NOVINARSTVO SE NE NAPUŠTA, NOVINARSTVO SE BRANI!

 Goran Borković
Autor 1.8.2018. u 10:50

Izdvajamo

  • Ne, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima “krsti” desnica uopće me ne zanima. To, što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na osnovi činjenica, argumentirano, zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom.

Povezani članci

NOVINARSTVO SE NE NAPUŠTA, NOVINARSTVO SE BRANI!

Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojemu “gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarsto se ne napušta, novinarstvo se brani.

S Tomislavom Jakićem razgovarao je Goran Borković, HND                 

Gospodine Jakiću, premda ste u mirovini i dalje puno pišete i čest ste sugovornik u dijelu medija kada se govori o vanjskopolitičkim temama, a uskoro vam izlazi i knjiga s kolumnama.

Rekao bih da Vas dojam vara. Da, prisutan sam i dalje, možda je bolje reći: još uvijek sam prisutan u medijskom prostoru. Ali, to se svodi na dva teksta mjesečno u tjedniku Novosti, ponekada i neki tekst napisan isključivo za portal tacno.net ili forum.tm. Televizije me, mislim na HTV, N1 i Al Jazeeru, ponekada pozovu na razgovor o nekoj aktualnoj vanjsko-političkoj temi, to radi i  Radio 101, ali niti su ti pozivi tako česti, niti bi meni ikada palo na pamet da se pretvorim u neku vrstu komentatora opće prakse, pa da prihvaćam govoriti ili pisati o bilo čemu. Zato sam ne jednom i odbio pozive, smatrajući da za temu koja mi je predložena nisam dovoljno kompetentan. A što se tiče knjige koju spominjete – da, nadam se da će se početkom jeseni pojaviti knjiga mojih odabranih kolumni uz desetak dosada neobjavljenih tekstova što sam ih napisao u kasnu jesen godine 2017., kada sam se, zgađen atmosferom ne samo na medijskoj sceni, nego u društvu, pokušao povući s javne i medijske scene. Nisam izdržao i, eto, tu sam. 

Energije vam nikad nije nedostajalo? Kako gledate na stanje u hrvatskim medijima?

Imam, rekao bih, onoliko energije koliko je primjereno čovjeku mojih godina, a koji nema nikakvih ozbiljnih zdravstvenih problema. I koji nije izgubio interes za sve što se događa oko njega, i u neposrednoj okolini, i u svijetu. Pitate me za stanje u hrvatskim medijima. Mogao bih odgovoriti jednom riječju: žalosno. No, tim uopćavanjem bio bih nepravedan prema zaista rijetkim medijima koji nastoje održati profesionalnost i dignitet profesije, kao i prema također rijetkim pojedincima koje toleriraju, čini mi se kao neku vrstu alibija, u redakcijama mainstream medija koji su, više ili manje očito, “glajhšaltovani”. Ide to dotle da se u jednoj velikoj medijskoj kući novinarima propisuje kojom riječju smiju opisivati neku stvar.

Na koga, odnosno na što mislite?

Ne mogu ulaziti u pojedinosti, jer bih samo doveo u neugodnu situaciju mlade kolege koji mi se ponekada potuže na sve što moraju otrpiti, da bi sačuvali radno mjesto.

Posebna je priča javni radiotelevizijski servis, gdje ste vi i započeli karijeru da bi devedesetih s mnogim drugim kolegama preko noći postali nepoželjni. Koliko HRT zadovoljava svoju zadaću javnog medija?

HRT je počeo skretati s puta, zanemario je ono što je ključna zadaća javnog medija, onoga trenutka kada je ušao u utrku s komercijalnim medijima. Da se razumijemo: to nije bilo jučer. To je trend koji traje godinama. Direktni utjecaj vladajućih je neporeciv, njegov se intenzitet mijenja ovisno o tome koja je ekipa na vlasti, ali najgore je to što je HRT izgubio karakter javne televizije, što sve više uvodi u program sadržaje, a i formu, koji javnoj instituciji nisu primjereni i što je sve više usredotočen na komercijalnu stranu svoje aktivnosti, umjesto da bude ono što bi i trebao biti: servis u službi javnosti, ponavljam: javnosti, a ne vlade, ne bilo koje stranke, ne bilo koje interesne skupine.

Kako promijeniti takvu situaciju? Dojam je da je postalo normalno da u poslijepodnevnom terminu gledamo čovjeka kako neometano 15 minuta priča kako je Jasenovac bio radni logor u kojem su ljudi rado boravili.

U američkom kvizu rekli bi da ste mi postavili pitanje za milijun dolara. Ne znam kako promijeniti takvo stanje, ali definitivno znam, vidim i osjećam da HRT nema jedinstvenu uređivačku politiku. To ne znači nikakvo jednoumlje, nego naprosto to da se zna koje će vrijednosti javna radio-televizija promicati,  kojim će se temama – u interesu najšire javnosti – baviti, kako će im prilaziti, kakve će ljude dovoditi u svoje programe. Imam dojam, možda griješim, da unutar HRT postoje, i profesionalno i svjetonazorski gledano, različite skupine, pa se program formira ovisno o tome na koji njegov segment ova ili ona skupina ima presudan utjecaj.

Devedesetih je najveći pritisak na medije dolazio od političkog vrha da bi kasnije primat preuzele velike tvrtke sa svojim oglasima. Upravlja li se i danas negdje iz sjene?

Da, rekao sam već. Utjecaj na medije nedvojbeno postoji. Možda se baš izravno ne upravlja, kako Vi kažete, ali se itekako utječe. I na program i na ljude koji ga stvaraju. Utječe vlast, utječu pojedine stranke, utječu interesne skupine, utječu oglašivači. Oni koji rade u novinarstvu, čast iznimkama koje su zaista rijetke, niti mogu reći da rade u slobodnim medijima, niti da su sami slobodni.

Desnica vas i danas naziva „komunjarskim novinarom“, mada, što je manje poznato, za razliku od dežurnih kritičara, nikada niste bili član Saveza komunista Jugoslavije?

Ne, član Saveza komunista nikada nisam bio, tri sam puta odbio podnijeti molbu za primanje u Partiju, a kakvim me sve nazivima “krsti” desnica uopće me ne zanima. To, što se njima ne sviđa da iznosim činjenice i da na osnovi činjenica, argumentirano, zaključujem – to je njihov problem. Oni, naime, pate od bolesti koja se zove nesposobnost suočavanja s istinom i odbijanje suočavanja s istinom. Kako onom o prošlosti, tako i onom o današnjici. Ozbiljna bolest koja se kao zaraza širi našim društvom.

Rođeni ste u Zagrebu i to usred rata. Kako ste se odlučili za novinarski posao?

Ne bih mogao reći da sam se odlučio. Bilo je to, da tako kažem, najprije letimično poznanstvo koje se s vremenom pretvorilo u ljubav, profesionalnu naravno. Kao student prava javio sam se na natječaj tadašnje Radio-televizije Zagreb koja je za svoje programe tražila mlade novinare. Prošao sam višemjesečno rigorozno testiranje, apsolvirao dvogodišnju internu novinarsku školu RTZ, prošao godišnje jednomjesečne prakse u redakcijama radija i televizije koja je tada tek stasala. Upoznao sam kroz to novinarski poziv i zavolio ga. Našao sam u njemu sebe. Mislim da je time sve rečeno.

Koje putovanje vam se posebno urezalo u sjećanje?

Ono prvo, na Sinaj, neposredno nakon Oktobarskog rata godine 1973. Bilo je, naravno, kasnije i drugih, zanimljivih i izazovnih, bilo je intervjua s vrlo interesantnim sugovornicima, već i samo nabrajanje predaleko bi nas odvelo.

S početka devedesetih posebno je zanimljiv zadatak bio pratiti Franju Tuđmana i Gojka Šuška po SAD-u što ste opisali u knjizi „Nisam zavijao s vukovima – sjećanja otrgnuta zaboravu“ (Plejada, 2010,)?

Da, to je bilo i zanimljivo, a za mene i otrežnjavajuće. Na tom sam putovanju spoznao tko su ljudi koji su uzeli sudbinu Hrvatske u svoje ruke i dobio sam prilično jasnu predodžbu o tome kako će se stvari razvijati. Do dana današnjega.

Nakon HRT-a karijeru ste nastavili u Hini, pa na Radiju Slobodna Evropa u Pragu, Kako ste preživljavali tih godina?

Bilo je i drugih poslova, bio sam profesionalni tajnik Akcije socijaldemokrata Hrvatske, bio sam predstavnik za javnost Instituta Otvoreno društvo, bio sam glavni urednik i direktor riječke televizije Kanal Ri, bio sam kolumnist dnevnog lista Vjesnik. Ukratko: radio sam što sam mogao, uglavnom kao novinar, ali ponekada i izvan novinarstva. Bile su to godine preživljavanja, no – da me ne biste pogrešno shvatili – ne tužim se, bilo je kolegica i kolega koji su u to vrijeme imali daleko traumatičnija iskustva. Ostajali su doslovno na ulici, izgubili su egzistencijalnu osnovu, iskusili su što znači biti otpisan po kratkome postupku, pa uz to i etiketiran na najgori mogući način. Mene su, srećom, takve stvari samo rubno dotaknule.

Nakon demokratskih promjena postali ste savjetnik predsjedniku Stjepanu Mesiću s kojim ste i danas u dobrim odnosima. Koliko se Mesić razlikovao od Tuđmana i kako, po vašem mišljenju, Kolinda Grabar Kitarović stoji prema njima dvojici?

Odgovorit ću vrlo kratko, jer bi svaka detaljnija analiza tražila peviše vremena i prostora. Tuđman i Mesić bili su dva svijeta, različiti karakteri, različiti pristup visokoj funkciji koju su obnašali. Tuđman je bio čovjek koji je mislio da ima mesijansku misiju, Mesić je bio s obje noge na zemlji i u prvome planu nije vidio sebe, nego Hrvatsku i sve njezine građane. Aktualna Predsjednica priča je za sebe i kako njezin mandat još traje, neka mi bude dopušteno da se suzdržim od svakog daljeg komentara. U nekim kolumnama koje sam napisao bio sam određeniji.

Na nedavnoj promociji knjige pokojne novinarke Tatjane Tagirov „Optužujem“ (Documenta, Žene u crnom, 2018.) prikazana je snimka na kojoj Tanja u nekoj televizijskoj emisiji na pitanje voditelja što bi poručila mladima novinarima, odgovora: „Poručujem im da batale ovaj posao!“ Što biste im vi poručili?

Upravo suprotno. Onima koji vole novinarstvo, koji shvaćaju što su novinarska etika i što je profesionalni pristup novinarstvu, svima koji znaju da biti novinar ne znači i ne smije značiti služenje bilo kojemu “gazdi”, nego samo i isključivo istini i javnosti, svima njima poručio bih samo jedno: novinarsto se ne napušta, novinarstvo se brani. Uz mali dodatak. U predgovoru knjizi mojih kolumni što ste je spomenuli na početku razgovora napisao sam da je to svjevrsni nekrolog novinarstvu kakvoga sam poznavao i kakvo ono, prema mojem dubokom uvjerenju, mora biti. Drugim riječima: moja je generacija svoje odslužila, na mladima je da se izbore za dignitet profesije, ali i za svoj osobni. Jer, te su dvije stvari nedjeljive.

 Goran Borković
Autor 1.8.2018. u 10:50

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija