Božica Jelušić: O NEDODIRLJIVOSTI

Božica Jelušić
Autor 15.7.2019. u 14:39

Božica Jelušić: O NEDODIRLJIVOSTI

Ima u Kvintilijana jedna zgoda o rimskom senatoru (potrudite se naći preciznije podatke, da sve ne stavljam u jasle!), koji se bio našao u nezgodi, s “prstima u pekmezu”, kao utajivač i pronevjeritelj državne imovine. Njegov slučaj trebao je doći pred Senat, pa bi odlukom toga tijela došla zaplijena i izgon iz Rima, oduzimanje časti i građanskih prava, shodno praksi toga vremena. No, lisac se bio dosjetio kako “udariti na emocije” svojih suvremenika, pa je uzeo za ruku malodobna sina i naričući hodao s njim rimskim ulicama i trgovima, tražeći “milost za dijete”, jer kao, nije njemu do njega samoga, već do svetinje zvane obitelj. Polučio je željeni učinak i bio pošteđen najstrože kazne. Primjer se navodi kao lukava uporaba govorničkog umijeća, gdje je govor u službi manipulacije s programiranim i očekivanim učinkom.

Sjetila sam se toga, kad je Glavaš usred teških optužbi “izvukao na sunce” sina Filipa i stavljao ga pred oči javnosti u svakoj prigodi, sa svim sentimentalnim oblandama i premazima. Naravno, učinkovito, jer tko se nad brižnim i nježnim ocem ne bi sažalio, pa ljudi smo, zar ne? Sjetila sam se i kad je arogantni Nosonja karamarko patetično uzviknuo “MOJU OBITELJ nitko neće dirati!”, poričući tako jednakost građana pred zakonom, temeljni princip demokracije. Naime, ako je neki član obitelji u inkriminiranom poslu, s teškim posljedicama za državu, postaje subjektom u nekom procesu, a ne ovčicom na zaštićenoj livadi. Ili ja samo tako mislim, u svojoj naivnosti i neupućenosti.

Vidim da su isti modus operandi preuzeli Kušćević i Marić, iznenada se sjetivši da imaju obitelji i da se poslovice ostvaruju, poput one: “Roditelji su jeli kiselo grožđe, a djeci zubi trnu!” Sjete se to oni u nekakav zadnji tren, kad sramote i opačine izađu u javnost, kad odjednom ne mogu objasniti svoje stečevine, malverzacije, ekspresna bogatstva i raskošan život, u zemlji koja balansira na rubu siromaštva a u čije se vrijednosti zaklinju, s rukom na srcu i zamotani u sveti barjak. Tužno je to i odvratnjikavo, natavno. Imuniteti, nedodirljivosti, potežu se iz svih pravaca i ladica, uz obaveznu glumu teške povrijeđenosti. Riječ ČAST, premda u njihovu slučaju ispražnjena od sadržaja, spominje se u svakoj drugoj rečenici.

Meni je iskreno žao njihove obitelji, njihove djece i svih njihovih rođaka, prijatelja, poznanika i susjeda. Sjena nečasna čovjeka duboka je i velika i pada trajno na one koji su mu bliski. Ali o tome je, mislim, trebalo voditi računa ranije, što bi ljudi koji se toliko diče svojim navodnim sposobnostima, da smatraju normalnim što su postali ministri u svojoj domovini. Napravili su velik skok u karijeri, mora se priznati, jedino što su u polju morala napravili kolut natrag, iz kojega se teško raspetljati u uspravan položaj. Sigurna sam da su iz poštenih i skromnih obitelji potekli, no crne ovce svaka obitelj može imati. Šteta, naravno, no neke stvari ne mijenjaju se dvije tisuće godine.

Video meliora proboque, deteriora sequor, rekli bi stari. Vidim bolje i odobravam, za lošijim se povodim.

Božica Jelušić
Autor 15.7.2019. u 14:39

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija