Srđan Puhalo: Zločini se ne mogu skriti, ali se mogu ignorisati i to je prisutno kod vlasti sva tri naroda

Predrag Blagovčanin
Autor 25.8.2020. u 11:23

Srđan Puhalo: Zločini se ne mogu skriti, ali se mogu ignorisati i to je prisutno kod vlasti sva tri naroda

foto: Inforadar

Sa Srđanom Puhalom socijalnim psihologom i jednim od najangožovanijih intelektualaca u regionu razgovarali smo o kulturi sjećanja u bosanskohercegovačkom društvu, procesu suočavanja sa zločinima, Zakonu o zabrani negiranja genocida, spomeničkoj kulturi kao i o drugim temama…

O kulturi sjećanja u bh. društvu govorite i pišete već godinama. Koliko je u današnjem ambijentu potrebno otvarati ove teme?

Prije svega moramo imati na umu da ako o nekom problemu ne govorimo to ne znači da je problem nestao. Potpuno sam svjestan da je rat stao prije 25 godina, da su ljudi umorni od prošlosti, da dolaze mlade generacije kojima je „smor“ pričati o tome, ali moramo imati na umu da smo 50 godina u socijalizmu ignorisali neke stvari iz Drugog svjetskog rata i da nam se to 90-ih razbilo o glavu. Sakrivanje kostura u ormare i pod tepih, je garancija da će jednog dana neko (ne)namjerno otvoriti taj ormar i kosturi će se ponovo pojaviti. Mi nemamo pravo da svojoj djeci ili unucima te kosture ostavljamo u amanet. Opet, kada vidite kako se danas o ratu govori i piše, plašim se da su 90-te odličan materijal za sijanje straha, nepovjerenja i mržnje među stanovnicima BiH, što vodi paralizi društva, a što i te kako odgovara domaćoj političkoj eliti, koja manipulišući time veoma lako vlada. Dok god Srbi, Hrvati i Bošnjaci ne počnu govoriti u svojim medijima o svojim zločinima, dok god se presuđeni ratni zločinci odlikuju i prikazuju herojima, dok god se na komemoracijama ne pojavljuju političari iz reda naroda čiji su vojnici i policajci počinili zločine, dok god se ne obilježe sva mjesta stradanja mora se govoriti o prošlosti. Danas kada o ovome pišem je 28 godina od ubistva bošnjačkih i hrvatskih civila iz Prijedora na Korićanskim stijenama, a niko ispred institucija Republike Srpske nije prisustvovao komemoraciji, a najveći broj medija o tome nije ni izvijestio. E zbog toga se mora govoriti.

Možemo reći da danas neki pojedinci i vlasti pa čak i neke institucije više ne skrivaju zločine i zločince već da se javno ponose s njima?

Zločini se ne mogu skriti, ali se mogu ignorisati i mislim da je to prisutno kod vlasti sva tri naroda. O zločinima se i dalje mnogo govori, ali samo kada se radi o zločinima nad našim narodom, dok se o našim zločinima malo govori. Istina, pokušavaju se ratni zločinci prikazati kao heroji i branitelji svog naroda, ali ta priča ima domet samo unutar svoje etničke grupe. Čim izađete iz te grupe, počinju da vas gledaju čudno kada im kažete da je UZP politička odluka usmjerena protiv Hrvata ili da u Srebrenici nije bilo genocida. To govori više o našem odsustvu kontakta sa realnošću i svojevrsnom etničkom autizmu u kojem živimo.

Šta je po vašem mišljenju cilj najavljene gradnje spomenika mira u Srebrenici, spomen svim žrtvama ili relativizacija genocida?

Ja uopšte ne mislim da ima neka skrivena pozadina i namjera u tome, ali da bi taj spomenik imao smisla, moramo da raščistimo mnoge stvari. Prije svega, da Srbi prihvate presude Haaga i domaćih sudova, potom da se pronađu svi nestali, a mislim da se još uvijek traži oko 1000 Bošnjaka. Treba da se progovori o stradanjima Srba u i oko Srebrenice, a zločina je bilo, i da neko odgovara za to. Da se političari iz Republike Srpske pojave u Potočarima 11. jula. Da se zaustavi odlazak ljudi iz Srebrenice i manipulacije u vrijeme izbora. Da se dovede neki pristojan pravoslavni pop u Srebrenicu. Tek kad sve ovo sredimo taj spomenik dobija smisao.

Zašto se o  kulturi sjećanja u našem društvu brinu samo strane fondacije dok domaće vlasti to potpuno ignorišu. Da li suočavanje sa prošlošću potkopava temelje njihove vlasti?

Iskreno, mislim da su se i stranci umorili od toga, jer niko ne voli da radi posao u kojem nema uspjeha ili barem nije toliko vidljiv. Druga stvar je veoma važna, lako je strancima da se bave našom prošlošću, mnogo lakše nego nama. Treće, ja ne mislim da suočavanje sa prošlošću potkopava temelje vlasti, već da na taj način vlast gubi moćno oruđe za manipulaciju ljudima. Na kraju suočavanje sa prošlošću za rezultat ima mnoga nezgodna pitanja na koja je veoma teško dati odgovore a da ne urušite nacionalističke mitove koje smo tako predano gradili sve ove godine. Zamislite kako je teško objasniti mladom Srbinu kako je moguće da za nekoliko dana pobiješ tolike ljude u Srebrenici, onda ih zakopaš, pa ih otkopaš, pa ih opet zakopaš, pa ćutiš o tome sve ove godine, a da u tome nije učestvovala politička i vojna vlast Republike Srpske. Zamisli kako je teško objasniti mladom Bošnjaku zašto se još uvijek traže tijela zarobljenih bugojanskih Hrvata ili mladom Hrvatu zločin u Ahmićima. Kada bi se o tome iskreno govorilo mnogi mladi Srbi, Hrvati i Bošnjaci bi izgubili romantičnu sliku rata i naroda kojem pripadaju i na koji su danas toliko ponosni.

Hoće li u ovoj državi ikada postojati politička volja kako bi se konačno izglasao Zakon o zabrani negiranja genocida i haških presuda?

Ne znam, to niko ne zna, jer imamo političare koji svoje mišljenje mogu da promjene preko noći. Kada političari počnu da poštuju odluke sudova, tada neće biti potrebe za tim zakonom. Poštovanje tuđih žrtava nije stvar zakona, već morala, morala i ljudskosti, ali to onda znači pošten odnos svih prema svim žrtvama. Šta će nam zakon ako se ne provodi, a takvih zakona je danas u Bosni i Hercegovini koliko hoćete.

Koje su to razlike u suočavanju sa prošlošću u Republici Srpskoj i Federaciji BiH?

Teško je to objektivno izmjeriti. Činjenica je da je u zadnjem ratu najviše stradalo bošnjačkih civila, potom srpskih i najmanje hrvatskih i sasvim očekivano je da Srbi imaju najveći problem da se suoče sa svojim nedjelima, ali ono što me brine je da ni bošnjačke ni hrvatske političke elite se ne ponašaju mnogo drugačije od srpskih političara. Prije neki dan smo bili svjedoci da Ministarstvo za boračka pitanja Kantona Sarajevo na čelu sa ministrom Grabovicom, daje pomen Rasimu Deliću koji je osuđen za ratne zločine. Za mene je to nedopustivo. Opet na stratištima Hrvata nema bošnjačkih političara da prisustvuju komemoraciji, a još uvijek na RTRS ne možete čuti bilo šta o srpskim zločinima.

Da li je suočavanje sa prošlošću uvjet bolje regionalne saradnje?

I jeste i nije. Svakako da bi se odnosi relaksirali i učinili kvalitetnijim da se neke stvari iz 90-ih raščiste, ali u ovom trenutku ta saradnja između zemalja u regionu postoji. Ekonomiju ne interesuje prošlost, a politiku onoliko koliko od nje ima koristi. Ipak, kad tad pitanja ko je šta radio u ratu će morati doći na tapet, samo je pitanje da li to treba da ostavljamo našoj djeci i unucima?

U tom kontekstu, kakav je vaš komentar na nedavnu Milanovićevu dodjelu odličja Zlatanu Miji Jeliću optuženom za najgore zločine u Mostaru? Govori li taj čin da smo daleko od istine i pravde na ovim prostorima?

To pokazuje da se još uvijek ne želi pokazati razumijevanje i empatija prema žrtvama drugih, već se samo gledaju sopstveni interesi. Dok god je tako, a to danas dominira, nema pravog suočavanja sa prošlošću. Iskreno, svo to ordenje danas koje se dodjeljuje našim raznim „herojima“, ne vrijedi mnogo, čak mislim da je mnogo važnije priznanje, a i iskrenije, kada vam neko na ulici posveti grafit.

Predrag Blagovčanin
Autor 25.8.2020. u 11:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija