Nacionalizam je dominantan u javnom diskursu i neofašisti poput Kordića dugo čine vlast u BiH, pa su polako i bez žurbe završili fazu institucionalizirane, političke rehabilitacije fašizma. Naravno, u ovom stoljeću nijedan fašist poput Kordića neće prisvojiti naslov "fašist", jer fašiste djelomice prepoznajemo po onome što govore; svakako, važno je i kako djeluju.
„Bosna je neuništiva, jer je ona ideja, ona je sama kultura, koja je puno više od politike i koja prethodi svakoj politici“, govorio nam je jednom Dževad Karahasan, vjerovatno u sitnim noćnim satima u sarajevskoj kafani Šahovski klub.
U ovih trideset godina lekcija je dobro naučena: krivu Drinu od Daytona ispraviti ne možeš; možeš samo zaploviti njome. Zato se i ime firme već može predviđati: “HB plin”.
Istinska anarhija je plodotvorni element religije. Iz uništenja svega pozitivnog ona uzdiže svoju slavnu glavu kao nova utemeljiteljica svjetova. Naizgled sam od sebe, čovjek se uspinje ka nebu kad ga na zemlji više ništa ne veže.
Nekritičko hvaljenje i osrednjih autorskih ostvarenja postaje ovdje navika, tako da takva medijska kritika ne uspostavlja bilo kakav red u vrednovanju umjetničkih ostvarenja, već postaje dio konfuzne kulturne javnosti, koja se odrekla pročišćavanja umjetničkog polja, stoga ne iznenađuje zašto kulturnu produkciju pritišće korov šunda.
O tek završenom svjetskom prvenstvu u košarci. O još jednom trijumfu kraljice igara. O Njemačkoj i Srbiji. O Svetislavu Pešiću Kariju
Ako pogledamo današnju realnost naše komunikacijske kulture, primijetit ćemo, ukratko rečeno, da je prostora za razgovor sve manje, te da na sceni dominiraju upravo obje ekstremne opcije: prva je totalitarno podrazumijevanje, u kojem su unutar sektaških svjetova značenja unaprijed determinirana, a odgovori fiksirani prije pitanja, i ona druga u kojoj je jaz između potencijalnih sugovornika toliki da ne postoji ni najmanja mogućnost međusobnog sporazumijevanja
Dodik preko zagrebačkog tjednika samodopadno obznanjuje: “Sada imamo desetak, petnaest zemalja koje su iskazale spremnost podržati Republiku Srpsku.” U Europskoj uniji ili u svijetu? “I u Europskoj uniji i u svijetu.” I to im je, kaže, dovoljno. “Nama ne treba više.” “Snažno usidren u europski proces” - kako ga on shvaća - Milorad Dodik izvrgava ruglu i Europsku uniju, i Bosnu i Hercegovinu, i Hrvatsku, i sve nas zajedno – a ratne žrtve ponajviše. I navlači nad kontinent tamnu sjenu Radovana Karadžića
Zanimljiv je karakter savezništva Dodika i Čovića, dvojice etničkih lidera (SNSD-a i HDZ-a) koji traje već godinama. Spaja ih istinski prezir prema „Bošnjacima, muslimanima, Turcima, Muslimanima, poturicama…“ ili kako već sve oni i njihovi sljedbenici ne nazivaju „jedan od tri konstitutivna naroda u BiH“
Identitetski ratovi forsiraju simplifikaciju stvarnosti svodeći je na dihotomiju vječitog sukoba kojem je inherentna logika mi ili oni. Ako nas nečemu ono famozno, često apostrofirano, „povijesno iskustvo“, nečemu uči, onda je to uvid da u takvom sukobu neće i ne može biti pobjednika
Stvar je, naime, posve jednostavna: znanstveno-obrazovna institucija koja odbija odgovoriti na pitanje mjerodavnog sveučilišnog profesora je li političar magistrirao ili nije – pritom još političar predsjednik stranke pokroviteljice te institucije – ne može pretendirati na časnu titulu sveučilišta, nego, u najbolju ruku, dobiti naziv partijske večernje škole.
Pojedinci koji se čvrsto pridržavaju načela i uvjerenja jesu nepoželjni u egzistencijalnom prostoru političara, označeni su kao neprijatelji ili najčešće izdajnici naroda jer im je vrijednosni sklop usmjeren prema izabranim ciljevima koji daju svrhu, smisao i kvalitet svačijem životu, a ne isključivo sebi, licemjerno skriveno kroz brigu o kolektivitetu