BABILONSKA KNJIŽNICA: LJEVANICA ZA PREDRAGA M.

Kristijan Ivelić
Autor 3.2.2020. u 09:27

Izdvajamo

  • I doista, spominje Matvejević i pismo Titu 1974. u kojem ga poziva da se povuče, u interesu Jugoslavije, nakon čega su njega, Matvejevića, zaobilazili i dojučerašnji bliski prijatelji, kao da je okužen. A nije se dogodilo ništa- niti Titovo odstupanje niti Matvejevićevo predmnijevano stradanje. Pa nastavlja o Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI): Shvatili smo... (Sidran, Ugrešić, Pešić, Bogdanović, Štajner, Popov, Horvat, Puhovski, Sekulić i ja) da dijelimo istu strast s Kunderom, Konradom, Havelom, Michnikom, ali su nam razlozi različiti. Oni su htjeli najzad slobodu od sovjetske čizme, a mi od naših nacionalističkih vampira u buđenju, svi zajedno naivno vjerujući u naš europski domicil i demokraciju... Kiš 1988. u Corriere della Sera iskreno govori o strahu od raspada Jugoslavije i ratu, ja 1989. u zagrebačkom Startu. Na kraju su nas ostavili vampirima. Umjesto demokracija, pobijedila je refažizacija i eksterminacija- krasne li rime! Tako ubiti jednu zemlju, tolike ljude! I gdje najviše, u našoj Bosni, srcu Jugoslavije, tu se rađala i tu umirala...

Povezani članci

BABILONSKA KNJIŽNICA: LJEVANICA ZA PREDRAGA M.

Sunce juga daje duh, ali ponekad oduzima pamet…
Demokracija, rođena na jugu, teže je na njemu rasla nego na sjeveru.

Mediteranski  brevijar

 

Vsevolod Nikolajevič Matvejevič prepoznat će u krasnolikoj Mostarki Angelini Pavić nevjeste i anđele Marca Chagalla iz Vitebska. Iz te ljubavi došao je na svijet 1932. godine Predrag Matvejević.

Kao iz već stare, a nikad zarasle, do kosti duboke rane, kapljala su gnojno sablasna desetljeća poslije Prvog, Velikog rata, zasićena smrću koja je ostala nezasitna i čekala. U vilinski nestvarnim krajobrazima zemlje slavenskoga Juga, a u  zaostaloj i zazornoj, nepojmljivo siromašnoj i zapuštenoj državi, tiraniji kralja Aleksandra, bile su godine dobre, plemenite berbe duha. Pristigli su na svijet Vesna Parun (1922.), Bogdan Bogdanović (1922.), Predrag Vranicki (1922.), Milan Kangrga (1923.), Branko Miljković (1924.), Vera Horvat Pintarić (1926.), Hajrudin Šiba Krvavac (1926.), Radomir Konstantinović (1928.), Aleksandar Saša Petrović (1929.), Vitomir Lukić (1929.), Abdulah Šarčević (1929.), Bahrudin Bato Čengić (1931.), Bora Ćosić (1931.), Leonid Šejka (1932.), Vesna Krmpotić (1933.), Živojin Pavlović (1933.), Danilo Kiš (1935.), Tvrtko Kulenović (1935.), Marija Čudina (1937.), Kasim Prohić (1937.), Mirko Kovač (1938.), Ivan Čolović (1938.)…

VSEVOLOD NIKOLAJEVIČ MATVEJEVIČ I ANGELINA OD MOSTARA

Tutnji Odesom crvena konjica, u rijekama krvi slave se pijane, makabrične svetkovine infernalija. Voljeni je drug Staljin očinskom rukom posadio olovni cvijet u nježni zatiljak jurodivog Isaka Emanuiloviča Babelja… Od pucnja u ledenoj sovjetskoj tmini raspršile se ozeble ptice poput svitaka Tore uzlebdjelih za doček slavljeničkim pohodima krsta časnog. U plamenu pogroma gore izobilno židovske kuće. Žene i djeca, kao razigrane buktinje na ulicama, starice i starci u posteljama, usnuli u lijesovima od vatre. Odjekuju, umnažaju se neljudski glasovi. Chagallovi anđeli, oslijepjeli, plešu iznad požarišta, u grimizu praskozorja i sutona. Uvijek iznova, u krug, u zagrljaju s oblacima dima, duhovima bivših ognjišta kćeri i sinova Izraelovih. Umilno se majčinsko more preobrazilo u levijatansku neman. Znali su to stari Grci. Crno more im nije bilo dovoljno zlokobno za te čudne vode, nenalik inim vodama svijeta te su ga žigosali zvučnim imenom koje prijeteći odjekuje, nadižući se na obale Odese.

Pontos Axeionos- Neprijazno more…

Oprljen plamenom revolucije, napuklih bubnjića, danima i noćima, hraneći se užasom i nadom, bježi od luke na kraju svijeta, voljene i proklete Odese, Vsevolod Nikolajevič Matvejevič. I bježi uspješno, pogonjen vrućicom i strahom, osnaživan ufanjem, tjeran pečatnim slikama upamćenog. Do smrti će se vraćati, ali samo u snovima, tom tamnozelenom, ugašenožutom Crnom moru, kad već plam revolucije iščezne u minulom životu. Pričin krijesnice u noći. Zaustavio se u sirotinjskoj kraljevini luđaka-tiranina. U  bolno lijepoj zemlji, na obali modre i smaragdne rijeke, u predvorju od svjetlosti i vjetrova Mediterana.

Vsevolod je posvojio Mostar, grad ga je uzeo kao svog. Čudno poznata lica. Zar je opet na ulicama Odese? I u krasnolikoj Angelini Pavić prepoznat će Vsevolod Nikolajevič nevjeste i anđele Marca Chagalla iz Vitebska. I mladenačke snove iz već nekog drugog života.

Nemilosrdnost slavenske duše, pred kojom ustukne i okrutnost zvijeri, Vsevolodu je oduvijek bila strana. Nije zazirao od opasnosti, ali se nikad nije mogao predati bezdanom pijanstvu surovosti.

Onu drugu stranu slavensku, bezumlje ljubavi i čula, stoga je živio, iako sredovječan, za cijelu družbu pjesnika, bohema, sanjara, buntara i proroka, što bezglavo uranjaju u rajsku, božansku putenost. Kao što su nekoć oni, dječaci u Odesi, daleko od luke, u vječnim danima ljeta, skakali s litica naglavačke. Na žalovima, roneći na dah, izranjali školjke, tragajući za biserjem.

Iz te ljubavi, pred kojom je pokleknula Angelina Pavić, ostavljajući iza vrata njihovih posvećenih, ekstatičnih osamljivanja, sustegnutost i strogu, samostansku hladnoću, zavjet sa sati vjeronauka, dio one bogate berbe duhova pridošlih na Zemlju tih desetljeća između dva svjetska rata, došao je na svijet 1932. godine Predrag Matvejević.

DVIJE MAJKE, ŠKRINJA I SEHARA

Nezemaljska, onirička svjetlost svakog djetinjstva, usuprot svim grubostima i bolima, tminama što vrebaju u zasjedama. U iščekivanju oca, dječak ušuškan u ljubavi dvije majke, Angeline i Hatidže. U perine škrinja i sehara.

Svi Angelusi, u jatima, majke Angeline, miris lavandule, latice bijelog jorgovana. Ili je to jato bijelih leptira, flornih anđela?

Na plimama i osekama crkvenih zvona i ezana dolijeću ptice.

Gugut golubiji i huk Neretve, dječja graja. Majka Hatidža zakoračuje u sobu od svjetlosti na nečujni razgovor s Bogom. Dječak, još daleko od prvih školskih dana, prati je sustopice, u radosnoj očaranosti ponavlja kretnje islamskoga molitvenog obreda, klanja. Kroz otvoren prozor ulijeće lastavica, ushićen let i  prhne natrag u nebesa. Ili je to bio cjelov nasmijana meleka, donesen u hitnji zemaljskih i nezemaljskih poslova?

U sobi ostane svježina nekog voćnog mirisa.

Kad živimo s Drugim, on narasta u našoj ljubavi i prihvaćanju, mi rastemo uvećani za veličinu Drugog. Kad odbijamo živjeti s Drugim, umanjujemo ga našom mržnjom i ravnodušnošću, i sami se smanjujemo po mjeri njegova poništenja.

KALEIDOSKOPI: KNJIŽNICE SVJETOVA I SVJETOVI KNJIŽNICA

Osamdesetpetogodišnji Predrag, starac u domu staraca, proziran i krhak nakon moždanog udara, gleda u dječaka Predraga zagledanog u Mostaru u svjetove očeva čarobnog dara- kaleidoskopa koji je, tko zna kako, preživio Odesu i njemačko zarobljeništvo Vsevoloda Nikolajeviča. Rastvaraju se, raskriljuju svemiri, kao, tih godina, jezici: crkvenoslavenski u staroj pravoslavnoj crkvi, latinski s časnim sestrama, družbenicama majke Angeline, perzijski i arapski s imamom, srodnikom majke Hatidže, francuski uz gimnazijskog profesora, potom hebrejski, jidiš, ladino, jezici obitelji družbe iz školskih klupa.

I vrata bezbrojnih knjiga koja se otvaraju, pozivaju u hodnike, labirinte knjižnica, ruže bezbrojnih imaginarija. Oskudni dani siromašnog Mostarca, studenta u Sarajevu i Zagrebu. Ali knjižnica Filozofskog fakulteta, blaženi zaborav svega. I potonuće u tišini, uz svjetiljku, sred hrpe knjiga, u čitaonici Vijećnice…

Već dugo stoji za katedrom, prepun je amfiteatar Filozofskog u Zagrebu. Profesora Matvejevića vole slušati, gutaju njegove knjige. Mjesecima, godinama prepričavaju njegova Otvorena pisma. Od njega uče- obrana slobode govora tek je jedan od glasova govora slobode. On ne zna, ali ga vole jer nije samodopadni pozer hrabrosti. I još ne zna: svi znaju da ne posjeduje ništa osim goleme knjižnice. Sav novac daje znanima i neznanima, krijući to kao što neki kriju grozomorne tajne. A tek će kasnije doznati, ne od njega, dakako, o siromaštvu njegova djetinjstva. I bogatstvu koje je ponio iz obiteljskog doma. Začudnu, i nujnu i mediteransku, svjetlost Mostara, dok se iz ruševina Drugog rata podizala mlada i gladna Jugoslavija.

OD MATIJE BANA DO NAŠIJEH DANA

Je li to bila 1817., kada je škotski učenjak David Brewster izumio ono optičko čudo kaleidoskopa- opijajuće raznovrsje svjetova, kalame svjetova što nerazlučivo postoje, nastaju i nestaju jedni u drugima? A strastveni dubrovački slavenofil, političar i dramski pisac, pjesnik Matija Ban, polovicom tog istog stoljeća, skovao je ime za zemlju slavenskoga Juga. Stoljeća, mileniji bezimenosti ropske tame, dok je nije zazvao pjesnik iz Dubrovačke Republike (Respublica Ragusina). JUGOSLAVIJA.

I još stoljeće do AVNOJA, partizana i Josipa Broza; izlazak Južnih Slavena i svih naših ostalih iz nepostojanja, iz ropske povijesti, na površinu, u svijet i historiju. Jer kraljeva tobožnja Jugoslavija bila je tiranija Aleksandrija, krvava tamnica za južnoslavensku ideju. I jedno feudalno i jedva rudimentarno kapitalističko ništa, s gotovu osamdeset posto nepismena stanovništva. U nekoliko desetljeća moderniteta, ta mračna Titova Jugoslavija biva, nakon samostalne pobjede nad nacifašistima, pokazivanja zuba Staljinu, srednje razvijena europska država, jedna od tri zemlje s najvećim brojem studenata u svijetu, uz SAD i SSSR. I još radničko samoupravljanje, nesvrstanost i jugoslavenski kulturni prostor- ali nikakva yugoagitprop fantazmagorija već nedostižan san za ovo postjugoslavensko ništavilo.

Teška demokratska deficijentnost bila je, nažalost, ugrađena konstrukcijska pogreška ove tvorevine otrgnute i spašene iz čeljusti višemilenijskog mraka. Ubijena je povratkom utvara iz te arhajske, ktonične tmine, ratnim zločinima i genocidom… Razgovara stari Matvejević s nevidljivim sugovornicima, potom sa suprugom Mirjanom, što je pristigla oboružana vrećicama hrane i stručkom margarita- Bulgakovljev roman obilježio je njihov život i njihovu ljubav.

Znaš- dodaje, umorno gledajući zbunjenu Mirjanu kojoj, eto, fali cijeli prethodni monolog da bi razumjela o čemu to Peđa zbori- moj raspojasani, ingeniozni imenjak Lucić, iz one munjene, urnebesne Feralove gerile, najbolje je to rekao: Jugoslaviju su stvarali najbolji, a uništili je najgori!

SPAŠAVANJE JUGOSLAVIJE – PISMO TITU I  UJDI

Mirjana osjeti ježure niz kralježnicu- i ovdje sumnjivi sveznajući pripovjedač već oholo rabi božanske ili dijabolične prerogative-slutnja i zebnja postaju izvjesnost: Peđa ovo radi inventurušeće u zadnjem posjetu kroz te daleke zemlje svojega i našega života, ovo je  podvlačenje crte… utvrđivanje bilance… Bože…  I doista, spominje Matvejević i pismo Titu 1974. u kojem ga poziva da se povuče, u interesu Jugoslavije, nakon čega su njega, Matvejevića, zaobilazili i dojučerašnji bliski prijatelji, kao da je okužen. A nije se dogodilo ništa- niti Titovo odstupanje niti Matvejevićevo predmnijevano stradanje. Pa nastavlja o Udruženju za jugoslavensku demokratsku inicijativu (UJDI): Shvatili smo… (Sidran, Ugrešić, Pešić, Bogdanović, Štajner, Popov, Horvat, Puhovski, Sekulić i ja) da dijelimo istu strast s KunderomKonradom, HavelomMichnikom, ali su nam razlozi različiti. Oni su htjeli najzad slobodu od sovjetske čizme, a mi od naših nacionalističkih vampira u buđenju, svi zajedno naivno vjerujući u naš europski domicil i demokraciju… Kiš 1988. u Corriere della Sera iskreno govori o strahu od raspada Jugoslavije i ratu, ja 1989. u zagrebačkom Startu. Na kraju su nas ostavili vampirima. Umjesto demokracija, pobijedila je refažizacija i eksterminacija- krasne li rime! Tako ubiti jednu zemlju, tolike ljude! I gdje najviše, u našoj Bosni, srcu Jugoslavije, tu se rađala i tu umirala…

NAŠI TALIBANI HERCEG-BOSNE UNOSNE

Mirjana kima glavom, kriomice lomi prste ili sebi nešto promrmlja u bradu, jedva susprežući suze, jer sad je jasno, to njezin Peđa odlazi, ovo je pospremanje i sjeta, i zadnji čin, a kako bi kraj trebao izgledati-to čak ni sveznajući pripovjedač ne zna.

… Naši su talibani, Miro, ovjerili Ahmićima, Dreteljom, Helidromom, Mostarom, tko su i što su, golemi zločinci, a premaleni, ništavni ljudi… iskorače li izvan svojih sela-utvrda, ostatku svijeta ništa ne znače…onaj Vuletić je još pred rat Vešovića napadao a Markov jedan stih od sabranih djela svih njih više vrijedi… Pešorde i ustaške horde…UZP je jedini akronim za tu Herceg-Bosnu… Izrešetan sandučić… vječne su zalihe streljiva i egzekutora a ni Visarionoviči ne umiru… A Bosna će nadživjeti sve nas, i njihovo zlo i opsjenu nadmoći, i našu zebnju i zdvajanje… gdje su im danas Pavelić i Endehazija… a oni i Herceg- Bosna i slični im, gdje su…a nema im danas zaleđa od mraka onih luđaka Hitlera i Mussolinija s poznatim im krajem…uostalom, zašto ja o truizmima, Miro…Bog zna….

BREVIJAR I BESKONAČNA PRIČA

Starica sjeda pokraj svojeg Peđe na zgužvanu postelju, a on, kao u usporenom filmu, uzima njezine dlanove, ovlaš ih dotiče, prebire po njemu vidljivom pianu, u domu staraca u Zagrebu čuje su bura Crnog mora i pjev vjetra s Neretve…

Sretni smo bili Danilo i ja s vama, s dvije Mirjane… dvije Margarite… Dao bih La Sapienzu i Sorbonneu… patetično, znam, Miro, pa i da se sad pojavi Umberto s Nobelovom… rekao bih-ništa… samo da opet ti i ja proputujemo cijeli slavenski Jug, da oživimo tu krvnički ubijenu nesretnicu… pa onda opet kroz carstva i kraljevstva Mediterana, kao u vremenskom stroju, tko zna što bih tad napisao… i na kraju u našu kuću, mostarsku… da majke iznesu kruhove i somune… Miro… znaš što…rađaju se oni koji nastavljaju i brevijaru nema kraja…dok ovako sjedimo i gledamo u ove tvoje margarite…pitaš li se…hoće li i po nas doći Woland i povesti nas u mir i spokoj…a kako bih ti ja ovakav… jahao u vječnost…Mirjana?

Tope se na mostarskom suncu zvuci glasovira i Angelusa, zvona i ezana, smiju se zagrcnuto majke Angelina i  Hatidža.

Kroz prozor uleti ushićena lastavica, huk Neretve.

Raskriljuju se svemiri očeva kaleidoskopa.

Kalamovi svjetova…

Kristijan Ivelić
Autor 3.2.2020. u 09:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija