A kada se probudimo, to jeste kada prođu izbori onda ćemo se pogledati u ogledalo i doživeti «aha-efekat», slično kao i Mujo u onom vicu, samo što ćemo se mi pitati: a ko je ovo mršavo, iscereno, bledo, ispijeno lice što me gleda iz ogledala? U jebote, pa to nije Dinkić… I neće više biti iluzije
Koliko god to moglo izazivati gunđanja, uvid o „banalnosti zla“ čini mi se odgovarajućim kada je riječ o satiričkoj intervenciji Mladine iz marta ove godine: list je tada – uz popratni lucidan komentar – objavio jednu ispod druge vrlo slične obiteljske fotografije slovenskog političara Branka Grimsa
Sve dok Goebbels i njegovo društvo bauljaju kroz naše predodžbe kao čudna mitološka bića – s rogovima, isukanim očnjacima, našiljenim repovima, vatrom koju bljuju iz usta i jarkozelenom tekućinom što kola njihovim tijelima umjesto ljudske krvi – davat će svoj doprinos mitologizaciji današnjice. Posl
Pa sve što činim u svome članku jest da u ime svetosti križa Isusova, a sveto je ono što je odvojena za Boga i upućuje na Boga,upozorim da križ nad Mostarom i toranj franjevačke crkve u Mostaru degradiraju tu svetost, još bolje Hrvatima-Hercegovcima, protiv muslimana i inih.
Ne znam zašto sam ovo ispričao. Možda zato što je i danas tako lep dan kao onda kada smo se sreli Boban i ja u Novom Sadu; možda zato što sam pročitao u njegovim očima koliko je tuge i krivice u nama jer smo se izvukli, a naši prijatelji nisu; možda zato što ih isto sanjamo. Sećam se da sam odlazeć
Znači, osmosatno radno vrime, četrdeset sati tjedno, pet tjedana godišnjeg odmora, osnivanje sindikata, ili izbor sindikalnog povjerenika, plaćeno prekovrimeno, koje ne može biti duže od dva sata, i to do dvaput tjedno, plaćeni putni troškovi, plaća i doprinosi se uplaćuju do najkasnije trećeg u m
Bojim se da je ovdašnjoj mladosti teško zamisliti “crne” scenarije. Ne znam, možda je i bolje tako. Možda kojom ludom srećom nikad ni ne spoznaju koliko su bili blizu da postanu žrtve, pastorčad “kazino-kapitalizma”.
Prilikom prvog posjeta našoj zemlji Josipović je pitijski govorio o „konglomeratu pogrešnih politika“ koje su naštetile Bosni i Hercegovini. Sve
Tako se Čedomir Jovanović nametnuo svojim humanističkim riječima i djelima kao vrhovni moralni i duhovni autoritet na ovim prostorima. Iako i za njega vrijedi biblijska izreka: prorok je bez časti samo u svom zavičaju (Mk 6,4), treba reći mladim ljudima da ćemo nastaviti propadati – kao što sada pro
Zašto se ne sjećamo zagrebačkih Srba i Židova kojima nikad nisu vraćeni stanovi i zgrade otete od strane ustaške vlasti. Možda zato sto svi navedeni nisu etnički Hrvati? U konačnici, zašto se ne sjećamo svih onih nesretnih građana, malih obrtnika i poduzetnika kojima su otimana sredstva za rad pod
Premijera Republike Hrvatske nikakav zakon i ustav ne obavezuju za sastančenje sa takvima. Osim lične volje za sastajanjem sa ljudima koje proizvoljno ocjenjuje legitimnim za sastanak. A, ako je do legitimiteta većine, gospodine Milanoviću… I Hitler ga je imao.
Srbi: Albanci su vaša braća, prijatelji i komšije i nemojte da mrzite onoga sa kime ste živeli vekovima na istoj zemlji. Na Kosovu žive Srbi i Albanci, i Miloš i Miroš… Jedna cipela Miloš, a druga Miroš – da parafraziram Vuka Draškovića.
Razumiješ, draga, ne mogu reći ljudima koje volim, da se osjećam toliko izgubljeno i ojađeno, kao junak iz moje najdraže knjige u djetinjstvu, one iz biblioteke “Lastavica”: napisao ju je Ahmet Hromadžić a zove se “PATULJAK IZ ZABORAVLJENE ZEMLJE”.
Završiću zato ovaj tekst – sasvim slučajno zapisan na dan države koju danas mnogi ruše i negiraju – jednom davnom, njima posvećenom pjesmom. Ovim stećcima ovdje, ali i onim gromadama preseljenim na lijevu obalu Neretve. Valjda će i ona, ta zemlja koje, kao, nema, jednom dočekati bolje dane.
“Zatvorio sam se u sobu. Nisam skoro uopće spavao ni jeo. Odlučio sam umrijeti. Svejedno mi je bilo, i nisam postojao. Narednih godina sam sanajo o smrti, granatama, truplime, nepodnošljivoj buci. Mrtav sam. Ne mogu voljeti. Moj smijeh je vještičiji. Trbuh mi je gnjio. Tijelo otupjelo. I živi m
Sve negde do polovine osamdesetih godina prošlog veka, svako je mogao da kaže šta god želi o marihuani. Tako je najveći broj negativnih stavova protiv upotrebe marihuane u bilo kakve svrhe dolazio (pa idalje dolazi) od ljudi koji uopšte nisu probali marihuanu ali su zato imali tvrd i nepromenljiv od
© Copyright 2023 tacno.net. Sva prava zadržana.
ENG
