Prof. dr. Esad Bajtal: „Na sceni je desna ljevica“!

Goran Sarić
Autor 22.7.2015. u 12:12

Prof. dr. Esad Bajtal: „Na sceni je desna ljevica“!

Razgovarao: Goran Sarić

Esade, Vi ste zacijelo jedan od naših najznačajnijih filozofa, pisac skoro cijelog tuceta knjiga i profesor-doktor u toj oblasti. Prava osoba, dakle, a odgovor na moje prvo pitanje. Čitajući, naime, tekstove nekih Vaših kolega – a nije ih malo! – nerijetko sam zapanjen njihovom elementarnom nepismenošću. Pitam se, a sada i Vas, kako li su ti ljudi dobili ta visokouvažena zvanja i uz njih, često, lukrativne poslove? Je li na djelu “partijska procedura”,  korupcija ili nešto treće? I uopšte, kakvo je, po Vama, stvarno stanje naše “univerzitetske pameti”?

Teško je dati “tačan” i sveobuhvatan odgovor. Ali brojne mito-korupcijske i seksualne afere, uz nepotizam, kao put načina dolaska do titula i katedri, o čemu se javno govorilo i pisalo, daju nam dio odgovora. O partijsko-stranačkoj dimenziji, tog problema da ne govorimo. Stranački monopol na ukupni društveni i javni život stavlja pod svoju kontrolu sve, pa i način dobijanja tih, kako Vi kažete, “visokouvaženih zvanja”, i posljedično tome, automatsko dobijanje “lukrativnih poslova”.

Što se univerzitetske pameti tiče o njoj najbolji govori onaj primjer iz Brčkog o jednom profesoru koji drži 70 predmeta, a drugi 56. http://mondo.rs/a656435/Info/Ex-Yu/Profesor-u-Brckom-predaje-70-predmeta.html.

To je najbolja slika tog stanja.

Da ne govorimo o onima koji drže 5,7, ili 12 predmeta. To, siguran sam, čak ni Einstein, ne bi mogao raditi na iole solidan način. Međutim, poslije te dvojice iz Brčkog (čija imena nikad nismo saznali, jer ih neko štiti), ovi drugi (sa 5,7,12 predmeta) su oličenje puke intelektualne skromnosti. U isto vrijeme na zavodima za zapošljavanje čekaju brojni „regularni“ (nazovimo ih tako), magistri i doktori znanosti za koje nema mjesta na univerzitetu.

Jedna od Vaših recentnijih knjiga nosi naslov ‘Neofašizam u etno-fraku’. Možete li posjetiocima kulturnog ljeta u Herzegovina lodges pojasniti o čemu ste pisali u toj knjizi?

Riječ je o prozirno maskiranim pojavama neo-fašizma, o kojima Umberto Eco, govori ovako:

Ur-fašizam je još uvijek oko nas, ponekad u civilnom odijelu. Bilo bi nam znatno lakše, kad bi se na javnoj sceni pojavio neko i rekao: “Želim ponovo da otvorim Aschwitz, želim da crnokošuljaši ponovo paradiraju na italijanskim trgovima”. Život nije tako jednostavan. Ur-fašizam se može vratiti pod najnevinijim maskama. Naša je dužnost da ga otkrijemo i pokažemo prstom na svaki njegov novi primjer – svaki dan i u svakom dijelu svijeta.

Na brojnim i živim primjerima naše svakodnevnice pokušao sam, nekim komparativnim uvidima i paralelama, pokazati lice tog našminkanog neofašizma kojeg njegovi akteri i nosioci ne moraju uvijek biti svjesni. Naravno, neki od njih to i jesu, ali u svom licemjerju, nisu spremni da to otvoreno kažu. Ali, činjenica da sa svojih visokih društveno-političkih pozicija ne poduzimaju ništa protiv otvorenog uličnog, stadionskog, koncertantnog fašizma, i javnih okupljanja pod simbolima i obilježjima klasičnog fašizma, odaje ih u njhovoj moralnoj pritvornosti i idejnoj mimikriji.

Uostalom, već sistematsko negiranje genocida je neofašističko etno-politikanstvo koje, u svojoj fašističkoj osiljenosti, nema potrebe ni da se maskira. Da paradoks bude kompletan, oni koji to neskriveno, javno i sa dozom prkosa, kontinuirano rade, sjede u vrhu entiteta ili države koja ih debelo plaća.

Otkud toliki (neo)fašisti svuda oko nas? Jesu li oni doista, kako misli prof. dr. Enver Kazaz, dijelom i proizvod bivšeg sistema?

Nizom logičkih implikacija, moglo bi se teorijski razmišljati i na taj, Kazazov način, za vrijeme i u mjeri u kojoj je staljinizam diktirao određene tokove stvari. Tek činjenica je da je bivši sistem i svojom antifašističkom borbom, i svojim svjesnim ideološkim konceptom, bio izrazito antifašistički.

Druga činjenica je, da su mnogi od nosilaca bivšeg sistema (Milošević nije u tome usamljen), kasnije nekritički i sasvim dobrovoljno, pristali uz neofašističke etno-koncepte i zločinačka ratna orgijanja sa svim pratećim obilježjima njemačkog nacional-socijalizma kao što su: konc-logori, organizovani zločini i istrebljenja, masovne grobnice, i konačno, analogno nirnberškom procesu, tipično nacističko poricanje svega toga na kasnijem suđenju u Haagu.

Kako biste ocijenili stanje ljevice u ex-Jugoslaviji? Ima li je uopšte, one organizirane, danas i ovdje i, ako nema, šta mislite, hoće li se u dogledno vrijeme probuditi iz, čini mi se, višedecenijskog sna?

Na sceni je, ako tako mogu da kažem, neka desna ljevica, koja se krije pod imenom socijaldemokratije, kaljajući ideale te političke opcije do te mjere da su evropski socijaldemokrati, neke od ovdašnjih desnih „demokrata“ morali izbaciti iz svojih redova.

Oni drugi, koji nisu baš toliko zagrdili, svojim pragmatskim ustupcima i interesnom praksom na kraju su se praktično, na djelu, stopili sa etno-demokratima, do te mjere da njihove retoričke razlike nisu imale više nikakvog smisla. Naravno, to je logikom neslaganja proizvelo unutarstranačka gibanja, cijepanja i odvajanja u nove partije, na koje možemo gledati kao na neki oblik idejnog buđenja o kome govorite.

Iako je kritika neoliberalizma sve jača, dokazi o njegovim slabostima više nego očigledni, on se čini veoma žilavim, nije ga lako slomiti. Grčku, čini mi se, slama diktat države-Velike Kompanije, na čelu s Njemačkom i Holandijom – ne mareći za to što je ta zemlja već dobrano prešla granicu siromaštva. Da malo trčimo pred rudu: šta mislite kako će se ta priča sa kolijevkom evropske civilizacije završiti?

Teško je, i nezahvalno, u ljudskim i društvenim stvarima biti prognozer. Tim više, što kako vidimo, svaki dan Grčka je sve dalje od referendumske odluke građana, ma kako mi tu odluku doživljavali i interpretirali. Režim polako prihvata sve ono što je referendumskim štitom htio da odbije. Kao da se stvar svodi na onu našu narodnu: „Para vrti gdje burgija neće“. O tome se radi.

Kako sve to praktično i na terenu teče, najbolje će razumjeti oni koji se imali priliku da, pročitaju knjigu „Ispovesti ubice ekonomija“, autora Džon Perkins-a (izd. 2004). Žilavost neoliberalizma i njegova snaga leže u praktično-teorijskoj dominaciji velikih ekonomija koje su nametnule planetarna pravila igre. Ako igrate po tim pravilima, činite to na svoju štetu. Ako se branite poraz vam ne gine. Dakle, svi mi, mali, nemoćni i nejaki, na udaru smo prevarantske logike okruglog kvadrata, s kojom ne umijemo, niti je, za sada znanim putevima, s njom moguće  izaći nakraj.

Prava priča o modernoj imperiji, kaže Perkins, priča je o korporokratiji koja bezdušno eksploatiše očajne ljude i otima resurse na najbrutalniji, najsebičniji i krajnje samodestruktivan način. Priča o globalnoj imperiji, priča je o dugovima, sofisticiranim prevarama, porobljavanju i nemilosrdnoj eksploataciji…

Nedavno sam pročitao obimnu knjigu Thomasa Pikettyja ‘Kapital’. Vrlo mračno štivo. On tu predviđa još veći jaz između bogatih i siromašnih, skoro povratak u feudalno društvo. Danas se opet mnogo više isplati rentirati, nego vrijedno studirati i raditi, živjeti od vlastitog rada. A, kaže Piketty, biće još i gore. Slažete li se u tome s njim?

Neskromno, ali je istinito pa ću Vam reći: već nepunih dvadesetak godina, odmah po rasprskavanju poratnih iluzija i nadanja da ćemo krenuti u izgradnju bolje budućnosti,  na uobičajeno ulično pitanje – „Kako je“?, odgovarao bih „Dobro je, biće i – gore“! Do prije par godina, ta verbalna dosjetka bila je dočekivana s indignacijom, nekom vrstom pobune, pa čak i prigovora sagovornika optužbom za neutemeljeni pesimizam. Više nije tako. Sada to isto, nekada uzbuđujuće: „dobro je biće  i – gore“, dočekuju s rezignacijom i šutnjom koja boli.

Dakle, ne želim time aludirati ni na kakvu vlastitu pamet. Tim prije što to nije bio nikakav analitički, racionalni odgovor. Radilo se o intuitivnoj dosjetki koja me tada zabavljala, a danas me plaši, baš kao i sasvim realna mogućnost da je Piketty u svom stavu, u realnom dosluhu sa golom istinom. Istinom koja boli, i kojoj lijeka još uvijek – nema!

U tom smislu, bojim se godoovski beskonačnog čekanja bolje budućnosti.

Pa, ima li nade za našu vrstu, za mlade generacije, ili smo pak nepopravljivo loša, sebična i gramziva bića?

Uprkos svemu – nade ima. Jer, život nezaustavljivo teče dalje. Panta rei, kako to rekoše stari Grci. Taj neumitni tok života govori nam dvije sljedeće stvari: Ma šta mi činili, ništa se preko noći neće promijeniti. I, ma koliko se oni trudili da spriječe svaku promjenu, ništa neće moći ostati isto. Očito, treba vremena za sve.

Koliko?

To zaista ne znam.

Znam samo da ga istorija ima napretek.

Mi, nedovoljno da bi ispunjenje svojih nada i dočekali.

I na kraju, standardno pitanje za goste Herzegovina lodges: šta sanjate, a šta Vam se na javi zbiva?

Sanjao bih ja mnogo toga da nije ove vraške jave, koja me opsjeda kao – ružan san. San u kome se dave i tragično nestaju svi moji – budni sni.

Goran Sarić
Autor 22.7.2015. u 12:12