Božica Jelušić: PROSTOR ZATAMNJENJA

Povezani članci

• Pogled u prazno
• USTAŠOIDNI ROCK
• Predrag Lucić: Kome Papa zbori
• Modul Memorije: Izložba fotografija „Ožiljci“ Paul Lowea u Sarajevu
• Agonija po propisima
• Čudo vanpansionske potrošnje

PROSTOR ZATAMNJENJA

Kad ulazimo u prostor zatamnjenja i kad smo sami kao drvo na usamljenoj koti, kad nam hladnoća ulazi u pore, a vanjska kora puca i pukotine krvare biljnim sokom, kad svjetla nema dovoljno a zrak se zgušnjava, kad znamo da smo razoružani, napušteni, obeshrabreni,

kad smo krivi bez krivice i u nesanicama prevrćemo slike, tražeći uzroke našoj tjeskobi, kad bismo se mijenjali sa slijepom krticom i zmijom bez košuljice,

Kad u potopljenom kamenu na dnu zamuljena potoka vidimo vlastito lice, kolutastih očiju i nijemih usta, zapanjeno pred stvarnošću,

kad nas i tuđe uspomene bole kao vlastite, a bolest je neizlječiva,
kad ne možemo gutati hranu prinjetu ustima, niti povući
pokrivač preko glave, da bismo utonuli u spasonosni mrak;
kad nam beznađe vrta ušnu resicu i u nju gura naušnicu
od žive ose, obješene na žalac

kad ne želimo ništa, a što imamo rado bismo neprijatelju dali,
kad zavijamo u pustinji duha, gdje su nas nekada čekale žive,
raskriljene riječi, nalik na ženska krila,
kad nismo svoji, ni ničiji, a bojimo se biti Božji, jer smo nedostojni,

tada, i samo tada, UISTINU ZNAMO DA POSTOJIMO, tada ponovo kušamo prvo edensko voće, znajući u što će se pretvoriti
tada pišemo, pjevamo, vičemo s brijega iz svega glasa, na sve četiri strane i tada znamo, premazani katranom sumraka, s buktinjom koja se približava

da je jedino strast vrijedila, jedino rizik, jedino slobodna volja
i luda hrabrost da se rodimo u svijetu i za svijet

koji su svi drugi hametice otpisali i zaboravili.

Božica Jelušić