Tanja Kosić: Moja afganistanska priča

Predrag Blagovčanin
Autor 5.1.2013. u 11:36

Tanja Kosić: Moja afganistanska priča

Zbog teškog ekonomskog stanja i nemogućnosti pronalaska posla u Bosni i Hercegovini, veliki broj naših građana napušta zemlju i vlastitu egzistenciju traži u rizičnim državama poput Afganistana.

Tanja Kosić tridesetogodišnja djevojka iz Sarajeva posljednjih 8 mjeseci provela je u Afganistanu. Trenutno je  na godišnjem odmoru u svom rodnom gradu.  Sredinom januara vraća se u Kabul, nastavljajući svoju misiju.
O poslu kojim se bavi u misiji, nismo mogli detaljnije Tanju pitati zbog sigurnosnih razloga. Tanja nam je govorila o Afganistanu, životu u njemu i razlozima zbog kojih je otišla raditi tamo.

Razgovarao: Predrag Blagovčanin

Koji su razlozi zbog kojih ste otišli iz Bosne i Hercegovine i zaposlili se u Afganistanu, državi u kojoj rat još uvijek traje?

Glavni razlog je posao. Ovdje ga nisam mogla naći gotovo pet godina po završetku studija. Radila sam za jednu našu firmu koja mi je ostala dužna uplatiti doprinose i plate.  Na koncu,  nisam imala drugih opcija nego pokušati  aplicirati za posao negdje vani.  Međutim, ono što me je najviše potaklo da tražim posao izvan Bosne i Hercegovine je da sam prije apliciranja za Afganistan pokušala aplicirati za posao u državnoj službi, tačnije za CIPS.  Dakle,  posao na matičnim brojevima gdje nije bio potreban ni fakultet ni nešto posebno. Sjećam se da su tražili za tu vrstu posla drvnu školu ali moje dokumente nisu željeli primiti. Ta činjenica  je  bila presudna  da tražim posao negdje drugdje.

Koliko dugo je trajala procedura traženja posla i samog Vašeg odlaska?

Kada sam predala papire, doslovno,  za pet min. dobila sam ponudu za posao, tačnije ugovor. Međutim, procedura na tom programu na kojem sam bila,  trajala je četiri mjeseca zbog afganistanske vlade i izdavanja radne dozvole. Dakle,  nisam čekala zbog američke firme koja me je zapošljavala nego zbog procedura afganistanske vlade.  Kad sam dobila dozvolu,   u roku od deset dana,  napustila sam Sarajevo i otputovala u Afganistan.

Koje su Vaše prve impresija po dolasku u Afganistan?

Impresije su bile zaista različite. Ja sam čitav rat provela u Sarajevu tako da sam navikla na takve prizore. Međutim, moje kolege koji dolaze iz država gdje nikada nije bilo rata, bili su šokirani.  Ja sam se osjećala čudno jer nisam navikla da nema ceste, a kada se vozite kroz  Kabul vidite koliko su  ljudi koji žive tu siromašni. Opasnosti ima, ali je ne vidiš. To je ta skrivena i neprestana opasnost za sve.

Mnogim ljudima prva asocijacija na Afganistan su talibani.  Ko su talibani i koliki je njihov uticaj tamo?

Ja lično nisam imala nikakav doticaj s njima niti  sa situacijom vezanom za talibane mogu govoriti. Znam samo da tamo ima dosta Bosanaca, mislim  da naša zemlja nema pojma o broju naših ljudi u Afganistanu. Ljudi poput mene,  koji rade za Amerikance su faktički zatvoreni u baze, vojne ili civilne zavisi ko se kakvom vrstom posla bavi. Tako da nemamo dodira i ne vidimo šta se događa u samom središtu Afganistana gdje su talibani. Jedino što se može osjetiti, odnosno što se može čuti jest kad se dignu u vazduh samoubilačkim napadom. Uglavnom mete samoubica su afganistanske državne službe,  tu oni prave najveće probleme. Također,  jedan od najvećih sigurnosnih problema u Kabulu su žene koje nose burke. Upravo sada radi se obuka  žena policajki, koje bi radile pretres tih pokrivenih žena jer nikad  ne možete znati ko se nalazi ispod burke.

Da li ste Vi ikada bili u opasnosti?

Ja lično ne,  jer imam svoje osiguranje i kada napuštam bazu uvijek su u mojoj pratnji dva do tri automobila. Također, ukoliko se dogodi neka eksplozija u blizini baze,  baza se automatski zatvara. Dakle,  nisam bila u nekim opasnim situacijama jer moj posao ne iziskuje konstantni rad na terenu.

Kakav je položaj žena u afganistanskom društvu?

Položaj žena tamo veoma je težak. Prvenstveno zato što su neobrazovani,  ima dosta nepismenog stanovništva. U puno slučajeva dešavalo se da žene ne znaju najosnovnije  stvari, kao npr.: šta je higijenski uložak ili nekih elementarnih stvari poput posjete ginekologu  itd…. U određenim provincijama Afganistana djevojčice se prodaju, a dječake od deset godina siluju i predstavljaju kao seksualne objekte. Ali također moram istaći činjenicu da je guverner provincije Bamiyan,  žena. U toj provinciji možete se kretati bez problema,  ljudi normalno žive bave se poljoprivredom i tu možete vidjeti pravi Afganistan, bar za mene. Znam da je položaj žena i djece prije četrdeset godina bio mnogo bolji.

Kabul je prije ruske intervencije predstavljao kulturno središte Afganistana i tog dijela Azije i nije se mnogo razlikovao od nekih evropskih prijestolnica. Kakva je danas situacija,  postoji li neki  društveni i kulturni život?

Što se tiče kulturnog i društvenog života, nisam bila u prilici pratiti ga jer svako okupljanje većeg broja ljudi predstavlja sigurnosnu prijetnju. Iz tog razloga meni nije dozvoljen izlazak takve vrste. Međutim, prema pričama kolega koji su bili tu prije 5-6 godina, koji kažu da su mogli bez problema sjesti u auto i otići do grada pogledati neka događanja ili samo popiti kafu. Ali za žene nije bilo tako jednostavno,  pa ni sada. Jednom prilikom sam vidjela kako se hodajući ulicom muškarci drže za ruke. Dok s druge strane postoje priče koje su kontradiktorne ovoj, silovanje i prodavanje djece za novac itd…

Po Vašem sudu, da li je prisustvo međunarodne zajednice dobro ili loše za Afganistan?

Priče su jedno ali stvarnost je drugo. Definitivno je pozitivna stvar za razvoj  afganistanskog društva prisustvo međunarodne zajednice.  Primjer koji ću navesti  je samo nepismenost. Dolaskom međunarodne zajednice dolazi i edukacija, otvaraju se škole mijenjaju se zakoni,  dolazi do promjena.  Ali  sada problem natjerati roditelje da svoju djecu puste u škole jer dječaci mogu ići u školu ali djevojčice ne.

Kako izgleda Vaša svakodnevnica u misiji?

U Afganistanu se samo radi, što je u jednu ruku  dobro jer  vrijeme brže prolazi. Petak je neradni dan koji  iskoristim da se odmaram, posvetim sebi ili odem u druge baze gdje mogu kupiti neke lične potrepštine ili eventualno ručati s ljudima koji tamo rade. Tako da vrijeme provodim uglavnom u bazama. Moguće da u nekim drugim organizacijama poput UN-a imaju veći izbor, programe, više mogućnosti, izlaske van baze, ali nama to nije dopušteno.

Kako sada gledate na iskustvo u Afganistanu i šta biste preporučili ljudima koji imaju ambicije da rade u Afganistanu?

Ono što je specifično za rad  za  američke firme u Afganistanu jest da, fakultetske diplome ili bilo koje druge, ne važe. Cijene se preporuke, vaše radno iskustvo i, što je najvažnije,  da znate raditi taj posao. Dakle,  svako ko ide „trbuhom za kruhom“ u  Afganistan, Irak ili sutra u Siriju,  jer to je potencijalno novo „tržište“,  ima priliku da zahvaljujući svom znanju, a ne familijarnim, partijskim  ili bilo kojim drugim vezama,  osigura pristojnu egzistenciju.

Tacno.net želi Tanji mirne dane  u Afganistanu, da se vrati i pronađe posao u našoj zemlji, pri čemu će joj pomoći iskustvo koje je stekla tamo.

 

 

Predrag Blagovčanin
Autor 5.1.2013. u 11:36

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija