Prvi poginuli hrvatski redarstvenik – ubijen u hrvatskoj odori i na službenom zadatku – bio je hrvatski Srbin Goran Alavanja, rođen 15. rujna 1963. godine u Benkovcu, odrastao u Karinu Donjem, a Srednju školu za unutarnje poslove završio je u Zagrebu te 1982. stupio na dužnost operativca za reguliranje prometa u Biogradu na Moru, gdje je svibnja 1990. raspoređen na odgovornije mjesto operativca za kriminalističko-tehničke poslove.
Od prvog dana rata cilj su bile obrazovne institucije, škole, univerziteti, ali i džamije i mjesta kulture. Rekao bih da se dešava sistematsko uništavanje kulturnih i obrazovnih institucija u Gazi, govori profesor Wesam Amer i nabraja univerzitete koji više ne postoje
Kad je u pitanju ono šta se želi prirediti – zar očekivanje od Sarajeva da ih okupi ne podsjeća na zagledanost u Srbiju Milorada Dodika, a smatraju BiH kao svoju maticu na slične konstrukcije pomoću kojih je Hrvatski narodni sabor Dragana Čovića produžena ruka Hrvatske u BiH? Da li se ovim legitimiziraju pojave kao što je HNS ili predstojeći “Vaskršnji svesrpski sabor”, te da li se isključivanjem naivnih predstavnika multietničkih stranaka i izostankom njihovog protivljenja ovoj ideji definitivno pristaje na etnonacionalne, odnosno plemenske modele odlučivanja i upravljanja?
Dida je rekao: „Znači, ovakvi je plan! Pošto van je časna rič zakurac, Robi će poć sa vama na biralište! Ka moj promatrač! Da se na svoje oči uviri dašte ispravno glasat!“ Tata je podviknijo: „Kako će Robi ić na biralište kad ka mali pizdunčić nema pravo glasa?“ Dida je rekao: „Šta? Jel možda ustav brani da se dovede dite na glasačko misto?“ Mama je podviknila: „Ali glasanje je tajno, čako!“ Dida je rekao: „Šta? Jel ti možda ustav brani da pokažeš ditetu koga si zaokružila?“
Budući da vođe tzv. mainstream lijevih i desnih stranaka još nisu i valjda nikad neće biti spremni za zajednički nastup na parlamentarnim izborima, jer su nesposobni i za ujediniti se i unutar svojih politideoloških torova, HDZ može mirno spavati i Plenković može računati na treći mandat. Eventualno, pravodobno se pobrinuti što će, najvjerojatnije, sa svojom relativnom izbornom pobjedom. A etika je voda duboka, pa... Nije li s njom – gledajući i hrvatska politička iskustva – isto što i s poviješću: pišu je pobjednici?
Prema procjenama Bosna i Hercegovina u ovom trenutku suočava se s milijardu konvertibilnih maraka troškova vezanih za izgubljene sporove izgubljene pred međunarodnim arbitražnim sudovima. Elektroprivreda RS-a, Naftni terminali Ploče, Elektroprivreda BiH – samo su neke su od energetskih kompanija čije će izgubljene milionske presude platiti ili su već platili građani ove države.
Neka mi je sretna bosanska zemlja s ljubavlju koju nosim sa sobom“, napisao je u pismu i potpisao se “Vaš Jovan, Bosanac i Hercegovac, sa dna kace”.
Usred patriotskog meteža ukazuje se Aleksandar Vučić da na otvorenoj sceni, na radost zapjenjene svjetine, silom naguzi Voltairea. Poruka unilateralnog snošaja otprilike glasi: Protivim se tome da Dinka Gruhonjića pogodi metak što sam ga upravo ispalio u smjeru njegovih grudi!
Devet godina nakon ruskog veta na Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, funkcioneri RS-a spekulišu da bi dokument mogao ponovo biti tema Savjeta bezbjednosti, što je novi povod za relativizacije i negiranje genocida.
Prošle su 44 godine od smrti Josipa Broza, prošlo je više od tri decenije otkad su pomahnitali nacionalisti počeli da ruše zemlju koju je Tito stvorio, ali nacionaliste i dalje proganjaju duhovi prošlosti, četnicima ni Tito ni SFRJ nikad neće biti dovoljno mrtvi.
Teško je objašnjiva, ali mnogo puta potvrđena spremnost Bosanaca i Hercegovaca na praštanje. Proizašla iz strahovite patnje koju je ovaj narod bio prisiljen proživjeti, kao i iz nade da se takva bol više nikada i nikome ne ponovi, želja za pomirenjem i manjak osvetoljubivosti u Bosni i Hercegovini osjeća se na mnoge i često neočekivane načine. Ona dokazuje da ovi ljudi nisu izgubili čovječnost, jedino što je, uz sam goli život, u ratu bilo važno sačuvati, a ujedno i najlakše izgubiti
Tokom opsade Sarajeva ubijeno 1.601 dijete. Najmanje 53 djece u Sarajevu ubijeno je snajperom, a više od 14 hiljada ih je ranjeno. Djeca su najčešće ubijana na igralištima. Do danas bh. pravosuđe nije procesuiralo niti jednog snajperistu iako su njihova imena uglavnom poznata.
