Viktor Ivančić: Prelazak sa biznisa zločina na zločin biznisa

Viktor Ivančić
Autor 28.1.2015. u 17:33

Viktor Ivančić: Prelazak sa biznisa zločina na zločin biznisa

Odavno nemam iluziju o tome da bih svojim tekstovima mogao promijeniti bilo što. Pišem zbog toga da bih uspostavio distancu između sebe i onog što me okružuje.

Mračna knjiga puna optimizma. Tako izdavač opisuje najnoviju zbirku priča “Radnici i seljaci”, novinara i pisca Viktora Ivančića, u kojoj su glavni likovi na društvenu nepravdu odlučili reagirati krajnje nasilnim metodama. Njihova pobuna je usmjerena prema nositelijma ekonomske i političke moći: tajkunima, špijunima, ratnim profiterima, profesionalnim političarima i piar manipulatorima, kojih je, kako čitanje odmiče, sve manje i manje u svijetu živih. Sve između je traganje za uzrocima postojećeg društveno-političkog uređenja u Hrvatskoj, seciranje 25 godina neovisnosti i “briljantna analiza posljedica rata i divljačke, kvaziliberalne i kvazidemokratske transformacije hrvatskog društva”, kako navodi “Fabrika knjiga”, koja je s “Peščanikom” izdala “Radnike i seljake“. U opširnom intervjuu za “H-Alter” Ivančić govori o razlozima koji su ga ponukali da napiše ovu zbirku, osvrćući se pritom i na aktualne teme u Hrvatskoj.

Hrvoje Šimičević, H-Alter

Na naslovnici ste naznačili da je riječ o esejima. Zašto ste se odlučili na spominjanje baš tog žanra? Je li tu riječ o fiktivnom preuzimanje kontrole nad onima koji u stvarnosti kontroliraju? Spomenut ću, u tom kontekstu, tragičnu sudbinu dinastije Todorić…

S jedne se strane radi o svjesnom zbunjivanju čitalaca, jer je u strogo žanrovskom smislu doista riječ o kratkim pričama, od kojih su neke i malo duže, dakle o fikciji. S druge strane, skoro da bih mogao braniti stav kako su to zbilja eseji, smješteni u pogodniju žanrovsku ambalažu. Naime, moj je pristup ovim tekstovima bio, da tako kažem, esejistički – više me je zanimala igra sa zadanom temom nego nekakav unutrašnji nemir koji bi do nje doveo – pa sam htio sugerirati i takvo čitanje. Zbirka je na takav način “mišljena” od prvoga do zadnjeg priloga, kao koncept, i upravo zbog “bajkovitosti” nekih raspleta u njoj činilo mi se primjerenim dodatno naglasiti sponu sa stvarnošću. S treće strane, razumio sam aluziju u vašem pitanju. Točno je, fikcija nudi tu blagodat da fikcijske junake s tajkunskim imenima, uz pomoć drugih fikcijskih junaka, možete vedro ucmekati. Možda zato “eseji” – da taj mogući društveni gubitak, makar bio iskazan kroz preneseno značenje, čitaoci ne tumače previše apstraktno.

Je li ovo promišljanje o radikalnoj pobuni zapravo i preispitivanje teze da pravda mora nužno ići uz moral, odnosno “pristojno” ponašanje, kojeg zapadna hegemonija obilato upražnjava i jednako toliko krši u brojnim bliskoistočnim zemljama?

To je bio jedan od poticaja za pisanje. Što se događa kada pravda nastupa bez moralnih skrupula? Odnosno, u krajnjem, da li je pravda moralno pitanje? Nije mi bila namjera nuditi odgovore, nego razbijati okoštale obrasce. Kodificirani javni moral, uključujući onaj njegov segment koji zovemo “političkom korektnošću”, u načelu je skup priručnih pravila koja služe pripitomljavanju. Njihova je svrha proizvoditi takve građane čije će ponašanje biti očekivano. A onda tako upristojeni građani trebaju opsluživati sustav koji je nepristojan u svojoj srži. Realno govoreći, današnji su poredci najvulgarniji upravo u demonstriranju svoje tobožnje pristojnosti. Tako je poslušnost nametnuta kao neka vrsta moralne obaveze pomoću koje će se betonirati vladajuće prostaštvo, pa povinovanje uzusima javnoga morala obično podrazumijeva i kastraciju ličnih moralnih načela. E sad, kada se ta hipokrizija ima u vidu, zašto ne načiniti korak dalje i zamisliti građanina koji otkazuje poslušnost – dakle “nemoralnog” u smislu usvojenih općih normi – koji je uz to lišen i osobnih moralnih ograničenja. Prava perverzija, naime, jest u tome da stupovi sistema očekuju protivnike koji su moralniji od njih. Što, međutim, ako umjesto moralnih vertikala na njih nasrnu moralne horizontale? Što ako opasnost dolazi od onih koji su opremljeni sličnom moralnom pustoši kao i poredak koji ih je, zbog raznih razloga, učinio nesretnima?

Gnjev obespravljenih je u esejima usmjeren prema društveno-političkoj elitnoj manjini koja ih je opljačkala, a danas održava status quo posredstvom medija, akademske zajednice i političkog establishmenta. U knjizi, međutim, nema nekih klasičnih junaka, jer ni oni ne razmišljaju o posljedicama svojih djelovanja?

Ne bih rekao da ne razmišljaju samo zato što se zadovoljavaju ograničenim učincima. Prije će biti da izbjegavaju onu zamku prema kojoj bi ih nedostatak perspektive, svetih ideala ili dugoročne vizije trebao sputati u angažmanu. Kao što se kaže na jednome mjestu, “postoji i ta opcija da se ne radi o promjeni svijeta na bolje, nego o promjeni svijeta i točka”. Revolucionarni subjekt u staračkome domu veli, pak, da se u slučajevima kada pravda nije dostižna treba zadovoljiti odgovorom na nepravdu. Pravilo da pobuna nužno mora biti konstruktivna dolazi iz snova onih koji pobunu ne žele.

U ovim esejima kolektivna je pobuna zapravo više eksces nego pravilo. Umjesto toga, dominiraju inicijative individua. Smatrate li da je takva ili bilo kakva druga pobuna moguća, uzmemo li u obzir da je klasna borba u ovoj zemlji, baš kao i u većini drugih zapadnih zemalja, amputirana iz svijesti većine građana? Koji bi događaji mogli izazvati kolektivnu provalu gnjeva, ako već to nisu napravile brutalne reakcije kapitalizma (poput mjera štednje) na financijsku krizu koju je uzrokovao?

Nisam naročiti optimist kada je riječ o masovnome otporu. Nezadovoljstvo i srdžba bez sumnje rastu, ali vidimo da ih uglavnom kapitalizira radikalna desnica, budući da politička ljevica u većini europskih zemalja jedva da uopće postoji, osim što ponegdje ima značajniju dekorativnu ili salonsku ulogu. Izglednijom se čini daljnja fašizacija. Matrica desnog okupljanja je, poput onanije, uvijek banalno ista – tu su “civilizacijski” neprijatelji, nepoželjni stranci, religijske nepoznanice, pa imperativ nacionalne sigurnosti, opsadno stanje, obrana “naših vrijednosti”… s dubokim klasnim podjelama koje će biti minorizirane i otpravljene u drugi plan. Dobro je uvježban model prema kojem će i obespravljeni radnici biti upregnuti u industriju ugroza i imaginarnih neprijatelja, i to često kao radosni dobrovoljci. U samoj knjizi me kolektivna gibanja nisu odviše zanimala. Pojedinac je i kompliciraniji i zanimljiviji od mase. Iskreno govoreći, ta zbirka nije nikakva apologija bunta, već pokušaj da se o nekim fenomenima kapitalizma progovori bez uobičajenog cmizdrenja, dakle iz pozicije koja nije nužno pasivna.

Čini se kako su upravo kapitalistički sustav i pripadajuće zapadne vrijednosti među središnjim pozadinskim temama vaše zbirke, kada je riječ o uzrocima postojeće nejednakosti i neslobode, uz tranzicijske, hrvatske okolnosti. Čak u više navrata spominjete onu kovanicu “1%”. Jesu li moguće radikalne promjene bez odbacivanja kapitalizma?

Nisu, naravno. Ali to ne znači da takvima neće biti predstavljene. Jedan od izuma kapitalizma je da kontinuirano proizvodi iluziju o svom “humaniziranju”, o stalnome popravljanju, tako da se stječe dojam kako je odgovarajuća doza antikapitalističke kritike sve važniji element u utvrđivanju postojećeg stanja. Vladajuća ideologija skoro da čezne za onom vrstom prigovora koju će uspjeti posvojiti i upotrijebiti kao svoj vlastiti adut. Sistem je utoliko sve savršeniji, a nejednakosti su sve veće. U skladu s tim, očekivanja su sve manja. Kritika koja je uslijedila nakon zadnje krize, recimo, uglavnom se dobacivala do nostalgičnih prisjećanja na državu blagostanja, što je zapravo odlično, jer nisu dovedena u pitanje generalna pravila igre. Ukoliko ta pravila ipak dovedete u pitanje, bit ćete smješteni na marginu s etiketom “ekstremist”.

Kako gledate na trendove u brojnim državama europske periferije, u kojima antikapitalističke stranke dobivaju sve veću podršku građana? Svjedočimo li, u tom kontekstu, početku značajnijih promjena u Europi? Koja su vaša osobna očekivanja?

Bojim se da ja nisam dobar prognozer. A i ne bih bio spreman staviti ruku u vatru da se spremaju veliki tektonski poremećaji. Treba vidjeti što će se događati ukoliko neke od tih stranaka, kao sada Siriza u Grčkoj, osvoje vlast. Hoće li, naime, taj antikapitalistički naboj postati dio kapitalističke egzotike ili će se oduprijeti pacifikaciji. Kako god, Bella Ciao u pobjedničkom šatoru u Ateni zvučala je okrepljujuće.

U ovim esejima mainstream mediji imaju izrazito važnu ulogu kada je riječ o održavanju statusa quo. Kolika je doista njihova važnost u stvarnom životu?

Oni su objektivno dio vladajućeg aparata, shvatimo li ga na malo širi način, čak i onda kada političku vlast izlažu “konstruktivnoj kritici”, ili možda ponajprije tada. Stoga se njihova uloga mijenja ovisno o trenutnoj fazi decentralizacije moći. Već duže vrijeme klone se serviranja izravnih političkih naloga, sve češće odustaju i od otvorene političke propagande, a ideološki djeluju uglavnom tako što stimuliraju pasivnost. Čovjek koji konzumira sadržaje masovnih medija treba biti prožet osjećajem zadovoljstva što viša instanca odlučuje o njegovu životu. Trik je u tome da mu se ponudi fikcija kako u izboru više instance on doista sudjeluje, iako izbor zapravo ne postoji. Mnogo je agresivnija, barem u hrvatskim prilikama, uloga srednjostrujaških medija u održavanju nacije na okupu kroz stalnu proizvodnju stresa, kroz neprestano otkrivanje opasnosti koje su razlog za homogenizaciju i zajedništvo. Vodeći hrvatski mediji, bez obzira naginju li desnom ili lijevom centru, već su četvrt stoljeća opčinjeni hrvatskom nacijom i predano bdiju nad tim da se ova ne raspadne od nedostatka uzbuđenja. Aktualno zbijanje hrvatstva i ničim izazvana hajka na “Jugoslavene”, recimo, samo su djelomično zasluga nacionalne desnice, a u mnogo većoj mjeri posljedica dugotrajnog djelovanja medijske mašinerije koja nikada nije ispala iz toga filma, čak i kada se deklarirala kao lijevo-liberalna. U tom je smislu i sama hrvatska nacija medijski proizvod, fetiš pred kojim nestaju sve razlike.

U svakom eseju nazire se duboko nepovjerenje u postojeću liberalnu demokraciju, jer je, kako sugerirate, njezino funkcioniranje produkt golog medijsko-političkog marketinga. Jesmo li to vidjeli i u slučaju minulih predsjedničkih izbora? Podsjetit ću samo da su možda upravo ovi izbori u drugom krugu dobiveni na tome koji je kandidat uspješnije asimilirao i “upristojio” bazičnu antisistemsku inicijativu Živog zida i tako dobio dio glasova njihovih simpatizera: nezakonito sprečavanje deložacije blokiranih građana prebacili su u domenu zalaganja za promjenu nepravednih zakona…

Ja nisam protivnik liberalne demokracije. Naprotiv. Ono što smatram prevarom je da se kompletan demokratski život svede na izborni ritual gdje ćemo jednom u četiri godine legitimirati garnituru krvopija koja će nam potom uskratiti svaku mogućnost sudjelovanja u javnom odlučivanju. Nešto što bi trebalo biti pretpostavkom demokracije proglašeno je njenim ostvarenjem. To nije demokracija nego uzurpacija, ili, ako hoćete, pridržavanje demokratskih tradicija u satiranju demokracije. U takvim okolnostima besmisleno je govoriti o političkome marketingu, budući da politika jest samo marketing. Vladajuća oligarhija – nakon što ujedini državnu i ekonomsku moć, nakon što stvori ambijent u kojem će periodično samu sebe obnavljati – kroz hiperprodukciju političkoga govora zapravo nastoji depolitizirati društvo. Njen cilj je priskrbiti kakvu-takvu “demokratsku” licencu – vremenom ionako sve manje potrebnu – da bi uspostavila puni monopol nad javnim životom, gdje su stvarni politički sukobi, osim ako nisu marketinških dosega, najmanje poželjni. To s demokracijom nema mnogo veze. Naprotiv, demokratska može biti samo borba protiv toga monopola. S tim u vezi “antipolitička” inicijativa Živog zida ne samo što promašuje cilj – jer radi se o tome da nam treba više, a ne manje politike – nego je i sama marketinški igrokaz prilagođen ovdašnjoj publici, u kojem se pod firmom “otpora sistemu” prodaje uglavnom desni populizam.

Jedan od vaših likova, odvjetnik Hanžeković, ima profesiju i prezime slično onome u vlasništvu novog vlasnika EPH. Vaš lik predbacuje bogatom klijentu jer ovaj na smrtnoj postelji donosi odluku da promijeni oporuku tako što će ona, u neku ruku, biti u interesu (dijela) građana, nauštrb klase kojoj pripada. Možemo li očekivati sličnu gestu stvarnog Hanžekovića – ovaj puta vlasnika, a ne odvjetnika – kada je riječ o promjeni uređivačke politike EPH tiskovina?

Ne očekujem ustvari ništa od toga gospodina, pogotovo ništa dobro. Mogu tek primijetiti kako je, s obzirom na strukturne promjene koje se događaju u novinarskoj profesiji, nekako zasluženo da novinama ovladaju fiškali.

Više desetljeća, iz tjedna u tjedan, u novinama se bavite svojevrsnom dekonstrukcijom političke elite u Hrvatskoj, onoga što se danas naziva lijevi i desni centar. Jeste li ikad pomislili da je riječ o uzaludnom poslu?

Jesam. Odavno nemam iluziju o tome da bih svojim tekstovima mogao promijeniti bilo što. Pišem zbog toga da bih uspostavio distancu između sebe i onog što me okružuje. Motivi su, prema tome, sebični.

Kad smo kod toga: dobili smo prvu predsjednicu. Je li za ovo društvo, ili vama osobno, u bilo kojem aspektu bilo bitno tko će pobijediti? Vidite li razliku između ova dva kandidata?

Kandidati su, što se mene tiče, bili najsličniji po svojoj nepotrebnosti. Ne znam zbog čega bi Hrvatska trebala imati predsjednika države, figuru s ceremonijalnim ovlastima čiji je smisao da bude dvonožni simbol ionako šupljeg suvereniteta. Realno je to funkcija plišanoga mede, kojeg naviješ demokratskim ključem zato da besciljno luta rezidencijom, troši javne pare, dijeli s građanima osjećaje zabrinutosti i povremeno pada ničice pred svjetskim moćnicima. Što će Hrvatskoj takav banalni ukras? Doduše, prije neku večer sam s prijateljima sjedio uz pivo, pa smo došli do zaključka kako bi, umjesto države bez predsjednika, još bolje bilo imati predsjednika bez države.

Napisali ste nedavno kako je pobjeda KG-K, odnosno poraz Josipovića, odlična vijest za ljevicu. Zašto?

Zato jer Josipović pripada ergeli političkih štetočina koja je istinski destruirala ljevicu i istovremeno zadržala patronat nad takozvanim lijevim taborom. Njihova je kalkulantska strategija fokusirana na to da ne dovode u pitanje matrice koje je nametnula nacionalistička desnica, već ih preuzimaju u cijelosti i “omekšavaju”, da bi ih onda pokušali preprodati u finijem izdanju. Čineći te matrice “prihvatljivijima”, umjesto da ih demontiraju, oni su ti koji im osiguravaju dugoročnost. Učinak hrvatske socijaldemokracije tako se svodi na kontinuirano neuspješno kozmetičko dotjerivanje – s jedne strane neoliberalnog kapitalizma, a s druge neoustaškog nacionalizma – dakle na golu političku laž. Stoga smatram kako nema ništa loše u tome da Josipović privremeno nestane sa scene. No, on će se sasvim sigurno ubrzo vratiti. Taj ima sedam života i osam krakova.

U istom tekstu konstatirali ste da je desnica u Hrvatskoj radikalizirana zahvaljujući lijevom centru. Možete li to pojasniti?

Taj radikalizam nije proizveden, ali je uredno servisiran s lijeve strane. Tipski primjerak takvoga hrvatskog “lijevog centrista” vam je splitski Josipović pripada ergeli političkih štetočina koja je istinski destruirala ljevicu i istovremeno zadržala patronat nad takozvanim lijevim taboromgradonačelnik Ivo Baldasar. On nije imao nikakav ideološki ili ljudski problem da otvori spomenik pripadnicima ratne jedinice nazvane po nacističkome ratnom zločincu. Štoviše, postrojene crnokošuljaše izjednačio je s Prvim splitskim partizanskim odredom, ali nije imao petlje Prvome splitskom partizanskom odredu vratiti ulicu, smjestiti ga na simboličku mapu grada odakle je devedesetih siledžijski zbrisan, niti ga je za to uistinu briga. Zato jer se čovjek želi udvarati hordi. Baldasarov primjer je pomalo karikaturalan, ali to samo naglašava činjenicu da je riječ o logičnom finalu jedne političke tradicije. Sjetit ćete se da je vlada Ivice Račana po preuzimanju vlasti 2000. godine, preko ministra kulture Antuna Vujića, odmah upozorila naciju na opasnost koja prijeti od “lijevog ekstremizma”. Ta ista gesta traje sve do danas, a u nedavnoj se kampanji realizirala kroz Josipovićevo veličanje Tuđmanove “pomirbe” – iako ona nije predstavljala ništa drugo nego romantizaciju ustaštva – ili kroz smjenu Dejana Jovića zbog “protuhrvatskih” stavova. Socijaldemokrati nisu roditelji nacionalizma, ali je on zahvaljujući njima u Hrvatskoj postao način života. Ne znam koliko je poraza potrebno da shvate dubinu svoje zablude i izvuku pouku: niti je moguće kultivirati psovku, niti ćeš takvim pokušajima pridobiti hordu.

Možemo li, ipak, očekivati još veću (desnu) radikalizaciju javnog govora u mainstreamu, kao svojevrsnu pripremu terena za parlamentarne izbore? Prvi predsjednički korak KG-K je bio odlazak u Savsku 66.

KG-K je bez sumnje simptom. Ona je prethodnica neofašističkog marša koji bi se mogao dogoditi nakon parlamentarnih izbora.

Koliko će Karamarko, kad i ako postane premijer, u tom kontekstu prkositi Bruxellesu?

Nisam siguran da će uopće trebati prkositi. Današnja Europska unija pokazuje da je vrlo fleksibilna kada treba tolerirati lokalne političke mrakove, poput onoga u Mađarskoj, na primjer. Karamarko neće imati obavezu kakva je bila nametana Ivi Sanaderu i Jadranki Kosor, da se “civilizira” prije ulaska u klub, jer on je već u klubu. Mogle bi bolno nedostajati i mrkva i batina. S druge strane, današnji HDZ izuzev nacionalne mistike i obrane ugroženog hrvatstva nema nikakav drugi politički program. Zasad nije razumno pretpostaviti da bi Karamarko, postane li premijer, bio u stanju činiti išta drugo osim loviti vještice i oblagati nebo zastavama. Pitanje je samo hoće li mu količina jugokomunističkih nemani koje valja zatrti dostajati za čitav mandat ili će već nakon prvih naleta ostati bez repromaterijala. U vanjskopolitičkom smislu on Europskoj uniji neće biti problematičan, jer je upravo HDZ patentirao onu suptilnu diplomatsku taktiku prema kojoj Nijemcima u svakoj prilici treba bezodložno ljubiti dupe. Na unutrašnjem planu, međutim, svi su izgledi da će se politički život organizirati prema pravilima ratnog stanja. Ostaje vidjeti kako će se to odraziti na bruto društveni proizvod, to jest koliko će biti mrtvih i ranjenih.

Viktor Ivančić: &quot;Ja nisam protivnik liberalne demokracije. Naprotiv. Ono što smatram<br /><br /><br /><br />
prevarom je da se kompletan demokratski život svede na izborni ritual<br /><br /><br /><br />
gdje ćemo jednom u četiri godine legitimirati garnituru krvopija koja će<br /><br /><br /><br />
 nam potom uskratiti svaku mogućnost sudjelovanja u javnom odlučivanju.&quot;
 

Najupečatljivija rečenica u Radnicima i seljacima je vjerojatno obrazloženje tranzicijskog sazrijevanja dijela ovdašnje elite, koju opisujete kao “prelazak sa biznisa zločina na zločin biznisa”. Možete li to pojasniti našim čitateljima?

Dovoljno je uzeti u obzir današnje poslovne imperije nekih naših ratnih generala, k tome još optuženih za najteže zločine, da se ta dosjetka čita sasvim doslovno. Još i više ako uključimo civilnu elitu kola se zatekla na strateškim položajima, te joj je rat poslužio za prvobitnu akumulaciju bogatstva. Logika zločina i logika kapitala na našim su prostorima bile zadivljujuće usuglašene. U tri priče bavio sam se logorom u Lori koji je, u nekim krajnje opscenim varijacijama, funkcionirao i na tržišnoj osnovi. Kao što je, metodom ubiranja ratnoga plijena, početkom devedesetih u Splitu naglo oživjelo i tržište stanova. U Lori danas ne postoji nikakvo obilježje koje bi podsjećalo na počinjene zločine, ali se izrađuju ozbiljni poslovni planovi o profitnoj eksploataciji terena nekadašnjeg mučilišta. To je više od pukoga poricanja. To je uzdizanje cinizma na novo principa, s hladnom kulisom koju čini rezon neometanoga kapitalističkog rasta. Simbolički je to najupečatljivije stavljeno do znanja na prostoru nekadašnjeg logora u Omarskoj kod Prijedora. Kompanija Lakshmija Mittala je, kao što znate, kupila tamošnji rudnik, a zatim zabranila održavanje komemoracija na mjestu gdje su nekad masovno ubijani zatočenici logora. Na taj je način eksproprijacija sjećanja ugrađena u poslovnu rutinu. Privatnim vlasništvom zaposjednuto je i pravo na kolektivno pamćenje. Je li, naposljetku, gospodin Mittal kupio rudnik ili je kupio logor? Ja bih rekao da je kupio jedno te isto – logor treba biti zatajen zato jer predstavlja vlasnikov “mračni predmet žudnje”; logor za njega nije ništa drugo nego totalni rudnik, ideal kojemu se tajno teži.

Glavaš je na slobodi, a mediji opet “objektivno” prenose njegove izjave, stvarajući završno poglavlje tranzicije ovog lika iz, da vas parafraziram, politike zločina u zločin politike. Zbog načina na koji ga tretira javnost, može li se reći da je Glavaš zapravo odavno pobijedio u ovom postupku, bez obzira na krajnji epilog sudskog procesa?

O tome se sve vrijeme i radi. Potpuno je nevažno kakva će biti presuda ako je socijalni i kulturni kontekst suđenja takav da ga obesmišljava. Hrvatska je u tom pogledu do savršenstva razvila mehanizme ciničnoga društva – sudimo zato što moramo, ali ne osuđujemo čak ni kada osuđujuću presudu donesemo. Nema takve kaznenopravne potvrde krivnje koja će spriječiti široku društvenu aboliciju. Tako je bilo sa svima koji su silom prilika procesuirani zbog ratnih zločina, da bi onda – bez obzira na karakter presude – u javnoj percepciji stekli aure heroja, od Dinka Šakića, preko Norca i Merčepa, pa do trojke otpuštene iz Haaga. Ako su osuđeni, tada su se žrtvovali za “našu stvar”; ako su oslobođeni, tada su dokazali da je “naša stvar” ispravna. To je, kao što rekoh ranije, mnogo više od običnog poricanja. Radi se o tome da značajan dio ove zajednice i dalje čvrsto vjeruje kako je ono što je Glavaš u ratu činio bilo sasvim u redu. Kao što su u redu bile Lora ili Pakračka koljana. Cinična društva, po uzoru na tehnologiju mnogih zločinačkih pothvata, njeguju dvostruku liniju propovijedanja – s jedne strane “institucije rade svoj posao”, a s druge se strane razvija masovna svijest o tome da je njihov posao paradna farsa koja nam ništa ne znači i prema kojoj se nemamo namjeru orijentirati. Samo što je to, bojim se, kolektivna figura. Kada čujem mantru o potrebi “individualiziranja krivnje”, malko mi se bljuje.

Nedavno je novinar Novog lista Boris Pavelić objavio knjigu o Feralu. Radi se o dosta opsežnom štivu. Kako gledate na sve veće zanimanje u Hrvatskoj za tjednik koji je prestao postojati prije sedam godina?

Zahvalan sam Paveliću na tome poslu. Bio sam istinski dirnut trudom koji je uložio u tu knjigu. Čitajući je, shvatio sam da je to zapravo knjiga o Hrvatskoj. Ne onoj što je sanjana od stoljeća sedmog, već o stvarnoj Hrvatskoj, krvavoj, pijanoj, neiživljenoj. Možda odatle zanimanje, i za knjigu i za Feral. Ljudi naprosto vole svoju zemlju.

Viktor Ivančić
Autor 28.1.2015. u 17:33

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija