Imenovanje ovako kontroverznih ličnosti ima ozbiljne implikacije na državu, od odnosa s medijima do privlačenja stranih investicija. Strani investitori, suočeni s ovakvim liderstvom u ključnim sektorima, imaju razloga sumnjati u stabilnost i integritet zemlje. Stoga, kako bi se revitaliziralo povjerenje i privukle strane investicije, nužno je razmotriti ozbiljne reforme u sigurnosnom sektoru i izabrati lidera koji će istinski garantirati sigurnost i povjerenje građana
Ovo je priča o KTK. I ne, ne radi se o onoj čuvenoj kožnoj konfekciji iz Visokog, nego u stilu rječnika slenga otkrivamo poveznicu tri riječi koje počinju sa slovima K, T, K: kokain – Tito – kum, koje su o jadu zabavile svjetsku policiju i domaću političku scenu.
Od autorice knjige “Zbogom postjugoslavenstvu! – Prilog demitologizaciji hrvatske politike i društva” Mirjane Kasapović, znane od ranije po jednostranosti i isključivosti pristupa tzv. hrvatskoj politici, povijesnoj i politološkoj građi, do “uglednih gostiju” na promociji (umirovljenih HDZ-ovih tzv. sivih eminencija Mate Granića i Vladimira Šeksa navodnoga Udbina kodnog naziva Sova) nije bilo nikoga tko bi imao ili se usudio reći nešto dobro o jugoslavenstvu, postjugoslavenstvu i gotovo polustoljetnom habitusu 24-milijunske Titove države. Debatni klub u Školskoj knjizi mogao si je dati punog oduška bez opasnosti da će mu tko argumentirano proturječiti.
Što da nam skupe nekretnine kupuju srpski i crnogorski narkomafijaši kad, šućur Allahu, imamo domaće, u bošnjačkom duhu, tradiciji i identitetu odnjegovane „poslovne ljude na bazi kokaina“
Pored blistavih eseja, polemika, analiza i satira Ivančić se ogleda i u „čistoj“ beletristici. Već naslovna sintagma njegova romana Vita activa, posuđena od njemu bliske Hannah Arendt, nekom je vrstom dijagnoze sindroma od kojeg pate ljudi tranzicijskih društava: aktivitet koji se tu pripisuje biću i postojanju jeste mimikrija, lažna maska svijeta koji, usprkos vanjskim promjenama, ostaje dubinski statičan i ukočen, a to znači podijeljen i omeđen u svojoj crno-bijeloj zadanosti. Tom svijetu spasa nema, jer staro manihejstvo ostaje na snazi čak i onda kada su uloge nanovo podijeljene, a iza maski u cijelom tom krabuljnome plesu ne nazire se ljudsko lice, već samo bijelo, sablasno lice smrti. Put iz tame socijalizma vodi ravno u mrak nacionalizma.
Jeziva svedočanstva preživelih se ne smeju zaboraviti, a oni koji neprekidno poriču genocid – neka bar znaju šta tačno negiraju. I neka nastave sa svojom sramotom. Ako mogu.
Ona učiteljica Smilja je stojala isprid ploče i rekla je: „Današćemo na satu niže matematike malo trenirat zbrajanje i oduzimanje! Za vježbu ćemo provat složit saborsku većinu! A saborska većina će onda, razumi se, sastavit vladu!“ Mi u razredu smo piljili u nju sa težim čudilom. Uča je rekla: „Znači, kako sad stoje stvari, najviše šansi za sastavit novu vladu imaju HDZ i Domovinski pokret ako se skompaju!
Malo negiranja genocida, izlizana nacionalistička retorika, šovinizam i homofobija, ništa novo i spektakularno od režimskog mitinga "Srpska te zove" nismo vidjeli. Od ovog skupa jedino su profitirali penzioneri koji su besplatno posjetili Banja Luku usput uživajući u besplatnom sendviču.
Hana i Darko Arapović most su što spaja ljude i događaje, pa od različitosti prave zajedničko bogatstvo. Tako je bilo kad su krenuli sa Slipčića i Mostara, nastavili u Tuzli i Zagrebu, igrali u Kini i Japanu, sastali se ovih aprilskih dana sa stonoteniserima i prijateljima na međunrodnom turniru u Podgorici, odakle će odlepršati ponovo do Sarajeva da ovjere vizu za Olimpijadu u Parizu. Nakon dugog i ljudskog razgovora s Arapovićima pomislih – kako je lijepo imati ih za prijatelje, jer na najsportskiji način ravnaju sve naše greške i zablude.
Bez obzira na ishod hrvatske poslijeizborne zavrzlame, Dragan Čović i hrvatski radikali u BiH mogu slaviti. Možemo! će i u sljedećem sazivu Sabora ostati jedina politička snaga koja ne dijeli konsenzus oko sadašnjeg odnosa Hrvatske prema BiH, ali snaga Možemo! u tom je kontekstu posve minorna: može se očekivati da će nova hrvatska vlada, kakva god bila, u najbolju ruku nastaviti dosadašnju politiku, a u lošijim raspletima možemo očekivati i dodatna zaoštravanja sa susjednom zemljom.
Admiral Robert Hranj je bio jasan u svom pismu: „Smatram da nikad nije dobro kada se vojska spominje u javnom prostoru u političkom kontekstu, a pogotovo u predizborno vrijeme. Stoga mislim da su izjave jednog umirovljenog generala, bivšeg načelnika, o podjelama u vojnom vrhu, koje se praktično nastavljaju na nedavne spekulacije nekih novinara o potencijalnom vojnom udaru, neprikladne, potencijalno opasne, a po osobnim spoznajama i netočne. Uvjeren sam da su OSRH i njezin vrh jedinstveni i da im je jedina preokupacija da što bolje i efikasnije izvršavaju Ustavom i zakonima propisane zadaće, prvenstveno da brane Domovinu“
Sergej dolazi u jedan prilično raspadnuti sistem, u kojem čelnici Fudbalskog saveza selektore troše kao muštikle i paravan su im za njihove neuspjehe. Tu nema bilo kakve odgovornosti jer se, realno, radi o opskurnim likovima, koji opet, ruku na srce, oslikavaju stanje u kojem se mi kao društvo nalazimo. Uz to, Barba ima historijat sukoba s njima, ali Džedaj, kako nas George Lucas uči, ne smije biti vođen osvetom, nego uspjehom nacionalnog tima.
