Kategorija Kultura

Lucidna predragocjenost

Afirmiravši se pišući "primijenjenu poeziju", kako je to žanrovski odredio Arsen Dedić, pomalo je nepravedno iza očiju javnosti ostala takozvana ozbiljna poezija Predraga Lucića. A baš ozbiljna poezija bila je prva pratilja Lucićeva i u njegovim kazališnim tekstovima

Hypnos

U trideset tri godine misionarstva nagledah se sirotih naivaca. Isposnika kako me slijede putem do Raspeća. I nijednom se ne usudih da im rečem: okanite me se, starmali sam, možete me ostaviti, a ja vâs neću nikada - svoj dug vama i obećanje Bogu plaćaću sam.

Marin Jurjević: Nostalgija

Može li se uopće danas biti nostalgičan, a bez opasnosti da se tom intimnom osjećaju odmah ne prišije nekakav politički predznak? Ukoliko netko politizira nostalgiju, to je samo zato što “kontrolori zbilje” misle kako postoji opasnost da se taj individulani osjećaj “socijalizira” i preraste u “masovnu nostalgiju”. E to bi već za dizajnere idealizirane slike sadašnjosti i budućnosti društva u kojem živimo zaista predstavljalo opasnu klicu “političke opasnosti” ili čak “sjeme pobune”. Ali gdje je uopće ta masa “nostalgičara”? To samo oni znaju. Ja ih nigdje ne vidim. Nostalgija zasad možda tu i tamo bljesne u ponekoj sijedoj glavi koja zna “kako je uistinu nekada bilo”, jer, istinu govoreći, mladi ljudi i ne mogu za nečim biti nostalgični pošto je postojeće stanje za njih “jedina stvarnost”. U njihovim glavama “ono prije” uopće i ne postoji (kao “zbiljska prošlost”), a ako je i postojalo, mora biti da je to bilo nekakvo “strašno”, “užasno vrijeme” iz kojeg smo na njihovu sreću uspjeli pobjeći. Bar ih tako uče. Stoga, ako ponekad netko i upadne u nostalgiju, valjda se radi samo o banalnom “optimizmu pamćenja”. U ponekom težem slučaju možda o ideološkoj, “iskrivljenoj svijesti” i ničemu više. Ili možda baš i nije tako?

Crnogorski san i java

Logika je dosad bila najslabija zaštita pred razbarušenom i nesavladivom snagom uspavane duše i uvijek budne mašte mog naroda. Da, sjetiću se, tada, nesmirljive boli nanesene nemilosrdnim tokom stvarnosti. Nevermore!

Alma Abdagić: Dedo Ahmet

I dok je kuća mirisala na majkinu dušu mi smo bacali jastuke po podu, sankali se po stepenicama usred ljeta, sazivali punu kuću djece na igru i krišku. A ona je sjedila na sećiji, pokrivena maramom i čitala. Il’ bi nam govorila Jesenjinove pjesme. Kasnije će joj Ernest, stariji Bakirov sin, uzvraćati istom mjerom dok će joj djetinjim glasom izražajno govoriti Majku, a ona će sjediti zadivljena, gledeć kroz pendžer u daljinu

Iluzija pobune čovjeka

U triangularnom savezu poslušnosti duhovne praznine i cinizma stvara se prostor za stvaranje fanatičnog autoritarnog populizma (nacionalizma), što sve otvorenije gura ka stvaranju totalitarnog teokratskog režima što vodi apsolutnom trajnom potčinjavanju volje i slobode čovjeka vladaru i bogu (crkvi).

Među mladima je sve manje rasista

Zovu ih snowflakes generation. Stariji im zamjeraju da su preosjetljivi, krhki, da previše pokazuju osjećaje, da se mora paziti na svaku riječ kad se s njima razgovora, jer se lako uvrijede. Rodili su se između 1995. i 2010., žive s telefonom u ruci, u digitalnom svijetu se osjećaju kao kod kuće.

Vječiti dječak naše poezije

Hadžem Hajdarević bio, prije svega i poslije svega, najvećma pjesnik. On je svojim intelektualnim i duhovnim  habitusom rođen da bude pjesnik. On je bio zaronjen u poeziju bez ostatka i bez rezerve. Iako nije vjerovao kako će poezija promijeniti svijet napisao je dvanaest knjiga poezije