Diana Burazer: Teško se odmaknuti od sebe

Gordana Igrec
Autor 24.6.2020. u 11:19

Diana Burazer: Teško se odmaknuti od sebe

Sve mi je to oko pjesnikinje i diplomirane matematičarke Diane Burazer izgledalo tajanstveno. Već od samog rođenja bilo je sve „toplo i ljudski sa puno šušura i gušta“. Pa sam sa njome zapodjenula male ženske razgovore o njezinom djetinjstvu, a onda prešla na „ozbiljnija“ pitanja o njezinom pjesničkom stvaralaštvu i književnosti općenito. Ne odustajte, već uzmite šalicu kave u ruku, stavite je pored sebe i pročitajte ovaj zanimljiv razgovor.

Razgovarala: Gordana Igrec  – akademija-art.hr

Dakle, gdje ste rođeni?

Rođena sam u Zagrebu. Na Kvatriću. Roditelji su još bili studenti, i stanovali u iznajmljenoj sobi kod obitelji Ferde Pomykala (poznati hrvatski skladatelj i dirigent).

Često su me čuvali susjedi jer je mama bila vrlo uporna žena i ambiciozna, pa je u roku diplomirala farmaciju. Ali vrlo brzo majčin otac je kupio stan na Trešnjevci, u koji smo se preselili. Nono je bio mudar čovjek, i praktičan, pa je uložio novce u kupnju stana sa namjerom da to bude za sve buduće studente u našoj obitelji.

Kako su roditelji radili, cijelo vrijeme boravila sam u susjedstvu kod obitelji Lukavečki koja je imala sedmero djece. Sjećam se kako nam je uvijek bilo veselo. Kad sam imala sedam godina odselili smo u Pleternicu. A onda, nakon samo pet godina boravka u Pleternici, u Hercegovinu, u Ljubuški.

Što ste po zanimanju?

Po zanimanju sam dipl. ing. teorijske matematike. Bila sam odličan đak u gimnaziji, već tada dobila neke nagrade za poeziju,… ali eto odlučila sam studirati matematiku.

Voljela sam uvijek ići „uz vjetar“, pa kao u inat svima (!?) koji su očekivali da ću studirati književnost, odlučila sam nešto sasvim drugačije. Tih godina moja generacija odlučivala se za književnost (ako ste imali imalo dara za pisanje), za elektrotehniku (ako ste bili dobri u matematici), i za ekonomiju (ako niste znali što bi). Za matematiku malo tko. Jer što bi se s tim radilo, ako ne biti profesor matematike.

To su godine (1972) kada informatika još nije bila uključena kao predmet na nekom studiju, pa je matematika više bila kao neki čudan i nedefiniran cilj.

Kada ste počeli pisati poeziju?

Prve pjesme napisala sam već u drugom razredu osnovne škole u Pleternici.

U školu je došla nova učiteljica (mislim da se zvala Mira Bosanac?) i postala moj idol.

Zbog nje sam počela i pisati pjesme jer je ona uređivala zidne novine (danas bi to bio FaceBook).

Prve pjesme bile su o majci, cvijeću (jaglac!?) i proljeću.

Kasnije u gimnaziji u Ljubuškom pisanje je dobilo ipak ozbiljniji značaj u mom životu.

Koliko onda rodnog kraja ima u Vašoj poeziji?

U mom slučaju pojam „rodni kraj“ je neodređen.

Ja jesam rođena u Zagrebu (i sada živim u njemu), ali sa 7 godina odselila sam se u Pleternicu (gdje sam provela prve školske dane i stekla prve prijateljice).

Sa 12 godina već sam doselila u Ljubuški. Tu sam završila osnovnu školu i gimnaziju, stegla nove prijatelje, zaljubila se….

A onda odlazak na studij u Zagreb. Nakon diplomiranja suprug i ja (suprug je iz Ljubuškog!) odlučili smo živjeti u Mostaru.

U Mostaru smo proveli prekrasnih 15-tak godina. A onda je došla 1992 godina i rat,… i eto mene ponovno u mom rodnom gradu – u Zagrebu!

Vezana sam za sva ta mjesta, imam mnogo prijatelja…i nekako ne mogu odrediti koji  mi je grad bliži, važniji, koji me je više od ostalih odredio u životu.

Za cijelo to vrijeme odlazila samo stalno u Stari Grad (otok Hvar) odakle mi potječe majka, i gdje imam roditeljsku kuću.

Kad malo promislim možda sam ipak najviše vezana baš za otok. Iako nikada nisam stalno živjela tamo.

A otok, more, Stari Grad….najviše se uvukao u moje stihove.

Što je za Vas poezija?

To je teško pitanje. Znam što nije! Nije egzistencija! Od poezije se ne može živjeti, imati stan, prehraniti se…

Ako mislimo na čitanje knjiga poezije onda je to je nešto lijepo, eterično…..što vas ispunjava na poseban način! Drugačije nego pročitan roman ili priča!

Ako mislimo na vlastito pisanje poezije, tada je to nešto što ne mogu logički objasniti,… ali kad napišem i završim pjesmu (kojom sam ja zadovoljna) – radosti, onoj tihoj iskonskoj, nema usporedbe!

Kakvu vrstu lirike pišete: ljubavnu, duhovnu, refleksivnu itd.?

Ne znam što bih odgovorila!? Možda „refleksivnu“!?

Koliko ste zbirka do sada izdali i koje?

Znam kazati: samo sedam!

Nisam baš zadovoljna sobom, kada je količina u pitanju.

Tješim se (!?) da i ne možete samo sjesti i pisati pjesme. Potreban je neki proces u vama kojega prelamate kroz razne filtere, pročitane knjige,….

Objavljene knjige u BiH i Hrvatskoj su:

Nesvanjivo, Svjetlost, Sarajevo, 1974
Četvrti zid, Književna omladina, Sarajevo, 1984
Na odmorištu između dva svijeta, MD, Zagreb, 1994
Druga kuća, Tribina Jutro poezije, Zagreb, 2003
Izvan zaklona, Izbor pjesama u biblioteci Manualis labor, Priboj, 2007
Naranča, Fidipid, Zagreb, 2008.
Nebeske jabuke, Zagreb, 2018

Objavljene knjige na drugim jezicima:

Портокал и друга куќа (Naranča i druga kuća) – izbor poezije na makedonskom jeziku, Makavej, Skopje (2012),

Зимни Портокали (Zimske naranče) – izbor poezije na bugarskom jeziku, Slavenska Akademija, Varna (2013)

Час, який нам залишається (Vrijeme koje nam preostaje) – izbor poezije na ukrajinskom jeziku, Luck (2015)

Jeste li dobitnica nagrada i kojih sve?

Nagrade i priznanja:

Antun Branko Šimić – nagrada za mlade pjesnike, Drenovci, BiH, 1970
Slovo Gorčina – nagrada (prva dodijeljena opće) za mlade pjesnike, Stolac, BiH, 1972
Goranovo proljeće – nagrada za mlade pjesnike, Zagreb, 1974
Josip Sever – nagrada za najbolji pjesnički rukopis Druga kuća, Zagreb, 2003
Srebrno leteće pero – međunarodna nagrada za cjelokupno pjesničko stvaralaštvo, Festival poezije „Slavenski zagrljaj“, Varna (Bugarska), 2011.

Gdje pronalazite inspiraciju?

Inspiracija ima razne oblike, i može se  nalaziti na raznim mjestima.

A sve to se mijenja se u skladu sa našim godinama.

U početku, kada ste mlađi, onda je to uvijek bio život oko vas, odnosi među ljudima, … vlastite emocije.

Sada se sve to pojavljuje također, ali u nekom manjem postotku kasnije napisane pjesme. Veći dio pripada iskustvu, čitanju knjiga, vašoj usmjerenosti na neku temu o čemu želite pisati…

Kakva je poveznica između brojeva, matematike i poezije?

Pretpostavljam da mislite pitati koliko ima brojeva i matematike u mojoj poeziji?

Matematkičkih pojmova ili preokupacija skoro da i nema.

Postoje pjesme (Kocka, Hiperbola…) koji imaju matematičke naslove, ali govore o sasvim drugim stvarima koje nemaju veze sa matematikom.

Možda (ali ne mojoj namjerno voljom) matematika, kao jedna uređenost i sistematičnost, uvukla se u organizaciju pjesme.

Moje pjesme imaju formu i način kazivanja (tako su i neki kritičari pisali o mojoj poeziji) koji podsjeća na matematičke/informatičke procese: zna se sto što treba stajati na početku,…a što na kraju pjesme.

Dakako, nije to baš tako u potpunosti,…ali eto to bi mogao biti odgovor na utjecaj matematike u mojoj poeziji.

Što je sa prozom? Pišete li i prozu?

Imam i dosta napisanog materijala za kratke priče. Nekoliko priča su potpuno završene i sada ih čitam na književnim nastupima kako bi samu sebe ocijenila. Dobro je da ih „čujem“ u kontekstu ostalih priča mojih kolega – proznih pisaca.

To je neko novo iskustvo za mene i već se radujem aktivnijem pisanju priča.

Inače je poznato da je pjesnicima teško krenuti u pisanje proze; mislimo da svaki redak u tekstu mora biti opravdan, da sve mora imati duboki smisao, poetski obojano,….

Teško se odmaknuti od sebe.

Što nam novoga pripremate?

Pišem pjesme! Lagano se već grupiraju,…i „idu“ prema knjizi.

Imam nekoliko priča, pa bih to pokušala također sakupiti u neku drugu knjigu.

Do kada ćete pisati poeziju?

Dok živim. Poezija ostavlja prostora za sve teme i načine pisanja, i to nije ograničeno godinama.

Jesu li pjesnici doista čuđenje u svijetu?

Po, i nisu. Danas, kada se nađemo (nakon neke književne večeri) pričamo vrlo žustro, strastveno o svemu: o poeziji, kolegama, politici, ….

Malo je osobenjaka koji su drugačiji.

Mislim da se i to izmijenilo, a sve u skladu s vremenom, Internetom koji vam baš i ne dozvoljava apsolutne izolacije koje bi vas dovele u stanje „čudaka“.

Kako kolege na poslu gledaju na Vas kao pjesnikinju?

Imate onih koji vas zbog toga dodatno cijene, dođu na vaše promocije,….

A ima i onih koje tako nešto uopće ne zanima, i ne doživljavaju to kao neki vaš plus, niti minus.

Kad imamo neka druženja van ureda (proslave isl.) tada se zna prozvati me da ja kažem nešto lijepo, neki stih,…i sl.

Inače volim govoriti i stihove drugih pjesnika.

Ja prvo pokušavam ustanoviti ozbiljnost njihove želje, procijenim situaciju,…i ako je (po mojoj procjeni) dobro vrijeme za kazati neki stih – onda to i kažem.

Trudim se ne nametati poeziju onima koji je stvarno ne žele čuti, već vas prozovu iz nekog „štosa“, ili reda.

Previše cijenim poeziju (svoju i svojih kolega) da bih je gurala, i nametala, tamo gdje joj možda i nije mjesto!

Imate li uzora u pjesništvu i kojega?

Pa uzore imamo (nekako!?) kada smo mladi. Tada sam voljela Jesenjina, Cesarića, Mihalića,… pa i Desanku.

Sada čitam poeziju mojih kolega, prijevode poezije,…I mogu kazati da se često oduševim njihovim stihovima.

Ne mogu ih nazvati svojim uzorima, iako bi neke njihove pjesme rado potpisala.

Prestara sam da mijenjam svoju poetiku ma kakva ona bila i koliko sam njom zadovoljna. A i nije to niti lako.

A i ne znam koliko bi to sam pjesnik (pa tako i ja) želio.

Svatko ima svoj život (kojim možda i nije baš zadovoljan) i ne može ga (a možda i ne želi!?) promijeniti.

Tako je i sa našom poezijom.

Zašto je poezija tako malo čitana? Da li Vam to smeta?

Nažalost knjige poezije se ne kupuju, knjižari je ne rado uzimaju (a to boli!),…

U izlozima ćete naći 10 istih naslova nekog upravo tiskanog hit romana (ne znam zašto toliko istih naslova!!!?), ali nema knjige poezije!

Poezija ima jednu malu (utješnu) prednost nad prozom jer se može govoriti na javnim nastupima.

Ako imate dar da znate svoje stihove interpretirati tada se čak ugodno iznenadite kako ljudi vole slušati poeziju.

Meni se to često događa, i onda budem zadovoljna. Barem time.

Zašto Vi pišete? Što Vas to tjera?

Pisanje je poriv, barem u početku pjesme. Stavite 2-3 stiha na papir.

A onda imate želju to završiti, pročitati je negdje,…a tek onda dođe želja da objavite knjigu.

Kratku recenziju akademika Tonka Maroevića za Vašu poeziju, par rečenica izvadite iz knjige i napišite nam, molim Vas.

Iz recenzije Tonka Maroevića na moju zadnju knjigu „Nebeske jabuke“

….

Zrelo doba njezina pisanja pada u novi milenij, kada intenzivnije objavljuje i doživljuje ozbiljniju recepciju (uključujući prijevode i izdanja na stranim jezicima). Motivski se nameće motiv izbjeglištva, trauma izmještenosti (već iz samih naslova recentnih zbirki zamjetljiva pozicija: Druga kuća i Izvan zakona), a sve samosvjesniji lirski subjekt uzima slobodu prodora u egzistencijalne dvojbe i tjeskobe, svjedočenja bolnih dilema i svijesti o bačenosti u svijet (ili odbačenosti od svijeta mladenačkih sanja). Zbirka Naranča ponudila nam je lirski kanconijer stanovitog duhovnog stoicizma i deziluzija, prevladavanja dramatičnih i tragičnih iskustava sviješću o ulančanosti u vitalne krugove i prodore.

Najnovija zbirka Nebeske jabuke donekle produžuje tu ispovjednu, autobiografsku liniju, ali je motivski znatno šira, a također i određenije refleksivna, metapoetična, samozapitana. Neće biti slučajno što je zbirka uokvirena upravo pjesmama u kojima se tretira sudbina pjesništva. Na uvodnom je mjestu tekst “Protiv poezije”, s plemenitom skepsom o mogućnosti kaptiranja tuđih sudbina, a zadnjenavedena pjesma u zbirci zove se “Stihovi, neobjavljeni”, gdje se ironizira nepotpunost, nedovršivost ili neprimjerenost spisateljskih ambicija.

….

Možemo zaključiti kako se Diana Burazrer ne plaši prepuštanja emocijama, kako vješto suzbija rezonerski ton ako joj se nameće: “vještina balansiranja nikad nije bila dovoljna za sreću”. Mjeru stvarima daje tek osobno iskustvo, katkad je dovoljna “mala svjetiljka na čelu” da pokaže put, dovoljno je zaustaviti se “10 centimentara od stvarnosti” a da se amortizira pad. Amblematska je pjesma “Kupila sam brdo”, izazovna i u temeljnoj slici i u pripitomljavanju paradoksa, a eksplicitna u zaključku: “pjesnik sam / i nisam.//Sanjar / koji je kupio brdo / jesam.” Doista, dobili smo pjesnikinju koja je u stanju očuditi običnost, istkati “čaroban leteći tepih” od donesenoga materijala, izaći iz kuće i popeti se na brdo uz pomoć “izvanvremenskog stvoritelja”.

Je li koja Vaša pjesma uglazbljena?

Mislim da moje pjesme nisu pogodne za uglazbljivanje.

Moji prijatelji iz Ljubuškog Vedran Vegar i Miro Akmadžić uglazbili su pjesmu „Križ“ (iz moje knjige „Druga kuća“). Moram priznati da sam bila ugodno iznenađena kako to dobro zvuči.

Možete je čuti (koga zanima) na Internetu.

Inače neki 80-tih godina upoznala Senada Galijaševića. Tada je nastupa pod imenom „Senad od Bosne“,…a kasnije 90-tih, kada je došao u Zagreb, pod imenom „Senna M“ .

Ovo navodim kako bi starije generacije, i one malo manje starije, mogle prijetiti.

Doduše i danas se spominje (jer je nezaobilazan) kada se govori o temi dance glazbe u Hrvatskoj.

Mi smo i sada veliki prijatelji.

E tih 80-tih godina Sena i ja smo se upoznali na Tjentištu na Susretu mladih stvaralaca Jugoslavije. Veliku popularnost su tada, uz Senu, imali grupe Srebrna krila (oni su bili „top“), Vatreni poljubac….Seni su se dopali moji stihovi i tada je Sena predložio da napišem tekst (imao je već snimljenu glazbu. Kako volim izazove to sam prihvatila,….ali sam se jako namučila! I tako su nastali moji tekstovi-stihovi (oni nisu niti u jednoj mojoj knjizi!) na Seninu glazbu. Mislim da se radi o dvije pjesme. Jedna je „Let za Bosnu“, što je i naslov Senina albuma. Moram priznati da sam bila jako ponosna kada sam vidjela svoje ime otisnuto na gramofonskoj ploči! A potpuno sam nemuzikalna!

 akademija-art.hr

ENG

Gordana Igrec
Autor 24.6.2020. u 11:19

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija