Nerkez Arifhodžić: Prlićev projekat tronacionalnog ministarstva, stranački podjeljenog sada žanje plodove

Svetlana Broz
Autor 11.10.2019. u 10:51

Izdvajamo

  • Kako je vanjska politika uglavnom odraz unutarneg stanja u jednoj zemlji, teško da naše diplomate mogu biti mnogo bolje od realnog stanja u zemlji. To pogoduje onima koji diplomaciju doživljavaju kao sinecuru, a istinski smeta čestitim profesionalcima koji se žele boriti za napredak BiH. Ne mogu se oteti utisku da nam je aktuelna diplomacija ispod potreba zemlje, koja se u svemu muči, ali ima neki putokaz kamo ide. Prlićev projekat tronacionalnog ministarstva, stranački podjeljenog i zbijenog u uske nacionalističke atare sada žanje plodove. Radi toga sam svojevremeno podnio ostavku na dužnost bosanskohercegovačkog ambasadora. O tome sam pisao u knjizi, kao i o ostavci na dužnost jugoslovenskog ambasadora iz drugih principijelnih razloga.

Povezani članci

Nerkez Arifhodžić: Prlićev projekat tronacionalnog ministarstva, stranački podjeljenog sada žanje plodove

foto D.Ć/klix.ba

Ne znam da li dovoljno razumjemo da danas živimo u dinamičnim, pomalo haotičnim promjenama, ne bezopasnim za kolektivnu budućnost; da se vrši ubrzano pregrupiranje ekonomske, političke i vojne nadmoći u svijetu; da je sve više pojava koje izmiču kontroli i da postoje brojna žarišta u svijetu. Imam uisak da neki naši vlastodršci misle da je BiH i danas jedino važno pitanje u svijetu. Ne vide brzinu promjena, ne čine ništa da naša država bude sposobna da se odupre novim izazovima i konzerviraju postojeće stanje radi svojih uskih interesa. Platićemo svi visoku cijenu takvom postupanju, kao što je ona plaćena u periodu agresije, kada vlasti RBiH nisu prepoznale nadolazeći pogrom i nisu pripremile državu da se efikasno odbrani. Želim podsjetiti sve nas da su i tada i danas isti na vlasti u Bosni i Hercegovini. Da li smo naučili lekcije iz historije? Bojim se da smo loši učenici!

Razgovor vodila Svetlana Broz

Nije teško predstaviti ambasadora Nerkeza Arifhodžića, čija najkraća biografija kaže da je rođen u Sarajevu 1941., pravnik, od 1970. radio u Saveznom sekretarijatu za inostrane poslove SFRJ gdje je od 1989. do 1992. bio ambasador SFRJ u Republici Tunis, Državi Palestini i posmatrač u Arapskoj ligi. Od 1992. do 1996. bio je ambasador RBiH u Republici Tunis, Državi Palestini, Demokratskoj Narodnoj Repulici Alžir i Kraljevini Maroko kao i predstavnik RBiH u Savjetu Evrope, predstavnik RBiH i član Izvršnog savjeta ISESCO-a. Od 1998. do 2001. bio je ambasador na raspolaganju u MIP-u BiH.

Od 2001. do 2005. bio je ambasador BiH u Republici Turskoj, Republici Azerbejdžan i Republici Gruziji, a nakon toga ambasador, šef Odsjeka za Sjevernu i Južnu Ameriku, Japan, Australiju i Oceniju u MIP-u BiH.

Od 2006. – 2012. bio je ambasador, diplomatski savjetnik člana/predsjedavajućeg Predsjedništva BiH. Od 2012. do 2015. bio je ambasador u Republici Italiji, Republici Malti i Republici San Marino i stalni predstavnik BiH u FAO, IFAD i WFP.

Tokom diplomatske karijere bio je član i šef delegacija SFRJ i BiH na međunarodnim konferencijama. Učestvovao je na samitima nesvrstanih zemalja, Organizacije islamske konferencije, Organizacije afričkog jedinstva, mediteranskih zemalja, Organizacije za evropsku bezbjednost i saradnju. Bio je član delegacije BiH na zasjedanjima Generalne skupštine Ujedinjenih nacija od 2006. do 2011. i aktivno radio na izboru BiH za nestalnu članicu Savjeta bezbjednosti UN.

Povod za razgovor je pre nekoliko dana iz štampe izašla knjiga Nerkeza Arifhodžića Vapaj agnostika Svemogućem – sjećanja bosanskog doajena 1991. – 2001. u izdanju Gariwo, Sarajevo.

Ova knjiga predstavlja veliki izazov i za izdavača i za čitaoce, a naročito za Vas kao autora. Iz podnaslova je jasno o kojem ste periodu pisali, pa Vas molim da objasnite čitaocima zašto ste se odlučili svedočiti baš o tom vremenu.

Kako protiče vrijeme sve više svjedočimo pokušajima jednostrane, limitirane i nacionalistički obojene interpretacije nedavne prošlosti. To je, nažalost, doseglo do pokušaja falsificiranja činjenica, u šta su uključeni ne samo nacionalističko politički potencijali nego sve više i znanstveni. Takva naknadna pamet i nerijetko nakaradno pisanje o nedavnoj prošlosti, ostavlja vidan trag na društveno biće Bosne i Hercegovine. Nisam više mogao da podnosim takav trend, osjetio sam potrebu da reagiram i odlučio da napišem knjigu sa željom da ostanu zabilježena moja sjećanja na desetogodišnji period i time doprinesem onim istoričarima, piscima i znanstvenicima koji rade na tome da se nedavna prošlost ne prekraja, bez obzira koliko je bolna i poražavajuća. Mislim da je to moj dug i prema budućim generacijama. Nastojao sam da sjećanja pišem na osnovu bilješki i dokumentacije koju sam sačuvao, pokušao sam da budem što objektivniji u subjektivnom svjedočenju o proteklom vremenu. Pisao sam o situacijama u kojima sam bio protagonista, svjedok događaja ili imam neposredna saznanja o njima. Vjerujem da će čitaoci prepoznati moj pristup. Dakle, knjiga je svjedočanstvo o desetgodišnjem periodu mog djelovanja kao ambasadora SFRJ, RBiH i BiH, u najsloženijem periodu u mom životu, od 1991. do 2001.. Nisam se libio da napišem istinu o tom vremenu, vokabularom koji je tada bio u upotrebi, bez izbjegavanja da iznesem vlastiti sud o događajima i protagonistima.

Koliko dugo ste radili na pisanju i pripremi knjige za štampu?

Radio sam na knjizi oko tri godine. Istina, ova knjiga je i po tekstu veoma obimna, sadrži faksimile dokumenata, fotografije, prateće registre i recenzije sedmoro eminentnih ličnosti, ministara vanjskih poslova, ambasadora, akademika i profesora. Šlag na torti je titanski rad urednice Svetlane Broz kako bi knjiga ugleda svijetlo dana. Vjerovatno je duže vremena u meni sazrijevala potreba da se i kroz knjigu izrazim o svemu što je obuhvaćeno u mom djelu. Ovo je moja prva objavljena  knjiga.

Kao dokument vremena knjiga je bespoštedna kritika svih onih koji su u samoj državi RBiH koja je nastajala u najtežim, ratnim okolnostima, i stasavala posle rata, pokazivali svoju nespremnost, neznanje, nesposobnost, pa zašto ne reći i neretko svesnu zlonamernost i čak zloupotrebu položaja u društvu da bi ostvarili svoje egoistične ciljeve po cenu pokušaja sprečavanja ili usporavanja razvoja Ministarstva inostranih poslova i međunarodnih odnosa RBiH. Paralelno prikazujete odnose snaga u međunarodnoj zajednici u odnosu na RBiH i njene interese. Iz knjige možemo jasno videti i kako je trebalo i kako se nije smelo raditi, zbog čega bi morala služiti studentima političkih nauka kao odličan udžbenik. Da li su fakulteti političkih nauka u BiH do sada bili zainteresovani za objavljivanje ili korištenje knjige u nastavnim programima?

Moram priznati da sam malo govorio o pisanju ove knjige, držao sam to u krugu svojih dragih prijatelja, koji su me zdušno podržavali. Možda sam u početku imao sumnji da li mogu odgovoriti zadaći koju sam si postavio, a možda je to i moj stil života da ne volim suvišni publicitet. Nisam ni pomišljao da bi neko mogao imati interes da podrži pisanje ovakve knjige, jer mi je poznato u kakvom vremenu i društvu  živimo. Po završetku knjige ponudio sam jednom univerzitetu da bude izdavač, štampa knjigu i koristiti je kao sredstvo u nastavi odgovarajućih disciplina, ali nisam dobio pozitivan odgovor. Istina, on je došao i prije čitanja knjige.

Oni koji su imali priliku da je pročitaju, među njima i univerzitetski profesori, veoma su se pozitivno odredili prema njoj i prepoznali vrijednosti koje bi mogle biti prezentirane i studentima. U posljednja dva mjeseca raste interes za knjigu i nadam se da će u vremenu koji predstoji dobiti objektivnu valorizaciju. Ona može biti interesantna ne samo studentima političkih nego i pravnih i istorijskih nauka. Kažu da se može čitati i kao interesantno štivo. Znaćemo u narednoj godini koliko je zainteresovala čitaoce i institucije.

U mojoj knjizi je i bespoštedna kritika brojnih devijantnih pojava, od paralelizma u djelovanju prema vanjskom svijetu, udaljavanja od zajedničke platforme za odbranu zemlje, dominatnog uticaja u diplomaciji vladajuće stranke Alije Izetbegovića, prvo prikrivenog a potom otvorenog i agresivnog, do ambiguiteta stranačkog i državnog kada država BiH postaje strana u sukobu a pregovarači o miru od državnih postaju predstavnici bošnjačkog naroda. Nisam se libio ni da postavim pitanje obaveze informiranja građana BiH o utrošku svih sredstava koja su došla iz inostranstva kao raznovrsna pomoć, ne samo iz Beograda i Zagreba  nego i islamskog svijeta. Ono što je došlo putem UN za stanovništvo u BiH bilo je transparentno, a ovo drugo je i dalje prekriveno tajnama koje navode na pretpostavke da  dijelom nisu završile gdje su trebale.

Želio sam se osvrnuti i odrediti prema djelovanju brojnih međunarodnih faktora u periodu agresije i rata u BiH, od prisupa Bušove administracije do Klintonovog drugog mandata, sumornog odnosa Miteranove Francuske i konstruktivnog doprinosa predsjednika Žaka Širaka, oklijevanja NATO-a, nespremnosti i nesposobnosti EU za ratna zbivanja u srcu Evrope, neprimjerenog djelovanja Butros Galija na dužnosti generalnog sekretara UN, i njegovih izaslanika koji nisu detektirali i spriječili genocid u Srebrenici. Pisao sam o odnosu islamskog svijeta prema drami u BiH, članica Pokreta nesvrstanih zemalja, država afričkog kontinenta i drugih protagonista u svijetu. Sve to prelomljeno je kroz prizmu pogleda sa sjevera Afrike, konkretno Tunisa, u kojem sam proveo najturbulentnije godine. U knjizi navodim brojna imena što je može samo obogatiti.

Istovremeno ste afirmisali sve lokalne, ali i međunarodne učesnike sa kojima ste sarađivali, koji su u različitim svetskim institucijama pokazali znanje, profesionalno poštenje i dobru volju da podrže, pomognu i zaštite RBiH u ratu i u njenom posleratnom razvoju. Koga biste izdvojili kao najborbenijeg, a koga kao najuspešnijeg političara na domaćoj, a koga na međunarodnoj sceni tog vremena?

Teško mi je odgovoriti na Vaše pitanje jer se desetogodišnji period proteže od godine raspada SFRJ, preko proglašenja nezavisnosti RBiH i rađanja i odbrane naše države u krvi, do Dejtonskog sporazuma i turbulentnog poraća. Ograničiti ću se na period agresije i rata i ustvrditi da je od prvih dana agresije na RBiH postojao mali embrio bosansko-hercegovačke diplomacije, odlučnih boraca – diplomata, profesionalaca i drugih sa nesumljivim kvalitetima, koji su na svojim plećima iznijeli prve dvije godine borbe za međunarodnu afirmaciju zemlje, obavili ogroman posao za državu RBiH i stvorili osnove na kojima se mogla graditi efikasna vanjska služba. Podrazumijeva se da je bilo nesnalaženja, improviziranja i drugih nedostataka, obzirom na agresiju i nepripremljenost države da se svim sredstvima odupre agresiji i opresiji, pa bi bilo nekorektno iz sadašnje perspektive davati kategorične ocjene. Ipak, u knjizi sam pokušao da osvijetlim, pored kolektivnog doprinosa diplomacije državi u odbrani, i individulni doprinos onih za koje sam imao uvid, uključujući i tri ministra vanjskih poslova RBiH. Nema dvojbe da su angažman, rad i rezultati dr. Harisa Silajdžića na dužnosti ministra vanjskih poslova RBiH bili iznad svih drugih. Njegova borbenost, znanje, opredijeljenost da se svim sredstvima brani RBiH, autoritet koji je stekao u međunarodnim krugovima ga izdvaja od drugih. Na mene je ostavio snažan utisak i Hakija Turajlić, potpredsjednik Vlade RBiH, koji je mučki ubijen da ne bi ostvario ono što je započeo, odbranu pluralne i moderne Bosne i Hercegovine. Ne želim biti nepravedan prema drugima, ali meni su imponovale moje kolege ambasadori Nikola Kovač, Uglješa Uzelac, Mustafa Bijedić i Muhamed Šaćirbegović.

Na međunarodnoj sceni, posebno u prvim godinama agresije, iz ličnog iskustva znam da su veliki prijatelji BiH bili brojni lideri islamskih zemalja, pa izdvajam marokanskog suverena Hasana II i tuniskog predsjednika Ben Alia; zatim papa Ivan Pavle II, malezijski premijer Mahatir, austrijski ministar vanjskih poslova Alojz Mok, egipatski Amr Musa, iranski Ali Valajati i tuniski Ben Jahija. Veoma cijenim Tadeuša Mazovjeckog i druge pojedince u Americi, Evropi i drugdje koji nisu štedili napore da pomognu BiH kada je ona postajala plijen imperijalnih ambicija susjeda i moneta za potkusurivanje interesa velikih sila. Nesumnjivo predsjednicima Širaku i Klintonu pripada zahvalnost za zaključenje mira.

Zašto ste uključili paralelno svim svojim profesionalnim aktivnostima i detalje iz privatnog života?

Nisam imao razrađeni koncept kako pisati knjigu. Ona je nastajala tako što sam opisivao događaje, aktivnosti i sve drugo čemu sam svjedočio. U tome nisam bio sam, sa mnom su bili članovi moje obitelji koji su mi puno pomogli, oni su proživljavali istu dramu kao i ja, izgarali i neki se ugasili. Mi smo dijeliti svo zlo vremena koje smo živjeli i dobro koje nas je održalo, zato je prirodno da u sjećanjima i knjizi ima mjesta za moju obitelj. Istina, ona je spominjana ali i namjerno naglašavana u nekim kardinalnim situacijama koje sam proživio radeći kao ambasador Bosne i Hercegovine. Zato sam knjigu i posvetio  članovima svoje obitelji. Mislim da neki dijelovi iz porodične sage upotpunjuju cjelinu gledanja na period koji opisujem.

Desetine vinjeta Gradimira Gojera iz Sarajeva pod opsadom uključili ste u knjigu. Dok vi pišete o borbi za RBiH u i van granica zemlje, Gojerove vinjete donose atmosferu u samom Sarajevu pod opsadom, što knjigu čini dinamičnom. Ko je došao na tu ideju?

Gradimira Gojera cijenim kao izuzetnog intelektualca, pozorišnog redatelja, pisca, dokazanog patriotu i čovjeka sa kojim dijelim slične poglede prema društvu i našoj stvarnosti. Od početka pisanja knjige želio  sam da imam kontakt sa jednim bh. piscem koji bi mi svojim znanjem, iskustvom, talentom i čestitim odnosom prema našoj zbilji pomogao da ostvarim svoj naum. Međutim, u avanturu pisanja me je gurnuo drugi istaknuti hrvatski intelektualac, sveučilišni profesor, pisac i dipomata, dr. Damir Grubiša, na čiji nagovor sam počeo pisati ovu knjigu. On je ostao sa mnom do kraja. Ipak, odlučan sam bio da podijelim svoja razmišljanja, dileme i namjere u radu na knjizi sa onim ko je proživio bosansku dramu u opkoljenom Sarajevu. Zato sam zamolio prijatelja Gradimira da mi preporuči takvu osobu kako bi mi pomogla. Pokucao sam na otvorena vrata i tako je nastala naša saradnja, zatim prijateljstvo i realizacija knjige. Ubrzo sam došao na ideju da predložim Gojeru da napiše kratke zapise, nazvali smo ih vinjetama, o tome kako je on kao  stanovnik opkoljenog Sarajeva, organizator kulturnih zbivanja i ministar u Vladi RBiH vidio pojedine događaje. Ne one koje su značile smrt nego život. Nakon kraćeg oklijevanja moj prijatelj Gojer je pristao. Tako je nastala niska od četrdesetak bisera vrhunske proze (vinjeta) ovog majstora pera koje su inkorporirane u knjigu Vapaj agnostika Svemogućem. Time je knjiga dobila posebnu dimenziju i kvalitet.

Često se stidim kada u svetu sretnem naše diplomatske predstavnike, koji ne govore ni jedan strani jezik. Kao doajen diplomatije kako vidite današnje ustrojstvo Ministarstva inostranih poslova i njihove diplomate?

Neznanje stranih jezika je bilo poslovično u početnom periodu stvaranja naše diplomacije, što se moglo donekle razumijeti, ali je taj period suviše dugo trajao. Danas toga ne bi smjelo biti, mada smo svjedoci da se na pozicije šefova nekih DKP BiH i sada postavljaju ljudi sa skromnim znanjima stranih jezika. Među njima je sve manje karijernih diplomata, a najviše ima stranački podobnih kadrova. Čast izuzetcima. Institucionalno, ne postoji obaveza šefa DKP da mora proći ispit na kojem mora pokazati dostatno znanje za obavljanje takve dužnosti. Zato još srećemo diplomate koji imaju skromno ili nedostatno znanje stranih jezika.

Današnje ustrijstvo MVP BiH je formalno prilagođeno potrebama države, takve kakva je, međutim, nije to problem. Istinski problem je u tome što je naša diplomacija počinovičena, ona nema inventivnosti, slobode djelovanja, opterećena je svim podjelama koje se vide u društvu. Kako je vanjska politika uglavnom odraz unutarneg stanja u jednoj zemlji, teško da naše diplomate mogu biti mnogo bolje od realnog stanja u zemlji. To pogoduje onima koji diplomaciju doživljavaju kao sinecuru, a istinski smeta čestitim profesionalcima koji se žele boriti za napredak BiH. Ne mogu se oteti utisku da nam je aktuelna diplomacija ispod potreba zemlje, koja se u svemu muči, ali ima neki putokaz kamo ide. Prlićev projekat tronacionalnog ministarstva, stranački podjeljenog i zbijenog u uske nacionalističke atare sada žanje plodove. Radi toga sam svojevremeno podnio ostavku na dužnost bosanskohercegovačkog ambasadora. O tome sam pisao u knjizi, kao i o ostavci na dužnost jugoslovenskog ambasadora iz drugih principijelnih razloga. Dakle, nisam se libio da demonstriram svoje stavove i u najsloženijim uvjetima. Verujm da će to biti prepoznato u knjizi.

Šta može spasiti BiH i zadržati mlade, obrazovane ljude u njoj? Može li diplomatija u tome pomoći?

Jedan sam od onih koji misle da jedino Bosanci i Hercegovci mogu sve uraditi, i dobro i loše, i da smo mi krojači vlastite sudbine. Ne zanemarujem naše specifično ustrojstvo i međunarodni faktor kao elemente koji mogu da utiču. Dakle, ne mislim da su vanjski faktori determinirajući za sadašnje krizno stanje. Ni SFRJ nisu razorili vanjski nego unutarnji faktori. Da bi mogli krenuti naprijed, u svakom pogledu, trebalo bi da se promjeni pogled većine ka budućnosti. To bi morali potvrditi na izborima i dati vlast ljudima koji imaju programe i kadrove da mogu povući našu zemlju naprijed. U suprotnom, ostaćemo i dalje posljednja zemlja na evropskoj ljestvici.

Objektivno posmatrajući, diplomacija ne može puno uraditi na zaustavljanju fenomena odlaska mladih i drugih iz naše zemlje, jer mislim, prije svega, da odlaze radi nesigurnosti i bezperspektivnosti života u BiH. Ipak, srećem mlade i vrlo sposobne ljude koji imaju izuzetne kapacitete da povuku ovu zemlju u pravcu bogatih evropskih država, vrijedne privrednike koji znaju raditi i boriti se na tržištu van BiH. Sve je više istinskih znanstvenika, univerzitetskih profesora, inovatora i drugih sposobnih ljudi, naročito iz umjetnosti i kulture, što sve govori da imamo odlične kapacitete. Međutim, nacionalistička politika i duboke podjele kopaju jamu zemlji koja mora imati euroatlansku budućnost jer nema alternative.

Ne znam da li dovoljno razumjemo da danas živimo u dinamičnim, pomalo haotičnim promjenama, ne bezopasnim za kolektivnu budućnost; da se vrši ubrzano pregrupiranje ekonomske, političke i vojne nadmoći u svijetu; da je sve više pojava koje izmiču kontroli i da postoje brojna žarišta u svijetu. Imam uisak da neki naši vlastodršci misle da je BiH i danas jedino važno pitanje u svijetu. Ne vide brzinu promjena, ne čine ništa da naša država bude sposobna da se odupre novim izazovima i konzerviraju postojeće stanje radi svojih uskih interesa. Platićemo svi visoku cijenu takvom postupanju, kao što je ona plaćena u periodu agresije, kada vlasti RBiH nisu prepoznale nadolazeći pogrom i nisu pripremile državu da se efikasno odbrani. Želim podsjetiti sve nas da su i tada i danas isti na vlasti u Bosni i Hercegovini. Da li smo naučili lekcije iz historije? Bojim se da smo loši učenici!

Svetlana Broz
Autor 11.10.2019. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija