Senka Marić Šarić: Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet

tačno.net
Autor 5.1.2014. u 21:59

Senka Marić Šarić: Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet

Mostarska književnica Senka Marić Šarić, dobitnica je treće nagrade za najbolju kratku priču na Susretima Zija Dizdarević u Fojnici i nagrade Evropska viteškinja poezije. Objavila je do sada dvije knjige poezije. Diplomirala je književnost, prevodi s engleskog jezika, članica je Mostarskog književnog kluba i Društva pisaca u BiH.

U intervju za naš portal govori o nagradama, književnosti, podjeljenom  gradu…

Razgovarao: Almin Kaplan

U vrlo kratkom vremenskom periodu dobili ste dvije nagrade. Jedna je nagrada za prvo mjesto na Evropskom pjesničkom turniru, a druga je nagrada na konkursu za kratku priču Zija Dizdarević u Fojnici. Šta Vam predstavljaju te nagrade?

Nagrade mi naravno znače, pogotovo zato što ja spadam u one koji nikada nisu sasvim zadovoljni sa napisanim, tako da pozitivni feedback koji dolazi kroz priznanja djeluje pomalo ublažavajuće i na moju samokritičnost, koja, koliko god da smatram da jeste pozitivna, ponekad može biti i ograničavajuća u smislu autentičnosti izražavanja. Tako da su nagrade dobrodošla smjernica koja ukazuje da put možda i nije pogrešan. Na konkursu Zija Dizdarević sam ovaj put dobila treću nagradu, i to je ujedno druga nagrada koju sam do sada dobila za prozu, što je prilično paradoksalno jer se ja prozom ozbiljnije bavim tek u zadnje vrijeme. Poezija je ono što oduvijek pišem, i upravo zbog toga mi nagrada Evropska viteškinja poezije, što je prvo priznanje koje sam dobila za poeziju, jako puno znači, naročito zbog toga što sam na tom pjesničkom turniru osvojila i nagradu publike i nagradu žirija. Jako je lijep osjećaj da nešto što sam napisala komunicira i s ljudima koji žive u drugačijim društvima, koji govore drugim jezicima.

S obzirom da pišete i poeziju i prozu, kako sebe doživljavate- kao prozaistkinju, ili ipak kao pjesnikinju?

Ja se iz nekog razloga jako slabo nosim sa etiketama, bez obzira kako one privlačne bile. Ne osjećam se dobro kada se svedem pod jedan znak. Možda se radi i o nečem drugom, možda previše idealizujem to što oznaka prozaistice ili pjesnikinje podrazumijeva pa se osjećam nedoraslom. Ljudi se danas previše lako proglašavaju umjetnicima, književnicima, ja ipak mislim da to treba i zaslužiti. Sebe doživljavam samo kao nekog ko, možda jer ne zna drugačije, piše više ili manje često, više ili manje uspješno. Sa poezijom oduvijek imam neki iscrpljujući odnos. Vrlo često sam u fazi kada mislim da je nikada više neću pisati, da sam je prerasla, da ja tu nemam više šta reći, da smo istrošile jedna drugu. Ali joj se isto tako uvijek vraćam. Ona je za mene način da se razračunam sa sobom, da se pronađem, da se izgubim, da osjetim ili kanališem sve ono što se kao život gomila oko mene. Istovremeno ona je za mene i pad prema dole, propadanje u prostor u kojem se topi sve ono čime se pokušavam zavarati da bi stvarnost učinila lakšom. U tom kontekstu poezija se za mene javlja kao prostor razrješenja i uvijek je jako privatna, ali naravno ne i autobiografska. Sa prozom je drugačije. Možda sebe počinjem ozbiljnije shvaćati po pitanju pisanja tek otkako pišem prozu. Počinjem da učim da svijet posmatram kroz priče, to mi je jako zanimljivo, svaki dan naučim nešto novo u smislu prelijevanja iskustva, emocije, događaja u priču. Čini mi se da sam u zadnje vrijeme uspjela napisati i par dobrih. Ali još uvijek sam u prozi puno nesigurnija nego u poeziji, to polje tek otkrivam, igram se. Ipak čini mi se težim pisati dobru poeziju.

Kakve su danas prilike u Bosni i Hercegovini za ljude koji se bave pisanjem? Koliko se do pisane riječi danas uopšte drži?

Meni je jako teško formirati neko konkretno mišljenje u smislu bilo kakve generalizacije o našoj zemlji, osim da mi živimo neko stanje apsurda, gdje se ništa ne može objasniti valjanim razlozima. Svaka misao poništava onu prethodnu. Sve je u biti vrlo logično i jednostavno, a u ukupnosti smisao se gubi.

Prvi odgovori na postavljena pitanja su vrlo jednostavni – prilike za pisce u BiH su danas loše, do pisane riječi se danas ne drži. Ali to naravno ima i svoju pozadinu. Ona je naravno konkretna stvarnost našeg života, u kojoj se do ničeg ne drži i u kojoj ništa nema pretjeranog smisla. I ne samo to nego nema ni nade da će se smisao pojaviti. Dakle, ništa se i ne čeka. U tom smislu samo pisanje gotovo da postaje fenomen, a pogotovo ako to napisano neko još i pročita, naročito kada se radi o poeziji. Inače, jako mi je zanimljivo koliko ljudi, čak književnika, poeziju uopće ne čita.

Treba li pisac biti angažovan – i u čemu bi se trebao sastojati taj njegov angažman?

Književnost barata riječima, a one naravno uvijek i nešto znače, čak i ako to ne žele. Uvijek su dio konteksta, dio svijeta kojem pripadaju i uvijek govore upravo o tom svijetu. U tom smislu se čini da je svojevrstan angažman sam po sebi neminovan, uvijek upleten u tekst, kao afirmacija ili negacija konteksta na koji je osuđen. Mislim da problem nastaje kada se književnost počinje miješati sa ideologijom. Živimo u vremenu kada se i loši pisci proglašavaju dobrim jer služe ideološkim interesima. Ali ni to nije ništa neuobičajeno ili novo. Mislim da je angažovanost poželjna u smislu raskrinkavanja ideoloških modela, ne njihove promocije. Za mene je književnost prostor u kojem treba postavljati pitanja, a ne nuditi odgovore. Naravno, i samo pitanje ponekad funkcioniše kao odgovor, ali barem ne kao konačni.

Kako je danas živjeti u Mostaru? Je li Mostar podjeljen grad?

Neupitno je da je Mostar podijeljen grad. Možemo mi govoriti koliko god želimo da to više nije tako, da se situacija mijenja, da je puno bolje nego što je bilo, ali to ne mijenja na činjenici da Mostar i danas živi dvije stvarnosti koje su u potpunosti definisane nacionalnim identitetima njegovih stanovnika. Problem Mostara je što ljudi koji u njemu žive ne znaju, niti žele znati, šta je građanski identitet. Mi smo Bošnjaci ili Hrvati, kao osnovna podjela i onda Srbi koji levitiraju negdje u sredini, ili možda radije po rubu. Na ostale niko i ne pomišlja. Sve dok od svega drugog bude važnije da li je neko Bošnjak, Hrvat ili Srbin živjet ćemo ovakav Mostar. Nemam ja ništa protiv nacionalnog identiteta, ali problem je u tome što on dominira. Strah pokreće ljude na najgori mogući način i tjera ih da djecu uče mržnji. Mi i oni, jedni protiv drugih. Ja ću prvo tebe da ti ne bi mene. Ne radi se o tome da smo mi neki posebno loši ljudi, već samo o tome da smo ljudi. A ljudi baš i ne vole da razmišljaju previše. Zato smo ovdje gdje jesmo i sve su prilike da će tako dugo i ostati, jer ne vidim da dolaze nove generacije koje razmišljaju drugačije. Stalno je prisutna ideja tog drugog koji je opasan po tebe, on naravno nije od onih koje poznaješ, već živi kao fantom, tvoja konceptualna prijetnja, koja onemogućava da osjetiš svoj identitet onako kako bi to možda zaista i želio, već ga pod njegovim pritiskom formiraš u strahu. U tom kontekstu ste međusobno uslovljeni i ne postojite jedan bez drugog.

Da li vlasti u Mostaru dovoljno brinu o kulturnom životu svojih građana? Ima li dovoljno kulturnih sadržaja? Kako stvari inače stoje sa kulturom u Mostaru?

Ja baš i nemam osjećaj da se vlasti u Mostaru pretjerano brinu o bilo čemu. U Mostaru postoji izvjestan broj kulturnih sadržaja, ali mislim da je tu ključno pitanje kvalitete onoga što prolazi kao kultura. Da li je kultura svako čitanje poezije, svaka predstava, svaka izložba, svaki koncert ili je u tu cijelu priču potrebno uključiti neko vrednovanje? Mi na svim kulturnim dešavanjima imamo skoro istu publiku koja na sve ponuđeno daje aplauz istog intenziteta. Nikakva kritika nije uključena u cijeli taj proces. Nemamo nikakav dijalog o onome šta kultura može, jeste ili treba biti. To ne znači da nemamo kulturnih sadržaja koji su kvalitetni. Dosta dobrih stvari se radi o OKC Abrašević, često i u Pavarotti centru, bude zanimljivih čitanja u Narodnoj biblioteci na Luci, desi se ponekad i dobra predstava i dobra izložba. Lutkarsko i pozorište i kazalište rade odlične stvari. Ali sve dok se o svemu tome ne počne govoriti, dok se ne stvori kritičko mišljenje i dijalog, koji između ostalog imaju ulogu i da educiraju širu publiku, kvalitetna dešavanja će se gubiti u masi onih koja to nisu, a kultura će ostati na margini.

Podržavaju li gradske vlasti mlade ljude koji imaju talenat i želju da nešto urade?

Mladi ljudi se ovdje apsolutno ne podržavaju u bilo kojem pogledu. Ja ne mislim da su ti ljudi koji vode grad uopće svjesni da postoji takva grupacija ljudi i da joj je potrebno posvetiti posebnu pažnju. Pri tome mislim na mlade generalno. Ne vodi se računa ni o mladima sa talentom niti o mladima bez talenta. Ne mislim da je to samo problem Mostara, mislim da se to odnosi na cijelu zemlju. Problem počinje već sa školskim sistemom. On je usmjeren da ubije svaku kreativnost i razvijanje vlastitog mišljenja. Djecu se stalno uvjerava da nisu dovoljno dobra i dovoljno pametna, da su njihova interesovanja pogrešna. Odrastaju u disfunkcionalne ličnosti i savršeno se uklapaju u postojeći sistem.

 Ako se ne varam, Vi se bavite i prevođenjem sa Engleskog jezika? Šta prevodite?

Pomalo se bavim prevođenjem, puno manje nego što bih željela. Nekada davno sam za časopis Most radila prijevode poezije autora s engleskog govornog područja, kao i prijevode odlomaka nekih romana koji su se u to vrijeme pojavljivali na zapadnom tržištu, a koji se nisu mogli nabaviti kod nas. Voljela bih naći vremena da se ozbiljnije posvetim prevođenju poezije. Poezija je za mene jako važna, jer mislim da je ona u stanju izraziti puno više nego bilo koja druga književna vrsta. Istovremeno ju je i teško prevoditi dobro, zahtijeva pjesnika, dobrog pjesnika, pa je zato za mene i izazov.

Prevodi li se danas dovoljno?

Činjenica je da se mnogo toga prevodi na jezike regiona, ali čini mi se da se tu uglavnom radi o bestsellerima i popularnoj literaturi. Što je sasvim u redu, jer neko očito sve te knjige i čita. Naravno nađe se tu i drugačijih knjiga, ali ja bih tu voljela vidjeti i neke druge naslove, literaturu koja nije mainstream, ali izdavači se, da bi mogli uspješno poslovati, vode ukusom većine. Ono što je po meni zabrinjavajuće u cijeloj toj priči je kvaliteta prijevoda koje imamo. Nailazila sam na knjige koje su bile tako loše prevedene da su bile nečitljive. Nije isto prevoditi roman i recepte za kuhanje. Ljudi koji prevode književnost bi morali imati i barem malo osjećaja za književnost. Čini mi se da se važnost uloge prevodioca najbolje vidi kroz Derridinu tvrdnju da ništa nije sasvim prevodivo, niti sasvim neprevodivo.

Do sada ste objavili dvije zbirke poezije. Planirate li u skorije vrijeme objaviti neku novu knjigu? I, hoće li to biti poezija ili proza?

Ideja je da nekada u narednoj godini pokušam kompletirati dvije zbirke, jednu poetsku i jednu kratkih priča. S poezijom će to možda ići malo teže, jer tu stalno prolazim kroz različite faze i uvijek sam nezadovoljna sa ranije napisanim. Zadnju zbirku poezije sam objavila prije nekih devet godina i sada bih trebala proći kroz sve ono što je napisano u međuvremenu i vidjeti šta bi se od toga moglo iskoristiti. Pomalo me plaši da ću otkriti da cijelo to vrijeme nisam napisala skoro ništa što bi vrijedilo objaviti. Zbirka kratkih priča na kojoj radim su tekstovi koje sam započela pisati kao stilske vježbe u kojima kroz jedan autobiografski pristup pokušavam istražiti na koji način ja mogu govoriti u priči, oslobođena svih pravila koja sa nameću kao norme ili barem uhodani putovi kroz koje se oblikuje priča. Naravno ne želim reći da mislim da ću otkriti nešto posebno novo, nego samo da pokušavam da govorim svojim glasom, neopterećena svim onim drugim glasovima koji su govorili prije mene. Ono što se začelo kao autobiografska forma vrlo brzo je preraslo u priče u kojima se prepliću fakcija i fikcija i upravo mi je to učinilo rad na toj zbirci posebno interesantnim – dakle taj momenat kada se vlastito iskustvo uzima kao okvir u kojem se ostvaruju različiti modeli stvarnosti. U tom smislu prostor priče se postavlja kao prostor igre kroz koju ja pokušavam da istražim različite modele postojanja.

Kako stvari stoje sa izdavačima? Ima li ih dovoljno i koliko su spremni izaći u susret mladim autorima?

Izdavaštvo je biznis. To ima vrlo malo veze sa umjetnošću. Izdaju se knjige za koje se vjeruje da bi ih neko mogao kupiti. To su, koliko ja vidim, uglavnom knjige stranih autora koje su proglašene bestsellerima. Čini mi se da mi nemamo neku čitalačku publiku koja je pretjerano zainteresovana za drugačiju literaturu. Ne mislim da tu ima mjesta za naše mlade autore. Pitanje koje bi možda trebalo postaviti je da li je uloga izdavača da radi na obrazovanju publike, i na koji bi se to način moglo postići. Ja ne znam kako se rješava taj problem. Nisam sigurna da li se on može riješiti na nivou književnosti, jer njegov uzrok leži u drugim stvarima. Mislim da društvo mora barem iole funkcionisati da bi se u njemu mogla razvijati kultura. Stanje u kojem mi živimo je daleko i od kulture, i od razuma. To naravno ne znači da je ono što mi živimo sada trajno stanje, konačni raspad sistema vrijednosti. Iako je taj osjećaj sveprisutan, on u historiji nije ništa posebno novo. Stvarnosti se oduvijek raspadaju. Epohe smjenjuju.  U jednom trenutku će sigurno doći do značajne promjene. Jedino pitanje je gdje ćemo tada biti mi. U međuvremenu živimo vrijeme u kojem dobre knjige često ostaju neobjavljene, one koje su objavljene nisu imale urednike koji bi ozbiljno odradili svoj dio posla itd., pa sve to zajedno u većini slučajeva više sliči na kućnu radinost nego na ozbiljno izdavaštvo.

Kako gledate na književnu scenu u Bosni i Hercegovini?

Čini mi se da na književnoj sceni kod nas danas ima svega i svačega, i mene ta cijela priča previše zbunjuje da bih se željela uplitati u nju, jer na kraju krajeva ne mislim da je situacija puno drugačija bilo gdje drugo. U susretima sa književnicima iz naše zemlje upoznala sam veliki broj jako finih ljudi, isto kao i jedan broj ljudi koji i nisu baš fini. Isto tako čitala sam neke odlične pisce, kao i neke koji se drže odličnim a ja opet u njihovoj književnosti nisam našla ništa vrijedno spomena. Lično ne mislim da pripadam „književnoj sceni“ na bilo koji način osim kao neko ko je napisao par relativno uspješnih stvari. Van tog konteksta moje ime teško da je nekome interesantno. Voljela bih pisati dobro i da neko to čita, tu otprilike završavaju moje ambicije. Prema ostatku standardne priče o književnoj sceni, kao grupi ljudi a ne tekstova, sam prilično ravnodušna. Ali ono što me definitivno ne ostavlja ravnodušnom su ti neki pisci i pjesnici mlađe generacije na koje nailazim. Oni su zaista ono što me inspiriše i pred njima se osjećam prozvanom i odgovornom da pišem bolje. Od prozaista me fasciniraju Lejla Kalamujić i Edin Salčinović, oni su ujedno i ljudi koji su me „natjerali“ da se ozbiljnije posvetim prozi. Mladi pjesnici koji su me oduševili su Adnan Žetica, Almin Kaplan, kao i Aida Džiho-Šator i Haris Imamović na čijih sam po nekoliko pjesama nedavno naišla. To su samo neka od imena, sigurna sam da ih ima još mnogo i zaista vjerujem da sa njima počinje jedna nova faza u našoj književnosti – pogotovo je to primjetno u poeziji, gdje se manifestuje kao svojevrsna ogoljenost, nekompromisnost, insistiranje na surovosti slike itd. Ti autori, koliko god stilski različiti pokazuju jedan sličan senzibilitet, koji se isto može prepoznati i kod određenog broja mlađih pjesnika na čiju po jednu pjesmu ponekad naiđem na nekom od portala. Mislim da sve to zajedno stoji kao najava jednog jako zanimljivog pravca u našem pjesništvu.

Ko su vaši uzori?

Ja sam po tom pitanju prilično dosadna. Ja cijeli život čitam iste knjige. Slabo pratim trendove. Ne zato što ne mislim da se i danas može pisati dobro, već zbog toga što imam opsesivnu potrebu da se vraćam istim autorima. Ima tu svega, najviše poezije: Akmatova, Gaši, Šimić, Šantić, Matoš, Crnjanski, Miljković, Ujević, Aragon, Neruda, i mnogi, mnogi drugi. U prozi je to Rushdie, opčinjava me njegova pismenost, Marquez, Poe, koji mi je možda čak i najdraži, Dostojevski, Singer iako njega već godinama nisam čitala, Camus, Sartre, Zadie Smith, John Irving i mnogi, mnogi drugi. U drami volim Becketta i von Kleista. Sve u svemu prilično klasično i nimalo popularno. Ali mislim da su me svi ti autori na izvjestan način pokušali „naučiti“ kako se piše, vjerovatno im se zato uvijek i vraćam.

Šta trenutno čitate? Možete li nam preporučiti neke knjige?

Trenutno najviše učim, što znači da najviše čitam literaturu iz oblasti književne teorije. Zbog nekih eseja koje trebam pisati ono što zaista čitam ovih dana je Istanbul od Pamuka, Medeja Glasovi Christe Wolf, poetski opus Bisere Alikadić, kao i neke drame koje se bave obradom motiva Orestije. Od navedenog za preporuku – Medeja Glasovi, što je ujedno i jedan od mojih najdražih romana.

Dobro je

Dan i nebo gore iznad,
postavljeni na svoje mjesto.
Uredna slika za preživljavanje.
Dobro je, kažem, dobro je.
Kosti pod zemljom,
na zemlji stol,
na stolu zdjela s voćem.
Grožđe i šljive.
U hladu smo drveta,
vjetar u krošnji, polako, da mu osjetimo dah.
U korijen ne gledamo
ne želimo osjetiti mrak.
Negdje se tope snjegovi,
tutnje potresi,
oluje odnose krovove,
neko plače nad nečijim mrtvim tijelom.
Mi pred našom kućom,
za našim stolom,
kažemo: Dobro je.

tačno.net
Autor 5.1.2014. u 21:59