset uputstava za preživljavanje u ratu i taj je tekst kasnije doživio jednu čudnu sudbinu – šest talijanskih pozorišta ga je izvelo kao teatarsko djelo. Objavljen je ne samo na talijanskom, nego na engleskom i francuskom jeziku. Prema njemu je napravljen film, po njemu su rađeni stripovi, napravljena je emisija na državnoj televiziji i taj tekst je najpoznatija talijanska alter-rock grupa CSI objavila na svom albumu, tako da je taj tekst nadišao i mene i samog sebe, pa više ne mogu da pratim gdje je sve objavljen i šta je sve sa njim bilo. Tekst je kasnije objavljen u knjizi „Otporni materijali“, a pomogao nam je na neki način da se u Italiji čuje za nas, da taj tekst i još neki tekstovi koje sam pisao postanu dokaz o tome kako se rat može posmatrati i sa jedne druge, a ne samo sa one naše balkanske, ratoborne pozicije i mogu reći da su Talijani zaista bili oduševljeni što postoji  tekst koji na taj rat gleda sa odmakom, a bilo nam je veoma teško uspostavati odmak prema ratu koji je još uvijek trajao. To su još bile godine Goražda, Srebrenice, Žepe, Sarajeva, Mostara. Nisam znao da li mi je majka živa, nestala je moja kompletna biblioteka, filatelistička zbirka, numizmatička zbirka, sve drage stvari mene i mojih roditelja. Činilo mi se da taj rat za mene predstavlja nešto što nikada neću prebroditi.

Onda se događa nešto vrlo čudno, teško objašnjivo, a to je da Vi koji imate izgrađenu karijeru u Italiji odlučite da se vratite u Mostar. Mostar je tih 90-ih, u kojim ste se Vi vratili, grad u kojem je vladalo stanje primirja – dakle, u Hrvatskoj je još uvijek živio Franjo Tuđmn i nitko nije u tim trenucima bio siguran hoće li i kada će ponovno sukobi biti obnovljeni. Herceg-Bosna funkcionirala je po istom principu kao onda kada ste otišli. Šta čovjeka vuče na to da učini „logički suicidalan“ čin?

Diana i ja smo šetali ulicama Đenove 27. marta 1997. godine i čekali smo tko će to prvi reći. Rekao sam Diani: „Šta misliš da se vratimo u Mostar?“, a ona je rekla: „Ja sam mislila to da ti predložim, ali bojala sam se da ne kažeš da je to još jedna nemoguća ideja.“. Iako smo živjeli relativno dobro,  stalno bili na turnejama, osjećali smo da u Italiji nismo više imali kome pisati i nismo imali kome glumiti. Ljudi su nas gledali, ljudi su čitali ono što pišemo, ali nismo se osjećali dobro jer nam se činilo lažno da dok smo tu pišemo o onome tamo i da budemo daleko od onoga što nas zaista interesuje. Kad smo se odlučili vratiti, to je bila istovremeno želja da nastavimo svoj život, ali i život grada u kojem smo odrastali – svi su rekli da to nije normalna ideja, da griješimo što se vraćamo. Ali, mi smo željeli da imamo dijete u svome gradu. Danas je to teško razumjeti, ali tada je za nas Mostar bio grad koji još uvijek vrijedi braniti, grad koji je naš sve dok ga mi ne zaboravimo, a mi ga nismo htjeli zaboraviti i nismo bili jedini. Tanja Miletić – Oručević i njezin suprug Husein Oručević su se tada također vraćali u Mostar. Svi smo imali mogućnost da živimo drugdje i da drugdje uspostavljamo svoje karijere. Salko Šarić se također vratio u Mostar, iz Beča. Ljudi koji su mogli živjeti i drugdje i koji su imali od čega živjeti drugdje, željeli su se vratiti u Mostar. Kad smo se vratili, u Mostar, na kućama na istočnoj strani grada – nije bilo krovova, ali ljudi su imali svjetlost u očima. Onu svjetlost koju danas nemaju. Imali su uvjerenje da je sutra novi dan, a danas toga nemaju. Kad smo se vratili, zaposlili smo se u Pozorištu lutaka, u malom pozorištu bez ansambla, u kući koju je par entuzijasta održavalo na životu. Evropska unija je obnovila zgradu, ali ni jedan od predratnih glumaca, osim Hamice Nametka koji je bio tadašnji direktor Pozorišta lutaka, nije bio tu.

Odbili smo neke ponude. Meni su nudili da budem direktor nekih institucija, ali to me nije zanimalo. Odbio sam ponudu da budem u nekim strankama, ni to me nije zanimalo i mislim da sam tada učinio najsvrsishodniji, najpametniji potez – upravo što sam došao u to malo Pozorište lutaka za djecu koja nikada nisu vidjela lutkarsku predstavu, koja nisu znala šta je pozorište i kojima je rat prekinuo jedan uhodani mostarski način gledanja na pozorište. To naše dolaženje u Mostar stvorilo je jedan entuzijazam i u nama samima. Prvu predstavu koju smo igrali 1997. godine sam režirao i napisao, a zvala se „Snjeguljac“ i došla su djeca, ali  došli su i odrasli – njihovi roditelji i mnogi naši prijatelji. Svi su bili jednako sretni što takvo nešto ponovno živi u Mostaru. Nedavno je bila 100. izvedba te predstave. Ja više ne igram u toj predstavi, godine su učinile svoje, pa nije uredu da jednog dječaka igra 50-godišnjak, ali majke koje su dovele djecu nedavno na tu jubilarnu predstavu, same su bile djeca kad je predstava imala premijeru. To znači da je ta predstava preživjela, da je donijela nešto novo i da je izdržala. Zar ima veće radosti? Kad je Mostar 1997. godine živio punim plućima, znalo se i sjediti po kafanama i pjevati u njima, veseliti životu, radovati se što je rat prošao i činilo se da ljudi ponovno počinju živjeti. Tako mi je žao što se taj entuzijazam iz tih prvih poratnih godina izgubio. Ljudi su vjerovali da je zlo iza njih, a sada su sigurni da žive u najgorem periodu svojih života.

Kada ste se vratili u Mostar, jeste li se vratili u svoj stan?

Ne. Kada sam se vratio, bio sam podstanar u svome gradu i plaćao kiriju, a onda smo Diana i ja živjeli u hotelu Bristol, u sobi na trećem spratu. Isto smo plaćali neku simboličnu kiriju, ali nismo imali kuhinju i morali smo ručati po restoranima, trošili smo velike pare. Nismo imali ni veš-mašinu, ni ništa. Onako, živiš kao američki književnik u hotelu i kako smo svako jutro prolazili pored recepcije, jednom su nam počeli govoriti da je to prošlo vrijeme i da moramo što prije napustiti hotel.  Onda smo morali da napustimo hotel pa smo živjeli dvije godine u dvije vlažne kancelarije u prizemlju Pozorišta lutaka, u starom dijelu zgrade. I nakon svega toga, nakon tih šest godina podstanarstva, vratili smo se u stan iz kojeg sam istjeran. Zatekao sam ga potpuno ogoljenog, a najviše od svega mi je falila moja biblioteka koja je imala nekoliko hiljada naslova i koja je bila jedna od najvećih privatnih biblioteka u gradu. Ostalo je samo par stotina knjiga manje vrijednosti, što znači da je u moj stan došao neko prilično obrazovan, pokupio sve ono što vrijedi i prodao negdje ili založio.

Zanimljivo je i to da kada ste se vratili u Mostar, postali ste redatelj u Pozorištu lutaka i postali vrlo uspješni s obzirom na to da se nikada ranije niste bavili lutkarskim pozorištem.

Poslije onakvog rata bilo je najiskrenije raditi za djecu jer su bila neiskvarena, primala su umjetnost otvorenih očiju i otvorenih duša, i mislim da je poslije onakvog rata bilo najbolje početi ispočetka, od rada za najmlađe. Istina, 1999. godine, radio sam i predstavu „Žena Jevrejka“ za koju sam napisao dramatizaciju. To je jednočinka, Brechotva priča koja govori o zločinu nečinjenja, o ženi koju muž Nijemac šalje na put zato što je Jevrejka i zna da se ona nikada neće vratiti, ali se pravi kao da je to sve normalno. To je priča koja govori o ranom nacizmu i prvim progonima Jevreja u Njemačkoj. Toliko je dirnula publiku da je  prepoznala svoju mostarsku situaciju i svoje mostarske dileme i gubljenje svojih prijatelja, razvrgavanje mostarskih mješovitih brakova i taj zločin nečinjenja koji je u Mostaru dosegao svoje najviše nivoe. Publika je rekla da je to predstava koja govori o stvarnom Mostaru. Taj Brechtov tekst kojim smo tada i sada bili opsjednuti, odigran je samo dva puta u Mostaru.

Kasnije je producentici tog komada bilo sugerisano da je bolje da se ta predstava više ne izvodi jer ne odgovara vremenima pomirenja u gradu, da previše uzburkava i da je bolje da se više ne izvodi jer bi mogla uvrijediti naše susjede. Nije me to začudilo jer uvijek postoje ljudi koji više vole zaborav nego pamćenje i mislim da je osnovni problem Mostara i ljudi koji u njemu žive – vrlo kratko pamćenje, toliko kratko da se ljudima nekadašnji ratni huškači vrlo lako mogu predstaviti kao mirotvorci, da se tvorcima najzloćudnijih ideja na ovim prostorima danas znaju prišiti epiteti multietničkih veličina i vrhunskih intelektualaca koje ovaj grad nije prepoznao. Poznajem mnogo ljudi koji su 1991., 1992. i posebno 1993. godine pozivali na ubijanje i rasne zakone, a danas pokušavaju da uče građane ovoga grada mirnom suživotu i toleranciji. Za nas koji imamo nevolju tog dugog pamćenja to je vrlo teško. Toliko teško da su Dianu i mene znali proglasiti netolerantnima. Nas dvoje, operisanih od nacionalnog i koji živimo u tzv. mješovitom braku, šta god to značilo, proglašeni smo onima koji nisu za oprost i koji nisu za suživot.

Postoje stvari koje se u Mostaru prešućuju, koje se prešućuju uopšte na kulturnoj sceni Bosne i Hercegovine. Promišljajući sam došao do spoznaje da je Pozorište lutaka u Mostaru bilo jedna od najprešućivanijih stvari u Bosni i Hercegovini. Analizirajući šta je Pozorište lutaka uradilo zadnjih 15-ak godina, onda se s pravom može reći da je to najuspješnije pozorište u Mostaru, ali možda i u Bosni i Hercegovini. Bili ste na svim relevantinim svjetskim festivalima, dobijali relevantne nagrade. Napravili ste pozorište koje posjećuju najveći svjetski režiseri, u kojem je prestiž režirati.

U pravu si. Prvo su pokušali da kažu da je to samo pozorište za djecu i samim time manje važno. Zatim su sarajevski mediji svjesno prešućivali sve naše uspjehe jer su smatrali da sve što u ovoj zemlji valja treba da bude u Sarajevu. Onda su nas pošeli prešućivati što smo sa krive strane grada. Više se prostora davalo svemu pa i najbeznačajnijim manifestacijama u tzv. zapadnom dijelu grada od nas koji smo na adresi na kojoj smo bili i prije 60 godina. Kad smo počeli da dobijamo nagrade, rekli su da su to nagrade dobivene na prijateljskoj osnovi, iako mi nikome nismo stigli biti prijatelji jer niko od nas iz tog novog ansambla nije imao nikakve posebne veze sa ljudima koji su organizirali te festivale. Kad smo počeli da dovodimo ljude iz Evrope, vrhunske lutkarske režisere, rekli su da to nije patriotski i da trebamo dovoditi ljude iz Sarajeva koji će nam režirati predstave i kakve god da one budu – naše su, dobre su. Nismo se složili sa tim i nastavili smo da zovemo najbolje jer Mostar je za nas premalen, kao i cijela Bosna i Hercegovina. Kad su ti najbolji došli u Mostar i napravili najbolje predstave, pa kad smo dobili grand prix-e na međunarodnim festivalima u konkurenciji pozorišta koja imaju više zaposlenih nego cijela kultura u Mostaru, npr., pobijedili smo Šangajsko lutkarsko pozorište, pobjeđivali smo pozorišta iz Moskve, Berlina, Budimpešte, Praga . . ., i kad smo stigli na festivale od Teherana do Norveške, Poljske, Španije, Italije, Austrije . . ., nakon što smo gostovali na scenama na kojima profesionalna pozorišta Bosne i Hercegovine sanjaju da mogu igrati, nakon što smo gostovali u Slovenskom mladinskom gledališču, kultnom mjestu regionalne pozorišne umjetnosti, onda su rekli da smo neskromni i da to ne treba isticati. Cilj je da iz Mostara izlaze samo loše vijesti. To je cilj političara koji nas vode i onih koje se političari izabrali da vode našu kulturu.

Manifestacije po manjim selima koja su rodna mjesta nekih naših političara dobivaju mnogo više finansijskih sredstava od nas koji postojimo preko 60 godina. Umorni smo od toga, umorni smo da nikome nije važno šta smo postigli, gdje smo bili i s kim smo sarađivali, nego da se sve jednostavno zbraja i u ovome gradu podijeli jednaka cifra za kulturu za zapadnu, hrvatsku stranu i jednaka cifra za kulturu, za istočnu, bošnjačku stranu.

Pozorište lutaka Mostar nema nacionalni predznak. U našem pozorištu su zaposleni ljudi triju nacija iz Bosne i Hercegovine i zaposleni su ljudi koji se vode pod one ostale. To nikome ne smeta. Nije smetalo ljudima u Teheranu, koji su aplauzom ispratili našu predstavu, a smeta političarima u Bosni i Hercegovini. Podigli smo kriterije, ali nam to u ovom gradu i ovoj državi ništa nije pomoglo. Spisak festivala na koje smo pozvani je toliko velik da naravno na sve njih ne možemo otići. Grad Mostar ne učestvuje u našim putovanjima, u našim turnejama, ne pomaže da iz ovog grada iziđe dobra vijest i ne pomaže ni na koji način da iz Mostara barem ponekad iziđe poruka kako ovdje može bolje i kako ovdje može najbolje. Ne! Iz Mostara će izlaziti samo vijest o tučama na Bulevaru, o raspadanju pozorišta, o slabom financiranju kulture i o tome kako postoje dvije Šantićeve večeri poezije – jedna na koju pretenduje Pravoslavna Crkva i drugo na koje pretenduje Grad.

Ove godine u Mostaru tradicionalnih Šantićevih večeri poezije neće ni biti jer čini mi se da je i Šantić nekome pripao. Šantić više nije mostarski ako ga se Grad odrekao. Šantić dakle može biti nacionalni pjesnik, a nipošto pjesnik po kome se prepoznaje Mostar. Pozorište lutaka je u svemu tome jedna mala priča koja dok je nas, uspješno traje. Nitko ne može garantirati da ćemo  samo entuzijazmom, ako nastavimo, moći ovako. Festivali koji nas zovu, čudom se čude kada odbijemo zato što naš Grad nije u stanju da snosi čak ni troškove puta. Regionalni glavni gradovi Ljubljana, Podgorica, Zagreb i Beograd, zovu nas i sretni su kada dođemo na njihove festivale. Jedino Mostaru do toga nije stalo, a Mostar je ovakav kakav jeste, čini mi se da mu nije stalo ni do samoga sebe.

Možete li komentirati kulturne manifestacije u Mostaru danas i nekada?

Mostar je bio poznat po ljetnim kulturnim manifestacijama. Mostarsko ljeto je na silu Boga uspijevalo da traje do početka 2000-ih, izdržavalo udare s lijeva i desna, dok se nije potpuno ugasilo. Mostar je imao gradsku televiziju, pa je više nema. Sad postoje neki pokušaji da se ona oživi, pokušaji davanja vještačkog disanja mrtvacu. Mostar nema gradski radio, tzv. alternativne medije poput bivšeg Omladinskog radija X poklopila je SDA, a Radio postaja Herceg-Bosne sad će postati radio HDZ-a. Časopis za kulturu Most koji je do rata izlazio preko dvadeset godina i poslije rata također nekoliko godina, sa smrću urednika Alije Kebe i sam je umro. Ako se nekome nije sviđao taj časopis, moglo se sačuvati ime, mogla se naći druga redakcija i moglo se od imena i časopisa sa dugogodišnjom tradicijom napraviti pravi, kvalitetan časopis. Nekome to nije bilo u interesu. Sve što nije usko vezano za nacionalne stranke i nacionalne ideje se zatire. Glavna kulturna stvar u Mostaru su Dani matice hrvatske – Mostarsko proljeće, koja postoje kao „plati pa ću ti doći“ manifestacija. Na taj način moglo se organizirati pedeset Mostarskih ljeta. Ako je samo do para, dajte pare i Mostarsko ljeto će biti najbolja manifestacija na svijetu. Šantićeve večeri se gase. Nas nekoliko je godinama pokušavalo da održi  Šantićeve večeri poezije – nemamo više snage, nemamo više volje. Ako Grad za manifestaciju koja je osnovana 1969. godine nije u stanju da izdvoji sredstva u budžetu, sredstva za Mostarsko ljeto, za časopis Most, za nekoliko tih kulturnih manifestacija – nema ništa od toga. Dani Mostarskog teatra mladih su uništeni. Mostarski teatar mladih se raspao na dvoje. Ljudi u kulturi nisu savršeni, ali za kulturu treba razumijevanje i grada, i kantona, i države, jer Mostar nije bilo koji grad.

Mostar je grad koji je početkom 20. vijeka imao više pozorišnih predstava od Sarajeva, koji je početkom 20. vijeka imao književnu scenu na kojoj su mogli zavidjeti svi gradovi bivše Jugoslavije. Književnici iz regiona bivše Jugoslavije su dolazili u Mostar da žive i rade. U Mostaru je radio i Musa Ćazim Ćatić, u školi predavao Silvije Strahimir Kranjčević. U mostarskoj Gimnaziji likovnu umjetnost je predavao Antun Motika. Prije ovoga rata, Mostar je imao likovnu grupu Eustahije – grupu mladih, talentovanih umjetnika koji su pokušavali da promijene likovnu sliku grada koja je već bila dosta dobra. Dobre stvari nam nisu bile dovoljno dobre, a sada nema ništa. Mostar je studentski grad u kojem nema studentskih nemira. Imamo studentski grad u kojem dvadeset hiljada studenata živi, a ne osjeti se da je studentski grad. Imamo Sveučiliše i imamo Univerzitet kojima je osnovni problem da li treba da postoje studentska udruženja na nacionalnoj osnovi. Gdje živimo? Je li ovaj grad zaista od Boga kažnjen da dvadeset hiljada studenata nije u stanju da pokrene jednu artikulisanu studentsku akciju? Dvadeset hiljada studenata u gradu od sto šesnaest hiljada stanovnika. Ovo bi trebao biti grad koji cvjeta, grad koji artikuliše ideje mladih ljudi na način koji je njima prihvatljiv. Imamo toliko doktora nauka koji skoro svaki dan doktoriraju u Mostaru, imamo profesore koji danas završe fakultet, a sutra su već profesori na tom fakultetu, imamo profesore koji nemaju niti jedan naučni rad, imamo doktore nauka koji se stide da pokažu svoje naučne radove – ili ih nemaju ili nisu dovoljno dobri da ih pogleda akademska javnost, imamo dva sveučilišta, a nemamo jedan časopis koji bi objedinio njihove radove zato što ih nema. Političke stranke upisuju studente, završavaju fakultete, doktoriraju i predaju na fakultetima. Nalazimo se u šizofrenoj situaciji u kojoj svaki čovjek koji ima ambiciju da postane profesor na fakultetu uz malo dobre volje i stranačke pripadnosti to može i da ostvari.

Godine 1968., studentski pokret je zatresao cijelu Jugoslaviju od dvadeset miliona stanovnika. Dvadeset hiljada studenata ne mogu da zatresu ni drvo u dvorištu Univerziteta i Sveučilišta. Kultura mora imati publiku. Iz ove mase poluobrazovanih mladih ljudi kultura ne može pronaći publiku za svoje stvaralaštvo, iz te bezoblične mase ne može da iziđe nikakva inicijativa za promjenu na bolje.

Diana Ondelj Maksumić i Nedžad Maksumić

Mnogi pisci su mi rekli da ste Vi jedna od najzanimljivijih književnih pojava u BiH iz više razloga. Prvi je taj da su Vas već 80-ih godina u književnim krugovima smatrali jednim od najboljih pjesnika nove generacije, nakon toga, odmah nakon rata objavljujete zbriku poezije koja nailazi na  pozitivne kritike i oduševljenja. Ljudi se pitaju, da li se Vi krijete ili Vas krije kritika, mediji? U čemu je taj moment da jedan Nedžad Maksumić o kojem visoko mišljenje imaju najznačajnije ličnosti našeg književnog života nema percepciju u javnosti koja odgovara onome što je napisano, onome što su napisali drugi o Vama i onome što je produkt Vašeg umjetničko-književnog rada?

Ja objavljujem samo ono za što smatram da je vrijedno objavljivanja. Ovdje se objavljuje svašta. Ljudi objavljuju mladenačke tlapnje, pubertetske sumnje u svojim 60-im godinama. Ovdje nitko ništa ne čita, ili čita vrlo malo i vrlo usmjereno. Ponekad mi se čini da ono što napišeš treba prevesti ili izdati uz knjigu i uputstvo za čitanje, da bi se razumjelo. Tako je malo knjiga koje se izdaju u tiražu većem od 300 primjeraka. Neki dan sam vidio zbirku koja je izdata u 150 primjeraka. Ako čovjek ima imalo širu familiju, to je sasvim dovoljno da zadovolji tetke i ujake, ali pisati u skladu sa evropskim dostignućima, pisati ono što ljude zaista interesuje, pisati iskreno i pisati kvalitetno nije lako. Ja često kažem, pisati pismeno je najteže. Nedavno mi je jedan novopečeni klasik rekao da nije važno kako se piše, nego o čemu se piše. Ja sam mu rekao da on ima nekoliko očitih grešaka u svom pisanju, a on mi je rekao da to nije važno jer on obrađuje vrlo veliku temu. Pojest će nas velike teme, ubit će nas polupismenost. Književnik koji ne zna osnove svog zanata ne može to ni raditi. Ja nisam član Udruženja književnika BiH. Ne smatram da članstvo u nekom udruženju nešto znači. Neće niko bolje pisati ako je član nekog udruženja. Ja znam mnoge članove druženja književnika u Srbiji, Hrvatskoj, BiH koji ne znaju da pišu, ali su svejedno članovi i oni idu po tim susretima raznih vrsta. Kad sam se vratio u Mostar, Sidran kojeg odavno poznajem u jednoj televizijskoj emisiji je rekao:„Sretan je Mostar jer se nedavno u njega vratio Nedžad Maksumić“. Stevan Tontić, Marko Vešović, Sidran i još neki ljudi do čijeg je mišljenja meni stalo, rekli su da je ovo što ja radim dobro. Tko je god želio da pročita tu zbirku, rekao je da je moja zadnja zbirka „Jeruzalemljanin“ kvalitetna. Međutim, tu ima jedan problem. Ta zbirka je nastajala preko dvadeset godina. Ne mislim da je sve što napišem genijalno, nego pokušavam da i vrijeme bude sudac a ja da budem najstrožiji sudac svome djelu. Tek ponekad javno kažem neku novu pjesmu, mada ih stalno pišem. Na zadnjim Šantićevim večerima poezija izgovorio sam jednu pjesmu o protestima takozvane građanske inicijative u Mostaru koja se zvala „U mom gradu divnih ljudi ima“. Pošto su u Mostaru bili održavani ti „Čokoladni nemiri“, neki od demonstranata na Španskom trgu su bili vrlo ljuti na mene, jer smatraju da takve proteste uvijek treba podržati kao i želju za normalizacijom života u Mostaru, a ja smatram da bi prvo trebala da postoji ideja koju bi trebalo podržati, a ne samo prosto suprostavljanje i jedenje čokolade. Posljednji protesti za JMBG vrlo me podsjećaju na to jedenje čokolade. Izgubili su svoj prvobitni smisao koji je bio da spasimo život djeci, a kasnije su se organizatori i učesnici svega toga rasuli na stotinu strana i sami sebi počeli da zadaju zadatke kojima nisu dorasli i čini mi se da od svega toga ponovno neće biti ništa. Nikakvog bosanskohercegovačkog proljeća neće biti dok mnogo veći broj ljudi koji su gladni, ljudi koji ne znaju šta ih sutra čeka, ljudi koji ne znaju šta će svojoj djecu sutra dati da jedu – ne izađe na ulice sa željom da ruši vlast. Sve dok ogromnu većinu naših sudržavljana bude hranila nacionalna patetika i nacionalni zanosi, na bolje ova država neće doći.

Moja književnost je samo jedan dio onoga što treba reći, jedan mali dio kojim pokušavam da kažem svoju iskrenu istinu o vremenu u kojem živim. Ja sam ostvaren na nekim drugim poljima, tako da mi nije previše stalo do toga da me svi vole. Postoje ljudi do čijeg mišljenja mi je stalo i zadovoljan sam time.

Diana i Nedžad na Šantićevim večerima poezije u Mostaru

Zločin nečinjena

Ta pjesma se zove „U mom gradu divnih ljudi ima“ i upravo govori o tom zločinu nečinjenja koji je za mene najusroviji gradski zločin. Sjećam se da je moja prijateljica Italijanka došla u Mostar 1994. godine i htjela da razgovara sa ženama Mostara.  Uspjela je skupiti i Hrvatice, i Bošnjakinje, i Srpkinje, a onda su joj neke od njih počele govoriti da im nije jasno kuda su otputovale njihove komšinice. One su ujutro zajedno s njima pile kafu, a poslijepodne ih nije bilo. Kako su mogle otići da se ne jave? Kako su mogle otići da se ne jave žene koje su uz urlike i plač djece istjerivane iz svojih stanova? To nisu bile kuće na periferiji udaljene jedna od druge 500 metara, to su bili stanovi u zgradama od deset spratova, a kroz haustore se jako dobro čuje kad netko nekoga udari, kad psuje, kad plače, kad vrišti i nitko ništa čuo nije. To je najveći zločin koji se dogodio u Mostaru. Najveći zločin bio je taj da ljudi nisu čuli, da nisu znali. To su ljudi koji nisu znali ko je srušio Stari most, iako su izlazili na balkone da pozdrave rušitelje tog istog mosta. Kako bi mogli slaviti ako nisu srušili? Kako bi mogli proslavljati nešto što je uradio netko drugi? Valjda su se ponosili sobom što su srušili.? U Mostaru koji je uvijek bio preglasan grad, u kojem su ljudi uvijek preglasno govorili – niko ništa nije čuo. Danas nam ti ljudi koji ništa nisu čuli objašnjavaju da više o tome ne trebamo govoriti, jer je to prošlo vrijeme, i da se ne trebamo vraćati u prošlost, nego misliti o budućnosti. Kakvoj? O budućnosti umobolnih ljudi kojima život počinje od sutra. O budućnosti ljudi koji su tek tako jednoga dana odšetali iz svojih stanova preko noći i vratili se nakon 10 – 12 godina. O komšiji koji je sigurno bio kriv jer su ga odveli. Jer da nije bio kriv, ne bi ga odveli. Jer naši ne kolju. Tu priču da naši ne kolju čuo prvi put u Splitu kad sam rođenim Splićanima objašnjavao šta se to u Mostaru događa. Kad sam govorio o tome kako su ljudi neke od njih nalazili po kontejnerima, oni su govorili:„Ti pretjeruješ, to nije moguće, jer naši ne kolju!“. Ja ne govorim samo o jednoj, određenoj naciji. Ja uvijek kažem da svi naši kolju, jer nema tog našeg da ne kolje. Ničija nacionalnost neće ga spriječiti u tome da kolje ako mu se kolje i ako mu cijela njegova politika za koju se on zauzima svim srcem kaže da ne bi bilo loše da se nekog i prikolje i da se tako promijeni i popravi u našu korist etnička slika tog kraja. U Mostaru sam i prije rata čuo od današnjeg evropskog intelektualca da je vrlo lako promijeniti etničku sliku Mostara, da to nije problem – hiljadu tamo, hiljadu ovamo, da se to može riješiti ili preseljavanjem, ili iseljavanjem, ili eliminacijom. On je tada bio član svoje stranke koja je podržala njegovo mišljenje i kasnije ga ostvarila.

Kako je danas nama živjeti u Mostaru, u kojem se obilježava godišnjica Herceg-Bosne i kada Dragan Čović postavlja pitanje kome da se izvini, kome bi se to on mogao izvinjavati, kada se obilježava godišnjica smrti Franje Tuđmana…, kako objasniti ljudima u kakvom gradu mi danas živimo?

Nazvati Mostar gradom je previše ambiciozna definicija. Za sve nas grad predstavlja nešto sasvim drugo, predstavlja jedinstvo građana, jedinstvo građanskog duha, mogućnost da se imaju iste želje, iste ambicije, iste misli o razvoju grada, budućnosti, ali i prošlosti. Mostar ništa od toga nema. Građane Mostara ja bih nazvao žiteljima, a ne građanima. Mostar egzistira kao mjesto u kojem ni jedan problem nije rješen samo zato jer neki ljudi tog grada ne žele da bude riješen. Mostar iz zavičajne poezije, Mostar zelenih bašta i razigrane Neretve, Radobolje koja mrmlja, vere se i prska, je preslab da pokupi svu količinu zločina koji su se ovdje dogodili. Ja kažem da je samo nebo ostalo isto, ništa osim neba. Prođite ulicama grada i pokušajte naći nasmiješenog čovjeka. To je najteža moguća zadaća u ovome gradu. Ako nađeš čovjeka da se smije, budi uvjeren da mu nisu sve ovce na broju. Ljudi se ne smiju od srca jer se nemaju čemu smijati. Viceva je sve manje. Anegdote postaju morbidne. Ulicama hodaju ljudi ili užasnuti zbog onog što im se dogodilo, ili u strahu od onoga što su učinili. Jednostavno, Mostar je klinika u kojoj postoje ljudi i samo je treba ograditi i to bi bila idealna ludnica. Ljudi se strašno lako naljute, izgubili su smisao za humor. Mi smo se zezali koliko smo znali i mogli i sa nacijom, i sa vjerom, i sa građanstvom, i sa seljaštvom i jednu stvar bih htio da naglasim – nikad se neću složiti da su za sve ovo krivi seljaci, ljudi koji su došli u grad. Ja sam najviše ljut na ljude iz ovog grada, tzv. građane koji su u svemu ovome učestvovali praveći se da oni s tim nemaju ništa, pa su se onda jednoga dana kad je sve prošlo pokušali uključiti u neki život i reći:„E hajde, sada nastavljamo dalje“. Ljudi kojima je mnogo stvari prekinuto ne mogu da nastave dalje. Fale im udovi da hodaju, fale im misli da misle, pred njima se ruši sve za što uhvate, njihovi prijatelji, koji su ih uvjeravali da je sve dobro, imaju, a oni – nemaju. Osnovi problem Mostara je skora glad i to nitko ne spominje. U Mostaru mnogi ljudi nemaju šta da jedu, a grad u kojem ljudi ne jedu, boje se da misle, boje se da žive, ne smiju se, izgleda zaista kao predvorje pakla.

U Mostaru nisu bili izbori iz prostog razloga, jer se ne može donijeti statut. Imaju dvije opcije. Postoji opcija za koju se zalaže HDZ, a to je opcija hrvatskoga Mostara, postoji SDA koja istočni grad pretvara u geto kojim će oni vladati i postoji treća opcija SDP-a. Svjedočimo li mi danas potpuno bezizlaznoj situaciji u Mostaru koja na neki način jeste metaforička priča cijele Bosne i Hercegovine?

Mene najviše plaši kad Međunarodna zajednica kaže „Dogovorite se“. Kad čujem to njihovo „Dogovorite se“, sjetim se svih njihovih predratnih inicijativa. „Dogovorite se“ u našem slučaju znači „Nastavite“. Nastavite rat mirnim sredstvima. Podijeliti Mostar, sa bošnjačko-političke tačke gledišta značilo bi napraviti fildžan-Mostar i u njemu dijeliti one pare koje dođu iz arapskog svijeta i prijateljske Turske, a koje nikad ne dolaze. Oni se sjećaju onih divnih vremena iz poslijeratnog perioda kad je tih para još i bilo pa se moglo i podijeliti, pa se moglo malo i okrenuti i u svoj džep staviti, a ta opcija je ne samo smrt Mostara, nego i pogubna za same Bošnjake. Ideja HDZ-a o jedinstvenom Mostaru – jedan čovjek, jedan glas – lijepo zvuči, ali znači ono što je značila i 1992. i 1993. godine.

Mislim da bismo mogli napraviti neki Mostar koji funkcioniše ako se shvati da je osnova političkog kvaliteta većinskog naroda pristajanje na neke ustupke manjinskom narodu. To je tako razvijeno u mnogim europskim zemljama, u mnogim svjetskim zemljama gdje se ljudi otimaju da budu manjina. A u nas je popis koji uskoro treba da bude shvaćen kao pitanje života i smrti, koga će biti više. Hoće li Bošnjaka biti više ili manje, Srba više ili manje, Hrvata više ili manje – ne bi trebalo da bude briga Bošnjaka, Srba i Hrvata. Šta bi to trebalo da znači? Koga ima više, treba da tlači onoga koga ima manje? Ako se na taj način postavi problem, sve postaje puno jednostavnije. Svi većinski trebaju da se odreknu dijela te mogućnosti nadglasavanja da bi svi bili zadovoljni. Zvuči vrlo ljudski, vrlo razumno, ali u našim zažagrenim političkim vremenima to zvuči kao nemoguća misija. Zašto bi to u jednom gradu poput Mostara čovjek jedne nacije trebao uvijek biti gradonačelnik? Zato što ovaj drugi ne bi mogao da brine o ovima koji nisu njegove nacije? Da li to pretpostavlja da su svi ljudi koji žive u ovome gradu teški nacionalisti pa ne mogu brinuti ni za što što nije vezano za njega, njegovu familiju, ljude njegove vjere i nacije? Ili smo svojim političkim djelovanjem zadnjih dvadeset godina upravo dokazali da je tako?

Koliko danas ljudi uopšte vjeruju u jedinstveni grad? Na primjeru priče o Veležu se najbolje pokazuje da je ta vjera koja je postojala nekada, danas potpuno izgubljena. Ja nemam sugovornika s kojim mogu pričati o tome da se Mostar vrati pod Bijeli Brijeg.

Kad ja kažem da Velež treba da se vrati pod Bijeli Brijeg, mnogi moji prijatelji kažu: „Kome da se vrati?“ jer smatraju da Velež treba da ide tamo gdje su Bošnjaci. To je pristajanje na to da je Velež bošnjački klub, što on nikada u svojoj istoriji nije bio. I ne bi mu dresovi bili crveni sa petokrakom da je bio bošnjački klub, nego bi bili zeleni sa polumjesecom i zvijezdom. Postojao je tada u Sarajevu klub koji se zvao Đerzelez, ali Velež je osnovan i postojao na sasvim drugim polaznim stavovima.

Jedan od argumenata ljudi koji govore da se Velež ne treba vratiti pod Bijeli Brijeg jest taj da bi to značilo da će navijači biti napadnuti. To da postoji mogućnost da se u jednom gradu, dvadeset godina nakon rata, klub ne može vratiti jer nema sigurnosnih uvjeta. To je zaista najšokantnija stvar. Ako je to argument, onda netko treba reći da je Mostar jednak Bejrutu.

Ja sam živio u Đenovi. U gradu u kojem igraju Sampdoria i Đenova. Na istom stadionu, različitih vikenda. Navijači se, naravno, ne vole i nikad se nisu voljeli. Ponekad se i potuku, ali nikome nije palo na pamet da bi Sampdoria trebala sagraditi vlastiti stadion. Takva je situacija u Milanu, gdje 100 hiljada ljudi dođe da gleda Milan i 10 hiljada ljudi dođe da gleda Inter, u različite vikende. U tim gradovima nije bilo rata i ovih nevolja koje nas obilježavaju, ali ne možemo ratom stotinu godina pravdati jednu te istu glupost. Velež i Zrinjski imaju mogućnost da igraju i treniraju na istom stadionu jer je najveći u Mostaru i jer je to gradski stadion, napravljen od Grada Mostara, a to su gradski klubovi koji igraju u prvoj ligi. Ovo što sam rekao, kad kažu: „Kome da se Velež vrati?“, Velež treba da se vrati sebi na stadion pod Bijelim Brijegom pa da oni koji žive poput mene – blizu gradskog stadiona u Mostaru, mogu da odu pa da gledaju ekipu za koju navijaju, da ljudi pođu za Veležom, a ne da Velež ide tražeći ljude određene nacije po Mostaru. Mene nitko ne može ubjediti da su svi Hrvati u Mostaru odjednom prestali navijati za Velež i počeli navijati za Zrinjski. Ako se Velež imalo vrati svojoj pravoj ideji, ideji radničkog mostarskog kluba, svi će ljudi u Mostaru moći da biraju. Pa će nekome biti draža ideja tog gradskog kluba, a nekome će biti draža ideja nacionalnog kluba. Nitko neće ništa da ukida. Ali Velež i njegov povratak na stadion pod Bijelim Brijegom mora bit ideja iza koje stoje oni koji navijaju za Velež.

Kada ćemo imati priliku držati u rukama Vašu novu zbirku poezije?

Trenutno ne pišem zbirku poezije, osim pjesama koje nastaju povremeno. Pišem nešto što bi se moglo nazvati istorijom moje porodice, vrlo uslovno autobiografijom, ali. Radni naslov tog materijala je „Podaci za popis stanovništva“ u kojem zapisujem istoriju svoje familije i samoga sebe na jedan slobodniji književni način, tako što tamo gdje sam znao šta se stvarno dogodilo – to sam i napisao, a tamo gdje nisam znao kako je tačno bilo – to sam izmaštao. Ta knjiga je već pri kraju.
Osim Zbirke pozorišnih tekstova za djecu koji su uglavnom već igrani i koju želim uskoro objaviti, mislim da bi početkom iduće godine mogla biti objavljena i ta knjiga Podaci za popis stanovništva  u kojoj se, između ostalog, govori i o ovoj nesretnoj zemlji, u kojoj se u zadnjih stotinu godina promijenilo toliko imena države u kojoj živimo, a ljudi nisu maknuli nikamo.

Ima mnogo primjera bošnjačkog nacionalizma koji je identičan ostalima. Međutim, ono što se desilo ove godine jest taj luđački, šizofreni napad bošnjačkih nacionalista na Predraga Lucića koji je možda najbolje obuhvatio problem u kojem se danas nalazi Bosna i Hercegovina. Teško mi se sjetiti čovjeka koji je veći prijatelj Bosni i Hercegovini od Predraga Lucića i tog čovjeka proglasiti ustašom i neprijateljem Bosne i Hercegovine je nevjerovatno. Htio bih da progovorimo o bošnjačkom nacionalizmu, o njegovoj opasnosti po društvo upravo na primjeru Predraga Lucića.

Ja sam od onih koji su sigurni da ne postoji dobri nacionalizam. Ne postoji nacionalizam koji je u interesu nacije. Svaki nacionalizam je zlo i glupost jer svaki nacionalizam isključuje druge. Ne može se voljeti svoje saplemenike malo više od drugih, samo zato što su naši. Treba voljeti ideje, ljude i postupke, a ne samo svoju naciju. To što neko kaže „Ja volim svoje i time nikog drugog ne ugrožavam“ je velika glupost koju ne treba ničim braniti. Optužiti Predraga Lucića za nacionalizam je za sve nas kojima je Feral 90-ih godina bio jedina luč razuma u Hrvatskoj, koji je jedini imao hrabrosti da kaže i Tuđmanu, i Herceg-Bosni, i Miloševiću, i svim nacionalistima gdje su i šta su. Optužiti njega zbog pjesme Ići, mići Ahmići, koja je istovremeno  i bol u duši i čvor u grlu kad se sluša, pjesma koja te tjera i na plač i na smijeh. Optužiti njega da se izruguje bošnjačkim žrtvama je kompletan nedostatak duhovitosti u intelektualnim vrhovima bošnjačkih nacionalista. Nedostatak duhovitosti u Bosni i Hercegovini je kažnjiv zločin. U BiH ako nisi duhovit, nisi ni Bosanac, ni Hercegovac. Tko ne razumije tu bolnu duhovitost u stihovima i u pjesmi Predraga Lucića – ne zaslužuje da se nazove ni Bosancem, ni Hercegovcem, ni Bošnjakom. Reći da je to uvreda žrtvama, a to je pjesma koja je na stup srama izvela zločince i kroz jednu na oko pitku formu pokazala da taj zločin koji se krije iza tzv. uljuđenosti, da taj zločin postoji i da se opravdava tom uljuđenošću jer smo mi bolji od njih i imamo pravo da ih ubijamo i da o tome pjevamo pjesme – jest idealan prizor vrhunske satire Predraga Lucića i svako onaj ko tu satiru, ko tu bolnu istinu nije u stanju da prepozna, treba da se zapita za vlastito mentalno zdravlje. Predrag Lucić, Viktor Ivančić i Boris Dežulović su tri imena koja svaki Bosanac i Hercegovac, koji ima imalo mozga i imalo savjesti, treba stojeći izgovoriti. A optužiti Predraga Lucića da se izruguje žrtvama je toliki stepen neukusa i nemorala da o tome ne vrijedi trošiti riječi.

——————————————————————————————-

Biografija:

Nedžad Maksumić rođen je 4. maja 1961. u Mostaru.

Završio je Četvrtu osnovnu školu „Osman Đikić“ i Gimnaziju „Aleksa Šantić“ u Mostaru. Nakon što je odbijen na prijemnom ispitu za glumu na Akademiji za kazalište, film i televiziju u Zagrebu 1979. godine, studira Pravni fakultet na Univerzitetu „Džemal Bijedić“ u Mostaru, kojeg, bez žaljenja, napušta, nakon što je upisao  četvrtu godinu studija.

Objavio:

–         „Čovjek u moru!“ (zbirka poezije) 1983. Književna omladina, Mostar, biblioteka „Idem“

–         „Regna un grande silenzio…“ (zbirka dnevničkih zapisa, na talijanskom) 1994. Macro/edizioni, San Martino di Sarsina, Collana Nord-Sud

–         „Jeruzalemljanin“ (zbirka poezije) 2006. IKD „Mutevelić“, Mostar, biblioteka „Beta“

–         „Privremeno pozorište – album“ (monografija, sa Salkom Šarićem) 2008. Salko Šarić, Centar za kulturu, Mostar

–         u pripremi: „Šuma na kraju svijeta i drugi komadi za djecu“ (zbirka pozorišnih tekstova za pozorište za djecu)

Zastupljen u antologijama:

–         „Qualcuno dovra dopo tutto“ (antologija bosanskohercegovačke poezije i kratke priče, na talijanskom) „Lunaria“, Roma 1994.  (izbor Matteo Moder, prevod Silvio Ferrari)

–         „House of Many Rooms“ (antologija savremene svjetske poezije, na engleskom) 1997. „Poetry today“ London (izbor Janis Ladd, prevod Celia Hawkesword)

Prevođen na talijanski, engleski, francuski, švedski, poljski i mađarski jezik.

Objavljivao u časopisima i publikacijama:

–         „OKO“ Zagreb, „Behar“ Zagreb, „Putevi“ Novi Sad, „Krovovi“ Sremski Karlovci, „Most“ Mostar, „Motrišta“ Mostar, „Tmača art“ Mostar, „Sarajevske sveske“ Sarajevo, „Republika poezije“ Sarajevo, „Societa di pensieri“ Bologna, „da Qui“ Bari, „Genovantacinque“ Genova, „Casa della poesia“ Savona, „Ponti“ Roma, „Il manifesto“ Roma, „Alt Com“ Malmo…

Saradnik na knjizi „Mostar ’92 – urbicid“ Mostar, 1992.

Dramatizirao djela Petera Handkea, Bertolta Brechta, Pera Lagerkvista, Venedikta Jerofejeva…

Recenzent, lektor, korektor, moderator književnih večeri, recitator, glumac, režiser, bavio se novinarstvom, pisao pozorišnu i književnu kritiku…

Bio član Umjetničkog savjeta Narodnog pozorišta u Mostaru 2011. i 2012, član Upravnog odbora Pozorišta lutaka u Mostaru od 2000. godine, te član više organizacionih odbora raznih književnih i pozorišnih manifestacija.

Njegov tekst „Putokazi razbacani po zemlji“ (na talijanskom „Indicazioni stradali sparse per terra“) doživio je do sada šest scenskih izvedbi u talijanskim teatrima, a po njemu je 2011. godine snimljen i film „El Cuento“ u francusko-kolumbijskoj koprodukciji, režija Enrico Mandirola. Prema istom tekstu poznati talijanski strip crtač Valerio Bindi napravio je strip objavljivan u više strip časopisa u Italiji i Švedskoj. Talijanska državna televizija RAI 2 snimila je 1995. prema ovom tekstu jednosatnu emisiju, a Nedžad Maksumić učestvovao je 2007. i u snimanju dokumentarnog filma „Il tuffo della rondine“, režija Stefano Savona . Švedska državna televizija snimila je 2011. godine dokumentarni film o Nedžadu Maksumiću i Diani Ondelj- Maksumić.

Prema tekstovima Nedžada Maksumića nastale su i pjesme popularne italijanske alter-rock grupe CSI, te grupe Lubna iz Reggio Emilie. Njegov tekst „Indicazioni stradali sparse per terra“ štampan je kao prateća knjižica uz muzički CD „Materiale resistente“  i objavljen u preko šezdeset hiljada primjeraka uz dnevne novine „Il manifesto“, povodom obilježavanja 50 godina pobjede Italije nad fašizmom, 1995. godine. Isti tekst objavljen je i u knjizi „Materiali resistenti“, koju je priredio Davide Ferrario, Dinosaura / Laboratorio, Bergamo, avgust 1995. godine.

Nagrade:

–         Prva nagrada Žirija publike na Takmičenju za najboljeg mladog recitatora Jugoslavije, „Vukov sabor“ Tršić, Srbija, 1979.

–         Prva nagrada Stručnog žirija na Konkursu za najbolju neobjavljenu zbirku poezije Književne omladine Mostara za zbirku „Čovjek u moru!“, 1982.

–         Prva nagrada Stručnog žirija na Desetom međunarodnom teatarskom festivalu „Correnti mediterranee“ u Luganu, Švajcarska, predstavi „Regna un grande silenzio…“, za koju je autor teksta, režiser i glumac, 1994.

–         Nagrada na natječaju Fondacije za izdavaštvo Federalnog ministarstva kulture i sporta za zbirku poezije „Jeruzalemljanin“, 2006.

–         Nagrada za najbolju animaciju na Desetom međunarodnom festivalu lutkarskih pozorišta „Lut fest“ u Istočnom Sarajevu, 2009.

–         Nagrada za najboljeg glumca na Osmom međunarodnom festivalu pozorišta za djecu, Banja Luka, 2009.

Predstave za odrasle i djecu u raznim pozorištima u kojima je igrao, na domaćim i međunarodnim festivalima dobile su preko 30 nagrada, od toga nekoliko Grand prixa za najbolju predstavu festivala. Kao glumac učestvovao je na preko 100 pozorišnih festivala u 15 zemalja.

Kao recitator nastupio preko 1.000 puta na raznim manifestacijama, književnim večerima, muzičko-scenskim performansima, promocijama knjiga i drugim programima na prostoru bivše Jugoslavije.

Režirao:

–         „I živjeli su dugo i sretno…“                                 Teatar „Lik“, 1982.

–         „Veče poezije Ambroza Štoklera Pište“             Teatar „Lik“, 1982. (sa Denisom Markićem)

–         „Jaje u čeličnoj ljusci“ Vujica Rešin Tucić           „Privremeno pozorište“ (sa Ivanom Džidićem)

–         „X – Deset božjih zapovijedi“ (vlastiti tekst)      Teatar  „Lik“, 1983. (sa Denisom Markićem)

–         „Snoviđenje Jurajevo u 6 i 15 ujutro“                Teatar „Lik“, 1985. (sa Denisom Markićem)

–         „Opsadno stanje“ Peter Handke                        Teatar „Lik“, 1988.

–         „Moskva – Petuški“ Venedikt Jerofejev             Teatar „Lik“, 1991.

–         „Regna un grande silenzio…“ (vlastiti tekst)    Lik Teatar – Teatro Esule, Italija, 1994.

–         „Snjeguljac“ (vlastiti tekst)                                  Pozorište lutaka Mostar, 1997.

–         „Žena Jevrejka“ Bertolt Brecht                           „Mostarsko ljeto“ – Teatar „Lik“, 1999.

–         „Raščupana bajka“ (vlastiti tekst)                      Pozorište lutaka Mostar, 2008.

–         „Šuma na kraju svijeta“ (vlastiti tekst)              Pozorište lutaka Mostar, 2011.

–         Četiri novogodišnja igrokaza za djecu (vlastiti tekstovi) Pozorište lutaka Mostar od 2009. do 2012. godine.

–         „Knjiga žalbi“ (predstava/koncert) Balkan Box Theatre 2013.

Bio član autorskog tima teatarske radionice zasnovane na likovima Semjuela Beketa „Ne ide pa ne ide – Projekat Godo“ pod vodstvom talijanskog pozorišnog i filmskog reditelja Stefana Gabrinija. Ovaj projekat ostvaren je u Mostaru, u koprodukciji talijanskih umjetnika, Mostarskog teatra mladih i Pozorišta lutaka. Nakon premijere u Mostaru 1998. godine, predstava je gostovala u Italiji, u Rimu, u teatru „Vascello“.

Asistent režije na nekoliko predstava stranih reditelja u Pozorištu lutaka Mostar, za koje je adaptirao tekstove i prepjevao songove.

Glumio u televizijskoj dramskoj seriji „Kože“, proizvodnja TV Sarajevo, 1979. godine.

U januaru 1996, u talijanskom gradu Tarantu, zajedno sa Michelom Lucenti, Alessandrom Bertijem i Dianom Ondelj, vodi petnaestodnevni teatarski laboratorij sa srednjoškolcima iz tog grada, na talijanskom i bosanskom jeziku i na pulješkom dijalektu, koji završava predstavom „Sogno che sto cantando“.

Učestvovao na književnim manifestacijama:

–         „Šantićeve večeri poezije“ Mostar (od 1979.)

–         „Mostarsko ljeto“ Mostar (od 1979.)

–         „Mjesec knjige“ Mostar (od 1979.)

–         „Slovo Gorčina“ Stolac (od 1980.)

–         „Šimićevi susreti“ Drinovci – Grude

–         „Sarajevski dani poezije“ Sarajevo

–         „Međunarodni poetski susreti“ Sarajevo

–         „Vukov sabor“ Tršić – Loznica

–         „Goranovo proljeće“ Zagreb – Lukovdol

–         „Brankovo kolo“, Sremski Karlovci

–         na književnim manifestacijama u talijanskim gradovima: Alberobello, Reggio Emilia, Modena, Forli, Ivrea, Aosta, Lodi i Genova.

Glumio u:

–         Mostarski teatar mladih (MTM) – Mostar……………………………….. od 1978. do 1981.

–         Privremeno pozorište (PP) – Mostar ………………………………………. od 1981. do 1992.

–         Teatar „Lik“ – Mostar …………………………………………………………… od 1981. do 1992.

–         Lik Teatar – Teatro esule – Cesena …………………………………………. od 1994. do 1996.

–         Teatro del mediterraneo – Genova ………………………………………..  od 1994. do 1996.

–         Attori in corso – Brescia ………………………………………………………. od 1995. do 1997.

–         Teatro „L’impasto“ – Bologna ………………………………………………  1996.

–         Pozorište lutaka Mostar ………………………………………………………. od 1997.

–         Festivalski ansambl „Mostarskog ljeta“ …………………………………. 1998. i 1999.

–         Kamerna scena Centra za kulturu Mostar ………………………………. od 2000.

Novinar lista omladine Mostara „LOM“ od 1985. do 1990, a od 1987. do 1990. zamjenik glavnog i odgovornog urednika. Piše kolumne, putopise, tematske članke, političke komentare, pozorišnu i književnu kritiku…

Bio član Književne omladine Mostara i BiH od 1977. do 1986, član Redakcije književnog programa Doma mladih od 1987. do 1992. godine i član Organizacionog odbora Festivala „Mostarsko ljeto“ od 1989. do 1991. godine.

Od oktobra 1989. do aprila 1992. radi kao Sekretar Saveza amaterskih kulturno umjetničkih društava i organizacija BiH za Mostar.

Od decembra 1990. do 6. aprila 1992. odbornik je u Skupštini opštine Mostar, kao predstavnik opozicione stranke SK BiH – Stranka demokratskih promjena. Uprkos njegovom gorljivom angažmanu i utopističkim naporima, nije se moglo učiniti ništa na sprečavanju najavljenog i dogovorenog rata u Mostaru i Bosni i Hercegovini. Mostar 1991. godine ima 126.628 stanovnika.

Od 1. novembra 1997. radi kao glumac u Pozorištu lutaka u Mostaru. Odmah po zaposlenju piše i režira predstavu „Snjeguljac“. Predstava ima veoma uspjelu premijeru, već 26. decembra 1997. godine.

Od 2011. godine radi kao glumac-reditelj u Pozorištu lutaka u Mostaru.

tačno.net
Autor 18.7.2013. u 09:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija