Viktor Ivančić: Licemjerje je temeljno načelo udomljavanja nacije

Viktor Ivančić
Autor 30.4.2012. u 12:22

Viktor Ivančić: Licemjerje je temeljno načelo udomljavanja nacije

 Naš kolumnista Viktor Ivančić dao je intervju za Novi list. Intervju prenosimo u cijelosti

 

Zajedno s ljudima koji su u ratu riskirali glave da spase sugrađane „pogrešne“ nacionalnosti, nedavno si u Sarajevu odlikovan za širenje građanske hrabrosti. O tome je u Hrvatskoj objavljeno malo ili ništa; intervju u Forumu bio je iznenađujući eksces. Zaobilazi li hrvatska javnost tebe, građansku hrabrost, ili oboje?

Zapravo ne znam što bi to bila tzv. hrvatska javnost. Ako je to ono što vodeći mediji nastoje poturiti pod firmom javnoga mnijenja – a zapravo proizvesti ideološki poželjan konstrukt toga fantoma – bojim se da „hrvatska javnost“ ponajprije zaobilazi hrvatske građane, njihove stvarne probleme i interese. Prešućuje se milijun mnogo važnijih stvari od jedne marginalne nagrade, i to vrlo ciljano, jer je „hrvatska javnost“ takoreći privatna prćija vladajuće elite i nekolicine medijskih tajkuna. Dalo bi se pokazati kako je malo što do te mjere suprotstavljeno realnome javnom interesu kao „hrvatska javnost“. Namjera je – a ona se najčešće uspijeva ostvariti – da građani uvijek iznova hvataju priključak s „javnošću“ i počnu misliti ono što im se kaže da misliti trebaju. A pošto ja mislim da tako konstituirana „hrvatska javnost“ ne vrijedi pišljiva boba, da je u svojoj intenciji štetočinska, nekako je i fer da osjećaji budu obostrani. 

Građanska hrabrost – kako se to, u ovdašnjoj javnoj percepciji, uopće doživljava? Je li građanska hrabrost u nas poželjna vrlina?

Fraza je zaista pomalo patetična i možda je bolje govoriti o neposluhu, o odbijanju da se bude dio političkog krda. Ako je išta u Hrvatskoj zaživjelo kao dio autentične političke kulture, onda je to kult lojalnosti kolektivitetu. Nacionalizam koji se ovdje početkom devedesetih povampirio, a i danas je dominantan na „tržištu ideja“, stavio je pod sumnju građanina kao takvog, a kamoli nekoga tko bi se drznuo suprotstavljati zajedničkim ciljevima i zadanim svetinjama. Što više naroda, što manje pojedinaca – to je deviza koja ovdje ne prestaje važiti. Čak i kada na dnevnom redu nisu nacija i njena ugroženost, taj gonički refleks je prevladavajući. Dovoljno je vidjeti kako se ovih dana na stup srama pribijaju sindikalni šefovi koji ne žele kolaborirati s vlašću i krupnim kapitalom, i to zbog najbenignijih zahtjeva, ili kako se vođe seljačke pobune proglašavaju kriminalcima i nitkovima, ili kako se sami radnici generalno optužuju kao nezahvalne lijenčine i paraziti koji će, ne pristanu li na suspenziju socijalnih prava, osuditi zemlju na propast.

Stalno smo izloženi teroru nekog spasonosnog projekta u čijem interesu moramo biti „svi kao jedan“, jer u protivnom slijedi sigurna katastrofa. Premijer Milanović nedavno je u tu svrhu, sasvim primjereno, Hrvatsku slikovito prikazao kao avion „kojim svi putujemo do zajedničkog cilja“. Unutra te, međutim, upozore da vežeš pojas, ponašaš se pristojno i ne ometaš posadu dok upravlja tvojom sudbinom. U avionu nema mrdanja, dok bi pobuna bila ravna terorizmu. U osnovi se radi o politici straha. Poželjna društvena vrlina, prema tome, upravo je anksioznost, a da bi se ona poticala valja manipulirati osjećajem ugroženosti i paranoidnim scenarijima. Politika se u Hrvatskoj uglavnom svodi na mobiliziranje zastrašenih ljudi.

Kakve si dojmove stekao u Sarajevu?

Bio sam među prijateljima, pa sam se osjećao dobro. Uvijek u Sarajevu ostanem dovoljno kratko da me ne zahvati gorčina. Tu sam sasvim slab i, da tako kažem, antinovinarski raspoložen. Odem prije nego što se suočim s pretjeranom količinom realnosti.

Ondje si rođen. Vodio si novine koje su, jedine u Hrvatskoj a rijetke na Balkanu, precizno tumačile i predviđale ratne i poratne događaje u BiH. Što za tebe znači Sarajevo, i u doslovnom, i u prenesenom, političkom značenju?

Ne bih htio biti sentimentalan, a i nisu mi baš simpatična sva ona dobronamjerna patroniziranja Sarajeva, bilo zbog kompliciranosti tamošnje političke situacije, bilo zbog činjenice da je grad bio najveća žrtva protekloga rata. Apsurd toga rata, doduše, tamo je najvidljiviji – naime spoznaja da su se ovi narodi klali posve uzaludno, te da svoje slavne pobjede i poraze, nakon što prebroje mrtve i podignu im spomenike, mogu lijepo objesiti mački o rep – ali predodžbu o tome da je u današnjem Sarajevu zaostao talog balkanskoga političkog pakla, da je jedino Bosna „tamna mrlja“ lišena bilo kakve perspektive dok će svima ostalima granuti nekakvo sunce, ja zapravo ne dijelim. Sarajevo je danas ekonomski i politički destruirano na vrlo sličan način kao i drugi gradovi na ovim prostorima. U odnosu na Split, recimo, gdje je voljom naroda za gradonačelnika izabran jedan nepojmljivi luđak – pa sam taj čin možemo razumjeti kao obred kolektivnog kamenovanja preostalih tragova urbaniteta – Sarajevo je bez sumnje kulturna i civilizacijska metropola.

Viktor Ivančić

Deklarativno, Hrvatska je postala zemljom kakvom ju je Feral devedesetih upozoravao da mora postati. I HDZ je danas „europska“ stranka, HSP – kako i priliči – „euroskeptična“, ali na „europski“ način. Kako je to, živjeti u zemlji koja je ostvarila tvoje vlastite ideale?

Na ovako zeznuto postavljeno pitanje moram uzvratiti istom mjerom: Nema te Hrvatske koja može biti ostvarenje mojih ideala! Niti sam je sanjao, niti me ona budnoga usrećuje… „Deklarativno“ je ključna riječ. Sve vrijeme se i radi o tome da se pokušava govoriti jedno, a činiti nešto posve suprotno, pa su ishodi najčešće bizarni. U tom smislu je i Tuđman, sanjajući Banovinu, pričao bajke o hrvatstvu kao kolijevci europske kulture. Licemjerje je otpočetka bilo temeljno načelo udomljavanja nacije. Hrvatska državotvorna ideja nije ništa drugo nego zbirka nesporazuma zapečaćena voskom i službenom šahovnicom.

Jedina zaista korisna stvar od procesa približavanja Europskoj Uniji je što se, uza sve fige u džepu, neke disciplinske mjere nisu mogle izbjeći, i to one koje se tiču elementarnih civilizacijskih normi. Činjenica, na primjer, da je Haški sud zadužen za to da sudi „našim“ ratnim zločincima, ne svjedoči samo o nesposobnosti da na iole dostojanstven i uljuđen način izađemo na kraj s vlastitim traumama, nego i o petparačkoj naravi hrvatske državnosti. A nakon svega, najbolja ilustracija „europeizirane“ Hrvatske je što će, uoči referenduma o pridruživanju, Ante Gotovina iz zatvora u Haagu svečano pozvati građane da se izjasne za ulazak u Uniju. Začudo, nikome to nije bilo apsurdno. Čak ni onima koji su demonstrirali na trgovima i, uz parole „NE u EU“, mahali Gotovininim fotografijama – jer se on iščilio kao ikona eurofoba – njegov poziv nije djelovao apsurdnim. Možda su se tek briselski eurokrati kiselo smješkali zbog činjenice da netko tko je osuđen na dugogodišnju robiju propagira europske vrijednosti, ali su to mudro pregrizli, u interesu širenja financijskog tržišta.

To je samo fragment iste epske hipokrizije. Svima je jasno da Gotovina prodaje maglu, jer svi to stalno čine. Unaprijed se zna da će ovdašnje europejstvo biti jednako lažno kao i ovdašnje hrvatstvo. Dosta je uočiti žar s kojim se danas za sitnu lovu nastoji utržiti i zadnja stopa državnog suvereniteta – toliko da se stječe dojam kako bi i sami Banski dvori najradije bili utrapljeni kakvom validnom inozemnom bankaru ili moćnoj korporaciji – pa to onda dovesti u vezu s kultom zbog kojeg su tisuće ljudi slane po svoje porcije patnji, mada je otpočetka bilo jasno da je opjevani suverenitet, zbog kojeg vrijedi žrtvovati život, sasvim „deklarativna“ kategorija. 

Što to znači – postati članicom EU? I što znači – ne postati? 

Ta alternativa ustvari ne postoji. Radi se samo o konačnome dizajniranju statusa, jer hrvatska državna politika već duže vrijeme doslovno ne odlučuje ni o čemu, već provodi direktive važnijih centara moći i nastoji se uklopiti u zadane obrasce. S praktičnog stanovišta vjerojatno je ugodnije biti dio tog pogona nego ostati izoliran u ovdašnjem nacionalnom brlogu. No, ne treba imati iluzija oko Unije kao političke zajednice, jer nju sada povezuju krupni kapital, euro i samooplodnja činovnika. Nedavno sam za Mladinu pisao o tome kako Europa danas opstaje kao parodija svojih prvobitnih zamisli. Vladavina svih tih anonimnih birokrata, koji odavno nikoga ne predstavljaju, postaje sve više autokratska. U zadnjoj etapi čak je omogućeno da bankari oktroiraju premijere u Italiji i Grčkoj, čime se ideji parlamentarne demokracije pljunulo u lice, iako je ona zlatnim slovima zapisana u europskim svetim spisima. Toliki rascjep između političke klase i naroda moguće je podnijeti samo u parodijskom ključu. 

Vlada je zabranila nacistički skup u Zagrebu, ali je samo srpski zastupnik u Saboru reagirao na ubojstvo starca Momčila Španovića u Krstinji koji dan kasnije. Kakva je to vrst osjetljivosti, i kakva vrst neosjetljivosti? 

Hrvatska ima mnogo dubljih problema s fašizmom nego što je to jedan marginalni pronacistički dernek. Zabrana tog okupljanja – uz ono premijerovo objašnjenje kako bi kriteriji možda bili drugačiji da su samo domaće partije u igri – tipičan je primjer paradnog antifašizma, kakav se ovdje jedino i njeguje. Stvar me podsjetila na svojedobne mudre rasprave oko toga treba li zabraniti hrvatsko izdanje Hitlerova „Mein Kampfa“, dok je u isto vrijeme trajalo zborno revizionističko naricanje oko procesa Dinku Šakiću, zapovjedniku Jasenovca, i dok je samo suđenje bilo aranžirano tako da se Šakić osudi kao sporadični ubojica, a zločinačka NDH abolira. U to doba, da podsjetim, izbacivani su antisemitski fragmenti iz inozemnih izdanja Tuđmanovih „Bespuća“, ali ne i iz onog za domaću upotrebu.

Ako bi se u Hrvatskoj istinski namjeravao iskorijeniti fašizam, valjalo bi razoriti dobru polovinu njene političke i kulturne stvarnosti. Slučaj ubojstva u Krstinji mnogo toga govori. No, postoje i sistemski mehanizmi kojima se obavlja tiha fašizaciju društva, mimo stadionskih skandiranja, maskenbala u Čavoglavama ili drugih „ekscesnih pojava“. Ukoliko, na primjer, država srpskim povratnicima obnavlja kuće i onda ih sudski goni i financijski kažnjava ako oni te nekretnine prodaju prije isteka roka od deset godina, dok istim sankcijama ne nasrće na hrvatske povratnike, što je to nego rasistički koncept koji je naturen kao sistemska mjera? Što je to nego fašizam pod državnim pokroviteljstvom, koji se pritom još predstavlja brigom za etničku manjinu? 

Hrvatska je, čini se, na dugi rok uspostavljena kao društvo ispod donjeg praga uspješnosti, na začelju uspješnih, predvodnica neuspješnih, sa dugoročno zakovanim odnosima. To se vjerojatno neće tako brzo promijeniti. No u Hrvatskoj vrije mlada, svadljiva i borbena lijeva intelektualna alternativa, a ti ne kriješ da njihove ideje i način smatraš dostojnim nasljednicima Feralovih vremena. Je li ta alternativa vjerodostojna? 

Svakako je vjerodostojna, a ako u tom djelovanju baš moramo tražiti i „feralovsku“ notu, onda je ona u riješenosti da se pruži otpor. Studentsko zauzimanje Filozofskog fakulteta u proljeće 2009. bilo je prva jasna artikulacija ljevičarskog angažmana otkad je hrvatske države, jer je – bez obzira što cilj protesta nije postignut – socijalno pitanje konačno vraćeno na političku scenu. Da su tekovine te borbe vrlo konkretne, svjedoči i Deklaracija o znanosti i visokom obrazovanju koju je sročila Akademska solidarnost. Ignorancija od strane institucija i upadljivi izostanak javne rasprave o tom dokumentu opet nas vraćaju onoj strogo dirigiranoj „hrvatskoj javnosti“, čiji je jedini smisao da bude oružje u rukama moćnika. 

Edo Popović, Vedrana Rudan i Marko Pogačar posljednjih su se tjedana, svatko na svoj način, izjasnili za nasilje kao način poboljšanja društva i države kakve imamo. Bi li i ti koga rado zveknuo po njušci, ili misliš da od krvi nikad ništa dobra? 

Nikada sebe ne bih mogao shvatiti toliko ozbiljno da zagovaram nasilje. U dubini duše sam ipak satiričar, zatrovan skepsom, i najdalje do čega se mogu dosegnuti je isplaženi jezik. Osim toga, osjećam blagi zazor prema onoj vrsti apologije nasilja koja ima salonsko, estradno ili trgovačko porijeklo, mada ne želim insinuirati da je kod spomenutih o tome riječ.

S druge strane, ne možemo previdjeti činjenicu da smo svakodnevno izloženi nasilju, i to onom strukturalnom, sistemskom, i da se ono – što je cinizam svoje vrste – obično brani retorikom koja pršti od „nenasilja“. Religiozno promicanje „nenasilja“ sve češće služi kao puka ambalaža za razne oblike nasilničkih dominacija, a onda i kao stvarni uzročnik nasilnih protumjera. Zanimljivo je da logika neoliberalnog izrabljivanja uopće nije u koliziji s jezikom liberalnog razumijevanja. Živimo u svijetu punom nejednakosti, eksploatacije i nepravdi, a kao ključna riječ, lozinka spasa, isturena je „tolerancija“. Založiš li se, uz toleranciju, za političku borbu koja stremi radikalnoj promjeni postojećih odnosa, već si u skupini nedovoljno tolerantnih sumnjivaca za koje se računa da im nasilje nije mrsko. To je ucjena na koju ne treba pristajati.  

 

Viktor Ivančić

U jednom si nedavnom tekstu napisao da nastojiš ispitivati, ako se dobro sjećam, „fleksibilnost demokracije“. Zanima me ono elementarno: misliš li da je demokracija dobra, važna i neprikosnovena? Demokracija u starom, klasičnom liberalnom smislu. 

Demokracija je krucijalna, naravno, ali samo kada nije namjerno krivo shvaćena, to jest zloupotrijebljena. Kad je ona svedena na to da jednom u četiri godine legitimiramo reprodukciju uvijek iste političke elite, a u međuvremenu očajavamo od nemoći ili držimo začepljene gubice, onda je to čista uvreda. Parlamentarni izbori mogu biti tek jedna od pretpostavki demokracije, i to ne najvažnija, a ne njeno ispunjenje. Na primjer, kada Radimir Čačić s nekim izbornim legitimitetom daje do znanja kako namjerava upravljati državom kao da je menadžer svoje privatne kompanije, onda to nije demokracija, nego uvreda. Demokracija je obratno od toga: djelovanje kroz koje se Čačiću onemogućuje da zemlju tretira kao svoju firmu i uspostavlja monopol nad javnim životom. Ovako, ti si demokrat kada Čačića biraš, a on je Gestapo kad vlada. Upozoriš li ga da nije lijepo što vlada kao Gestapo – što je koncentriran samo na to da uklanja prepreke koje bi ugrozile njegove ovlasti, a te ovlasti uglavnom koristi da ujedini državnu moć i moć kapitala – sva je prilika da će te proglasiti antidemokratom, jer je on, eto, pobijedio na izborima. 

Daješ intervju novinama čiji ti je vlasnik svojedobno zabranio da pišeš, što je od njega tražio Ivo Sanader. Što je u svemu tome neugodno, i kome bi uopće trebalo biti neugodno? Sanaderu, vidimo po gardu u sudnici, nije, ali za njega ni ne pitam. 

Iskreno rečeno, baš me briga kako se ta dvojica osjećaju. Prošao sam mnogo gora iskušenja u životu, pa me to što gospoda danas griju optuženičke klupe ne motivira niti da se naslađujem. Dobro je što se Novi list iščupao iz šapa barabe Ježića, jer bi ga taj opustošio kao što je Kutle svojevremeno učinio sa Slobodnom Dalmacijom. Slučaj je bio zanimljiv utoliko jer je ilustrirao jedan od načina na koji mediji mogu servisirati koruptivni savez političkog i tajkunskog šljama. A također i pokazao kako siva novinarska masa s užitkom konzumira svoju tobožnju nemoć. 

Feral se više ne spominje. Tone u sveupijajući hrvatski zaborav. I feralovci o njemu šute, svak iz svojih razloga. Ne bi li trebalo progovoriti, ne bi li se trebalo krenuti hvalisati, i zbog vas samih, i zbog Ferala, i zbog čitatelja koji su ga poštovali, i zbog nečitatelja koji su ga mrzili, i zbog opće pismenosti, i zato da ne zaboravimo što bi mediji uistinu trebali biti…? 

Nekakav „feralovski“ duh vjerojatno živi kroz sadašnje tekstove onih koji su ga stvarali i onih koji su iz njega učili. To mi se čini više nego dovoljnim. U svom angažmanu kroz Feral nastojali smo u što kraćem periodu porušiti što više spomenika. Sada bi bilo malo blesavo da ga baš mi podižemo baš njemu.

Novi list

Fotografije Štefica Galić

Viktor Ivančić
Autor 30.4.2012. u 12:22

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija