Viktor Ivančić: Spoj nacionalizma i tržišta realiziran kroz sramotnu kulturnu devastaciju

Viktor Ivančić
Autor 10.10.2013. u 10:57

Viktor Ivančić: Spoj nacionalizma i tržišta realiziran kroz sramotnu kulturnu devastaciju

Razgovaramo s novinarom, kolumnistom i književnikom Viktorom Ivančićem. Viktor Ivančić je bio urednik ijedan od pokretača tjednika Feral Tribune koji je uvelike utjecao na medijskuscenu devedesetih godina prošloga stoljeća. Novina kojoj je bio na čelu svojomje otvorenom, inteligentnom i lucidnom satirom ismijavala dominantno političko i medijsko mišljenje. No, iza satiričke i zafrkantske forme tog tjednika ležaoje ozbiljan novinarski rad koji se ne broji samo količinom, uglavnom naravno međunarodnih, nagrada koje su feralovci dobili za svoj rad već prvenstveno otvaranjem tema koje se zapravo u to vrijeme nitko nije usudio otvarati. Tumislimo prije svega na spregu hrvatskog i srpskog nacionalizma i politika devedesetih godina kao i na otvoreni govor, primjerice, o hrvatskim zločinimanad Srbima, i to usred ratnih zbivanja u Hrvatskoj. U razgovoru s Viktorom Ivančićem dotakli smo se mnogih tema koje bi zahtijevale daleko veći obimteksta od onog prethodno dogovorenog, ali i u ovoj kratkoj formi do izražaja dolazi prepoznatljivost Ivančićeva kritičkog mišljenja, njegova oštroumnost iširoki raster tema kojima se kao angažirani intelektualac godinama bavi. Upravoiz tih razloga je važno s takvim autorom razgovarati i u jednom vjerskom mediju.

Autor: Zoran GROZDANOV

Kada smo dogovarali ovaj intervju, primijetio sam da si poprilično strastveni čitatelj teološke literature, G. K. Chestertona, Jacoba Taubesa, Jürgena Moltmanna… Što te kao novinara i intelektualca privlači u takvom štivu, pogotovo ako uzmemo u obzir da na ovom našem području intelektualce koji pripadaju ljevici teologija gotovo ni ne zanima ili s podozrenjem gledaju na nju?

Najkraći odgovor je da ono što čitam izabirem prema narkomanskim kriterijima, a to znači da ne prezam ni od jedne vrste otrova koja će mi pružiti užitak. Svakako nisam dobar poznavatelj teologije, uz to nisam ni vjernik, no neka su mi teološka djela vrlo poticajna, bilo zbog autorovog stila, bilo zbog društvenoga angažmana koji zagovara. Taubesovom Pavlovom političkom teologijom, recimo, bio sam zaista opčinjen, pa sam se upustio u novo čitanje čim sam stigao na kraj knjige. Ivan Illich, makar ga ne možemo smatrati teologom, značio mi je još i mnogo više, i to na sasvim drugi način.

Generalni zazor tzv. lijevih intelektualaca prema takvoj vrsti štiva dosta je blesav i slijedi tipičnu liniju predrasuda: oni ne bagateliziraju teologiju zbog toga jer su je čitali, nego je ne čitaju zato jer je bagateliziraju. Tako nikada neće ni saznati za Moltmannovu bliskost s Frankfurtskom školom, na primjer, iako su se u potonju spremni zaklinjati. Neće uočiti da je u nekim teološkim radovima više izvorno lijevih ideja i subverzivnog potencijala nego što bi se današnja oficijelna ljevica usudila prevaliti preko usta. To na posredan način svjedoči o stvarnoj, dvoličnoj, prirodi vladajućeg racionalizma, takvoj gdje je sekularni fond mitova u najmanju ruku jednako bogat kao i onaj religijski.

S druge strane, moguće je u tome prepoznati i refleks dugogodišnje intelektualne krize u “lijevoj sferi”. Ako govorimo o institucionalnoj ljevici – iliti onoj parlamentarnoj – ona je izdala svoja polazna načela otprilike onako kako je organizirano krš­ćanstvo iznevjerilo svoje revolucionarno porijeklo. Crk­vu danas užasavaju homoseksualni brakovi, masturbacija, upotreba prezervativa i slične pošasti, ali je mnogo manje brinu besramne razlike između bogatih i siromašnih. Institucionalnu ljevicu, pak, užasavaju crk­vena užasavanja, spremno se angažira protiv “zatucanosti” i “neprosvijećenosti”, ali je katastrofalne društvene nejednakosti ne uznemiruju toliko da bi ih pokušala dokinuti ili smanjiti, dapače, ukoliko je na vlasti najčeš­će predano radi na njihovoj reprodukciji.

Fatalistička odanost vladajućem kapitalističkom poretku, makar kao “najmanje lošem od svih ostalih”, što je postala uvriježena mantra, ima sva obilježja religioznog vjerovanja, i to je uglavnom molitvena poza današnje vidljive ljevice. Ti svećenici “napretka”, sa svojom kategoričnom kritikom iracionalnosti i praznovjerja, te stalnom potrebom da kozmetičkim doradama legitimiraju postojeće stanje – umjesto da ga mijenjaju – najčeš­će ne primjećuju da se guše u vlastitome mitotvorstvu, a kada vidiš što se pod firmom “napretka” uistinu servira, može ti se samo okretati želudac. Organiziranu religiju i njene pravovjerne kritičare povezuje sasvim slična vrsta tuposti prema temeljnim nepravdama.

Utoliko me i među religioznim i među nereligioznim piscima privlače ponajprije oni koji dovode u pitanje zadane normative stvarnosti, koji imaju hrabrosti slijediti vlastite ideje. Neke su grane teologije, kako se meni čini, u tom smislu dovoljno oslobođene od nametnutog pragmatizma da ne pristaju na uobičajene real-političke lance. Tamo se još znade slobodno govoriti i o utopijskim konceptima – na primjer kod Sobrina – koji su toliko ozloglašeni u sekularnom univerzumu da će vas, ako ih spomenete, upravo pripadnici ljevice izvesti na lomaču kao ljubitelja totalitarnih raspleta. Uglavnom, kao ateistu, bliže mi je i inspirativnije slobodarstvo krš­ćanina Ivana Illicha od armije prominentnih liberalnih racionalista koji, sa svojim kroničnim pomanjkanjem strasti, mahom nastupaju kao prizemljeni gnjavatori.

Spominješ subverzivni potencijal teologije. Spomenuti Jürgen Moltmann će reći kako najveća kritika i opasnost za krš­ćanstvo, Crk­vu, nisu sekularizam, komunizam i druge ideologije koje se za to optužuje, već povijesni Isus. Zanima me koje je tvoje, ateističko čitanje Isusa?

Chesterton na jednom mjestu, pomalo patronizatorski, kaže kako je Krist krikom s križa izrazio osamljenost ateista. “Samo u jednoj religiji”, veli, “učinilo se načas da je Bog ateist”. Ne usuđujem se, ipak, tumačiti tog “tipa”, što zbog nedovoljnog poznavanja materije, što zbog straha da me se pogrešno ne razumije. Tek, budući da je bio politički radikal, i to u najboljem značenju tog izraza, danas bi vjerojatno imao što reći o onima koji su zloupotrijebili smisao njegove žrtve. Kao što se solidarizirao s odbačenima od strane društva i države, tako bi se po svemu sudeći solidarizirao i sa žrtvama institucije koja pronosi i marketinški eksploatira njegovu slavu, pošto je i sam bio žrtva religije. Pustim li mašti na volju, mogu ga čak zamisliti kako ovih dana negdje iz prikrajka promatra pomno režiranu ceremoniju inauguracije novog pape, agresivni multimedijalni spektakl, globalnu kostimiranu zabavu i demonstraciju moći, trudeći se da ne padne u nesvijest. Možda ga ždere grižnja savjesti, a možda smišlja sablazan kojom bi najefikasnije obavio demontažu aktualne verzije vlastitoga kulta. Moralo bi biti užasno tjeskobno gledati svoje ime iskorišteno kao hiperpopularni brand na zastavama kojima mašu uzurpatori. Jedna od većih nezgoda današnjeg svijeta je neriješeni problem autorskih prava.


Osnivač si i dugogodišnji urednik “pokojnog” Feral Tribunea, po mnogima najznačajnije novine na našem području posljednjih desetljeća. Jesu li po tvom sudu ideje Ferala, niti vodilje, kritičko novinarstvo i prije svega dosljednost uopće zaživjele u “postferalovskom” razdoblju, ne računajući bivše novinare Ferala, danas rasijane po raznim redakcijama?

Generalno uzevši, novinarstvo je pacificirana djelatnost, danas još više nego prije. Kritički duh i nešto poput dosljednosti egzistiraju na marginama, ali ne u okviru središnje medijske struje. Preciznije rečeno, žurnalistička kritika postoji i u tzv. mainstreamu, ali je ona dozirana tako da ne remeti postavljena pravila igre i ne ugrožava motoriku sustava, već služi da bi potvrdila status quo i osigurala mu “demokratski” štimung. Jedno od lukavijih dostignuća propagande upravo je u tome da se kritika stavi u funkciju zaštite poretka, da se pažljivom artikulacijom nezadovoljstva osujeti revolt i prevenira eventualna pobuna. Stanje se permanentno “popravlja” zato da se ne bi pomišljalo o alternativi. Prekoračiš li, međutim, nepisanu kritičnu granicu toliko da, umjesto konstruktivne zabrinutosti, izazivaš nelagodu, gotovo je sigurno da ćeš uz pomoć različitih vrsta pritisaka biti uklonjen s centralnog terena i upućen u neki vid odmetništva, uz kvalifikacije kakvima se obično ispraćaju štetočine ili ekstremisti.

Za to više nije ni nužno ni poželjno direktno političko nasilje, metode su mnogo temeljitije. Iz današnje perspektive, primjerice, čini mi se ravno čudu da je Feral preživio petnaest godina bez plaćenih oglasa, što je gotovo jednako skaredno koliko je to bio i njegov sadržaj. Uopće, činjenica da novine žive isključivo od marketinga – to jest od plaćene propagande – a koja se danas uzima zdravo za gotovo, kao nepromjenjiva zakonitost, nije samo simbolički grozna poruka, nego i velika samoubilačka zamka, jer podrazumijeva da novinarstvo opstaje zahvaljujući vlastitoj negaciji. To može voditi jedino u dubinsku izmjenu karaktera struke, u što bezbolniji savez s reklamnom industrijom, te čak i formalno pretvaranje zanata koji stalno proslavlja svoju “nezavisnost” u servisnu službu financijske i političke moći.

Ako je postojalo nešto kao temeljna Feralova poetika, onda je to bila radikalna demistifikacija društvene zbilje, dok je opći trend posve suprotan: na djelu je radikalna mistifikacija, čak i kada se njeguje “kritički pristup”. U tom smislu su vodeći masovni mediji, budući da opslužuju vladajuću oligarhiju, zapravo više od svega posvećeni beskonfliktnosti, iako se trude stvoriti drugačiji privid. Njihovi sadržaji su poput onih akcijskih filmova prepunih obrata, nasilnih prizora i sumanutih scenskih efekata koji uvijek vode ka pouzdanom happy endu, pobjedi dobrih momaka, točki gdje se proizvodi politička suglasnost.

S druge strane, mislim da ne treba precjenjivati moć korporacijskih medija. Utjecaj je vrlo relativna stvar kada naletiš na čitatelje opremljene ironijom, a takvih će biti sve više i više. Akcijski filmovi gledaju se s ležernoš­ću koja uključuje i nepovjerenje. Osim toga, “potrebe tržišta” nisu ujedno i potrebe ljudi, koliko god se takvima predstavljale, jer je samo tržište fabrikat, pa su i “potrebe” najprije medijski inducirane da bi onda mogle biti zadovoljene. Sve to miriše na strukturu koja se može vrlo lako urušiti, i to sama od sebe, pod teretom nagomilanog apsurda. Utoliko djelovanje s margine, gdje je još moguće baviti se angažiranim novinarstvom, ne smatram ni sizifovskim ni beznačajnim, i nisam u tom pogledu preveliki pesimist.


Zanimljivo mi je bilo primijetiti da ste u Feralu imali suradnju s pokojnim don Lukom Vincetićem te ste od svećenika i teologa najčeš­će radili intervjue s bosanskim franjevcima (primjerice s Ivanom Bubalom, Ivanom Šarčevićem itd.). Kako vidiš ulogu ovih potonjih u bosanskohercegovačkom društvu?

Sasvim je malo skupina koje su u zadnjem ratu na ovim prostorima odigrale tako časnu rolu kao bosanski franjevci. Postojani otpor nacionalizmu, nepristajanje na političke ucjene i plemenske zanose, borba za ljudsko dostojanstvo pojedinca, uporni angažman na izmirivanju zakrvljenih naroda, to je bilo impresivno i ljekovito, da ne kažem koliko je hrabrilo nas koji smo slično razmišljali. Predstavljali su glas razuma u općem ludilu, suštu suprotnost gotovo svemu što ih okružuje. Tu ulogu vidim na svoj način iscjeliteljskom, u najboljoj krš­ćanskoj tradiciji, a tako je i danas, kada krv više ne lipti, ali političke histerije baš i ne jenjavaju. U Feralu, iako smo kao satiričari i novinarski komandosi pripadali nekom drugom filmu, bosanske franjevce doživljavali smo kao duhovnu braću, partnere u svetogrđu, da tako kažem. Pritom su oni bili pod optužbom za dvostruku izdaju – s jedne strane vladajućeg nacionalizma, a s druge lokalne ispostave Katoličke crk­ve koja je taj nacionalizam izdašno podupirala.

Vrlo je slično s pokojnim don Lukom Vincetićem. Bio je naš kolumnist i prijatelj, čovjek koji je imponirao svojim integritetom, hrabroš­ću i intelektualnom svježinom. Zbog humanističkog angažmana i pisanja za Feral bio je bez prestanka izložen pritiscima crk­venih struktura. Msgr. Marin Srakić, donedavni predsjednik Hrvatske biskupske konferencije, inače zaštitnik i “dugogodišnji prijatelj” osuđenoga ratnog zločinca Branimira Glavaša, nije odolio da se ne ostrvi na Luku Vincetića i prilikom sahrane, demonizirajući ga nad otvorenim grobom. Vrhunski cinizam zbio se kada je prije nekog vremena Hrvatski helsinški odbor – danas mnogo više “hrvatski” nego što bi to bilo ukusno – tome istom Srakiću dodijelio nagradu koja nosi Vincetićevo ime. Taj čin inventivne nekrofilije, gdje progonitelj pokušava preuzeti nešto od moralnoga kapitala svoje preminule žrtve, smatram jednim od najupečatljivijih priloga ovdašnjoj historiji beščaš­ća.


Na početku si spominjao ljevicu i njezinu izdaju svojih osnovnih načela. Kako uopće ljevica može biti dosljedna svojim načelima, a tu prvenstveno mislim na našu regiju, kada nužno operira u uvjetima globalizacije, korporacija koje određuju “istinu” po svojim interesima, što bi trebalo biti suprotno osnovnim idejama te ljevice. Kako uopće neke “lijeve” ideje mogu funkcionirati ako se nađu na vlasti, a ne samo kao puki kritičari?

Etablirana ljevica objektivno ne može učiniti gotovo ništa, jer sama predstavlja značajan dio problema. Bila bi u situaciji da sanira posljedice koje uvelike uzrokuje, a takve šizofrene motive posve sigurno nema. Odavno se dogodila velika seoba više-manje kompletne političke scene ka “zlatnoj sredini”, terenu gdje caruje bezličnost i uspijevaju samo hibridne forme. U igri je faktički jedna jedinstvena politika – ni desna ni lijeva, odnosno i desna i lijeva – s blagim modifikacijama u stilu i zajedničkom težnjom za odstranjivanjem “ekstrema”, a sve je to praćeno temeljitom depolitizacijom stanovništva, kako bi se uspostavila što jasnija distanca između “centara političkog zbivanja” i publike koja to gleda s plaćenim ulaznicama i sve većom dosadom. Naš udio u demokratskom životu iscrpljen je time što ćemo jednom u četiri godine pred glasačkim kutijama dati svoj dobrovoljni pristanak na predstavu čiji su izvođači postali neizbježni, poput elementarnih nepogoda. Čak i ako to odbijemo, znamo da će se predstava odigrati i jedino što nas zbiljski povezuje je rašireni osjećaj nemoći. Ta nemoć je od presudnoga – takoreći konstitutivnog – značaja.

U “zlatnoj sredini” načela su u optjecaju samo kao dekorativni elementi pragme, uvjerenja su svedena na cinične rituale. Kada parlamentarna ljevica progovara o socijalnoj problematici ili o radničkim pravima, recimo, to neodoljivo podsjeća na pozu kojom se papa Franjo zadnjih dana udvara siromašnima. Mimo teatralnih gesti, međutim, ona je fond svojih nekadašnjih ideala sama smjestila u zonu “političke nekorektnosti” i čak je spremna korisnicima suditi oštrije nego drugi, jer je valjda mori i loša savjest. Prvi zadatak nekakve zamišljene buduće ljevice – koja se po svemu sudeći neće tako skoro pojaviti, jer se čini izglednijim da masovnu srdžbu kanalizira rigidna desnica – stoga bi vjerojatno bio da detronizira ljevicu na vlasti.

Na našim prostorima ljevica se doimlje tek pristojnijom ekipom od desnice, i to zato što ova potonja i dalje grčevito čuva šovinistička obilježja i iskazuje otvoreno fašistoidne pretenzije. No, kada se radi o primjeni neoliberalnih obrazaca, zatiranju preostalih socijalnih prava, privatnoj uzurpaciji javnih dobara ili ekonomističkome pristupu uređivanja društva, ona u najmanju ruku ne zaostaje, štoviše, nerijetko nastupa “desnije” od desnice, budući da ova druga voli paradirati kao “narodni” pokret i udjeljivati lažna skrbništva. Na primjer, studentsku blokadu Sveučilišta u Zagrebu, kada je nakon puna dva desetljeća u ovoj zemlji socijalno pitanje prvi put ozbiljno stavljeno na dnevni red, hrvatska je oficijelna ljevica potpuno ignorirala, mada je tada bila u opoziciji i mogla je, ako ništa drugo, prosvjed iskoristiti za napad na vlast. Daleko od bilo kakvih revolucionarnih ambicija, njoj su zazorni čak i zahtjevi za besplatnim obrazovanjem ili zajamčenom zdravstvenom zaštitom, što samo znači da u tekućem izdanju kapitalizma pliva kao riba u vodi. Pa neka je onda voda nosi!

Spominješ pozu novoga pape kada govori o siromašnima. Meni se ne čini da se kod njega osobno radi o pozi. Ta poza – dodvoravanje sirotinji će biti vidljivije kod onih biskupa i svećenika koji će, odjednom, početi govoriti o “Crk­vi siromašnih” i okretanju marginaliziranima, a do sada, osim deklarativno, baš i nisu marili previše za njih. Isto kao i s ljevicom, kako uopće institucionalizirati neke ideje, koje su izvorno započele na potpunoj margini?

Moguće je da sam nepravedan prema Franji, jer ga ne uspijevam sagledati izvan mehanizma moći koji ga je izbacio na površinu. Uopće ne sumnjam u njegove dobre namjere, no za kontekst u kojemu djeluje dometi njegovih poruka od presudnog su značaja. Sada je u svakom slučaju prizor vrlo zanimljiv, gotovo pa zabavan, jer imamo papu koji – sudeći po simboličkim gestama što su pratile njegovu promociju – utjelovljuje negaciju institucije kojoj je na čelu. Ispada da se najljući protivnik aristokratskoga statusa i načina života otuđene rimokatoličke hijerarhije zatekao na vrhu te hijerarhije. S te polazne točke moguća su samo dva scenarija – ili će biti inicirane temeljite reforme, pa će “Crk­va siromašnih” nicati na ruševinama ove sadašnje, ili će se pokazati da je novi asortiman parola bio u službi mimikrije. Žar s kojim svećenici ovih dana masovno odbacuju pozlaćene križeve i vješaju oko vrata one gvozdene, pretvarajući apele svojeg pretpostavljenog u modni trend, daje naslutiti da su pripadnici klera skloniji konverziji ukrasne prirode. Željezni križ kardinala Josipa Bozanića, u kombinaciji s biskupskim dvorima obloženim poludragim kamenom, može biti samo karikatura i uvreda zdravome razumu. Crk­va kroz Franju progovara o eliminaciji jaza između bogatih i siromašnih, o potrebi raspodjeljivanja bogatstva, ali nesporazum je – barem zasad – u tome što ona bogatstvo ne raspodjeljuje, niti ga se odriče. Do kraja zaoštreno pitanje glasilo bi: Možeš li biti za pravednu razdiobu bogatstva, a ne biti protiv Vatikana?

Moja skepsa, dakle, ne proizlazi iz sumnje u papinu iskrenost, već iz bojazni da je sustav u stanju ponuditi svoje prihvatljivije i ljepše lice kako bi sačuvao svoju bit. Gornje pitanje u tom slučaju evoluira u: Kako biti protiv Vatikana ako je vrh Vatikana “protuvatikanski”? Mislim da, kada je riječ o institucionalizaciji ideja koje niječu instituciju, tu opasnost od mimikrije ne treba previđati. Danas u svijetu nema većeg prijatelja siromašnih i ugroženih od Billa Gatesa, po iznosima donacija on je najveći dobrotvor u povijesti čovječanstva, a iza njegova drugog lica stanuje beskrupulozni financijski špekulant, simbol i pravi korisnik sistema koji je utemeljen na izrabljivanju i produbljivanju klasnih razlika. Što je Gates bogatiji, više će pomagati sirotinji, a da bi bio bogatiji, mora više eksploatirati. Nema dvojbe da je među bogataškom elitom ugodnije vidjeti osviještenog i dobronamjernog Gatesa nego Ruperta Murdocha, recimo, no narav poretka time nije promijenjena, naprotiv, bazična nepravda se uz humanitarne začine samo čini probavljivijom, pa onda možda i stabilnijom.

Da ne govorim kako postoje i mnogo vulgarniji primjeri, poput hrvatskoga ljevičara Ive Josipovića, koji je dobio predsjedničke izbore s pretencioznim programom “nove pravednosti”, pozivajući na solidarnost, i danas je bez konkurencije najpopularniji političar u ovoj zemlji. Ispostavlja se, međutim, kako je njegova tajna poslovna karijera u dramatičnome neskladu i sa solidarnoš­ću i s “novom pravednoš­ću”, do toga da je koristeći utjecaj izvlačio svoj novac iz propale banke, dok su ulozi ostalih štediša otišli na bubanj. Njega je, doduše, gotovo nedostojno koristiti za usporedbu. I Franjo i Bill imaju dovoljnu specifičnu težinu da budu vjerodostojni barem kao simboli, a ovaj je tek tipičan balkanski politički manipulator.

Zanimljivo je vidjeti da hrvatska, ali i srpska politika posljednjih godina ne zna što bi s odnosima među bivšim jugoslavenskim republikama. S jedne strane, sve je više inicijativa, ozbiljnih radova koji tematiziraju preveliku sličnost, čak i istost kulturnog naslijeđa, povijesti, jezika tih prostora, a s druge strane se podilazi desnim nakanama da se radikalno razdvoje ti prostori. Hoće li proces odnosa tih novonastalih država ići prema sve većem zbližavanju (ne samo snošljivosti) i može li se taj proces uopće izbjeći?

Dok god nacionalizam predstavlja osnovni mobilizatorski resurs, međudržavni odnosi koje diktiraju političke garniture bit će mirnodopske verzije ratnog stanja. To su kaplarske politike, gdje narodni predstavnici nastupaju kao frustrirani vojskovođe malih formata i pokušavaju proizvesti onaj intenzitet uzajamnih neprijateljstava kakav im trenutno odgovara. Pritom vladajuće elite sve vrijeme jedna drugu ispomažu, jer se međudržavne tenzije insceniraju isključivo za unutardržavne potrebe. Stabilnost nacionalnih režima pokušava se osigurati uz pomoć kvalitetno narušenih bilateralnih odnosa.

Tvorevine nastale raspadom Jugoslavije identitetski su se profilirale kao države-mučenice i sve se protokolarne relacije njihovih vođa svode na licitiranje patništvom, što je postalo dozlaboga zamorno i prozirno. Narodi koji tako dugo pušu tako banalnu naraciju po mom sudu zavrjeđuju medicinsku pomoć, kada bi ona bila moguća. Budući da potiče trajnu nadraženost, nacionalizam može razvijati jedino sposobnost naslade nad vlastitom žrtvom. Tu tragično neproduktivnu opsjednutost samim sobom, težnju da se u miru kontinuirano obnavlja rat, u jednom sam davnom tekstu označio kao masturbacionalizam. Klimaks farse događa se ovih dana, kada hrvatske i srpske vlasti tihom diplomacijom pokušavaju utanačiti međusobno povlačenje tužbi za genocid pred sudom u Haagu. Nemam ništa protiv takvog epiloga, dapače, ali je nemoguće ne primijetiti kako ambijent u kojem se dogovaraju modaliteti mirnodopske suradnje sasvim nalikuje onome kad su Tuđman i Milošević dogovarali modalitete rata. Na dnevnome redu nema ničeg osim leševa.

S druge strane, mnogo me više od “službenoga” dijela programa zanima neformalni, stvarni život, a on pulsira i u najgorim uvjetima. Jer nema sumnje da se radi o jedinstvenome kulturnom prostoru koji se može rasturati samo golim nasiljem. Makar bio teško izranjavan, uvjeren sam da će taj kulturni prostor preživjeti, koliko god granica i zabrana moćnici posijali na ovome tlu. Čisto je silovanje, primjerice, što danas ni u jednoj hrvatskoj knjižari ne možemo kupiti knjige objavljene u Srbiji ili Bosni i Hercegovini, iako su one tiskane na svima razumljivom jeziku. Stvar je još mračnija pronikne li se u uzroke, jer izgleda da državne administracije više nisu te koje postavljaju najveće prepreke, knjige su čak oslobođene carinskih dadžbina, već su to sami izdavači koji drže prodajne lance – a inače slove za liberalniji dio ovdašnjega svijeta – budući da čuvaju svoje zapišane atare i nacionalizirane monopole. Eto kako se spoj nacionalizma i tržišta realizira kroz sramotnu kulturnu devastaciju. Profit koji se crpi iz nekakvoga fiktivnog državnog suvereniteta, po cijenu da se stornira učinak zajedničkog jezika, za posljedicu ima najogavnije štetočinstvo.


Pišeš i objavljuješ novinske tekstove u Hrvatskoj, a knjige ti se kontinuirano, već nekoliko godina, objavljuju u Beogradu. Ima li tu, za tebe osobno, kakve simbolike?

Bojim se da je moje jugoslavenstvo previše stvarno da bi bilo simbolično. Moram reći kako bih u Fabrici knjiga objavljivao i da se ona nalazi na Marsu, ili čak u Splitu, jer je veliki privilegij biti dio takvog kreativnog pogona, pogotovo kada radiš s prijateljima i istomišljenicima. Zadnjih sam godina ljubazno odbijao ponude hrvatskih nakladnika da odobrim “nacionalna” izdanja svojih knjiga. Nakon što sam, ponesen jadnom taštinom, nepromišljeno omogućio da se roman Vita activa pojavi u tri države, kod tri različita izdavača, na istome jeziku – što opet nije ispalo tako loše, jer me dovelo u Fabriku – shvatio sam da mi uopće ne prija vidjeti “hrvatsko”, “srpsko” i “bosansko” izdanje jedne te iste knjige. Znatan dio svoga rada posvetio sam rušenju tih zidova i sada mi se naprosto ne da pridonositi njihovu učvrš­ćivanju.

Tekst preuzet sa Svjetloriječi.ba

Viktor Ivančić
Autor 10.10.2013. u 10:57