Senada Kreso: “Stavovi Susan Sontag o slobodi smatraju se općeprihvaćenim, ali borba za jednakost još ni izdaleka nije dobivena”

Boris PAVELIĆ
Autor 15.12.2020. u 13:28

Izdvajamo

  • Bosna je izvezla i ne prestaje izvoziti talente u susjedstvo i svijet - podsjećam vas na poduzetnika Rimca, na primjer - i opet u njoj ostaje mnogo talenta i volje da se stvara. Unatoč čemeru za koji je isključivo kriva politika, preciznije nacionalne stranke, od kojih jedna već decenijama pokušava razoriti njeno tkanje iznutra, dok je druge dvije, uz pomoć njihovih takozvanih matica, nastoje fizički podijeliti i razvaliti. Sada Bosna istrajava unatoč njima. Sutra će ih se osloboditi, u to nemam sumnje. Da imam i mrvu, ne bih ostala ovdje. 

Povezani članci

Senada Kreso: “Stavovi Susan Sontag o slobodi smatraju se općeprihvaćenim, ali borba za jednakost još ni izdaleka nije dobivena”

SENADA KRESO, PREVODITELJICA BIOGRAFIJE “SUSAN SONTAG – ŽIVOT I DJELO” AMERIČKOG PISCA BENJAMINA MOSERA, NAGRAĐENE PULITZEROVOM NAGRADOM ZA 2020. GODINU, KOJU JE NEDAVNO OBJAVIO SARAJEVSKI ‘BUYBOOK’

“‘Sjene narova drveta’ Tariqa Alija prevodila sam koristeći arhaični jezik moje bake, moje maajke Rukije, Mostarke”, kazala je u intervjuu za tacno.net sarajevska prevoditeljica Senada Kreso. Prevela je, s engleskog na bosanski i obrnuto, više od pedeset knjiga; ona je jedna je od onih “nevidljivih” znalaca čiji plemeniti rad – prevođenje – svima nama omogućuje da uopće saznamo nešto o stranim kulturama. Često se prijevodi – posve neopravdano – uzimaju zdravo za gotovo, kao djela koja nastaju “sama po sebi”, ali, dakako, stvari stoje sasvim drugačije: prevođenje je jedinstven način stvaranja teksta, čitanja i pisanja istodobno, i bez dobrih prijevoda, nema ni relevantne kulture. 

Povod za intervju sa Senadom Kreso njezin je posljednji, kapitalni prijevod: “Susan Sontag – život i djelo”, sedamstotinjak stranica duga biografija za koju je američki pisac Benjamin Moser ove godine nagrađen Pulitzerovom nagradom. Bosanski prijevod prije nekoliko tjedana objavio je sarajevski Buybook, a zapažen je, dakako, svugdje gdje se govori ovaj “naš” jezik bez jedinstvenog imena.

Razgovarao: Boris PAVELIĆ

Ispričajte, za početak, kako se dogodilo da prevodite “Sontag – život i djelo” Benjamina Mosera. Tome se, s obzirom na Vaše prevoditeljsko iskustvo i reputaciju, ne čudim, ali zanimaju me naprosto činjenice o nastanku prijevoda koji se, bez sumnje, može ocijeniti kandidatom za kulturni događaj godine na području bivše Jugoslavije. Također, nije li knjiga prevedena i objavljena brzo nakon originala, nešto više godine nakon što je objavljena u Americi?

Odluka da prevedem Moserovu knjigu došla je, rekla bih, prirodno. Moser je posjetio Sarajevo u ranoj fazi svog istraživanja. Došao je vidjeti grad koji je toliko značio Susan Sontag, osjetiti atmosferu koju je ona osjetila već pri svom prvom ratnom boravku, i razgovarati s njenim prijateljima, ljudima s kojima je radila Godota, građanima Sarajeva. Kasnije mi je, kad je završio prvi nacrt knjige, poslao dijelove o Sarajevu s molbom da mu pomognem i ispravim materijalne greške, provjerom da li me je precizno citirao, potvrdim da li je dobro napisao naša imena, i potom mi poslao konačnu verziju knjige. Nisam sigurna da bih se upustila u ovako obiman i zahtijevan posao da Moser nije napisao sjajnu knjigu. Očekivala sam to, doduše, jer mi je on prilikom prvog boravka poklonio svoju biografiju velike brazilske književnice Clarice Lispector. Trebate znati da je Lispector bila malo čitana, gotovo nepoznata van Brazila, a danas je, zahvaljujući Moserovoj sjajnoj biografiji, postala književna zvijezda u svijetu a kultna, gotovo mitska ličnost, u Brazilu. Moser je izuzetno darovit pisac. I bilo mu je veoma važno da se knjiga objavi u Sarajevu i čita u regionu. U decembru prošle godine sam mojim prijateljima u Buybooku, Damiru Uzunoviću i mojoj neprocjenjivoj urednici Idi Hamidović, skrenula pažnju na Moserovu knjigu. Buybook i ja smo kroz godine saradnje izgradili odnos međusobnog povjerenja i oni nisu oklijevali da se obrate Moserovom agentu za autorska prava za bosanski prijevod.  I odmah su me pitali da li bih ja i prevela knjigu. Tada sam oklijevala, ogroman je to posao prevesti skoro osam stotina strana, a ja sam i konferencijski prevodilac i taj mi dio profesije ”plaća račune”. Imala sam stalne klijente, već ugovorene obaveze. Nisam bila baš spremna i zamolila sam ih da potraže nekog drugog.

Onda je došla corona i Ida mi je u martu, u prvim danima lockdowna, poslala poruku: Senada, možda biste ipak sad mogli. Mislim da sam joj rekla da sam spremna uraditi prijevod bez honorara, već tada svjesna da će mi samo rad spasiti i glavu i dušu.

Od marta do kraja avgusta sam doslovno živjela sa Susan i Benom. I za čitaoca, Benova knjiga je od onih za koju je u engleskom jeziku skovan pridjev unputdownable. Stoga što su Sontag, kako njen život tako i njeno djelo, uzbudljivi i fascinantni. Budila sam se noću, ne samo da ispravim neku rečenicu jer mi se u snu ukazalo bolje rješenje – što mislim da svi prevoditelji rade – već i da nastavim prevoditi, nestrpljiva da čekam na zoru kad inače počinjem raditi. Negdje u julu sam prvi nacrt poslala Semezdinu Mehmedinoviću i Darki Lukiću i oni su me umirili – znala sam da sam na dobrom putu jer obojici bezrezervno vjerujem.

Buybook i ja smo, izgleda, postali dobro uštimani tim jer su oni uspjeli u nemogućim uslovima pandemije, kad nije bilo ni papira za štampu ni putovanja, za dva mjeseca i lektorirati i urediti i štampati knjigu, i to vizualno krasnu knjigu, a potom u novembru organizirati sudjelovanje autora na svom festivalu Bookstan i, unatoč Coroni, ili možda upravo zbog Corone – jer ni pod granatama Sarajlije nisu odustale od kulture upriličiti promociju knjige na Trgu Susan Sontag, ispred Narodnog pozorišta. Trebali ste biti s nama tu večer, okupilo nas se pedesetak, Susaninih prijatelja i poznanika, svi emocionalno dirnuti, ali s osjećanjem da vraćamo bar malo duga toj velikoj ženi i sjajnoj intelektualki. Nakratko, osjećali smo da smo bar malo bolji od sebe samih. Mnogo mojih prijatelja su mi sutradan rekli kako je bilo neke magije u tom događaju i toj večeri. Neki su, recimo, sa suprugom otišli u restoran na večeru da proslave, kao da im je rođendan ili da su sami dobili neku nagradu.

Što Vama osobno znači taj prijevod? Bavite se, iznimno uspješno, tim poslom već, rekao bih, gotovo pola stoljeća. Ovo je, pak, 700 stranica iznimno zahtjevnog teksta o jednoj od najvećih intelektualki prošlog stoljeća.

Mala ispravka, ja se prevođenjem knjiga bavim tek četvrt stoljeća. Prije toga sam imala nekoliko sasvim različitih profesionalnih života, svaštarila sam, što bi se u Bosni reklo. Radila sam na Televiziji Sarajevo, vodila međunarodne odnose u timu Jugoslovenske radio-televizije koji je realizirao pokrivanje Zimske olimpijade, bavila se novinarstvom, u ratu sam bila zamjenica ministra informacija u Vladi Republike Bosne i Hercegovine, i tek sam se nakon rata, kad sam odlučila preći u freelancere, počela baviti konferencijskim prevođenjem i onim što sam oduvijek željela i za što sam se decenijama pripremala prevodeći eseje o filmu za sarajevski časopis ”Sineast” te priče, eseje, poeziju za sarajevski ”Odjek”.

Jasno je nije mi svaki prijevod jednako drag i važan. Istina je i da se podjednako trudim da ne izdam original niti autora bez obzira prevodim li knjigu po svom izboru ili po narudžbi, samo gušt prevođenja i rezultat nisu isti. Biografija Susan Sontag je jedna od tri meni najdraža moja prijevoda. Druga dva su Sjene narova drveta Tariqa Alija, čiji sam gotovo cijeli opus prevela, i knjiga Maxa Bergholza Nasilje kao generativna sila. Biografiju Sontag zato što je bila tako zahtjevna, zato što je sjajno napisana i zato što je to bio moj dug prema ženi koja je bila s nama kad nas je svijet – ni krive ni dužne – zaboravio i prepustio svakodnevnoj pogibelji. Roman Tariqa Alija zato što mislim – a reakcije čitalaca i desetak izdanja knjige to potvrđuju – da sam našla pravi ključ za prijevod njegove priče o Granadi uz 15. stoljeća; prevodila sam ju, naime, diskretno koristeći arhaični jezik moje bake, moje maajke Rukije, čiji je etos veoma blizak etosu Alijevih junaka, u čijoj je mostarskoj bašti također bilo jedno narovo drvo, i čije je potomstvo zlo neprihvaćanja drugog i drugačijeg rastjeralo diljem planete – sve do Mozambika, baš kao i junake Sjena narova drveta.

Bergholzova knjiga mi je važna jer propituje uzroke i posljedice jednog strašnog – a svjesno zataškavanog zločina, po mnogo čemu sličnog srebreničkom genocidu, počinjenom 1941. godine u jednom bosanskom gradiću. Ono što mi je, kad je proces prevođenja u pitanju, bilo naročito zanimljivo i izazovno je spoznaja do koje sam došla kad sam autoru poslala ”prvu ruku” prijevoda i kad mi je on sugerirao da riječ ”iznenadni” u naslovu jednog poglavlja zamijenim sa ”naprasni”. Znala sam da Max govori srpskohrvatskobosanski ili naš jezik, kako ga on zove, ali tek tada sam shvatila da on vlada našim jezikom, ili jezicima bolje nego ijedan stranac koga sam srela u životu. Prevoditi autora koji izuzetno dobro vlada jezikom prijevoda se potom, u procesu dotjerivanja, peglanja, poliranja prijevoda, pretvorio u dijalog, u ”pregovaranje”, stalno argumentiranje zašto nešto može a nešto nikako ne može…  Zanimljiva je to vježba, a istovremeno zahvalna jer imaš savršenog supervizora prijevoda i znaš da će prijevod biti dobar. Da sam sačuvala našu prepisku, koja je trajala mjesecima, vjerujem da bi lingvistima bila bar zabavna, ako ne i poticajna.

Da ne zaboravim: volim i svoj prijevod romana Izum samoće Paula Austera, ali iz razloga koji su toliko intimni da nisu za novine.

Prevodili ste i samu Susan Sontag. Odgovara li Moserova knjiga Vašoj predodžbi o toj spisateljici, koju ste izgradili na temelju osobnog iskustva s njezinim tekstom, a možda i s njom osobno?

Apsolutno, od prvog do posljednjeg reda. Moserova Susan je nesretna djevojčica koja raste bez oca i uz – što fizički, što duhom – vječito odsutnu majku. Moserova Susan je inteligentna djevojka po imenu Susan Rosenblatt koja guta knjige i sanjari o velikoj i slavnoj Susan Sontag, briljantna studentica koja je svom mužu, sociologu Philipu Rieffu napisala knjigu o Freudu, što on nikad nije javno priznao, ali jeste privatno, u pismu koje joj je zajedno s knjigom ostavio u poštanskom sandučetu. Moserova Sontag je diva, kraljica New Yorka. Moserova Sontag je aktivistkinja protiv Vijetnamskog rata i književnica koja je napisala eseje o 11. septembru i zatvoru Abu Ghraib koji su uzdrmali i razbjesnili Ameriku. Moserova Sontag je intelektualka koja, za razliku od većine, nije mogla ravnodušno gledati kako se ubija Sarajevo. Moserova Sontag je biseksualka ili, tačnije, lezbijka koja se iz teško objašnjivih razloga nije usudila outati i pridružiti borbi za gay prava. Moserova Sontag je kompleksna, često kontradiktorna i kontroverzna osoba. I ja nekako vjerujem da Susan ne bi Moseru zamjerila – što neki čine – zbog onih dijelova knjige u kojima nije prikazana najboljem svjetlu. Ko smo mi, uostalom, da sudimo. I da od bilo koga očekujemo da bude besprijekoran. Moserova knjiga nije hagiografija, već biografija. Vjerujem da bi se Susan složila da su hagiografije dosadne a da je Moserova knjiga zanimljiva i uzbudljiva – baš kao i njen život.

Kako je pisala Susan Sontag? Kakav je njezin jezik?

Sontag je bila beskajno radoznala i zastrašujuće načitana. U njenim knjigama eseja se to vidi u svakoj rečenici. Kad je čitaš, a još više kad je prevodiš, moraš se okružiti enciklopedijama, leksikonima, knjigama u rasponu od filozofije do medicine. Moraš i sam nešto od toga znati jer će bez toga čak i čitanje, a kamo li prevođenje, biti uzaludan trud. Jezik njenih eseja je intrigantan, provokativan, samouvjeren mada otvoren za razmišljanje, čak i neslaganje. Često je višeznačan, ponekad dvosmislen. Rijetko ironičan, što meni nedostaje u njenom pisanju, jer mislim da je ironija zdrava i učinkovita. Ali Sontag je iznad svega bila ”ozbiljna osoba” (Moser navodi da je ona tim riječima – ”Ja sam ozbiljna osoba” – odgovorila na jedno površno novinarsko pitanje), kojoj je svaki vid frivolnosti bio mrzak i stran.

Rekavši sve ovo, moram napomenuti da govorim samo o Susaninim esejima, i priznati da sam uspjela do kraja pročitati samo jedan njen roman, ”Ljubavnik vulkana”. Pokušavajući čitati druge teško mi je bilo oteti se dojmu da su joj njeno obrazovanje, njen analitički um, njena superiorna inteligencija, stajali na putu do postizanja onog što je toliko željela – da napiše dobar roman. Treba, ipak, biti pravedan i reći da je malo – ako ih ima uopće, a meni trenutno nijedan ne pada na um – pisaca koji su u oba područja literature bili jednako uspješni.

Haris Pašović, Senada Kreso i Benjamin Moser

A kako piše Moser? Je li njegov tekst dostojan autorice koju opisuje? Na koji način?

Ko je pročitao Moserove biografije Clarice Lispector i Susan Sontag zna da je njegova osnovna kvaliteta sposobnost da gotovo doslovno uđe u glavu, dušu i srce osobe o kojoj piše. Do mjere da se njegov jezik, stil i mišljenje na neki čudan način približe jeziku, stilu i mišljenju onog o kome piše. U slučaju Clarice Lispector očito je da je on njome očaran. On sam često zna reći da je zaljubljen u nju – i kao pisca i kao osobu.

Kad je u pitanju Susan Sontag dovoljno je znati da Moser pripada istom soju njujorških intelektialaca kao ona, da je kao autor ”odgajan” u okrilju časopisa New York Review of Books za koji već godinama redovno piše eseje i književnu kritiku. Oni koji čitaju taj časopis složit će se, vjerujem, da je sve što oni objave zlatni standard kad su esejistika, i književnost općenito, u pitanju. Moser je sjajan pisac jer, da nije, nikad mu se ne bi otvorila vrata jednog od najboljih književnih časopisa u svijetu niti bi izuzetno strogi i zahtjevni sin Susan Sontag njega odabrao da napiše njenu biografiju.

Kako ocjenjujete Moserovu knjigu u dokumentarističko-biografskom smislu, kako u stilskom, a kako u idejno-svjetonazorskom?

Uspio je napisati dobro istraženu i na činjenicama utemeljenu biografiju jedne veoma kompleksne, često zbunjujuće kontradiktorne i kontroverzne osobe i velike intelektualke – što samo po sebi nije bilo lak zadatak.

Uspio je napisati priču o jednom od najuzbudljivijih perioda u američkoj – i ne samo američkoj – povijesti; sjetimo se samo revolucija, turbulencija, tragedija koje su obilježile drugu polovinu 20. stoljeća – od rata u Vijetnamu do AIDS-a.

Uspio nam je približiti pokrete i preokrete koji su se dešavali na različitim umjetničkim poljima. Anegdota o tome kako je Susan kao srednjoškolka zajedno sa svoja dva prijatelja u telefonskom imeniku našla broj Thomasa Manna i otišla mu u posjetu da malo proćaska s njim o životu i umjetnosti – govori tomove o Mannu i ”starom svijetu” od kojeg je on pobjegao u Kaliforniju, o Susaninoj djetinjoj ambiciji da bude velika književnica, i o Americi u kojoj si telefonski broj Tomasa Manna mogao naći u imeniku i mrtav-hladan ga nazvati i posjetiti, iako ti je tek četrnest godina – za mene je to metafora Amerike kao zemlje neograničenih mogućnosti. Tačnije, Amerike kakva je nekoć bila.

Fascinantni su, recimo, i dijelovi o šarolikom, bizarnom, inspirativnom krugu ljudi kojima se okruživala. Moserov opis je takav da imaš osjećaj da si i sam dio ”menažerije” koja je činila Warholovu The Factory.

Za Bosnu i Hercegovinu, Susan Sontag iznimna je i naročita intelektualka koja je vlastitim boravkom u Sarajevu svjedočila o zločinu nad gradom i zemljom. Recite, jeste li je u to vrijeme osobno upoznali? Preživjeli ste, ako se ne varam, opsadu u gradu; sjedili ste sa sarajevskim piscima, Semezdinom Mehmedinovićem, u Vašem stanu, “razvaljenom granatom”. Jeste li, dakle, upoznali Sontag  u ratnom Sarajevu?

Susan sam upoznala prvi dan po dolasku u grad. Pamtim dobro kako joj, zajedno s njenim sinom Davidom, prilazim dok ona daje intervju nekoj svjetskoj televizijskoj stanici. Pamtim kako je bila visoka, meni se činilo da je bila visoka barem 3 metra. Pamtim svoje strahopoštovanje, u njenoj blizini zaista osjećaš kako si u svakom pogledu malen. I onda ona to strahopoštovanje razbije tutnuvši mi parfem Chanel 5 u ruku. Tad mi se, a i sad to tako pamtim, činilo da je to najveće pakiranje parfema koje sam ikad vidjela, veće svakako od onih koje možeš kupiti u duty free shopu. Veće i fizički i metafizički. I bilo je veće, jer pokloniti parfem nekome ko nema ništa, ko je izgladnio, ko se smrzava, u gradu u kojem je kilogram soli u tom času bio skuplji od tog parfema – to je moglo pasti na um samo nekom kao Susan Sontag. Parfem kao metafora!

Viđale smo se, naravno, svaki put kad je dolazila. A dolazila je redovito, Vezala se za Sarajevo. Dovoljno je reći da su ona i David upravo u Sarajevu i s nama odlučili ispratiti 20. stoljeće i dočekati novi milenij.

Sjećam se da smo tom prilikom Susan, David i ja otišli u riblji restoran na Trebeviću, gdje je samo nekoliko godina ranije, tokom rata bila razmještena srpska artiljerija, i kako smo, uživajući u izvrsnoj ribi i crvenom vinu, David i ja, već pripiti, započeli razgovor o astrologiji, o kojoj sami nismo znali mnogo, tek opća mjesta o našim znakovima. Susan, koju je sve zanimalo i čija je intelektualna radoznalost bila nezasita, nije, činilo se, dotad imala interes za astrologiju, ali smo je mi uspjeli zaintrigirati i na kraju smo cijelu večer proveli ne razgovarajući o Lacanu, već o jarčevima, vagama i ovnovima. Ne sumnjam da je Susan po povratku u New York pročitala dvadesetak knjiga o astrologiji – takva je bila njena radoznalost.

Senada Kreso tokom rata u Sarajevu – Foto Gilles Peress

Zahvaljujući svojoj poziciji u Vladi i činjenici da se ni tada nisam prestala družiti sa sarajevskim umjetnicima i ljudima iz svijeta kulture, upoznala sam i Susan i desetinu svjetskih pisaca, redatelja, filozofa koji su u ratu dolazili u Sarajevo. Mnoge od njih je Susan nagovorila da nas dođu posjetiti. Juan Goytisolo, veliki španjolski pisac, u nas malo poznat, jedan je od onih koji su na njen nagovor dolazili u Sarajevo i u ratu i poslije njega. I on je jedan od onih koji su pisali o ratu, Sarajevu, Bosni. Sjedeljku s njim u mom stanu ”razvaljenom granatom”, koju spominjete i na kojoj, nažalost, nije bio Semezdin, ali jesu Abdulah Sidran, Ademir Kenović, psihijatar Ismet Cerić, koji je prije rata bio Karadžićev direktor i još nekoliko mojih prijatelja, pamtim kao nadrealno iskustvo.

Slično, anegdotalno i nadrealno iskustvo je vezano za Susaninu veliku ljubav i prijateljicu, filmsku redateljicu Nicole Stéphane, nasljednicu bankarske dinastije Rothschild, koju sam jedno ljetno popodne zatekla na balkonu svog stana kako plače zajedno s mojom majkom. I nju je, naravno, Susan ”poslala” u Sarajevo sa spiskom svojih prijatelja kojima se ”mora javiti”. Nicole se meni nije javila, već je došla pravo mojoj kući i tamo zatekla samo moju majku jer sam ja bila na poslu. Ispostavit će se da je provela cijeli dan s mojom majkom, koja je tek znala malo njemačkog, a nimalo francuskog ni engleskog, podijelila s njom ručak od leće sa ničim, divila se njenom improviziranom vrtu u balkonskoj žardinjeri. I tako sam ja njih dvije zatekla kako plaču nad sadnicama rajčice – moja majka je Nicole pokazivala svoj ”prvi paradajz u žardinjeri”, Nicole je čula riječ paradajz razumjela da joj moja mati govori o raju i rasplakala se, što je onda rasplakalo moju majku. Samo je meni bilo smiješno. One su se čudile mojoj neosjetljivosti.

Prošlo je 25 godina od kraja rata. Ovih se dana obilježava četvrt vijeka od potpisivanja Daytonskog sporazuma. Živite u Sarajevu, plodno radite, ne date se čemeru svakidašnjice. Što je Sarajevo, što Bosna, za Vas danas? Ima li u njima još one veličine zbog koje je u grad dolazila Sontag, i ne samo ona, ili su u pravu oni što tvrde da ono nešto naročito u Bosni i Sarajevu nije više vrijedno truda, ako je ikad i bilo? 

Iznenadit ćete se, ali uz sav čemer na koji, naravno, nisam slijepa, jer Bosna je u mnogo čemu poharana zemlja a od njenog uništavanja neki još nisu odustali, ja vjerujem da je ona uvijek bila i da će uvijek biti jača od svojih rušitelja. Njenu supstancu ja iščitavam iz njenih stećaka a oni su tu od pamtivijeka. Mogla bih dati bezbroj argumenata za to i meni osobno je najjači to što mi nikad, ni usred rata nije palo na pamet da odem. A mogla sam, izašla sam u avgustu 1992. iz Sarajeva da radim za Evroviziju na Olimpijadi u Barceloni i tamo su mi direktori desetak evropskih TV kuća nudili posao samo da me ubijede da se ne vraćam u ono što su oni gledali na televiziji kao pakao.

O onima koji govore kako u Bosni i Sarajevu ”nema onog nečeg naročitog, onog što je vrijedno truda” ja, pravo govoreći, ni ne razmišljam, jer takve osobe nisu vrijedne truda. Govoreći tako o svojoj zemlji i svom gradu, oni više govore o svojim slabostima i svojoj inferiornosti. Njima ni tamo gdje su sada nije dobro. Takvi me nikad nisu nadahnjivali. Usput, znajući Susan Sontag, ona bi ih prezirala. Za mene su Bosna i Sarajevo, Abdulah Sidran, Jasmila Žbanić, Haris Pašović, Dino Mustafić, Semezdin Mehmedinović, koji se vratio iz Washingtona da bi živi između Sarajeva i Stoca… i desetine drugih. Za mene je Sarajevo Film Festival, i teatarski festival MESS i Jazz Festival i Bookstan, i ljudi poput Damira Uzunovića, koji ustrajavaju u izdavačkom poslu i pritom rastu. Priznat ćete da treba imati hrabrost i viziju i nadahnuće pa u jednoj ”čemernoj zemlji” sve to stvarati.

Bosna je izvezla i ne prestaje izvoziti talente u susjedstvo i svijet – podsjećam vas na poduzetnika Rimca, na primjer – i opet u njoj ostaje mnogo talenta i volje da se stvara. Unatoč čemeru za koji je isključivo kriva politika, preciznije nacionalne stranke, od kojih jedna već decenijama pokušava razoriti njeno tkanje iznutra, dok je druge dvije, uz pomoć njihovih takozvanih matica, nastoje fizički podijeliti i razvaliti. Sada Bosna istrajava unatoč njima. Sutra će ih se osloboditi, u to nemam sumnje. Da imam i mrvu, ne bih ostala ovdje. 

Današnji svijet izravno je suprotan svemu što je živjela i za što se zauzimala Susan Sontag; on kao da je svijet iz njezinih noćnih mora. Što mislite: kako bi Sontag reagirala na osobu i svijet Donalda Trumpa?

Sigurno bi glasno upozoravala na prijetnju koju on predstavlja za Ameriku i svijet. I to bi radila s onim svojim izoštrenim antenama i s onom svojom dubinskom analitičnošću, koja je uvijek zalazila iza vidljivog i površnog. Sontag bi tražila najdublje povijesne, sociološke, psihološke i sve druge uzroke, genezu, i moguće izlaze iz opasnog bezdana u koji je Trump gurnuo Ameriku.

A bi li Barack Obama probudio u njoj nadu, kao što je, uvelike uzalud, probudio u svima nama? Ili bi ga ipak dočekala s dostojanstvenom skepsom?

Bi, ali nakratko. Moj je osjećaj da bi joj se prvi alarm upalio kad je Obama u prvoj godini svog mandata prihvatio Nobela za mir. Jedna je stvar da ti ljudi željni nade i svjetla na kraju tunela ponude tu nagradu, sasvim druga je prihvatiti nagradu koju ničim nisi zaslužio osim što si elokventni, inteligentni Afroamerikanac. Vjerujem da bi Sontag, sa njenim dubokim uvidima, već na kraju Obaminog prvog mandata analizirala njegovu ostavštinu i predosjetila, ako ne i predvidjela, Trumpa.

Mnogo je pisala o bolesti, tjerana dobrim dijelom i vlastitim životnim iskustvom. Jeste li se pitali: kako bi se Sontag odnosila prema pandemiji koju upravo proživljavamo?

Prva mi je misao naslov: COVID-19 i njegove metafore. Čak i mi, obični ljudi nejake moći mišljenja, što bi rekao Andrić, stalno se pitamo zašto i kako nam se ovo desilo. Ova pandemija je jedna od onih pojava ili događaja koji me redovito navedu da se upitam: Šta bi Susan na ovo rekla? Koja bi bila njena objašnjenja?

Kao  u slučaju AIDS-a i raka, mislim da bi se pritom manje bavila samim virusom, pandemijom i bolestima koje virus izaziva, kako u čovjeku, u njegovom organizmu, tako i u društvu i njegovom organizmu; njen bi fokus bio usmjeren na pandemiju gluposti, predrasuda i lažnih vijesti koje okružuju COVID-19. Nekako slutim da bi je to brinulo jednako koliko i klimatske promjene, metastaziranje neoliberalizma u ekonomiji i svim sferama života, i umrtvljenost ljevice posvuda u svijetu. Treba znati da je ona uvijek bila sklona ljevici, konačno, i književnu karijeru je započela u Partisan Review, časopisu koji je u Americi bio glas ljevice.

Prethodna tri pitanja, dakako, pitanja su koja, kroz razmišljanja o Susan Sontag, traže i vaše stavove o svemu tome. Još me zanima koliko na Vas utječu njezini stavovi o ženskoj slobodi, kao i njezin dostojanstveni prezir prema neznanju i gluposti, koje je danas postalo, da upotrijebim izraz iz tog arsenala, “novo normalno”?

Susanini stavovi o ženskoj slobodi su već uhvatili korijena do mjere da se smatraju općeprihvaćenim. Ja, na sreću, ne mogu reći da je to bio moj problem. Imala sam izbore u svim ključnim stvarima u svom životu, donosila sam slobodne, neovisne odluke, uspijevala se nositi i živjeti s vlastitim greškama, jednako kao i sa svojim ispravnim odlukama. Imala sam, dakle, privilegiju, da li zbog sretnih okolnosti ili moje prirode, da radim ono što volim, da proputujem svijetom, da živim ugodan život a da cijena za to ne budu bolni kompromisi ili bilo kakvo samoodricanje ili samožrtvovanje. Svjesna sam koliko je to privilegija i činjenice da je data rijetkima. Svjesna sam i činjenice da borba za jednakost, rodnu, spolnu, rasnu, ili za jednakost u pogledu seksualne orijentacije, između ostalih, ni izdaleka nije dobijena.

Moj odnos prema neznanju i ljudskoj gluposti nije dostojanstven kao Susanin. Aktivna sam na Facebooku, manje na drugim društvenim mrežama, i najviše mojih postova je reakcija upravo na ljudsku glupost i neznanje. Oboje mi je nepodnošljivo i neprihvatljivo danas, u 21. stoljeću, sa svim mogućnostima za učenje koja su nam date. S tim se fenomenom obračunavam ironijom jer mi je izgleda u krvotoku, i zato što vjerujem da je u online kontekstu ironija često učinkovitija od ozbiljne kritike.

Boris PAVELIĆ
Autor 15.12.2020. u 13:28

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija