Ulazimo u najopasniju fazu razvoja BiH

Autor 5.3.2011. u 05:03

Ulazimo u najopasniju fazu razvoja BiH

Bosna i Hercegovina ušla je u peti mjesec bez novooformljene vlasti. Pat-poziciju u kojoj se nalazi zemlja prokomentirao nam je dr Nerzuk Ćurak, profesor na sarajevskom Fakultetu političkih nauka.

Očekujete li da će do 31. marta biti formirana vlada na nivou BiH i ako hoće, u kom sastavu?

– Svako se prognoziranje vrši na osnovu ograničenog broja informacija. Moja je procjena zasnovana na interpretaciji političkih konfrontacija u posljednjih nekoliko mjeseci, pa na osnovu toga mogu kazati sljedeće: ako do 31. marta ne dođe do formiranja vlasti na federalnom i državnom nivou, to bi kao posljedicu moglo imati ili organizaciju novih izbora, što bi bio neviđeni bezobrazluk, ili eskalaciju krize koja može završiti raznim scenarijima. Ono što na neki način uznemirava jeste izjava Ive Mire Jovića, uglednog člana i “gromobrana” HDZ-a BiH, da će, ako blok okupljen oko SDP-a formira vlast isključujući volju HDZ-a BiH, to implicirati formiranje trećeg entiteta. Ako je to tačno i ako to jeste projekat za bilo koje vrijeme u budućnosti, onda se radi o jednoj vrsti ucjene koja računa na mogućnost da će takav ultimatum poroditi onu vrstu reakcije na strani bloka oko SDP-a iz kojeg će HDZ BiH profitirati. S druge strane, ako stranke koje su okupljene oko platforme SDP-a (SDA, HSP i Radom za boljitak) ne uspiju da formiraju vlast na federalnom nivou, faktički mogu preuzeti na sebe onu vrstu povijesne odgovornosti koja mora računati i na to da neformiranje entitetske vlasti može voditi rasformiranju države, odnosno stvaranju situacije koja treba uvjeriti relevantne međunarodne aktere da je disolucija zemlje bolje rješenje od “šibanja mrtvog konja”. Kako mnogobrojni ratni profiteri, koje eufemistički tretiramo kao političku elitu, upravo to žele, naivno je potcjenjivati rušilački karakter bezvlašća.

Frankenštajnovo unuče

Koliko smo primijetili, Jović je u posljednjem intervjuu otišao i korak dalje, rekavši da će kraj Bosne i Hercegovine biti ukoliko SDP do 31. marta formira vlast?

– Vidite kakve su izjave u javnom prostoru. Ako političari koji dobro žive od BiH daju takve poruke i faktički prizivaju kraj zemlje koja ih je iz partera beznačajnosti podigla na nivo gdje se donose odluke, onda nam to kazuje da je situacija dramatična i da oni koji relativiziraju dubinu krize ozbiljno griješe. Nije problem ako je potcjenjivanje agonije rezultat dobronamjernog ali površnog uvida; problem se multiplicira kada se iza potcjenjivanja hiperkrize u BiH krije namjera konačnog demontiranja države. Problem sa ovakvom BiH, koja nije konstituirana kao država nego kao antidržava, upravo je u tome što se u njoj ad hoc mogu proizvesti nove “trajne situacije”, za koje ni dobronamjerni političari u okruženju ni Brisel uopće ne mogu pretpostaviti da su moguće.

Kolika je zaista uloga i moć političara iz okruženja, prije svega Ive Josipovića i Borisa Tadića, koji su zbog određenih stavova iznesenih u posljednje vrijeme upoređeni sa Tuđmanom i Miloševićem?

– Mislim da je to bilo prenaglašeno upoređivanje, ali je, logikom lošeg sjećanja, s jedne strane proizvelo obnovu regionalne zainteresiranosti za BiH, a s druge strane takva je komparacija dovela do usiljenih reakcija, naročito iz zvaničnog Zagreba koji se, uz sve limite, prethodno ipak odlučio za stratešku podršku BiH, koja uključuje i postepenu transformaciju imbecilnog dejtonskog provizorija, pa je prizivanje Tuđmana bilo dovoljno da Josipović zastane sa “bosanskim otvaranjem”, što je loše i za BiH i za Hrvatsku.

Nakon što je započeo sa promocijom kulture mira u regiji, nije došlo do ozbiljenja tog mirovnog poduhvata koji, svako iz svojih razloga, ruše hrvatski, srpski i bošnjački nacionalisti. Promocija kulture mira očigledno ne dira političke strukture u BiH. Naprotiv, imamo situaciju u kojoj se interes predsjednika Hrvatske za institucionalnu ravnopravnost naroda i građana u BiH radikalno zloupotrebljava, i to u velikoj mjeri od onih politika koje insistiraju na tome da se BiH izgradi samo kao država naroda, a ne kao balansirajuća država naroda i građana, što je, mimo mojih egalitarnih građanskih želja, valjda konačni maksimum naše neponovljive domovine. Smatram da bi i predsjednik Srbije Tadić i predsjednik Hrvatske Josipović najbolju stvar za svoje zemlje i za BiH uradili kada bi politiku prema našoj zemlji zasnovali na novoj paradigmi koja priznaje da se na premisama Dejtonskog sporazuma ne može izgraditi samoodrživa politička zajednica i da je insistiranje na tom sporazumu kao načinu priznavanja suvereniteta BiH de facto lažno priznavanje suvereniteta. To implicira da je za politiku i Beograda i Zagreba pravi momentum da na najjasniji politički način daju nedvosmislenu podršku silama integracije u BiH, a koje su spremne čak i na još decentraliziraniju državu, ali da to bude država, a ne Frankenštajnovo unuče. Najbolji ulog za evropsku budućnost Srbije i Hrvatske je izgradnja samoodržive BiH.

Razvaljivanje i integriranje

Koje su to integrativne snage u BiH?

– Odlično pitanje, jer se u BiH svi proglašavaju integrativnim snagama, čak i one politike koje su započele rat sa ciljem dezintegracije zemlje. S jedne strane imate ideje kako je zbiljska integrativna politika ona koja shvata da je jedini oblik moguće egzistencije BiH prosti zbir tri etnoteritorijalna građanstva, a s druge strane imate one politike koje smatraju da je institucionalni balans između etničkog i građanskog pretpostavka zbiljske reintegracije BiH. Pogledajte u kojim paradoksima živimo. Platforma koju je ponudila skupina stranaka okupljenih oko SDP-a uključuje, između ostaloga, i početne zahtjeve za institucionalnom ravnopravnošću svih naroda u BiH; istovremeno taj zahtjev biva dočekan na nož kao unitaristički zahtjev predsjednika SDP-a Zlatka Lagumdžije samo zato što nije isporučen od strane onih koji sebe smatraju legitimnim predstavnicima, u ovom slučaju, hrvatskog naroda. Da budemo precizni: institucionalna ravnopravnost ugrađena u Platformu četiri stranke, u najvećoj je mjeri rukopis predsjednika HDZ-a 1990 Bože Ljubića, koji je, iz razloga koje nije adekvatno objasnio, napustio koaliciju sa HSP-om i na taj način preveslao Lagumdžiju, pa se odijum javnosti usmjerio prema predsjedniku stranke koja programski i deklarativno zemlju želi zbiljski pokrenuti iz agonizirajućeg stajanja u mjestu. Dejtonska država ne dozvoljava multietničkim strankama da joj se suprotstave svojim prekoetničkim programom, pa nacionalistički političari kao advokati dejtonske države integrativne političke opcije tretiraju kao dezintegrativne. Tako stižemo do još jednog paradoksa: Bosnu i Hercegovinu od raspada čuva samo to što je iznutra raspadnuta! Unutrašnja raspadnutost BiH pojavljuje se, u nacionalističkom ludilu, kao jedini kriterij njene integracije. Ko to ne poštuje, on je grobar Bosne i Hercegovine. Integrisati znači dezintegrisati, dezintegrisati znači integrisati.

Snage koje to rade znaju da je to tako i insistirajući da pod tom premisom sebe smatraju silama integracije, insistiraju da se stanje u zemlji ne promjeni. Ako imate zemlju kojoj se priječi da se izgradi kao institucionalno uređena politička zajednica, naličje tog onemogućavanja je produciranje situacije u kojoj oni koji suvereno vladaju određenim dijelovima BiH, žele da se agonija nastavi kako bi se to stanje konačno zgadilo i međunarodnoj zajednici i kako bi došlo do disolucije. Niti će doći do razvaljivanja, niti će doći do integriranja i tako će se agonija nastaviti. Zato smatram da je najbolji ulog za autentični razvoj regiona podrška zbiljskoj izgradnji BiH.

Sa kojom politikom, kojim snagama?

– Hajdemo govoriti o tome šta je to realna politika u BiH. To je ona politika koja nakon saopćavanja rezultata održanih izbora pokušava da se konstituira na principu većine. To je demokratska legitimacija. SDP to pokušava i to mu se ne dozvoljava. Nevjerovatno je da u procjenama većine kritičara koji prigovaraju SDP-u nesklonost ka realnosti, nema osvrta na eksplicitnu poruku koju je SDP poslao javnosti i političkim strankama: on poziva sve stranke koje mogu formirati vlast bez njega, da to i urade. Drugi blokovi stranaka to očigledno ne dozvoljavaju i sada smo u situaciji da prihvatimo mantru kako su integrativne snage BiH one snage koje žele da se politika u BiH konstituira bez obzira na rezultate izbora! Tako smo na terenu jednog krajnje arhaičnog oblika konsocijacije koji zahtjeva da se zanemare rezultati izbora i da se vlast de facto konstituira na pretpostavljenoj narodnoj volji, što smo naročito imali na primjeru predsjednika HDZ-a 1990 koji, da bi se prevladala kriza u zemlji, predlaže da se vlast konstituira samo na osnovu većine u nacionalnim klubovima u Domu naroda u Federaciji i Domu naroda na nivou države BiH. Ako bismo prihvatili to kao jedini kriterij formiranja vlasti, onda smo na terenu toga da nam izbori uopće ne trebaju.

U svim razgovorima o formiranju vlasti zanemaruje se da su ovo bili opći izbori, a ne, da tako kažem, jednonarodni. Ja nemam ništa protiv toga, ako je to zbiljska demokratska volja većine građana u BiH, da se vlast formira samo na volji naroda. To znači da moramo promijeniti izborni zakon i da se moraju organizirati izbori za Bošnjake, Srbe, Hrvate i ostale, nacionalne manjine i nacionalno neopredijeljene. Onaj ko zagovara takvu vrstu politike u BiH mora biti do kraja jasan i reći da želi izbore sa kutijama na kojima piše: “Ovdje glasaju Hrvati, ovdje Bošnjaci, ovdje Srbi, ovdje nacionalno neopredijeljeni i nacionalne manjine”.

Politike prijateljstva

Sličan, ako ne isti sistem bio je u BiH i za vrijeme prvih izbora. Tada su glavni protivnici nacionalističkih snaga bili reformisani komunisti, a evo, i danas je to SDP koji je negdje nastavljač politike reformista?

– Multietničke stranke su neprijatelji dejtonske močvare. SDP-u možemo uputiti milion prigovora, ali moramo reći da je to stranka kojoj etnicitet nije ključna dimenzija političke organizacije. Takva stranka dobije značajan broj glasova u zemlji kao što je dejtonska BiH, i vidite kakva salva kritika se sruči na takvu političku opciju koja je prirodni neprijatelj ovakvog sistema. Da bi bilo što uradila, da bi bila priznata od drugih političkih aktera, ta stranka se mora etnicizirati, mora prihvatiti kritike koje joj se upućuju, mora skinuti svoj lažni politički portret i mora se jasno normirati kao bošnjačka nacionalna partija zato što je za nju glasao najveći broj birača bošnjačke nacionalnosti. Tek bi to zadovoljilo kriterijum prijateljske politike etnonacionalnih stranaka prema SDP-u. Od SDP-a se ustvari traži da bude SDA i zabranjuje mu se da se za nacionalnu ravnopravnost bori kao multietnička stranka. Nije prihvatljiva ni SDP-ova multietnička koalicija, pa ima li onda boljeg načina nego da se upravo oni koji sebe smatraju pionirima etnonacionalne demokratije, stvarnim braniocima nacionalnih interesa, javno obavežu da će postići institucionalnu ravnopravnost naroda bar u onoj mjeri koja je sadržana u Platformi četiri stranke, tako što će formirati vlast bez SDP-a i uraditi to što ne daju SDP-u i njegovim koalicionim partnerima. Naravno, ništa od toga. Mislim da se kao najveći saveznik Beograda i Zagreba može pojaviti politika koju na neki način personificira SDP, sa svim manama, primjedbama i kritikama koje mu se mogu uputiti. Ipak, treba priznati da su rezultati kritike prije svega rezultati jedne namjere da se destruira politička ideja socijaldemokracije, a ne da se napravi neka zbiljska politička formula koja bi mogla da gradi BiH. Smatram da je formiranje vlasti na državnom nivou bez SDP-a sasvim u redu. Lošije je da SDP uđe u državnu vlast bez programa. Ako bi se to desilo, to bi bilo pogubno za SDP, jer bi za neuspjeh bezprogramske vlasti u kojoj se nalaze sve stranke bio optužen baš on, i to najviše od onih koji ga kritikuju što neće da formira vlast sa svima.

Mislite li da bi presude čelnicima Herceg-Bosne u Hagu mogle uticati na smirivanje tenzija oko zahtjeva za trećim entitetom?

– Precjenjujemo odluke Haškog suda. Moramo se suočiti s time da se jedan socijalno-kohezivno-mirotvorni potencijal haških presuda nije primio ni u Hrvatskoj, ni u Srbiji, ni u BiH. Recite mi na koji način su presude, primjera radi, Momčilu Krajišniku, Biljani Plavšić, generalu Stanislavu Galiću, Dariju Kordiću, generalu Radislavu Krstiću ušle u socijalnu svijest građanstva? Dakle, moramo se suočiti sa realnošću da bilo koji oblik presude koji potvrđuje zločin nema povratnu reakciju na zajednicu u smislu onoga što je bila intencija Haškog suda. To je surovo, ali je tako. Treba se ipak nadati da je moguće konstituirati politike prijateljstva.

Novossti

 

Autor 5.3.2011. u 05:03

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija