Konoba Kod šjor Bepa na otoku Šolti. Za jednim od stolova side dida i njegov frend barba Tonino. Pridružija im se šjor Bepo, vlasnik konobe. Piju po šestu travaricu i ćakulaju. Već su masu zamantani od drinkanja. Za susidnim stololom side barba Franino i barba Zorzi i igraju na briškulu. Takođe piju po bilu bevandu. Ima još likova u konobi, al ko ih jebe.
I šta nam je ostalo od ovog mita srpske slobode za koju su se izborile 62 brigade VRS-a? Sloboda da se vrše masovni zločinitokom rata, sloboda da se vrši etničko čišćenje nesrpskog stanovništva i da se dotadašnji gradovi svih naših naroda i narodnosti pretvaraju u tzv. srpske gradove.
Do jučer najveći živući pjesnik Bosne otišao je s ovog svijeta, na kojem je zaradio besmrtnost. Kad bi svi njegovi likovi stali u jednu sliku, to ne bi mogao naslikati samo jedan slikar, nego bi to morao biti neko u kojem su spojeni Albrecht Dürer, Diego Velázquez, Gustav Klimt, Affan Ramić i njegov jaran Ibrahim Ljubović. Sidran je svojim likovima dao da piju iz svetog grala, zahvaljujući kojima je i sam okusio vodu iz tog kaleža, eliksir vječnosti za odabrane.
Tihi ponos države svaku je laž glasno, a bez stida, promovisao u istinu.
Šta sam zaista rekao u Dubrovniku, a šta mi je pokušala smestiti stara škola gebelsovske propagande.
Srbija je mir shvatila kao nastavak rata drugim sredstvima. To je država u kojoj je 2004. zapaljena Bajrakli džamija, a glavnookrivljeni je osuđen na 90 dana zatvora. Država čiji je Fudblaski savez zbog transparenata na tribinama “Nož žica Srebrenica“, “Ratko hvala ti, Škorpioni“
Možda je bolje reći da je nama bilo suđeno da nas Ukrajinci izbace u baražu, pošto je taj zlosretni baraž stalna sudbina naše reprezentacije do te mjere da je postao dio pjesama i narodnog folklora. Bilo bi previše bolno nabrajati sve naše baraže kojima smo se nadali i od kojih smo imali velika očekivanja, svih matematičkih šansi koje smo računali, svih izjava kako se u dvije utakmice možemo nositi sa svima i svih prognoza kako će nekad i nas poslužiti sreća.
Kršenja vladavine prava uvijek postoje u svim zemljama, ali u ovom su trenutku u EU dosegnula zabrinjavajući nivo, što prema autorima Izvještaja “služi kao loš primjer i mogu ih koristiti potencijalni autokrati da opravdaju svoje neliberalne mjere”, dok slabosti u pravnom sistemu mogu iskoristiti ektremne stranke da dođu na vlast.
U svetu manije gonjenja neko drugi je uvek kriv za naše nesreće, a društvena dinamika se svodi na potragu za tim krivcem. Staljin i njegov sistem su pobili na desetine miliona ljudi tražeći tog krivca, a ko zna koliko ih je prošlo kroz logore. Kako vidimo iz progona Dinka Gruhonjića, ali i mnogih drugih dežurnih krivaca, ovdašnja javnost u staljinističkim čistkama ne vidi ništa loše.
Ovaj HDZ stoga jest onaj isti, iz 90-tih, premrežen korupcijom i desnilom koji se nikako i ničim ne može promijeniti, nego treba otići. Ako je cijena za to kontroverzni, neobuzdani Zoran Milanović, pobjeda SDP-a i partnera, onda čini se druge i nema.
Evropsko vijeće je na današnjoj sjednici usvojilo odluku o otvaranju pregovora s Bosnom i Hercegovinom, čime je dalo podršku preporuci Evropske komisije.
To, pak, što se čuje u sabornici između HDZ-ovih i oporbenih zastupnika, osobito nekih i s jedne i s druge strane politideološke barikade, mlaka je voda prema rječniku kojim se bez ikakve zadrške služe dvojica državnih lidera, predsjednik Zoran Milanović i premijer Andrej Plenković. Ne samo najodgovornijih za stanje u zemlji i njezin imidž u tzv. međunarodnoj zajednici nego i ljudi koji bi i s obzirom na ustavne norme i obaveze trebali biti primijerom uljuđene komunikacije lišene govora mržnje.
