Revolucija u Belorisiji može se dogoditi

Ekskluzivno iz Bjelorusije : intervju sa Lizveta Merliak (Liza) i Yauhen Furseyeu (Ženja) aktivistima mreže Socijaldemokratske Omladine – Maladaya Hramada (Grodno i Minsk) u Belorusiji.

Liza se nalazi na mestu Međunarodne sekretarke Nezavisnog sindikata Belorusije, jednog od retkih koji nisu pod državnom kontrolom. Od 2002. godine se nalazi u grupi nezavisnih posmatrača na regionalnim i lokalnim izborima u zemlji.

Ženja je bivši Međunarodni sekretar Socijaldemokratske Omladine – Maladaya Hramada i trenutno se bavi organizovanjem edukativnih aktivnosti unutar same organizacije i opozicije!

   

  Lizveta Merliak (Liza)                   Yauhen Furseyeu (Ženja)        


Lizveta Merliak (Liza) i   Yauhen Furseyeu (Ženja)  su aktivisti  mreže Socijaldemokratske Omladine – Maladaya Hramada (Grodno i Minsk) u Belorusiji.

Ova organizacija je uzela učešće u mirnim protestima koji su se odigrali u centru glavnog grada Minsk nakon što je putem, na oko demokratskih izbora, predsednik Aleksandar Lukašenko ponovo izabran na ovu funkciju, na kojoj se nalazi od 1994. godine. Ono što je trebalo da bude miran protest i nenasilna civilna nesposlušnost se pretvorilo u nešto što smo videli već toliko puta na našim prostorima. Policijska brutalnost pod patronatom državnog aparata pretvorila je ovaj događaj u tzv. Krvavu nedelju, kako su je nazvali oni koji su svedočili događajima tog 19. decembra 2010. godine. Građani i građanke Belorusije nisu poverovali u to da je Lukašenko osvojio 80%  glasova zahtevajući drugu rundu izbora. Reakcija države na pokušaj beloruskog naroda da u praksi primeni svoja osnovna građanska prava, bila je brutalna i brza. Nekoliko hiljada ljudi je bilo teže povređeno, a nekoliko stotina, uključujući aktiviste, novinare i opozicione predsedničke kandidate, je uhapšeno i pritvoreno.

Među njima su bili i aktivisti i aktivistkinje Maladaya Hramade. Dok vlada pravi nove spiskove za hapšenja, Liza i Ženja komentarišu minule događajima…

Na pitanje kako se nose sa svim što se generalno dešavalo u proteklih mesec dana u Belorisiji, privatno i s obzirom na činjenicu da su oboje aktivisti opozicije, Liza i Ženja odgovaraju poprilično optimistično, osvrćući se na atmosferu koja trenutno preovladava u opoziciji i njihovoj organizaciji. Zanimalo me je da čujem da li se slažu sa tim da bi ovo mogla biti neka vrsta okidača za jačanje i ujedinjavanje rascepkane beloruske opozicije.

Liza: Ja imam snažno poverenje u opoziciju u Belorusiji i verujem da je sposobna da proceni sutuaciju na ispravan način. Prvo i pre svega, treba imati na umu da niko ne zna kada i da li će uopšte represivna državna mašinerija da se zaustavi, a to je sve vrlo povezano sa proteklim događajima u Minsku, jer se nove liste za hapšenja i pritvaranja prave svaki dan. Naravno, tu je i činjenica da narod Belorusije zna da je Lukašenko pokrao izbore, za šta postoje čvrsti dokazi, koji se trenutno obrađuju i sa čime će on svakako morati da se suoči i upotrebi svu svoju ,,kreativnost’’ da opravda određene stvari, kako unutar zemlje, tako i pred očima međunarodne zajednice. Da je bilo tog drugog  kruga izbora, on bi verovatno izgubio od bilo kojeg opozicionog kandidata, što nikako nije smeo da dozvoli, čega smo bili svedoci 19. decembra u Minsku. Ono što je dobra stvar za opoziciju u ovim momentima je upravo činjenica da je postalo vrlo očigledno da ona ima mnogo širi krug podrške. Ova stvar je do nedavno bila prilično maglovita usled raznih špekulacija i opstruiranja svakog pokušaja opozicije da uspostavi neki širi dijalog i saradnju sa građanima i građankama Belorisije. Ključna stvar je upravo u tome što podrška opoziciji raste uprkos državnom vlasništvu i kontroli mas-medija.

09. januara 2011. godine je potpisana zajednička deklaracija svih demokratski orijentisanih organizacija u zemlji, što iako iz nužde, može biti čvršća osnova za generalno jačanje opozicije.

Na svu sreću, apatija nije prisutna i mislim da su protekli događaju uspeli da ,,probude’’ mnoge duhove. Glavni fokus velikog dela opozicije u ovom momentu je na planiranju akcija za oslobađanje poltičkih zatvorenika.

Naravno, bitno je spomenuti da mi veoma računamo na pritisak kom će Lukašenko biti izložen, a koji dolazi iz inostranstva, prevenstveno iz EU.

Ženja: Prvo želim da naglasim da sam ja zemlju napustio još pre pola godine, zbog nekih profesionalnih i ličnih razloga. Bez obzira na to, jaka veza sa svim onim što se tamo događa postoji. Izbore sam budno pratio i sada verovatno neću reći ništa novo, ali pre izbora se činilo da je sistem postao više otvoren, demokratičniji, ali je to bila jedna velika zamka, čija svrha je bila u tome da istera ,,na svetslost dana’’ sve one koji su u opoziciji, dajući im privid slobode političkog delovanja i građanske particpacije.  Mnogo ljudi je upalo u ovu klopku, a režim je onda jednostavno počeo da ,,lovi’’ sve one za koje se pokazalo da na umu imaju malo drugačiju sliku Belorusije od one koju Lukašenko prenosi svaki dan preko državno kontrolisanih medija.

Lično, mnogi moji prijatelji i poznanici su bili poprilično šokirani i depresivni povodom političkog progona koji se dogodio. Ali, sa druge strane dobili smo toliko podrške od civilnog društva, što se nikada ranije nije dogodilo u savremenoj istoriji Belorusije. Solidarnost je jedna od ključnih stvari za oblikovanje i delovanje opozicionog pokreta u budućnosti.

 Da li su događaji čiji smo bili svedoci nedavno samo potvrdili predviđanja u opoziciji, ako ih je uopšte i bilo?

Liza: Lično, uvek imam na umu da bi ovakve i slične stvari mogle da se dogode, kao što i jesu u prošlosti. Međutim, u razgovoru sa mnogim judima koji su na najrazličitije načine bili uključeni u celu stvar, direktno ili indirektno, stekla sam utisak da skoro niko nije očekivao to što se dogodilo, ne sa tolikim intezitetom i brutalnošću. Ljudi su računali s tim da se Lukašenko neće usuditi na ovakav potez s obzirom na veliki pritisak i budno oko međunarodne zajednice. Nakon dolaska u Minsk, 20. decembra, dan nakon izbora, računala sam na to da se može dogoditi da završim u pritvoru. Prethodna iskustva jednostavno utiču na to da si uvek na oprezu. Ljudi koji su prisustvovali protestu su se nadali pobedi i drugom krugu izbora, to je bila neka vrsta sponatnog protesta, gde nije postojala čvrsta organizacija i plan.  

Ženja: Kao što sam već malopre pomenuo, mnoge stvari su bile nepredvidive do samih izbora. Veća pretnja je bila tzv. ,,real-politika’’ od strane vodećih zemalja EU. Sve je izgledalo kao nekakav dogovor, u smislu da Lukašenko neće dirati opoziciju (kada kažem dirati, mislim brutalno tući i hapsiti), a potom će EU priznati izbore kao legitimne i izdati saopštenje kako je Belorusija napravila korak napred ka demokratiji. Ali, unutar zemlje, niko nije imao sumnje da će izbori biti falsifikovani. Ja sam lično očekivao veliki mirovni protest odmah nakon izbora koji će proći bez incidenta, kako bi Lukašenko pokazao svojim novim prijateljima iz EU kako je Belorusija ozbilljno shvatila poštovanje ljudskih prava i sloboda, pogotovo u oblasti javnog izražavanja mišljenja.

Međutim, uplašen od tolikog broja ljudi na ulicama, Lukašenko je doneo ishitrenu odluku koja je rezultirala onim što se dogodilo na trgu Ploscha u Minsku.

Nakon što sam je zamolila da prokomentariše hapšenja, Liza kaže sledeće:

Oni koji su bili uhapšeni na licu mesta 19. decembra su već pušteni, bilo ih je jako mnogo, preko 600 ljudi, koji su dobili kaznu pritvora u trajanju od 10 do 15 dana ili obavezu da plate novčanu nadoknadu.

Oni koji su bili povezani sa kancelarijama opozicionih kandidata, kao i sami kandidati su odvedeni u pritvor pod upravom KGB-a. Mnogi od njih su još uvek tamo. Neki su pušteni iz različitih razloga. Neki su dali informacije o svojim kolegama i saradnicima u zamenu za slobodu. Nekima je obećan položaj u Vladi. Klasika! Ipak, ne mogu da se ne osvrnem na četiri bivša opoziociona kandidata. To su Vladimir Nekliajev, Andrej Sannikov, Mikola Statkevic and Ales Michalevic. Režim ih zove krininalcima i preti im do 15 godina zatvorske kazne. Njihovi advokati, porodice i članovi kabineta su ih poslednji put videli prošle godine. Nekliajev je bolestan, ima ozbiljne srčane probleme; Sannikov je teško povređen 19. decembra dok je njegova žena, Irina Halip, pod ozbiljnom pretnjom da će izgubiti njihovog trogodišnjeg sina, koji se trenutno nalazi sa svojom bakom, dok vlasti pokušavaju da dete predaju na staranje nekom drugom, najverovatnje sirotištu.

Michalevic je svoju ženu u telefonskom razgovu zamolio da ne ide u Poljsku na konferenciju povodom izbora u Belorisiji, što ona nije poslušala, ali je bila zaustavljena i vraćena nazad mnogo pre nego što je i stigla do granice. To su užasne stvari!

Htela bih da naglasim da je puno žena uključeno u akcije civilne neposlušnosti, mnoge od njih su odvedene u pritvor, stvarno se ponašaju herojski, učešće žena u javnom i političkom životu je veoma važno, pogotovo u jednoj seksističkoj političkoj klimi kakva preovladava u Belorusiji. Međutim, Lidia Yermoshina, koja se nalazi ispred Centralnog izbornog kabineta ne misli tako. Naime, ona je u obraćanju javnosti prenela jasnu poruku ženama: ,,Trebalo je da ste ostale kod kuće da pravite supu, umesto što ste izašle na ulice da pravite nemire. Ovakve I slične izjave su prosto frapantne.

Na temu značaja međunarodne podrške, ali i one unutar same zemlje, Ženja kaže sledeće:

Prvo i pre svega, vrlo je važno spomenuti direktnu vezu sa predstavnicima civilnog društva u samoj zemlji. Direktan kontakt i bazična solidarnost predstavljaju moćno oružje u borbi protiv diktature, kao što nam i isksutva drugih zemalja pokazuju. Naša organizacija je takođe krenula ovim putem, gde je jedan od najvažnijih aspekata organizacija edukativnih aktivnosti koje imaju za cilj da pomognu omladaini u Belorisiji da se poveže i uspostavi direktne veze sa svojim vršnjacima u drugim zemljama. Veliki deo edukacije se odvija u komšijskim zemljama, gde manje ii više postoji siguran prostor za to. Nije moguće učiti o demokratiji kao apstraktnoj stvari, dok ona postoji samo kao misaona imenica. Ima ona stara izreka koja kaže da je bolje videti na delu jednom, nego čuti sto puta. Ja se potpuno slažem.  

Šta ti pada na pamet ako spomenem revoluciju?

Liza: Revolucija u Belorisiji može da se dogodi. Ovde živi oko deset miliona ljudi, od kojih šest pripada radničkoj klasi. Ubeđenja sam u to da će se omladinske organizacije, radnici i opozicioni aktivisti ujediniti u cilju zajedničkih akcija civilne neposlušnosti i štrajkova, kako na lokalnom, tako i na regionalnom nivou. Bitno je preuzeti kontrolu nad državnim medijima. Brojčano nas ima mnogo više, u tome je naša snaga.

 

 

Ivana Amidžić, tacno.net

Podijelite ovaj članak
Facebook
Twitter
LinkedIn
Email
VIŠE IZ KATEGORIJE
VEZANI ČLANCI