Sandra Benčić: “Stvaramo alternativnu politiku Hrvatske prema BiH: građanska jednakost, socijalna pravda, kultura sjećanja, klimatska osviještenost. Politika Dragana Čovića ne smije dobiti novu priliku. Naše vrijeme tek dolazi”

Povezani članci

• SORRY STARI MOJ – NIJE KRIVA „OLUJA“ – KRIVI SMO MI!
• Povjesničari nisu brokeri na burzi žrtava
• Međunarodni festival književnosti: Predstavljanje autorice Senke Marić
• Sevdalinka, dio svjetskog kulturnog nasljeđa
• DOKLE POLITIKA S OLTARA?
• Viktor Ivančić: FILOZOFIJA FALANGE

Foto: Patrik Macek/PIXSELL

Sandra Benčić predsjednica je Kluba zastupnika Zeleno-lijeve koalicije u hrvatskom Saboru. Do izbora za parlamentarnu zastupnicu u ljeto prošle godine, ta 43-godišnja pravnica javno se profilirala kao istaknuta feministička aktivistica za ljudska prava, a potom i kao jedna od mladih političarki i političara koji su posljednjih godina uspjeli ostvariti ono što nitko u Hrvatskoj nije smatrao mogućim: stvoriti uvjerljivu, efikasnu i uspješnu političku alternativu Socijaldemokratskoj partiji (SDP), koja prerasta u vodeću snagu hrvatske opozicije. Tim je uspjehom generacija mladih hrvatskih zelenih i lijevih političara, u kojoj je Sandra Benčić jedna od istaknutijih sudionica, uspjela vratiti politički utjecaj hrvatskoj ljevici, koja se još od povijesnog poraza na prvim slobodnim izborima 1990. nije uspjela oporaviti i pronaći način da se efikasno suprotstavi nacionalističkoj desnici predvođenoj HDZ-om. Danas, Zeleno-lijeva koalicija ima utjecajan parlamentarni klub s osam agilnih zastupnika, gradonačelnike Zagreba i Pazina u Istri te vijećnike u cijelom nizu hrvatskih gradova i općina. S takvom političkom snagom, politička grupacija Sandre Benčić stvorila je izvanredne uvjete da formulira ozbiljnu, stratešku i nacionalnu alternativu nacionalističkoj politici HDZ-a. A da to i čini jasno se vidjelo, između ostalog i u prošlogodišnjem zapaženom nastupu Sandre Benčić i zastupnika parlamentarnog kluba Zeleno-lijeve koalicije u saborskoj raspravi o odnosu Hrvatske prema BiH. Sada, u intervjuu za tacno.net, Sandra Benčić iznosi obrise politike kakvu Zeleno-lijeva koalicija kani ponuditi hrvatskoj javnosti, ali i susjednoj državi, kao alternativu neuspješnoj, štoviše pogubnoj, politici HDZ-a prema Bosni I Hercegovini.

Razgovarao: Boris Pavelić

Početkom prosinca prošle godine, u raspravi o provedbi Deklaracije o položaju hrvatskog naroda u BiH u hrvatskom Saboru, saborski klub Zeleno-lijeve koalicije predstavio je svoju, alternativnu viziju hrvatske politike prema BiH, a vi ste razobličili najmoćnijeg hrvatskog političara u BiH, Dragana Čovića. Gradi li Zeleno-lijeva koalicija, ili Možemo kao politička platforma, cjelovitu i dugoročnu strategiju alternativne politike prema BiH, ili je vaš nastup u Saboru bio vezan samo uz spomenuti povod?

Kao nacionalna politička stranka jasno je da gradimo i novu zeleno-lijevu vanjsku politiku. Iako vanjskopolitička pitanja, osim kada je u pitanju BiH i Srbija, nisu od velikog interesa javnosti, mi vidimo da se vanjska politika RH može značajno unaprijediti. To je vidljivo i na lokalnoj razini, na primjer u gradu Zagrebu, gdje smo u prilici izvršne vlasti, i gdje smo u prvih sto dana krenuli i s konkretnim koracima vanjske lokalne politike. Primjerice, Grad Zagreb će sredinom rujna podržati inicijativu “slobodnih gradova” koju su inicirali glavni gradovi višegradskih zemalja. Time pokazujemo da je moguća drugačija lokalna politika prema, primjerice, Budimpešti i Varšavi. U pogledu Bosne i Hercegovine, gradimo drugačiji narativ: kao prvo, jasno je da BiH nedvosmisleno tretiramo kao samostalnu i cjelovitu državu, a kao drugo, trudimo se afirmirati pitanja građanske jednakosti u Bosni i Hercegovini. To ne znači da se ne prepoznaje ili ne priznaje etnička pripadnost, ali da pored toga postoji dimenzija građanstva kroz koju javne funkcije moraju biti pod jednakim uvjetima dostupne svima, a građani tretirani jednako pred zakonom. To sada, nažalost, nije slučaj. Mi smo se jasno odredili protiv nacionalističkih politika “čistih” područja, a prevalentne nacionalističke politike u Bosni i Hercegovini dijele se na one koje vode podjeli BiH i konačnom “amenu” na etnička čišćenja počinjena u ratu, i one koje koriste, doduše, argument cjelovitosti i jedinstvenosti BiH, ali uz namjeru dominacije većine nad manjinom. Trenutno niti jedna od tri najveće stranke u BiH – SDA, HDZ BIH i Dodikova SNSD – ne vode politiku koja bi osigurala institucionalnu i teritorijalnu održivost BiH uz jednakost građana i u političkom i društvenom i ekonomskom smislu. Sve tri stranke oslanjaju se na politike Hrvatske, Srbije, pa i Turske prema BiH, odnosno na vanjsku podršku nacionalističkom narativu.

Postoji li kontinuirana politika Hrvatske prema BiH? Prepoznaje li se jedinstvena temeljna nit u vlastima Franje Tuđmana, Račana i Mesića, Ive Sanadera, Ive Josipović ili Andreja Plenkovića ili su to različite politike?

Rekla bih da postoji razlika. Mesić je zasigurno provodio različitu politiku prema BiH od Tuđmana. Na kraju krajeva, jedan od razloga zašto su se njih dvojica razišli i jest bio odnos RH prema BiH. Jedan od indikatora kako se RH odnosi prema BiH je i provedba međunarodne razvojne suradnje. Kroz projekte koje financira RH u BiH vidi se i vanjska politika prema BiH.

Koje su vaše temeljne zamjerke dosadašnjoj hrvatskoj politici prema BiH? Što je temelj alternative koju nude Možemo i Zeleno-lijeva koalicija?

Glavna zamjerka je da vanjska politika RH prema BiH podržava politiku Dragana Čovića, politiku koja je kompromitirana i u pogledu učinaka za hrvatsku zajednicu u BiH, kao i na razini lidera Čovića. Za nas je to potpuno pogrešan smjer jer se radi o iznimno kompromitiranim političarima koji iza sebe nemaju zapaženih političkih rezultata, ali imaju rezultata u stjecanju privatnih resursa. Čović je prototip BiH političara koji je nastao na ranama rata u BiH i koji koristi nacionalizam za održavanje statusa quo u BiH te pogodovanja svom interesu i interesu njegovih uskih krugova. Takve političare vidimo i u drugim dijelovima BiH. Mi ne vjerujemo da takvi političari i takve politike mogu napraviti napredak BiH. Imali su priliku to učiniti zadnjih 25 godina i nisu uspjeli. Ne vidimo argumenata da im treba dati priliku još idućih 25 godina. Njihov modus operandi bio je jasno vidljiv na proslavi Čovićevog rođendana prije tjedan dana (20.08.2021.): Čović koji naručuje da mu se izradi obiteljski grb koji potom “aplicira” na rođendansku tortu, raskošna proslava na koju Milorad Dodik doslovno “ulijeće” helikopterom, pa sve do ministra vanjskih poslova RH koji u tome sudjeluje. Ta parada kiča, nametljivog pokazivanja osobnog bogatstva i privilegija, osobnog druženja i čašćenja ljudi koji su politički profitirali od podjela, mržnje i rata i koji još dan danas podgrijavaju te podjele kada im je to politički oportuno – točno ta slika je sve što je potrebno da se shvati kako funkcioniraju političke elite u BiH.

Kako ocjenjujete hrvatsku kulturu sjećanja ili politiku sjećanja prema BiH i ratu devedesetih u toj zemlji?

Tu smo još uvijek krhki. Dvadeset pet godina nakon završetka rata vidimo da se pojedini politički pokreti mogu i dalje mobilizirati na ranama rata. To je zarobljavanje politike u prošlost. Mi vjerujemo kako se o ratu i devedesetima danas može i mora slobodno govoriti, ali taj proces ne smije biti ispolitiziran već mora biti planiran i integriran u različite društvene aktivnosti kako bi osigurao siguran prostor u kojem ljudi mogu podijeliti i zacijeliti svoje ratne rane. Došlo je vrijeme da se kultura sjećanja integrira u obrazovni sustav. Voljeli bismo vidjeti da se i pravosuđe počne kvalitetnije nositi s povredama ljudskih prava iz 90-ih, i tako dalje. Ali, te političke odluke moraju biti unutar šireg paketa odluka koje omogućuju građanima da počnu kvalitetnije živjeti, da je manje socio-ekonomskih nejednakosti, i da smo spremni živjeti s izazovima 21. stoljeća koje nam donosi klimatska kriza.

Priznaje li Hrvatska, po vašem mišljenju, presudu Haškog suda šestorici političkih i vojnih dužnosnika Herceg-Bosne? Kako, posebno, ocjenjujete odnos sadašnjega hrvatskog predsjednika Zorana Milanovića prema toj presudi?

Pojedini političari selektivno gledaju na presude haškog suda. Prihvaćaju one koje nam idu u korist, a zaobilaze one koje govore i o našoj odgovornosti. Selektivni pristup prema odlukama tijela zaduženih za jačanje međunarodne pravde nije dobar jer urušava krhke mehanizme kojima se pokušava doprinijeti sankcioniranju, a ubuduće i prevenciji ratnih zločina. U tom smislu, naša stranka s ozbiljnošću gleda i prihvaća presude Haškog suda – u potpunosti svjesni političkog konteksta u kojemu su te presude donesene. Voljeli bi da i drugi političari i političarke imaju taj pristup tim presudama. Te presude trebale bi nam služiti kao pomoć da gradimo kvalitetniji život ljudi na prostorima koji su bili obuhvaćeni ratnim sukobima 90-ih, a ne kao alat kojim se produbljuju razlike među ljudima. Smatramo da je dužnost svakog političara koji obnaša javnu funkciju da govori o sadržaju svjedočanstava u tim presudama, ulogama različitih strana i odgovornosti koje su politički i vojni dužnosnici “Herceg-Bosne” pri tome imali. Ako se ne možemo kritički odnositi prema vlastitim zločinima, kako možemo očekivati da će to učiniti pripadnici drugih naroda? A osobno smatram da mi u tim procesima trebamo voditi, a ne kaskati.

Odnos hrvatskog predsjednika Milanovića, nominalnog socijaldemokrata, prema BiH, iznenadio je mnoge. Kako vi doživljavate njegov odnos prema BiH, i razlike koje iskazuje prema srpskim, bošnjačkim i hrvatskim političarima u toj zemlji?

Nije mi poznato zašto je predsjednik odlučio zauzeti stav kakav ima prema BiH. Naš stav je poznat: politike nacionalizma su u BiH imale priliku 25 godina da se dokažu. Nisu uspjele. Ako ih se već i dalje promovira, željeli bismo čuti još neki argument zašto bi im se sada trebala dati opet prilika? Osim snažnog zagovaranja o konstitutivnosti tri naroda, ne čujemo nikakve policy preporuke koje bi u tom paketu trebale ojačati vladavinu prava u BiH, smanjiti korupciju, zadržati mlade da se ne iseljavaju, ojačati položaj radnika i smanjiti socio-ekonomske nejednakosti u BiH. O tome ni riječi. Uza sve to, one koji zagovaraju multietničnost, koji zagovaraju trajan mir, koji su protiv etničke čistoće teritorija jer znaju da to neminovno vodi u novi rat: njih se osuđuje i marginalizira. Govorim konkretno o franjevcima Bosne Srebrene poput fra Drage Bojića, Marka Oršolića i drugih, koji godinama upozoravaju na štetnost politike etničkog čišćenja i njegove “legalizacije” u obliku zasebnih entiteta. Oni s pravom postavljaju pitanje – u koji entitet će spadati Hrvati iz srednje Bosne ili oni iz Posavine? Koja će prava u njemu imati: da li će biti građani drugog reda i da li nam je to prihvatljivo? Ili će pak morati odseliti na teritorij gdje su Hrvati većina? Fra Ivan Šarčević je upozorio: “Bosna se ne može dijeliti tako da bi se stvarale male državice čistih prostora. To je ono što je sada tako dijabolično, tako đavolski postavljeno, kao određena vrsta ovozemaljske utopije. Sve je to opomena koja vodi u novu katastrofu”.

Kako bi se, po vašem sudu, Hrvatska trebala odnositi prema toj presudi Haškog suda? Kako činjenice iz te presude učiniti legitimnim dijelom kolektivne svijesti u Hrvatskoj?

Mislim da je važno ponoviti da presude Haškog suda nisu presude koje nameću nekakvu kolektivnu krivnju i odgovornost za počinjena zla svim građankama i građanima. One su presude grupama, pojedincima i politikama vremena devedesetih, i utvrđene činjenice koje nam trebaju i mogu služiti kao upozorenje za ono što se dogodi kad dođe do potpunog raspada čovječnosti. Pomoću tih činjenica moramo podizati svijest o tome koliko je rat kao takav zapravo štetan i opasan, ne samo dok traje, nego i desetljećima poslije. Važno je da o takvim stvarima govorimo iskreno i činjenično, jer samo tako možemo naučiti prepoznati one pojedince i grupe kojima je rat sasvim prihvatljiv način stjecanja osobnog bogatstva i moći, i koji ne zaziru od spaljivanja budućnosti ljudi na lomači mržnje. O takvima ne smijemo i nećemo šutjeti.

Hoće li se moći normalizirati odnosi dvije zemlje, ako se to ne učini?

Mislim da postoji mnogo staza koje nas mogu dovesti do budućnosti kakvu želimo za naše dvije zemlje – budućnosti koja je prijateljska, ravnopravna i neopterećena ratnim traumama. Vjerujem da je takva budućnost moguća. Trebamo cijelo vrijeme raditi na suočavanju s prošlošću, liječiti ratne rane unutar naših zajednica kroz organizirani i otvoreni proces suočavanja s prošlošću.. Ali to nije jedina važna stvar. Jednako je važno rješavati problem siromaštva i socijalne isključenosti, jer nacionalizam i mržnja najbolje rastu onda kad postoji bijeda i kad trgovci mržnjom mogu parazitirati na ljudskim strahovima. Budućnost gradimo zajednički na ta dva kolosijeka. Kad na jednom zapne, trebamo raditi intenzivnije na drugom, gurati tamo gdje se može. Gdje postoji volja, uvijek ćemo naći način.

Nijedna hrvatska vlast nikada nije ni pokušala cjelovito se suočiti s ratom u Bosni i Hercegovini. Ne uspijeva to čak ni hrvatskoj historiografiji, uz neke rijetke iznimke; o javnosti da i ne govorimo. Ima li u hrvatskom društvu snage za taj pothvat, i, ako je vidite, gdje je?

Mislim da slika u društvu nije toliko mračna, i da snaga itekako postoji. O tome svjedoče brojni utjecajni pojedinci, poput novinara i pisaca, pa i političarki i političara, koji kroz svoj rad ustrajno stvaraju prostor za suočavanje s tim aspektom rata. Ne mislim da su u pitanju iznimke, mislim da je u pitanju pravilo, i to vrlo perzistentno, od devedesetih naovamo. Točno je da je taj prostor, barem u politici, nedovoljan, ali on je cijelo vrijeme prisutan. I to isto nešto govori o nama. Govori da ne odustajemo od toga, da postoji snaga da se tema suočavanja s ratom u BiH kao tema kontinuirano održava u javnom prostoru. Koliko god da to nije dovoljno, svjesni smo da suočavanja s prošlošću nema preko noći. Uostalom, taj odnos treba promatrati i kroz neke druge aspekte društvenih kretanja u Hrvatskoj, recimo, kroz podršku koju naša koalicija dobiva u javnosti. A naši su stavovi o tim pitanjima u javnosti poznati.

Možemo i Zeleno-lijeva koalicija postale su relevantna politička snaga u Hrvatskoj, što je istodobno i prednost, ali i ograničenje: dobili ste svoj udio u političkoj moći, pa ste utoliko snažniji, ali ste, s druge strane, prisiljeni djelovati u uskom okviru političke pragme i “umjetnosti mogućega”, pa ste prisiljeni na politiku malih koraka, da ne izgubite birače. Možete li opisati tri prva poteza koje biste povukli kada biste mogli odlučivati o promjeni hrvatske politike prema BiH?

Prvi: izdvajanja za međunarodnu razvojnu suradnju usmjerili bismo prema čitavoj BiH te bismo stavili naglasak na financiranje projekata koji doprinose jačanju vladavine prava u BiH kao i na one projekte koji doprinose smanjenju socio-ekonomskih nejednakosti i borbi sa posljedicama klimatske krize. Drugi: politički bismo surađivali sa svim odrednicama bosanskohercegovačkog društva, uključujući i civilno društvo, kulturu i tako dalje, neovisno o nacionalnoj obojenosti, koji imaju vizije BiH u 21. stoljeću koja nije opterećena nacionalizmom ali koja snažno poštuje prava svih svojih građana te dokida diskriminaciju temeljenu na etničkom podrijetlu. Treći: ponudili bismo BiH sva znanja koja smo stekli u procesu pristupa EU i bili bismo snažan partner cjelovitoj BiH u EU. Hrvatska ima vitalan nacionalan interes da BiH uđe u EU.

Postoje li u BiH, ali i u Srbiji, političke snage koje Možemo prepoznaje kao moguće političke partnere u normalizaciji odnosa? Je li međunarodna zajednica prepoznala alternativu koju nudite?

Postoje. One su još na marginama politike, baš kao što smo i mi bili prije četiri godine na lokalnoj razini. Kolegice i kolege iz stranke surađuju i razmjenjuju iskustva sa sličnim političkim opcijama i građanskim inicijativama u regiji. Vjerujemo da i njihovo vrijeme tek dolazi. Nakon našeg izbornog uspjeha na nacionalnim izborima uvelike se povećao i interes međunarodne zajednice za naš politički rad. Nakon pobjede u Zagrebu, taj interes se je dodatno intenzivirao. Postoji veliki broj zahtjeva za susretima i međunarodnom suradnjom.

Intervju je nastao uz podršku Heinrich-Böll-Fondacije.