Tomislav Jakić: Veliki će puštati male da se bore i ginu za njihove interese

Štefica Galić
Autor 9.6.2014. u 00:09

Izdvajamo

  • Vijest je postala roba, a novinarstvo posao kojemu je svrha stvaranje profita kojega pobiru vlasnici. Standardi su tragično srozani, senzacionalizam i ekskluzivnost pod svaku cijenu (pa makar bila i laž u pitanju) vladaju današnjim medijima. O tome da bi novinarstvo trebalo biti u službi građana kako bi ih cjelovito i objektivno informiralo i na taj im način omogućilo da se ispravno koriste svojim demokratskim pravom odlučivanja, govore još možda samo teoretičari. Stvarnost je nešto drugo.

Povezani članci

Tomislav Jakić: Veliki će puštati male da se bore i ginu za njihove interese

Foto: Nacional

Tomislav Jakić (1943), ugledni televizijski novinar i savjetnik bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića, za Tacno.net  govori o političkoj i ekonomskoj situaciji u svijetu, državama bivše Jugoslavije, o stanju u društvu te o svojoj knjizi ‘Nisam zavijao s vukovima’. 

Puna dva desetljeća Jakić je bio jedan od najpoznatijih novinara na Radio-televiziji Zagreb, gdje je od 1966. godine radio u  vanjskopolitičkoj redakciji ove kuće, a jedno vrijeme bio je i vršilac dužnosti glavnog i odgovornog urednika informativnog programa. 1992. odlazi s televizije, koja tada već nosi ime Hrvatska radio-televizija, zbog nepristajanja na politički diktat novonastale političke elite. Do 2001. nastavio se baviti novinarstvom kao slobodni novinar kada postaje savjetnik za vanjsku politiku predsjednika Stjepana Mesića. Tu funkciju obnašao je do kraja Mesićevog drugog mandata.

Razgovarala: Štefica Galić

Cijeli svoj profesionalni život ste u novinarstvu, Vaše izvanredne vanjskopolitičke analize pratili smo godinama u televizijskim emisijama i tekstovima. Vijesti se izmjenjuju velikom brzinom: recesija, ekonomska kriza, protesti, ratovi, poplave, otvoreni fašizam,velike igre moćnika Istoka i Zapada, Europska unija, ekstremizam svake vrste, itd. Kako komentirate političku situaciju u svijetu danas?

Najkraće rečeno: svijet je u previranju, karte se ponovo miješaju, zauzimaju se i preotimaju pozicije. I sve je to posljedica rušenja one podjele na interesne sfere koja je dogovorena još u Jalti davne godine 1945. Da me ne biste pogrešno shvatili: ni slučajno ne mislim da je ta podjela bila nešto dobro, niti da je svijet što je izrastao na njoj bio idealan. Daleko od toga. Tek – znala su se određena pravila, znalo se dokle tko može ići. I tu su, naravno, ostavljeni golemi, nazvat ću ih tako, slobodni prostori, jer 1945. nitko od onih koji su dogovarali interesne sfere nije ni na kraj pameti imao proces dekolonizacije, oslobađanje niza zemalja Azije i Afrike, pa i oslobađanje iz polukolonijalnog statusa pojedinih država Latinske Amerike, da spomenem samo Kubu. Dakle, svojevrsni “lov na slobodnu divljač” počeo je već onda. No, stvari su se definitivno otele ispod kontrole rušenjem onoga što smo poznavali pod imenom socijalizam, uključujući dezintegraciju Sovjetskog Saveza. Jedina preostala super-sila, Sjedinjene Države, smatrala je završetak hladnoga rata ne rezultatom spleta niza okolnosti, među kojima su unutrašnja proturječja u tzv. realnom socijalizmu imala ključnu ulogu, nego svojom nespornom pobjedom, pobjedom koja im daje pravo da formiraju svijet po svojem ukusu, odnosno: sasvim konkretno rečeno – u skladu sa svojim interesima. I ta preraspodjela interesnih sfera širom svijeta traje i danas, obilježena vojnim intervencijama, rušenjem “nepoćudnih” režima u jednim zemljama i podržavanjem mnogo gorih u drugima, a sve s jednim jedinim zajedničkim nazivnikom: borba za ovladavanje izvorima energenata, što će se u ne tako dalekoj budućnosti proširiti i na ovladavanje izvorima vode. To, da se sve pokušava prikriti parolama o uvođenju demokracije i obrani ljudskih prava, teško da može zavarati bilo koga, tko je spreman razmišljati vlastitom glavom.

Iza nas su izbori za Europski parlament koji su pokazali novo-staro lice Europe sa svim svojim otvorenim nacionalizmom, fašizmom i podijeljenim interesima. No, posebno su nas iznenadili rezultati u pojedinim zemljama. Nacionalizam i sukobi šire se i u Aziji, Bliskom istoku. Je li pretjerano reći da sve podsjeća na tridesete godine prošloga stoljeća? Trebamo li strahovati od novog sukoba, vojnog?

Ima, svakako, elemenata sličnosti s tridesetim godinama prošloga stoljeća, a u međuvremenu upravo smo mi na području nekadašnje Jugoslavije bolno naučili da se povijest itekako može ponavljati. Ono što posebno zabrinjava, to je činjenica da u svijetu koji je sve međupovezaniji, koji se nužno sve više povezuje i integrira, nacionalizam dobiva na važnosti i utjecaju. A pod “firmom” nacionalizma nerijetko nastupa i jedva prikriveni neofašizam, odnosno neonacizam. I ovdje, na žalost, nitko ništa ne želi naučiti iz povijesti. Dobar dio svijeta već godinama grca u teškoj ekonomskoj i financijskoj krizi. Nametnuti model rješavanja: štednja pod svaku cijenu, iz temelja je pogrešan. Vidi se to najbolje na primjeru Grčke. Nikada nije imala toliko nezaposlenih kao danas, svaki su dan na ulicama prosvjednici, svaki drugi dan netko štrajka, a zemlja dobiva pohvale od Evropske unije i nagradu za svoju politiku: ponovo se smije zaduživati. Kao da su svi zaboravili da ju je nekontrolirano zaduživanje i bacilo u krizu, i ne samo Grčku – razumije se. E, pa kada se u situaciji gdje ljudi svakodnevno ostaju bez posla, gdje oni koji još rade stalno strahuju da će dobiti otkaz, gdje vladaju uvjeti bliski anarhiji pojavi netko, tko kaže: ja ću uvesti red, dat ću vam posao i osigurati egzistenciju, jedva da će netko pitati: a kojim metodama. Hoću naprosto reći da su uvjeti ekonomske krize i siromaštva idealno tlo na kojemu se rađaju i uspijevaju desno orijentirane diktature koje mogu, reda radi, biti zaogrnute i u demokratsko ruho. Na žalost, tendencije autoritarnog vladanja i uvođenja reda svojim metodama koje nemaju ama baš nikakve veze s demokracijom, pokazuju i neke tradicionalno demokratske zemlje. Veliki vojni sukob bio bi moguć samo ako bi stvari potpuno izmakle kontroli. Mislim da će veliki voditi tzv. predstavničke ratove, tj. da će puštati male da se bore i ginu za njihove interese.

U svojim tekstovima ste upozoravali na Rusiju i zemlje u postkomunističkom razdoblju i pokušaj Zapada da to iskoristi. Je li Zapad još jednom podcijenio Rusiju koja bi se trajno mogla udaljiti od Europske unije? Vidjeli smo prijetnje sankcijama Rusiji zbog Ukrajine: Obama obilazi zemlje, bivše ruske saveznike. Koliko su Europska unija i SAD odgovorne za Ukrajinu i stanje u svijetu uopće danas?

tomislav jakic2

Tomislav Jakić u svom stanu u Zagrebu (foto: Nacional)

U vezi s Rusijom i nekadašnjim zemljama Istočnog bloka, Zapad je napravio nekoliko krupnih pogrešaka, čijih posljedica očito ili još nije svjestan, ili se s njima jednostavno ne želi suočiti, zatvarajući oči pred notornim činjenicama. Kao prvo, Zapad je bio uvjeren da je s nestankom Sovjetskog Saveza s političke karte svijeta definitivno nestala i protuteža Sjedinjenim Državama, kao super-sili. Tome je pogodovao i period predsjednikovanja Borisa Jeljcina koji očito svojoj funkciji nije bio dorastao i koji je dopustio strmoglavi pad Rusije u svim sferama. No, nakon Jeljcina došao je Putin. Kod njega najmanje je bitna njegova prošlost u tajnim službama. Mnogo je bitnije da imamo posla s političarom koji zna što hoće, koji zna kako da postigne to što hoće i koji vrlo hladno proračunava rizike u koje ulazi. I, a to je najvažnije, koji ima neskrivenu ambiciju vratiti Rusiju na svjetsku scenu kao veliku silu. U čemu je, uostalom, već i uspio. Američko samozavaravanje kako je Rusija “samo regionalna sila” na tome ništa ne mijenja. Druga je pogreška Zapada bila stvaranje, doduše neformalnog, bloka svojih pristaša od kruga nekadašnjih socijalističkih zemalja koje su desetljećima živjele pod sovjetskom dominacijom. U tim zemljama, mada ima izuzetaka, diktiranih spoznajom o vlastitim interesima, prevladava frustriranost iskustvima iz dugih godina provedenih “pod sovjetskom kapom” nad zdravim razumom i logičnim političkim rasuđivanjem. Pa je stvorena skupina radikala, vidi se to osobito na slučaju Ukrajine, koja uporno gura Zapad prema još oštrijem kursu prema Rusiji. I treća je pogreška pokušaj otvorenog pritiska na Moskvu, što je Putina samo uvjerilo da je bolje za Rusiju tražiti mjesto u Evro-azijskoj zajednici i u savezništvu s Kinom, nego u Evropskoj uniji. I tu je igru majstorski odigrao, pa se sada na Zapadu čudom čude, kada im Kremlj poručuje da za Rusiju nije bitno, ako Zapad potpuno prekine s kupnjom plina iz Rusije; jer Putin ima u ruci 30-godišnji sporazum o isporuci plina Kini. Samo usput: o tome se sporazumu pregovaralo punih deset godina, ali je posao naglo dovršen, čim je Zapad počeo zveckati prijetnjom ekonomskih sankcija.

Koliki je izazov pred Velikom Britanijom zbog predstojećeg referenduma Škotske ili drugim zemljama gdje se sve pojavljuju ideje o otcjepljenju?

Duh je iz boce pušten raspadom Sovjetskog Saveza i krvavim raspadom Jugoslavije. Tada je lansirana teza o neprirodnosti višenacionalnih država i o njihovoj besperspektivnosti. I to u vrijeme kada se projekt evropskog udruživanja “opasno” približio stvaranju kontinenta otvorenih granica, ujednačene legislature i slobodnog protoka ljudi, roba i ideja. Mada je evropska integracija u očitoj suprotnosti sa zatvaranjem u nacionalne torove, nacionalizam prema svemu sudeći odnosi prevagu. I nad zdravim razumom, i nad evidentnim interesima pojedinih zemalja i većine njihovih građana. To je i objašnjenje uspjeha nacional-desnice na nedavnim izborima za Evropski parlament; uz očito i opravdano nezadovoljstvo Evropskom unijom takvom, kakva je danas. Tada smo, uz ostalo, mogli čuti i jasno formulirani zahtjev: “Mi ponovo hoćemo svoje granice!” Tako da mislim kako i u godinama što su pred nama moramo računati barem s tinjajućim separatizmom u svim višenacionalnim državama, odnosno onima u kojima postoje jedna ili dvije nacionalne manjine u respektabilnom broju. A što se tiče Britanaca i Škota, pretpostavljam da bi se kod njih ipak moglo dogoditi ono, što je sažeto u već otrcanoj formuli: razum će prevladati. Škotska i danas ima visok stupanj autonomije, ima svoj parlament, svoju valutu i stvaranjem dviju država: Engleske i Škotske mislim da ni jedna ne bi bila na dobitku. No, nacionalizam je iracionalan, pa se ne bih usudio sa sigurnošču predviđati.

Mislite li da će novi poredak u Europskom parlamentu imati snage da utječe na vanjsku politiku Europske unije, poglavito po pitanju proširenja i imigracije? Svjedoci smo otpora kod građana EU prema “došljacima” koji po pravilu rade za manju plaću.

Projekt evropskog udruživanja u jednome je trenutku nepotrebno i – u odnosu na njegovu budućnost štetno – ubrzan, uvođenjem jedinstvene valute u zemljama s bitno različitim stupnjem ekonomskog razvoja. A potom je, pod očitim utjecajem, da ne kažem: pritiskom Washingtona uvedena formula koja je vrijedila za sve tzv. tranzicijske zemlje: najprije u članstvo Atlantskoga pakta, pa tek potom – kao neka vrsta utješne nagrade – članstvo u Evropskoj uniji. Tako su u Uniju primljene i zemlje koje za njezine standarde i vrijednosti očito još nisu bile spremne, a njihovo je primanje izazvalo kod građana starih članica otpor daljem širenju. Eufemistički to je nazvano umorom od proširenja, međutim ni o kakvom umoru tu nije riječ. Stvar je u tome da su u EU ušle zemlje koje to – u trenutku ulaska – nisu zasluživale, niti su se u Uniju mogle skladno uklopiti. Dodatna su priča radnici iz novih članica koji rade za manju plaću u starim članicama i tako konkuriraju tamošnjim radnicima. Zato se danas već radnicima iz novih članica postavljaju ograničenja, što ruši načelo jednakosti i otvorenosti granica i slobodnog zapošljavanja u cijeloj Uniji. Pa se tako EU pretvara u nedonošće za kojega s razlogom treba strahovati hoće li preživjeti, a ako preživi – s kakvim posljedicama. Evropski parlament s radikalnim nacionalistima i neonacistima, to sigurno nije ono što su imali na umu očevi ideje o evropskom ujedinjavanju.

Šta je s europskom ljevicom, socijalistima? Nije li desnica kriva za sadašnju krizu? Je li jačanje nacionalizma posljedica ekonomske krize i recesije koja traje od 2008. godine? Možda neki novi NEW DEAL?

Evropska je ljevica, odnosno ono što se naziva ljevicom, izravni krivac za uspjeh i napredovanje desnice. Da budem sasvim precizan: onoga trenutka kada se ta ljevica odrekla onoga što je čini prepoznatljivom i prihvatljivom u krugu njezinih birača, otvoreno je slobodno polje za desničarski populizam i demagogiju. Ili, još preciznije: odricanje, mada u tišini, od koncepta socijalne države i pristajanje na diktat krupnoga kapitala, dakle prelazak na kolosjek neoliberalnog koncepta, od ljevice čini nešto, što ona niti jest, niti treba biti – blagi, idejno razvodnjeni centar koji bi se volio svidjeti svima, a na kraju se ne sviđa nikome. Da, krizu u kojoj živimo, ili životarimo već godinama izazvao je neoliberalni koncept kojemu je imanentno da od vremena do vremena proizodi krize. I umjesto da se priđe korjenima krize, a upravo je to trebala učiniti ljevica, prihvatilo se recept liječenja simptoma koji donosi određene pozitivne pomake na papiru, ali rezultira smanjivanjem proizvodnje i broja zaposlenih. Neizbrisivi je grijeh stranaka koje se nazivaju lijevima, što su tome kumovale, umjesto da su pružile žestoki otpor. U povijesti 20. stoljeća imali smo dva primjera rješavanja krize masovnim radovima: onaj Rooseveltov (New Deal) i onaj Hitlerov. Roosevelt je uspio, ali je njegov apel za donošenjem Povelje socijalnih prava što ga je iznio na početku svojeg četvrtog mandata (prekinutog smrću) brzo gurnut u zaborav. Kako je završio Hitlerov, trebao bi danas valjda svatko znati; mada se bojim da nije tako.

jakic

Tomislav Jakić (foto: ZL)

Prati li i Hrvatska trend europskih država, npr. Francuska kao zemlja koja izuzetno njeguje antifašizam, barem do sada, u kojoj su građani glasali za predstavnike desnice kao svoje zastupnike u Europskom parlamentu? Kakve su šanse da HDZ iduće godine preuzme vlast u Hrvatskoj?

U samostalnoj je Hrvatskoj, na žalost – osim u godinama mandata predsjednika Mesića – antifašizam bio roba koja se iznosila na police samo u određenim prigodama. Danas svi pobornici neofašizma i neonacizma životnu snagu crpe iz famozne rezolucije Evropskoga parlamenta kojom su osuđeni svi autoritarni režimi i njihovi zločini, izvodeći iz toga jednadžbu po kojoj su fašizam i komunizam jednako zlo, a kako su na čelu antifašističke borbe u Jugoslaviji bili komunisti, to se na našem primjeru ta jednadžba mijenja u: fašizam i antifašizam su jednako zlo, a tumači tako kao da je komunizam daleko veće zlo od fašizma, odnosno nacizma. Tako da napredovanje desnice na Evropskim izborima ne bi trebalo nikoga čuditi. A što se tiče mogućnosti da HDZ iduće godine preuzme vlast u Hrvatskoj, mislim da su te mogućnosti prilično velike i realne. Ne toliko zbog sposobnosti i omiljenosti HDZ, koliko zbog evidentne nesposobnosti i sve manje popularnosti sadašnje vladajuće koalicije na čelu sa socijal-demokratima.

Zanima me Vaše mišljenje o SDP-u Hrvatske, odnosu Milanovića i Linića, njegovoj smjeni i dosadašnjem radu: je li Linić svoj posao obavljao profesionalno radeći za opće dobro RH?

Niti sam ikada bio član, niti birač SDP-a, tako da o toj stranci mogu prosuđivati samo na osnovu informacija što su dostupne svakome građaninu. Izbacivanje bivšeg ministra Linića iz stranke i to s rezultatom koji nedvojbeno govori o oštroj polarizaciji u vrhu stranke, a vjerojatno i u samoj stranci, neće pomoći ugledu i popularnosti kod birača. Stranka će do izbora životariti, obilježena bilo javnim, bilo unutrašnjim tinjajućim sukobima, oslabljena i razjedinjena, a vođena samo ambicijom uskoga kruga, prvenstveno onih koji su u Vladi, da do kraja mandata ostanu na svojim položajima. Linić je kao ministar u datim okolnostima radio dobro, što je – napokon – bilo vidljivo i iz relativno visokog postotka njegove popularnosti. Ministar financija trebao bi, da tako kažem, po definiciji biti nepopularan, ali kod njega to nije bio slučaj. Mada je i on bezrezervno prihvaćao pogubni neoliberalni model, građani su u Slavku Liniću barem prepoznali ministra koji zna što hoće i koji zaista neumorno radi da to postigne.

Možete li prokomentirati nedavni doček ratnog zločinca Darija Kordića u Zagrebu? Ima li snage Hrvatska, ali i ostale zemlje bivše Jugoslavije, da konačno raskrste s avetima prošlosti?

Doček, takav kakav je bio, osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića sramota je i Zagreba, i Hrvatske. Da se razumijemo: čovjeku koji je izdržao kaznu, bez obzira za koje kazneno djelo, ne treba do kraja života predbacivati ono što je učinio, ali ni u kojem slučaju ne samo da ne treba, nego se i ne smije od njega praviti nacionalnoga heroja. Na žalost, ta tendencija da se od “naših” zločinaca prave nacionalni heroji prisutna je u svim državama nekadašnje federacije u kojima je bilo ratnih sukoba. Osnovni je kriterij da je on “naš”, a da je ubijao “njih”. Zastrašujuće, pogotovo zato što ne mali broj mladih nasjeda na tu perverznu “logiku”. Dok je trajao pritisak međunarodne zajednice da se procesuiraju ratni zločinici i da se normaliziraju međudržavni odnosi (a ovo drugo bez prvoga ne ide), još je bilo nade da će se proces suočavanja s prošlošću, zapravo s istinom o prošlosti, moći uspješno privesti kraju. No, onoga trenutka kada su nacionalne vladajuće garniture postale partneri, makar i samo u povlađivanju, velikima, naglo je nestao i interes da mi ovdje, kao što kažete, raskrstimo s avetima prošlosti. I bojim se da će nas te aveti još dugo pratiti.

Interesi krupnog kapitala danas postaju interesi politike. Što je s bankama i interesom velikih i bogatih (znamo male nitko ništa ne pita)? U BiH je prije poplava pod hipotekom bilo na desetine tisuća objekata, a danas se ne može precizirati. Građani su bez posla, na rubu siromaštva. Prosvjedi su utihnuli. Čuva se kakav-takav mir dok se dug ne vrati. Što poslije?

To je pitanje na koje Vam mogu vrlo kratko odgovoriti: ne znam. Ne vidim perspektivu koja bi išta obećavala, ne vidim volju da se ustrajava na određenim načelima, ne vidim viziju budućeg razvoja. Bogati će postajati još bogatiji, siromašni – još siromašniji. Jednoga će dana siromašnima i obespravljenima dozlogrditi, a dotle – kako nam bude.

Poplave koje su se dogodile u Bosni i Hercegovini, Hrvatskoj i Srbiji kada su ljudi priskakali jedni drugima u pomoć ne pitajući za nacionalnost, dva bosanskohercegovačka entiteta nisu se mogla dogovoriti ni da zajednički proglase Dan žalosti: političari su obilazili samo postradale iz svoje nacije i pokazali još jednom bahatost i amoralnost, svu otuđenost od svojih građana BiH. Kako sačuvati pozitivnu energiju i zajedništvo koji su ispoljeni tijekom poplava u cijeloj regiji i konačno „odrasti“ na izborima koji slijede? Prvenstveno mislim na BiH.

Ne pratim u dovoljnoj mjeri zbivanja u BiH, da bih Vam mogao dati relevantni odgovor. No, iz onoga što znam, i o BiH, i o Srbiji, i o Hrvatskoj, očito je da su se obični ljudi, uključujući stručne službe, pokazali na visini zadatka, dok su političari koji svoj status i svoje održavanje na pozicijama moći, uključujući i one u vlasti, zahvaljuju nacionalizmu i podjelama, pokazali da su zarobljenici, odnosno taoci nacionalizma u njegovom najružnijem izdanju. Vidjeti u nesreći samo pripadnika svoje nacije, a ne čovjeka, nešto je najružnije što se može zamisliti. Tek, kada su shvatili kako se ljudi, građani, ponašaju i političari su počeli gledati “preko plota”. Ne vjerujem da su ikoga time zavarali, jednako kao što ne vjerujem da će se takvo ponašanje pretvoriti u politiku. Zato, koliko god da mi je drago što su građani u većini pokazali da su najprije ljudi, a tek potom pripadnici svojih nacija, nisam optimista.

Možete li komentirati događanja s „Peščanikom“, slobodi medija danas: kod nas, ali i u svijetu?

O “Peščaniku” nemam dovoljno informacija, pa ne bih ni komentirao. A što se tiče slobode medija, stvar je vrlo jednostavna, bolno jednostavna. Govore nam da živimo u medijskim slobodama. Istina je, međutim, da su novinari podložni utjecajima s mnogo strana i da su u pravilu egzistencijalno ucijenjeni: ili ćeš pisati i govoriti onako kako ti se kaže, ili gubiš posao – s time da golem broj novinara ionako radi na osnovi vremenski ograničenih ugovora. Oni koji pokušavaju sačuvati dostojanstvo profesije i profesionalnu etiku, malobrojni su i u pravilu bore se za golo preživljavanje. Ukratko: vijest je postala roba, a novinarstvo posao kojemu je svrha stvaranje profita kojega pobiru vlasnici. Standardi su tragično srozani, senzacionalizam i ekskluzivnost pod svaku cijenu (pa makar bila i laž u pitanju) vladaju današnjim medijima. O tome da bi novinarstvo trebalo biti u službi građana kako bi ih cjelovito i objektivno informiralo i na taj im način omogućilo da se ispravno koriste svojim demokratskim pravom odlučivanja, govore još možda samo teoretičari. Stvarnost je nešto drugo.

IMG_9629

Tomislav Jakić na predstavljanju knjige Nisam zavijao s vukovima  (foto: CZKD)

Kako je prihvaćena Vaša knjiga Nisam zavijao s vukovima u kojoj govorite o jednom vremenu, od II. svjetskog rata do danas, kroz Vaš rad na Televiziji Zagreb, gubitku posla, jer niste pristali biti apologet hrvatskog nacionalizma, te rad na poziciji savjetnika za vanjsku politiku bivšeg predsjednika RH Stjepana Mesića? Zbog istine i samo istine, rekli ste.

Da, ja doista jesam počeo pisati tu knjigu iznerviran činjenicom da sam se stalno sudarao s ljudima za koje sam znao da su itekako svjesni svega što je bilo, a oni su ipak mirno, čak s uvjerenjem “prodavali” laž pod istinu. Prvo je izdanje u Hrvatskoj objavljeno potkraj 2010., imalo je dvije promocije u Zagrebu i jednu u Rijeci. Prodano je, koliko znam, nekih 600 primjeraka, što u današnjoj tragičnoj situaciji kada ljudi sve manje čitaju, a oni koji bi htjeli čitati nemaju novaca da knjigu kupe, i nije tako loše. Drugo, dopunjeno izdanje objavila je nevladina organizacija Gariwo iz Sarajeva. Zahvaljujući Gariwu, a posebno dr. Svetlani Broz koja stoji na čelu te organizacije, bile su do sada dvije izvanredno dobre promocije u BiH (Sarajevo i Tuzla), te tri promocije s manjim posjetom, ali vrlo dobrim medijskim odjekom u Srbiji (Beograd, Novi Sad, Kragujevac). Promocije u Hrvatskoj planiraju se za početak jeseni. Specifikum je toga drugoga izdanja da se ono ne prodaje, jer ga je objavila neprofitna organizacija, nego se dijeli svima koji dođu na promocije, odnosno pošalje se onima koji se obrate na Gariwo i izraze interes za knjigu. Prema onome što dopire do mene, taj je moj subjektivno-objektivni pledoaje za istinu o jednom vremenu i ljudima toga vremena dobro prihvaćen kod većine kojima je došao u ruke. A da će biti onih kojima se neće svidjeti, to mi je bilo jasno i kada sam pisao. No, za sada barem, odabrali su taktiku prešućivanja. Zanemarujem tu neke krajnje primitivne napade na radikalno desnim portalima. U svakome slučaju, u Hrvatskoj je o prvome izdanju objavljen tek jedan prikaz, ali zato i jedan u Sloveniji, gdje knjige uopće nema. A drugo je izdanje dobilo u programu Radio Beograda 2 50-minutnu emisiju, vrlo profesionalno napravljenu. Nezadovoljan ne smijem biti.

 

 

 

Štefica Galić
Autor 9.6.2014. u 00:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija