Distancirana upletenost

Izdvajamo

• No, i kada piše o najcrnjem, o neprispodobivom, iz Nezirovićevih rečenica, iz njegovih tekstualnih bjelina izbija osunčana hercegovačka, mostarska tuga, nostalgija za pravdom, za ljudskim zajedništvom. I kada izgovara notornu istinu, kad donosi tvrde činjenice, Nezirović njima ne ubija s visa ikakve supremacije, ni intelektualne ni moralne, nego tuguje, ali bez patetike i namještenog zgrožavanja, jednostavno ljudski i estetski, tako da je opet sve etično, moralno obvezujuće. Jer, doista, kakva je to istina koja u sebi nema strasti za patnju, pasioniranosti za čovjeka, čak i za one ljude koji su žrtve svojih vlastitih obmana i zla. Dakle, Nezirović se muči kako da rekne istinu, jer mora je reći, ne smije šutjeti, jer "onima koji će doći poslije nas" – smatra on – "naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja." Šutnja je, smatra naš autor, najgori poraz ljudskosti u vremenima tiranije nacionalizma i drugih neljudskosti.

Povezani članci

• PAPA – JEDAN I JEDINSTVENI
• U ponoć proglašenje pobjednika
• Ranoholizam
• GS: Obustaviti isplate političkim strankama na nivou FBiH
• Zagreb je izlobirao nejednakost glasa u BiH, ali sada ima problem u svojoj kući
• Esad Bajtal: Mudrost, Hrabrost, Umjerenost i Pravičnost – ključne vrline bivanja

Foto šg

Uz kolumne Elvedina Nezirovića – Deblokada grada

Kratki tekstovi Elvedina Nezirovića, pisani uglavnom na portalu tačno.net, sabrani u knjigu pod naslovom Deblokada grada, društveno-kritički su osvrti na raspolovljeni grad Mostar. Kao i u ostalim svojim tekstovima, posebno u jednom od najboljih naših romana o ratu – Boja zemlje, Nezirović očituje iznimnu sposobnost da bude krajnje upleten, autobiografski i istodobno distanciran. Distancirana upletenost čini ga iskrenim i autentičnim očevicem ali tako da svojim sjećanjima i svjedočenjem ne ucjenjuje, ni moralno ni emocionalno ni historiografski. Nezirović izmiče najtežoj kušnji svjedoka, posebno svjedoka-žrtve da svoje stajalište postavi dogmatski i apodiktički. Ovi tekstovi nisu, dakle, pisani sa žrtveničkom tezom: Ništa vi ne znate jer niste to doživjeli!

Nezirovićeva sjećanja, viđenja i zapažanja filtrirana su i korigirana dvostrukim kriterijem. S jedne strane kao očevidac svjestan je svoje subjektivnosti, dakle relativnosti koja ga čini nepretencioznim i istodobno samo svojim. On piše nenametljivo, ne zauzima stav s visoka, ne spušta viktimološko-pravednički oganj na neistomišljenike, jer zna, i to je onaj drugi kriterij autorova blagotvornoga ograničenja, da se pojedine oči još nisu nagledale ni ljepote ni sveg užasa, da pojedina sudbina, sudbina obitelji, porodice, jednoga naroda ili konkretno jednoga grada ne može sagledati samo iz sebe, samo sa svoje strane i iz svoga sjećanja, pa ni i iz najčišće unutarnje perspektive, nego je i ishod šireg konteksta i širih povijesnih događaja. Subjektivno sjećanje i svjedočenje dio je povijesnoga konteksta. Sjećanje i historiografija se ne isključuju ali nisu isto. Jedino, a to nije malo, nego je gotovo sve, gdje Nezirović nastoji biti apologet, jest obrana osobne savjesti i odgovornost za drugoga čovjeka kao čovjeka, konkretnoga čovjeka, i što je moguće više pojedinca bez ideologije, bez etiketa jeftinoga pripadanja.

Kada govorimo o Nezirovićevoj distanciranoj upletenosti, pod njom podrazumijevamo i autorovu suzdržanu ali neskrivenu, britku samokritičnu i kritičnu etničku pripadnost Bošnjacima, i to opet ne samo njima nego i gradu Mostaru i Bosni i Hercegovini sa svim njihovim etničkim i religijskim, geografskim i povijesnim varijetetima i mijenama, sa svim mostovima, andrićima i šantićima. On se pozerski ne izdvaja, čak štoviše, on ustaje protiv svakog, posebno nasilno-ratnog “izvlaštivanja” i nepravednog posvajanja teritorija, grada, kulture, protiv svakog monopola nad istinom koja bi falsificirala prošlost ili zatvorila budućnost. Ovaj pisac nije čovjek-svjedok koji bi uživao u onomu od čega bi mogao bilo novčano bilo u časti profitirati, pa zato ne prihvaća ni da ga se olako proglašava izdajnikom svoga vlastitoga naroda, Bošnjaka, upravo jer mu je najteže izdati čovještvo, kako to sjajno i sa žalošću konstatira u tekstu o svome “bivšem” sugrađaninu, Mostarcu, Veselinu Gatalu. On se ne kamuflira antropološkim univerzalizmom bez njegove partikularne, što znači etničke, religijske, ambijentalne, urbane partikularnosti.

Nezirovićevi tekstovi su nezaobilazni osvrti na ratnu mostarsku kataklizmu, na ukradeno djetinjstvo i razrušeni sklad odrastanja. No, iskustvo progona, iskustvo dehumanizacije i dekulturalizacije koje su najprije krvavo započeli nad Mostarom JNA i Karadžićeva armada, a onda nad Bošnjacima, na tzv. “istočnoj strani” grada, htjela dokrajčiti na krajnje licemjeran i ponižavajući način tuđman-šušak-bobanova, hercegbosanska soldatska, Nezirovića ne pretvara u samosažalna stradalnika. To ga iskustvo ne izolira u sterilnu martiromaniju niti ga pretvara u udvoricu ili profitera u vlastitom patničkom kolektivu, nego ga čini društveno angažiranim čovjekom osjetljivim da vidi slično iskustvo na drugoj, komšijskoj, “neprijateljskoj” strani. Tekst o stradanju Hrvata u Grabovici jedan je od najboljih u nas napisanih na temu empatije s drugima. U njemu trasira put osobne odgovornosti, osobne i kolektivne katarze; pokazuje kako od činjenice, kako od istine žrtve ne učiniti privilegij, masku loše sadašnjosti i moguće opravdanje buduće osvete.

Ako bismo na još nekoliko motiva ili sudbonosnih Nezirovićevih egzistencijalnih pitanja pokušali svesti njegove tekstove, čini nam se da bi to ponajprije bilo u sljedećem: “Država u kojoj smo se rodili i odgajali” – piše Nezirović – “izgorjela je u požaru ljudske gluposti. Brzina kojom su dojučerašnji komunisti postali zakleti muslimani, pravoslavci i katolici, predstavlja vjerovatno jedan od najvećih društvenih fenomena u savremenoj svjetskoj povijesti. Kažu da je rat svakome otvorio oči. Ja mislim upravo suprotno: rat nas je sve zaslijepio.”

Nezirović pita i sebe i druge kako su se toliki Mostarci od zakletih komunista i ateista, korifeja bratstva i jedinstva preko noći pretvorili u najgore jaramaze, nepoštenjake i nevaljalce, u zagrižene nacionaliste. Kako se, da nastavimo s njime i sličnima, događa to bestidno “izbjeljivanje biografije” (I. Lovrenović), kako to da se “komunistički otpad” (M. Kovač), sva ta svita primitivnih ateista i neobrazovanoga polusvijeta uzdiglo do mjere uzora etničke pripadnosti, da je postalo vođama naroda, kreaturama koje su uzeli tapiju na vjeru, na grad, na obrazovanje, na opći društveni život?

Još radikalnije Nezirović razobličava učoporivanje ljudi, mostarski, balkanski mentalitet podaništva, u ono, od Andrića ukazano, ukleto baštinjeno “evet-efendijstvo”. Evo kako ga Nezirović demaskira: “Stvoriti što čvršći i što homogeniji čopor od vlastitog naroda, učiniti ga nekim poludivljim ostatkom drevnih vremena, držati ga u stalnom strahu od drugog i drugačijeg, uniformirati i intenzivno drilovati njegovu nazadnu, sebeljubivu misao, isključiti ga iz svih savremenih civilizacijskih tokova – to je jedan proces kojem se, čini mi se, ovdje, ne nazire nikakav kraj, a čiji je jedini cilj opstanak vladajućih političkih elita. Prvi, i možda najvažniji korak u tome, jeste” – zaključuje Nezirović – “stvoriti neku vrstu evet-efendijskog društva, u kojem će sultan uvijek biti u pravu baš kao što je nekad u, Andrićevo vrijeme, u pravu uvijek bila – Partija.”

Evet-efendijstvu, međutim, ne pribjegavaju samo tzv. obični pojedinci nego ljudi koji bi, kako Nezirović to kaže, po sartreovskoj definiciji intelektualca, trebali biti savjest društva i javnosti, koji bi trebali biti svoji i ne razmišljati kao “oni”. U sveopćem zakazivanju intelektualaca Nezirović se distancira od efet-efendijstva, pa čak rado izmiče u svijet humora i groteske. Zato piše o nestalim mostarskim redikulima, boemima, jednoj varijanti Ujevićevih vasionaca, onim ljudima koji su bili zahvaćeni nekim svojim “ludilom”, koji su čak na svoju štetu išli protiv struje, ali ne tek iz inata, iz poze otpora većini, ne tek iz divljeg nagona za originalnošću, nego iz najelementarnijeg iskustva prolaznosti i nemoći pred količinom nepravde – iz neprevarljivog instinkta za obranom osobnoga digniteta.

Nezirović je pisac koji se ne skandalizira nad grijehom i slabošću ljudi, nego nad dominantnom nacionalističkom ohološću da smo “mi” uvijek u pravu; nad opakošću ustrajavanja da se “naše” zlo i zločini smatraju herojstvom i svetinjom, nad otupljenom savješću, nad odsutnošću kajanja i bezočnim spokojem neodgovornosti za čovjeka kao čovjeka. Nezirović je pisac koji ne niječe kolektivnu patnju. On razumijeva suosjećanje za narod, ali patnju svoju i svojih kao i patnju drugih želi doživjeti sam – u tišini, izvan političkih zloupotreba, martiroloških talambasa i etničkog obezličavanja žrtava na broj. On dopušta da ga do u dno strese odgovornost pripadanja svojima, i onima koji su počinili zlo u njegovo ime (variranje Vuletićeve pjesme I ja sam ovdje ubijao), kao i da ga nevinost tuđe žrtve pokrene na obvezujuću suodgovornu humanost.

Čini nam se da ima još jedna Neziroviću tako bitna i svojstvena osobina, a tako rijetka u praksi, u našim javnim analizama i tekstovima. Naime, Nezirovićeva distancirana upletenost uključuje jednu vrstu ontološke zapitanosti nad ljudskom glupošću i zlom, nad besmislenim svrstavanjima pod zastave i u čopore. On redovito ne piše na prvu, nego se nastoji ohladiti, reflektirati uvjetne reflekse. Čeka da umine početni udar zla da mu odgovor i riječi ne budu neodmjereni izraz primitivnoga bijesa, da bi sa što većom mirnoćom i širinom zastao, te distancirano upleten pisao o ljudskoj sklonosti da se više voli laž nego istina, ropstvo nego sloboda, da se tako tvrdokorno i bezočno brani svoje barbarstvo bez uviđavnosti za druge.

O činjenici ljudske zavodljivosti i uvjetovanosti (condition humaine) zlom, Nezirović piše nenasilno i lagano, stvara čitljivu lektiru, ali koja ne trivijalizira niti umanjuje težinu nesreće, nego ostavlja prostor dijaloga i vlastitoga traganja. On priznaje nemoć svoje riječi, kao i nemoć jezika, jer ponekad, piše on, ni “riječi ne mogu podnijeti svoje vlastito značenje”, a ponekad iskustvo zla, osobito zla rata, ovdje konkretno iskustvo hercegbosanskoga zločinačkog režima, ne može se nikada dokraja uriječiti: “Jer koliko god vladali jezikom i bili svjesni njegovih ekspresivnih mogućnosti, postoje doživljaji koji nas natjeraju da shvatimo kako nema tih riječi koje u svoja značenja mogu u potpunosti integrirati iskustvo proživljenog užasa: uvijek postoji nešto što ostane izvan fokusa, izvan semantike.”

No, i kada piše o najcrnjem, o neprispodobivom, iz Nezirovićevih rečenica, iz njegovih tekstualnih bjelina izbija osunčana hercegovačka, mostarska tuga, nostalgija za pravdom, za ljudskim zajedništvom. I kada izgovara notornu istinu, kad donosi tvrde činjenice, Nezirović njima ne ubija s visa ikakve supremacije, ni intelektualne ni moralne, nego tuguje, ali bez patetike i namještenog zgrožavanja, jednostavno ljudski i estetski, tako da je opet sve etično, moralno obvezujuće. Jer, doista, kakva je to istina koja u sebi nema strasti za patnju, pasioniranosti za čovjeka, čak i za one ljude koji su žrtve svojih vlastitih obmana i zla. Dakle, Nezirović se muči kako da rekne istinu, jer mora je reći, ne smije šutjeti, jer “onima koji će doći poslije nas” – smatra on – “naše priče neće govoriti mnogo. O nama će im najbolje govoriti naša šutnja.” Šutnja je, smatra naš autor, najgori poraz ljudskosti u vremenima tiranije nacionalizma i drugih neljudskosti.

Nezirović svojim pisanjem postojano traga za istinom. Istina pak traži svoga nositelja, svoga pisca. Ona je stoga uvijek subjektivna. Nezirović ne izmiče takvoj istini, on joj želi služiti. Zna, naime, da nije dovoljno konstatirati da istina mora biti objektivna, pa onda, jer ne možemo nikada prispjeti apsolutnoj objektivnosti, bolje je zašutjeti. Nezirović se ne da ušutkati. I to ne tek zato što šutnju nameću izvana, nego zbog vlastitog zdravlja i integriteta. Zna, također, da u dominaciji loše političke korektnosti, koja mantra da istina ima dvije strane, pobjeđuje strana laži, poluistinā i moćniji lašci, a na mala vrata se uvodi zabrana na riječ istine. U pogubnim, orvelijanskim vremenima, piše Nezerović, u kojima se “istina prilagođava trenutku i potrebi plemenskih vođa, gdje se, naprosto, zanemaruje njena važnost i njena društveno-katarzična funkcija, historijske činjenice dobivaju svoju stvarnu mjeru, svoje pravo lice, tek kada ih svedemo na golo, subjektivno iskustvo.”

Knjigom internetskih kolumni objedinjenih zajedničkom oslobodilačkom sintagmom Deblokada grada, Elvedin Nezirović nastoji osloboditi ponajprije sebe pa onda sugrađane Mostarce, a i građane ove zemlje za istinu – subjektivnu istinu, te deblokirati od samozavaravanja po kojem se vlastiti jad i bijeda maskiraju primitivnom etničkom i religijskom, obrazovnom i kulturnom (“europejskom”) ohološću nad drugima. “Smisao vlastitog postojanja” – izričit je Nezirović – “ovdje je definiran odnosom prema onom drugom, kojeg stalno treba uvjeravati da je naš jad zapravo naša najveća sreća. Za takvu vrstu dojma potrebne su nam zastave, džinovski vjerski simboli od željeza i betona i bofl žurnalizam…”

Samozavaravanje, nastavimo s autorom, pretvara život u bespoštedno konkurentsko izjedanje, u zluradost nad patnjom drugoga i umjesto prelaženja nametnutih neljudskih, etničkih i konfesionalnih granica i ograničenja, umjesto stvarnog obrazovanja (s toliko mostarskih sveučilišta i fakulteta!), život se troši u projekte kako druge poniziti, kako druge učiniti ljubomornima, kako biti barem tzv. moralni (=mizerni) pobjednik; kako napuhivati svoju kulturnu niskost i prazninu kroz estradne priredbe, sajmove taštine i vašare suprematizma.

Začudna lakoća i oplemenjujuća snaga Nezirovićevih tekstova leži u autorovoj samokontroli i distanciranosti i od zavidljivoga skripturalističkog mesijanizma, od kojega lako obolimo svi koji pišemo. Biva nam to jasno iz njegova osvrta na sebe i na svoje pisanje: “Što se tiče potpisnika ovih redova, on ne živi u iluziji da će svojim tekstovima učiniti svijet boljim. Ja samo živim u nadi da će ljudi u ovom gradu, čitajući moje tekstove, barem donekle shvatiti da je šutnja pogrešan izbor, pogotovo onih koji, na bilo koji način, imaju obavezu javno govoriti. Nije nevažno jeste li u pravu ili ne, ali je mnogo važnije imati stav i ne bojati ga se javno iznijeti. Znamo to još od vremena antičkih filozofa: javna, argumentovana, nezavisna kritika nema svoju cijenu u demokratskom društvu.”

Nezirović ne dopušta da mu mozak ispije mostarski zvizdan primitivnih podjela i paralelnih palanačkih polusvjetova, da bude utopljen u jadikovku nad činjeničnim poniženjem vlastitog naroda i nad osobno razvaljenim djetinjstvom, da se pretvori u svjedoka-ucjenjivača, u bešćutnog i usiljenog prosvjetitelja, novinara parolaša i pamfletista, suca živih i mrtvih, nego uvijek iznova, čak i kada napusti Mostar, traži svoj vlastiti put k izgubljenom materijalnom i duhovnom zavičaju. On traga za novim urbanim, kulturnim identitetom mentalno blokiranog grada. Nježnom sjetom, brižnim suosjećanjem ali i jasnom kritikom nadvija se na ruševine svoga grada, na pokidane odnose, na karakterne razvaline poput Arklöva, Praljka i sličnih, na svijetle figure poput Alije Kebe. I neumorno se pita može li se što drugo učiniti da se ljudskije živi u Mostaru i u ovoj državi. Jer ako on to ne učini, nitko drugi to neće učiniti umjesto njega. Pritom svjestan da je daleko teže, skopčano s mukama i šikaniranjem, preuzeti osobnu odgovornost, nego slušati i izvršavati zapovijedi. Nije lagano ni Neziroviću ni s Nezirovićem – on se muči s istinom i da još pritom ne mrzi.

———————————————————————————————————————————————————————-

Knjiga “Deblokada grada” je zbirka tekstova, eseja i kolumni koji tematiziraju Mostar, njegovu bližu i dalju prošlost, kulturu te aktuelnu društveno-političku situaciju. Bit će predstavljena 2.8.2018. godine u 2o sat u Pavarotti centru u Mostaru. O knjizi će uz autora govoriti: fra Ivan Šarčević, Nerzuk Ćurak i Asmir Kujović. Moderator će biti Nedžad Maksumić. Muzička pratnja – Elvedin Delić Dela. U ime izdavača – Portal tačno.net i Centar za kritičko mišljenje, Mostar – prisutnima će se obratiti Amer Bahtijar.