Zavičaj poezije je ljudski brlog!

Goran Sarić
Autor 31.7.2015. u 08:57

Zavičaj poezije je ljudski brlog!

Foto šg

Apokilapsa nam ne dolazi s neba, već iz naših ruku niče, iz Boga progresa i profita.

Razgovor vodio: Goran Sarić

Envere, naše prijateljstvo “zacementirano je” višegodišnjim druženjem. Ono je počelo još u studentskim godinama, krajem sedamdesetih. Kakve uspomene, čak i nevezano za naše “slatke godine” vežeš za taj period u životu bivše nam zajedničke države? Je li to, kako sadašnji vlastodršci od Triglava do Đevđlije tvrde, doista bilo “vrijeme mraka”?

I jeste, i nije. Ali, ne zato što to tvrde ovdašnji vlastodršci, a ne samo oni, već i njihove akademske elite, mediji, religijske institucije, te mnogobrojni bivši članovi Titove partije. Radi se, dakle, o interpretativnim ratovima karakterističnim za gotovo sve postsocijalističke zemlje. U tim ratovima na sadašnjost se navlači maska predstavljanjem prošlosti kao mračne, diktatorske, zle. Cilj je takvim interpretativnim prevarama zlo sadašnjosti učiniti nevidljivim. Na drugoj strani, u titonostalgičnoj fantazmi tranzicijski titoisti zaboravljaju kad govore o ljepotama tog doba da je to bila diktatura, zaboravljaju se npr. Goli otok i montirani politčiki procesi, ideološko jednoumlje, odanost jednom i jedinom vođi itd. Ne želim ni u jedan od tih torova. Moj je stav da su ovdašnje zemljice iz jednog oblika društvenog totalitirazma ušle u drugi, iz titoizma u kleronacionalizam. Mentalne slike jednoumlja samo u promijenile predznak. A naše druženje je palo u ono doba kad se titoizam pretvarao u soft diktaturu, u tzv. liberalni socijalizam. No, i u njemu su trajali razni poltički progoni. Treba se sjetiti toga, radi napomene, jedne male fusnote titonostalgičarima u njihov začaureni um – politička suđenja, progoni i zatvaranja zbog delikta mišljenja, pa bilo ono i političko, trajala su i u vrijeme naše mladosti – osamdesetih godina prošlog stoljeća. Ne bih, dakle, nasjeo na zabludu da sadašnjost mjerim prošlošću i obrnuto. Drukčijim vrijednosnim mjerilima hoću da mjerim smak jednog lošeg i nastanak drugog, po broju mrtvih goreg, svijeta. Jednom riječju, ovdje je Berlniski zid pao u grobove i na groblja, u smrt preko stotinu hiljada ljudi. I drugdje, u susjednim zemljicama pad komunizma obilježen je masovinim smrtima. Nije li i to podatak o tom socijalizmu, a ne samo o kleronacionalizmu. Ne postoji u društvenim procesima granica koja strogo dijeli jedan poredak od drugoga. Titov socijalizam definiram ne samo kao evoluciju totalitarizma od staljinističke faze u početku, odmah iza rata, do liberane ili soft dikature na njenom kraju, nego i kao etnosocijalizma koji je u sebi samom prizivao nacionalizam. To je koncept uma koji je prizvao nacionalizam, a neki članovi Titove partije osmislili su masovna klanja. Nisu li Titovi komunisti ušli i tzv. nacionalne partije i omogućili četnicima, ustašama, zelenom kadru, tim svojim neprijateljima povratak na političku scenu? Nisu li oni svoje svjetlo zamijenili svojim mrakom, ili obrnuto, koji je ubio preko stotinu hiljada ljudi u BiH.

Evo jedno vezano, “pokeraško, tri-pa-jednu” pitanje: kako je živjeti u gradu, zemlji i regiji koji sve dublje tonu u izolaciju, svojevrsni autizam i nacionalizam? Kako je biti predavač na fakultetu gdje je jedan solidan broj kolega pristao da bude marioneta u rukama vladajuće, nacionalističke politike? Kako da ostaneš normalan, ili, stihom Bijelog dugmeta: “I čime od svijeta da se braniš. Kao ruža sa dva smiješna trna ili snom?”

BiH je od multietničke postala troetnička zemlja, sa novim etničkim identitetima, arhazirinim, klerikaliziranim, militariziranim itd. Te su se etnije teritorijalizirale i postale nacijama. Obnova multietničke zemlje nije moguća. Rat se u miru završio samo donekle, do tačke kontrole nad teritorijama koje su osvojene i tačke eksploatacije svake od nacija od strane njihovih vampirskih političkih oligarhija. Figurativno rečeno, ona krv koja se prolila u ratu, danas je vlasništvo uskog kruga ljudi u političkim partijama i od nje oni žive svoje vampirske živote. I ne samo od nje, nego i od krvi budućnosti, jer zemlju vode u dužničko rpostvo, u propast koja se ne samo nazire, nego vidi, ona je tu po svemu. Svi pokazatelji na nju upućuju. Mogao bih čak reći, sa BiH je već gotovo sve – a to njeni žitelji ne vide, već kao u nekakvom polusnu traju svoje živote. A, fakultet je posebna priča. Ovdašnje visoko obrazovanje nazivam visokim mentalnim obrEzivanjem. U toj jezičkoj igri pokušavam oslikati lobotomiju, model mentalne okupacije u kojem se ideologija nacionalizma prodaje kao oblik znanja. I, pazi, nisu akademičari i akademičarke postali/e marionete u rukama vampira iz političkih partija, nacionalnih i onih tobože građanskih, svejedno, isti ili sličan je to šljam, već oni/e tvore društveno polje za legitimaciju političkih moćnika. Oni/e ih kreiraju. BiH je morala dobiti lokalno kritičko znanje, namjesto toga ima klerikalizirano kvazi-znanje u službi tvornice onih nacionalnih identiteta o kojim sam govorio. Univerziteti su postali uniZVERIteti, a sveučilišta sveMUČILIŠTA. I to je tako, čast izuzecima. I nije jedan solidan broj pristao uz oligarhe, nego velika većina. Meni se dopadaju oni znanstvenici u autu, oni izvan centralnog terena. S njima volim da igram na male golove, kad su već uniZVERItisti na glavnom terenu. Lijepo je i zanosno u autu.

Već godinama si jedan od najboljih poznavalaca stanja u književnosti na ex-Yu prostorima. Kakvo je ono danas, zapravo, imamo li na ovim prostorima još uvijek velikih pisaca, i djela?

Eh, kad to tako Ti kažeš, odmah se uplašim. Čuj – jedan od najboljih poznavalaca nečega. Ne pristajem na takva mjerenja. Književnost je igra duha, pa sam ja kao jedan od najboljih poznavalaca te prelijepe igre. Dakle, ne samo zbog tzv. lažne skromnosti odbijam takve kfalikacije. Ali, ima na ovim prostorima još velikih, dobrih pisaca i spisateljica. No, ono što me zanima jest oblik prelaska jednog modela kulturnog polja u drugi. Naime, kultura je u vrijeme titoizma bila pod većim ili manjim pritiskom ideologije, danas je ona nakon terora nacionalizma izložena ekonomskom totalitarizmu. Ne znaš šta je tu gore, ideološki ili ekonomski totalitarizam, ideologija ili tržište. Uprkos tomu, mogao bih nabrojati niz dobrih djela, književnih i likovnih prije svega. Tvrdim da je ono najbolje u umjetnosti u BiH nastalo u književnosti i slikarstvu, a ne na filmu i u pozorištu, kakva je opća predstava zahvaljajujući patriotskim filmadžijama koji su patriote zbog love, državni umjetnici kao npr. Haris Pašović. A na tvoje pitanje koje bi podrazumijevalo odgovor u vidu neke moje rang-list književnih djela ne mogu odgovoriti u intrevjuu. No, evo samo, zbog zlobnika – je li itko čitao Jergovićev Rod. Je li itko čitao Zavičaj, zaborav Luje Bauera. Je li itko čitao novu Vešovićevu poeziju, je li itko čitao Petra Gudelja, je li itko čitao Nestale u stoljeću Ivana Lovrenovića, je li čitana nova poezija Tomaža Šalamuna, Ota Tolania itd…..

ek1

Enver Kazaz – foto šg

Diplomirao si na djelu velikog Mirka Kovača. Koliko te njegovo djelo, ali i djelovanje – i on je, kao što znamo, bio društveno veoma angažovan umjetnik – još uvijek inspirira da ne šutiš, da javno djeluješ i perom, ali, vrlo često, i rječju, konkretnim djelovanjem?

Ah, Mirko, dobri Mirko. Meni se dogodilo da pisac na čijim romanima sam diplomirao postane moj prijatelj u zadnjoj deceniji i po njegovog života. Ono što sam kao mladić prepoznao i nešto kao pisao o njemu, na kraju će postati jedan od najboljih opusa našeg četvoreimenog jezika. A o njegovim tzv. političkim esejima napisao sam obiman esej. Eno ga u crnogorskom časopisu Ars, za one koji vole da se muče čitanjem. No, ono što se ne zna jest to da je Mirko radikalno promijenio neke svoje romane i pripovijetke. Morao bih, dakle, da napišem novi diplomski rad, jer onaj nije tačan zato što je Mirko promijenio sve svoje romane do Vrata od utrobe. Malo ko zna koliko je promijenio svoje pripovijetke. Treba pročitati novog Mirka. A sad zamisli, jedan takav pisac radi toliko na tekstu da radiklano promijeni svoje pripovijetke i romane u času kad je ovjenčan književnom slavom. To nazivam trijumfom majstora nad samim sobom, pobjedom talenta nad sujetom, maestralnom odom zanatu. Prema tome, danas učim od Mirka neke druge stvari, ne samo odanost etici, svetačku odanost koju je nosio, on, dragi Mirko.

Jednom si se, usred rata, pojavio i pred vratima moje kuće, i moje majke, u ulici Suhi do?

Da, jer prijatelje moraš vidjeti, moraš znati jesu li preživjeli pogrom. Neka njeno lice svijetli, lice tvoje majke, u ovom što nam se predstavlja kao život, a njegova je kopija.

Pred kraj o nečemu što je meni lično kod tebe zaista zlata vrijedno: tvojoj poeziji. Posebno me fascinira činjenica da su tvoje pjesme, veliki dio te lirike, ispunjene beskrajnom ljubavi i poštovanjem prema prirodi. Jesmo li je, kao bića, vrijedni?

Čovjek je zahvaljući antropocentričnoj etici uništio ili gotovo uništio majku zemlju. Njemu se Bog oglašava s neba, a ne iz sestre trave, kamena koji je naš najudaljeniji brat kaže Antun Branko Šimić. Ili mu Bog dolazi skupa sa bankarskim izvodom, iz Biblije i Kur’ana profita, iz svete knjige Progresa, iz molitvi tehnološkog napretka. A od Vitmena na ovamo nije li poezija, ono najbolje u njoj, u vlatima trave vidjela beskrajni metafizički prostor. Volim kad mi moje božanstvo šapuće iz lišća hrašća ili me zove iz zove, draži u raži, a sveci mrmore u korijenu lipe dok se zrikavaca horska galama u izobilju bilja prolama, opominjući da su zemljine rodiljske škrinje zanosne kao zimsko inje. Zemlja je ontološki element. Ili kako kaže pomenuti Branko, stoljećima su narodi odlazili u nebo, poumiraše njihovih bogovi, a radi se o tome da ostanemo na zemlji, zbacimo štake naše antrpocentrične etike i vidmo transcendentalnost bilja, kamena, božanstvo u materiji. Apokilapsa nam ne dolazi s neba, već iz naših ruku niče, iz Boga progresa i profita.

Drugi dio tvoje lirike se nastavlja na tvoj socijalni i politički angažman. To su počesto oštre, satirične, veoma mračne pjesme. Tu me malo podsjećaju na socijalnu liriku mog Hercegovca, velikog A. B. Šmića. Jesam li te iznenadio ovom usporedbom?

Eto opet Šimić. Nisi me iznenadio, ali nije samo on u podlozi tih tekstova. Pjesnik stvara svoje poetičke prethodnike. Među mojima je i on. A te pjesme ne bih vidio baš kao angažovane, jer poezija se ne angažira, ona slika da bi spašavala, olakšavala, saosjećala ili pohranjivala u jezik. Vidim prizore bijede i pretačem ih u jezik, slike socijalnog sloma, socijalnih bombi na kojima počiva društvo; zavičaj te poezije je ljudski brlog.

Na kraju, pitanje koje postavljam svim našim gostima: šta sanjaš, a šta ti se dešava?

Sanjam svašta, dešava mi se ništa i okružuje me kao Grci Troju, kao vazduh šumska stabla; njušim to ništa, već sam jednom nogom u njemu.

Enver Kazaz (Kamenica, Ilijaš, 1962.), bosanskohercegovački urednik, kritičar i književni teoretičar. Redovni je profesor na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu.Kazaz je rođen u Kamenici u Ilijašu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Sarajevu gdje trenutno predaje bošnjačku književnost. Objavio destak knjiga poezije i književne kritike, među kojima su: Traži se, Bošnjački roman XX vijeka, Neprijatelj ili susjed u kući i druge.

Zajedničko čitanje iz novih knjiga poezije Envera Kazaza i Gorana Sarića u Herzegovina lodges na Boračkom jezeru biće održano u nedjelju, 2. avgusta 2015. godine

 

Goran Sarić
Autor 31.7.2015. u 08:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija