Tanja Šljivar: Male, intimne pobune mijenjaju patrijahalni svijet

Dejan Kožul
Autor 11.12.2018. u 12:01

Tanja Šljivar: Male, intimne pobune mijenjaju patrijahalni svijet

Foto: dk

Tekst je pisan za časopis “Lice ulice“. Kupujući “Lice ulice” pomažete mnogima a čitajući pomažete sebi. #podrškajevažna #supportLUL #supportKUPEK

A zanimljivo je bilo pismo Lenjina Klari Cetkin jer se razočarao što ona po Beču i Njemačkoj dijeli neke brošure o braku, ljubavi i oslobođenju žena dok traje revolucija. Sličnim riječima joj se obratio: “Klaro, ja sam duboko razočaran pošto trenutno ima toliko kontrarevolucionarnih sila a vi se bavite pitanjem seksa.” I to je ta razlika kako muškarci i žene vide važnost te teme i koja je politička pozadina te vrste zajedništva i koliko muškarci stvarno ne mogu da vide značaj niti da shvate kako su povezani svi ti segmenti, koja je sprega kapitalizma i patrijarhata, te kako je privatno političko. 

Piše: Dejan Kožul

Ljubavi rat. Eros i tanatos. Neodvojiva veza. Tamo gdje prestaje ljubav počinje rat. A nekad on zna biti najsuroviji mogući. Tanja Šljivar, dramska spisateljica, odrasla je baš u takvom surovom okruženju i za mladu, a pri tom i osobu koja je naučila misliti svojom glavom, prirodno je bilo da preispituje postratno stanje u Bosni I Hercegovini, odakle i dolazi. Prirodno je bilo da se priupita koliko sve ima smisla. Baš kao što je prirodno da u nekom trenutku fokus njenog djelovanja ne budu ratovi i postratne traume, kao posljedica, već da se pozabavi njihovim izvorom, a to je vazda ljubav. Kad govorimo o predstavi “Režim ljubavi”, tekst je naručen za Atelje 212,  ali to ne umanjuje vrijednost priče. 

Da li tamo gdje prestaje ljubav počinje rat? Isključuju li jedno drugo?

“Super je pitanje i meni pada na pamet knjiga Mirsada Sijarića “Još jedna pjesma o ljubavi i ratu”, obiman roman koji je autor definisao kao pjesmu. To jesu dvije velike teme književnosti, ali i svih umjetnosti. Da li isključuje jedno drugo – ne bih rekla. Došlo je vrijeme da se bavim tim važnim temama drugim književnim stilom i načinom. Jeste da su se moje prve drame bavile bosanskim ratom, raspadom Jugoslavije, odrastanjem u takvim okolnostima i ostalim groznim stvarima kojima smo svjedočili i živjeli i u njima se bog zna kako snalazili. Ali posljednja dva ili tri teksta su imali fokus na ženskom pitanju, na tretmanu ženskog tijela u raznim kontekstima – kako u javnoj sferi, tako i u medicini. Govorim o tijelu prije svega jer sam mislila na porođaje, abortuse, na materinstvo, na odgajanje djece, na nešto što stvarno jeste ta prva linija biologije a onda proširivanje patrijarhata na druge segmente i tretman žena i ne samo njihovih tijela u javnosti. Onda je ova ljubav došla kao neka sinteza – Bosna i žene su jednako ljubav.”

Kad pogledam kroz prozor, na ulicu, ne smije mi se i nemam nikakav razlog da se smijem. Ovaj tekst je naručen kao komedija?

“Upravnik Branimir Brstina je želio da to bude neka vrsta komedije. Razmislila sam i rekla, OK. Ali u našoj realnosti ništa nije smiješno. Kad pogledam kroz prozor, na ulicu, ne smije mi se i nemam nikakav razlog da se smijem. Posebno to da žena uvijek treba da bude nasmijana, da je u javnosti uvijek blaga i dobra bez obzira na sve što se dešava i onda mi je jedino što se nametnulo bila tema ljubavi. Postojao je jedan autentičan interes da vidim kako to danas u kapitalizmu i patrijarhatu ljudi pokušavaju da žive jedni sa drugima.”

Koliko se razlikuju u odnosu na socijalizam i koliko su zamke iste bez obzira na vrijeme?

“Nisam se toliko bavila time, ali je zanimljivo pitanje da li je seks bolji u socijalističkim zemljama. Da li su žene koje su bile emancipovane, koje su izlazile iz prostora kuće takođe mogle lakše da traže za sebe nešto, što se inače žene koje su u domaćoj sferi zarobljenje u ranom razvoju kapitalizma, dok su ostajale kući, dok je podjela rada bila takva, nisu usuđivale da traže. Danas smo u fazi kad se od žene očekuje da radi i u domaćem i javnom prostoru plus da ispunjava neke uloge u seksualnom i emotivnom životu, kao i od muškaraca. Pritisak je još teži. Seks je brendiran, brak je brendiran i tu se neprestano očekuje kao neki uspjeh, postignuće. Tu bi bila ključna razlika. U socijalizmu su bili bliže nekom revolucionarnom smislu bivanja zajedno, eksperimentisalo se. Rudi Dučke je rekao da seksualna razmjena između muškaraca i žena nije ništa drugo nego tržišna razmjena pod paravanom seksualne revolucije. A zanimljivo je bilo pismo Lenjina Klari Cetkin jer se razočarao što ona po Beču i Njemačkoj dijeli neke brošure o braku, ljubavi i oslobođenju žena dok traje revolucija. Sličnim riječima joj se obratio: “Klaro, ja sam duboko razočaran pošto trenutno ima toliko kontrarevolucionarnih sila a vi se bavite pitanjem seksa.” I to je ta razlika kako muškarci i žene vide važnost te teme i koja je politička pozadina te vrste zajedništva i koliko muškarci stvarno ne mogu da vide značaj niti da shvate kako su povezani svi ti segmenti, koja je sprega kapitalizma i patrijarhata, te kako je privatno političko.”

Da li je ljubav politička? Ako već ne možemo ljubav da sagledavamo politički onda ne možemo ništa?

“Tu se stvarno slažem. To je mala zajednica i toliko toga se prelama preko te zajednice. Toliko dugo godina i vijekova su muškarci dobijali sve privilegije kroz besplatan rad žena – rad u kući, briga o starima, briga o djeci… Tako da misliti da je ljubav ta neka nevina teritorija koja je samo dokolica i u kojoj doživljavamo samo zadovoljstvo, koja je odvoje od sfere rada… To je još jedna kapitalistička zamka. Zato kažemo da se ona brendira. U svakom časopisu možemo pročitati kako naći pravu ljubav, kako se obući, kako zadovoljiti partnera/-ku. Beskrajna je lista potreba jer su upregnuti svi marketinški mehanizmi da se dalje izbrendira nešto što kao pripada slobodnom vremenu, a to stvarno nije tačno. Bilo mi je zanimljivo kako su muški kritičari odreagovali na promjenu u mom opusu. Odjednom rat u Bosni mijenjam za ljubav. Svi su bili iznenađeni jer kao da postoji konsenzus u javnom muškom prostoru da ta tema ne zaslužuje ozbiljno bavljenje kao ove druge. Kritike u novinama su bile da je Tanja jako talentovana, a sad je možda malo protraćila talent na nešto ovako ali to su opet pisali muškarci. Tako je od onog Lenjinovog pisma do kritičara danas. Nema načina da se od strane muškaraca obradi ta informacija da je to danas i ovdje stvarno politička tema.”

Postoji citat iz knjige Olje Savićević, “Pjevač u noći”:”Ljubav je jedini istinski spektakl ukoliko ne volite rat”. Slažeš li se sa tim? 

“Da, ali se pitam da li je ljubav toliko spektakularna? Da li je rat tako spektakularan? U ratu je uloga žena nešto drugo. Meni je zanimljivo da se veliki dio ženske emancipacije u Britaniji događao tokom svjetskih ratova, kad su žene napokon opet mogle da zauzmu fabrike, vodeće položaje, da vode sve ono u gradovima i selima što su inače muškarci vodili. Kad muškarci odu negdje i fokusiraju energiju na destrukciju, otvara se prostor za žene da se bave stvarima kojima su se oni bavili. Teško mi je odgovoriti koliko su taj eros i tanatos stvarno povezani, ali sigurno je da jesu.”

Jedan od citata u predstavi je da su žene i ljubav stubovi društva i da njihovo preispitivanje dovodi do urušavanja tog društva. Da li smatraš da je ta vrsta preispitivanja dovela do te vrste urušavanja našeg društva? Onog trenutka kad ta vrsta ljubavi prestaje onda počinje rat. 

“To je citat Šalamit Fajerston u knjizi “Dialectics of Sex”. Ali ono što je meni fascinantno, a to sam doživljavala a to mi potvrđuju i prijatelji, da u dublje patrijarhalnom društvu i dalje opstaje mit o monogamiji, o braku, o biološkoj ulozi žene i muškarca… Kad sjedim na slavi, na porodičnom ručku ili kad srećem svu tu rodbinu, fascinira me ta potreba drugih ljudi koji nemaju veze sa mojim životom da se svi sparimo. To je potpuno genijalno. Čak i ako imaju razne vanbračne afere i o tome pričaju, oni i dalje uporno govore o tome da mi moramo da budemo spojeni u nekoj zajednici. I dalje se kriju iza monogamije, a monogamija nikad nije bila prirodna i jedina opcija da se i dalje toliko nekako svi grčevito drže za to. Mislim da je to potencijal za subverziju koja ne znam šta može da izazove. Može da izazove promjene jer očigledno to mnoge ljude žulja i preispitivanje toga jeste preispitivanje nuklearne porodice koja je osnova ovakvog društva koje je patrijarhalno i kapitalističko. Ne kažem da bi druga vrsta sparivanja ili drugog odnosa nužno značila socijalističko društvo u kome je žena oslobođena ali to jeste povezano, kroz besplatan rad sa tim kako živimo danas tako kako živimo. Svaki lični primjer mi je užasno uzbudljiv. Pričamo na primjer, o ljudima koji su dobili djecu ne dodirnuvši se. Mislim da je tu potpuni haos u glavama onih koji se zalažu za taj tradicionalni pristup i strašno me zanima šta se dešava sa tim malim intimnim pobunama kad neko bira neki drugi put jer to može da utiče lančano na sve u okolini.”

U samoj predstavi postoji lik Miše Džukele koji je paradigma stanja. On predstavlja dominantnu poziciju muškarca koji nameće šta je ispravno, šta nije…

“To jeste tačno. Taj Miša Džukela je lik iz komedije i ta njegova muškost je prenaglašena. Ali on ne odgovara nužno svakom muškarcu. Postoji toliko problema sa muškom seksualnošću i pozicijom u patrijarhatu i muškarcima nije dobro, niti lako u patrijarhatu čak ni samim tim što dobijaju finansijske i druge privilegije. To bi trebalo shvatiti. Ja imam razumijevanje za “njega”. On je sam sebi dao to pravo da određuje sve ali su mu i drugi dali to pravo. Ali ono što je stvarno problematično i tužno je da se muškarci susreću sa gomilom problema. Ne prepoznaju ni kad su nasilnici ali ni kad su žrtve patrijarhata. Užasno im je teško i ne mogu ni da zamislim kako bi mi bilo da moram sa tim da živim. To znači da moramo zajedno da se borimo i težimo nečem drugom.”

 

Tanja Šljivar i Dejan Kožul

Dejan Kožul
Autor 11.12.2018. u 12:01

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija