Ponos BiH: bihaćko Vijeće Ljubavi

Amer Bahtijar i Predrag Blagovčanin
Autor 20.2.2013. u 12:13

Ponos BiH: bihaćko Vijeće Ljubavi

Priča o bratstvu i jedinstvu naših naroda izaziva različite emocije:  jedni se sa nostalgijom sjećaju tog vremena, dok drugi sa čuđenjem konstatiraju da ni logori, ubijanja, silovanja nisu ubili vjeru u ljude. Primjera bratstva i jedinstva u BiH je manje nego dobrog nogometa, kao da su potpisnici Dayton-a nakon potpisa nazdravili smrti multietničkog društva u BiH. Pojava Međureligijskog vijeća bila je nekima nada, koja je brzo nestala kada se vidjelo da vjerski lideri imaju zajednički stav kada je u pitanju povratak imovine koja je oduzeta četrdesetih godina. Na kraju BiH, bliže Zagrebu nego Sarajevu,  u Bihaću,  događa se nešto što je nama pobudilo nadu u istinsku obnovu multietničke BiH.
Bihaćki Imam i profesor u medresi i pedagoškoj akademiji  Suad Mahmutović, direktor katoličkog školskog centra  don Slavo Grgić  i bihaćki paroh  Dalibor Nenić,  osnovali su Vijeće Ljubavi, nećemo reći Međureligijsko vijeće, jer oni imaju zajedničku religiju –  ljubav.
Dok govore jedni o drugima to čine na način na koji tinejdžer priča o svojoj prvoj ljubavi, oni nisu susjedi, oni su braća koja žive u istoj kući. Oni djeluju kao obitelj, skladno i sa ljubavi  za koju smo mislili da  je nestala u post modernom društvu.
Zbog njih, Bihać je jedan od rijetkih gradova koji podsjeća na ideale koje smo učeni da vjerujemo u mladosti. Učenici katoličkog školskog centra idu u crkve i džamiju, medrese dolaze u crkve i džamiju.
Mahmutović, Grgići Nenić  su naučili djecu da vole, prihvatili su Hegelov imperativ obrazovanja i djecu oslobodili predrasuda. Bajrami i Božići nisu praznici jednog naroda nego svih Bišćana.

Razgovarali: Amer Bahtijar i Predrag Blagovčanin

Fotografije: P.B.

don Slavo Grgić

Kako Vama danas izgleda situacija u Bihaću?

Kada usporedimo situaciju sa drugim centrima u Bosni i Hercegovini, i nije tako loše. Međutim, lako se tješiti kad je loše drugima. Žao mi je što nemamo dovoljno radnih mjesta u Bosni i Hercegovini, puno bi više mogli raditi na otvaranju tih malih poduzeća koje je Bihać imao prije rata pa čak i poslije rata. Najgore mi je u ovom poslu što sam danas dobio popis naših sto pedeset učenika, petnaest učenika ne mogu sebi kupiti sendvič. Mi u okviru centra imamo mali sendvič  gdje bi im mi platili taj jedan obrok. Taj podatak vas deprimira. S druge strane Bihać je otvoren grad. Ovdje dosta ljudi radi vani.  Mi smo 3-4 sata udaljeni od Graza, a od Sarajeva 5 sati i to izvlači ovaj kraj. Mi smo godinama orijentirani prema zapadu. Naravno, mogli bi i puno više da nije bilo ovog rata koji je sve  uništio. Ovaj školski centar mi smo počeli graditi prije 7 godina. Imamo osnovnu i srednju školu, nemamo razlika u primanju učenika, imamo čak 50% katolika 50% muslimana. Isti podatak je i sa nastavnim osobljem. Hvala Bogu, taj dio je dobro sadržan nije kao npr. u  Mostaru  ili u srednjoj Bosni. Ovdje su muslimani i Hrvati bili zajedno u rovu tako da je taj segment, hvala Bogu, dobro odrađen. Ljudi se nisu zavadili u tim teškim vremenima. Lično mogu se pohvaliti dobrom suradnjom i sa Kantonom i sa Općinom. Ova katolička institucija je dobrim dijelom riješila pitanje financiranja dok mog kolegu u Banja Luci, koji je na čelu KŠC-a, država ne prizna.  Tako da s te strane možemo biti zadovoljni.

Zadovoljni ste međunacionalnim odnosima u Bihaću?

Jesam. Mi o međunacionalnim odnosima dosta pričamo. U našem KŠC za učenike muslimane imamo prof. Hatinca koji je i Imam jednog dijela Bihaća. Jedan vrlo kvalitetan profesor koji predaje vjeronauk. Djecu pokušavamo učiti tom među-religijskom suživotu. Kada idemo u bilo koji grad, posjećujemo i džamiju i crkvu. Na početku školske godine  učenike odvedemo i u džamiju i u crkvu na jednu misu da vide kako to izgleda radi opće kulture. Tako da s te strane, osobno sam veoma zadovoljan. Dosta surađujem sa prof. Suadom Mahmutovićem iz medrese i sa pravoslavnim popom Daliborom Nemićem. Imali smo zajedno međureligijske seminare koje smo uspjeli  organizirat tri puta, a plan nam je u trećem mjesecu ponoviti  to jedno okupljanje. Zanimljivo je da ljudi u velikom broju dolaze na te seminare i mi imamo duplo više prijavljenih nego što možemo primiti. Tako da su to pozitivni primjeri.

Koji su negativni primjeri i  ima li prostora za još veći napredak ?

Ja osobno poznajem našeg premijera kao i sadašnjeg načelnika općine i oni nas često posjećuju. Mi imamo božićnu predstavu gdje se čitav grad okupi. Mislim da je najveći problem što se ne otvara dovoljno radnih mjesta, svi oko nas pričaju o krizi, a kod nas nitko o tome ne priča, a kamoli da se traži rješenje. Hrvatska grabi i rukama i nogama pa ne može da izađe iz krize. Međutim Hrvatska za tri mjeseca turističke sezone uzme milijarde eura. Prostora za napredak ima svakako ali npr. dobiti papirologiju za otvaranje poduzeća je veoma teško. Mi smo dvije godine čekali dozvolu za otvaranje škole, a ovakve škole postoje i u Sarajevu, Tuzli, Zenici itd. Izgradnju škole financirali smo novcima od prijatelja iz Evropske Unije. Dao je i Kanton određena sredstva oko 100.000 maraka. Međutim,  samo dozvole za ovaj objekt platili smo 200.000 maraka.

imam Suad Mahmutović

Kakva je društvena situacija u Bihaću?

Društvena situacija u Bihaću i čitavoj Bosni i Hercegovini je teška. Dakle, ekonomska kriza se definitivno reflektira na sve krajeve naše države.  S obzirom da sam ja teolog, mogu iz svog ugla reći da je međureligijska komunikacija ovdje na jednom visokom nivou. Čini mi se primjerenim istaći da sam ja bio glavni Imam u ratu. Dakle, od 1993. pa sve do 2003. godine  i u tom periodu sam stalno govorio o toleranciji. Danas svi pričaju o toleranciji, a ja sam tad govorio o tome i to smatram svojom vlastitom prednošću, a i prednošću zajednice kojoj pripadam. Sačuvani su svi vjerski objekti katoličke i pravoslavne crkve i smatram da sam kao čovjek tada dao vlastiti doprinos u promoviranju dijaloga koliko je tada bilo moguće. Nažalost, tadašnji pravoslavni sveštenik nije bio ovdje. Prije rata to je bio Stojko Striko, bio je samo katolički sveštenik fra Ivo Orlovac i imali smo veoma dobru suradnju. Temeljem toga želio bih reći da ta suradnja funkcionira i danas. Zajedno sa don Slavom i parohom Nemićem napravili smo nekoliko međureligijskih seminara za studente, zatim za novinare i prosvjetne radnike. I odziv na tim seminarima je bio zaista fantastičan.

Kakav je odnos običnog naroda?

Mislim da ono što mi radimo ustvari to i narod radi. Ja zaista ne znam za nikakve probleme. Ne da se pravim da ne znam, nego zaista ne znam. Mislim da ovdje narodi dobro funkcioniraju i dobro surađuju. Surađivali smo i u najtežim vremenima i mislim da je to najveći kapital Bosanske Krajine. Ja zaista mislim da su ovdje međureligijski i međunacionalni odnosi na jednom vrlo visokom i zavidnom nivou.

Postoje li neke poteškoće na koje vi nailazite?

Ja sam profesionalno zaposlen u medresi, dakle ja radim sa djecom i poteškoće ne vidim. Ne mislim da ijedna zajednica ima bilo kakvih poteškoća.

Šta mislite koliko religijske zajednice trebaju učiniti sa suočavanjem sa prošlošću bez obzira kakva ona bila?

Vjerske zajednice definitivno mogu pomoći na zbližavanju ljudi. To što se događalo nažalost, dogodilo se, ali imate svijetlih primjera na svim stranama gdje su vjerske zajednice dale veliki doprinos i u najtežim vremenima. Iz tih razloga mislim da vjerske zajednica danas mogu i daju vlastiti doprinos.

Kako vjerske zajednice gledaju na liberalne vrijednosti društva? Imamo primjer uvođenja zdravstvenog odgoja u Hrvatskoj. Kako bi vjerske zajednice u Bosni i Hercegovini reagovale?

Ako se takvo nešto u Bosni i Hercegovini dogodi onda ćemo o tome pričati.

Šta nam možete više reći o Međureligijskom vijeću?

Oficijelno to nije Međureligijsko vijeće dakle, to nije imenovano međureligijskim vijećem. Ja sam bio predstavnik Islamske zajednice na Međureligijskim vijećima i seminarima s ciljem da se poduče multiplikatori za organizaciju međureligijskih seminara na terenu po uzoru na Njemačku. Nakon drugog svjetskog rata katolička crkva je pomogla bržem oporavku i napretku Njemačke. Mi znamo gdje je bila Njemačka nakon drugog svjetskog rata a gdje je danas. Iz tog ugla fondacija Konrad Adenauer i još neke organizacije pomogle su da prisustvujemo seminaru koji je organizirala katolička crkva gdje su učestvovali predstavnici vjerskih zajednica iz Bosne i Hercegovine zajedno sa predstavnicima iz Srbije, Rumunije, Bugarske i Njemačke. Dakle, cilj je bio da se u zemljama Balkana promoviraju evropske vrijednosti, da se promovira dijalog i da se zapravo iz ugla vjerskih zajednica pomogne brža i lakša integracija u Evropsku uniju. Mislim da je to dobar projekt i meni je zadovoljstvo što sam bio dio te priče. Na bazi toga mi smo se vratili u Bosnu i Hercegovinu i dogovorili se da svako na terenu radi te seminare. Moram istaći da je u Bihaću zapravo najviše urađeno. Otprilike, godišnje radimo jedan seminar  koji bude na jednom visokom nivou. Refleksije ljudi su veoma pozitivne i ljudima je drago kad čuju neku pozitivnu priču. Zapravo promocija dijaloga za mene je promocija Bosne i Hercegovine. Smatram da je komparativna prednost ove zemlje njeni katolici, pravoslavci i muslimani odnosno Srbi, Hrvati i Bošnjaci i drugi.

paroh Dalibor Nenić

Ja sam sveštenik u Bihaću već 7 god. Ovdje nema baš puno Srba pravoslavnih. Mali je povratak, u parohiji brojim 168 ljudi u 86 domaćinstava. To su ljudi koji učestvuju u životu crkve, ljudi koje ja poznajem kao pravoslavne vjernike. Ja mislim da Srba ima još toliko koji nisu vjernici. Što se tiče povratka Srba u Bihać nije neko svijetlo stanje. Trudimo se da prikažemo neku pozitivnu sliku zbog mira i napretka. Trudimo se da prikažemo Bihać kao jedan multietnički grad.

Pa je li Bihać multietnički grad?

Pa jeste, ako se uzme podatak da nas ima ovdje ali ako se uzme u obzir koliko nas ima to je pod upitnikom. Na popisu stanovništva iz 1991. god. u opštini Bihać živjelo je 12.600 Srba. Danas, kada odete u Opštinu da vam dadnu podatke oni će vam reći da je najveći povratak u Martin Brodu ali Martin Brod prije rata nije bio u opštini Bihać.

Koji su razlozi tako lošeg povratka?

Da bi se čovjek vratio ovdje treba da ima posao. To je osnovni razlog. Crkva daje tu neku stabilnost povratnicima ali ovdje crkve nije bilo od 1941. god. Mi danas imamo crkvu čija je izgradnja započeta 1986. god.  Odnos lokalnih vlasti je fantastičan, najviše zaslugom Hamdije Lipovače, sadašnjeg premijera. Kada sam ja došao ovdje, ova kuća nije postojala i zahvaljujući dobroj volji i donacijama tadašnjeg rukovodstva opštine Bihać i vlasti iz RS-a mi smo podigli ovo zdanje. U ovoj kući imamo kapelu i dva stana za episkopa i jedan za sveštenika. Nadamo se da ćemo crkvu završiti ove godine.

Uključeni ste u djelovanje međureligijskog vijeća. Kako je došlo do takvog vida suradnje vjerskih zajednica?

Najviše zaslugom Suada Mahmutovića. On je član Međureligijskog Vijeća u Sarajevu i ima dobre kontakte sa ljudima iz fondacije Konrad Adenauer, koja je pokrovitelj ovakvih susreta. Tako da smo najviše zahvaljujući njemu postigli da tri godine zaredom organizujemo predavanja. Prve godine za studente, kasnije za nastavnike i novinare, svaki od tih seminara bio je odlično posjećen i reakcija javnosti bila je veoma pozitivna. Ljudi vole kad čuju nešto dobro.

Da li je to primjer kako Bosna i Hercegovina treba da funkcionira?

Ovo nije ni blizu nekog normalnog odnosa ti seminari su da kažem više onako poslovno, mada za sada, i ovo je super. To je jedan model koji bi definitivno trebao postojati u kompletnoj državi.

Kako episkopija gleda na vaše aktivnosti?

Vladika je blagoslovio. Ja vjerujem da vladika, što se tiče međureligijskog dijaloga u kantonu bi volio da se to podigne na nivo, znači episkop, biskup i muftija. Ovaj vid suradnje koji mi ovdje u ovom kantonu mogao bi se primijeniti na prostoru cijele države. Samo sve to košta. Zahvaljujući fondaciji Konrad Adenauer imamo čime da pozovemo profesore koji će predavati. Trudimo se da to bude kvalitetno. Kroz dosadašnje aktivnosti uvidjeli smo da je jedan od osnovnih uzroka svih problema, nepoznavanje jedni drugih.

Da li povratnici imaju poteškoća?

Svakako da imaju ali to su pojedinačni slučajevi. Možda je nekad i bilo opstrukcija ali ja nisam svjedok tome. Ja nisam doživljavao ništa što se događa mojim kolegama u nekim drugim gradovima.  Meni se ljudi ponekad žale ali kažem to su pojedinačni slučajevi.

Postoji li neka formula kako bi se proces povratka ubrzao?

Na ovom području dosta srpske imovine je prodano. To je jedan ozbiljan problem. Ja mislim da ljudi koji su prodali imovinu nemaju namjeru se vraćati. Ja lično ne polažem velike nade u povratak ali zato polažem nade u stabilnost zemlje pa će ljudi dolaziti u Bihać zbog posla. Realno u Bihaću je danas 95 % muslimana. Imamo primjer jedne ozbiljne opstrukcije u selu Gorjevac ali tko stoji iza toga, to Bog dragi zna. U tom selu su četiri kuće, a tri domaćinstva i oni su tu više od 10 godina, a još nemaju struje. U selu je postavljena gradska deponija i pored toga, nedavno je postavljen azil pasa. Mi smo išli kod prošlog načelnika Albina Muslića  i žalili se. Situacija sa povratkom je veoma loša od prijeratnih 12.600 Srba, ja danas imam 9 đaka kojim predajem vjeronauku u 4 škole.

Amer Bahtijar i Predrag Blagovčanin
Autor 20.2.2013. u 12:13

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija