Dobro jutro u domovini

Nada Gašić
Autor 28.9.2013. u 06:52

Dobro jutro u domovini

Piše: Nada Gašić

Za početak: u ukrajinskom jeziku riječ domovina znači mrtvački sanduk. Lijes.

Prije nekoliko tjedana objavljeno je da je u pustoši krležijanske Galicije, u zabiti ukrajinskog sela Glibivka, pronađeno groblje hrvatskih KuK domobrana Zagrebačke 25. i Karlovačke 26. pukovnije, dakle matičnih vojnih jedinica u kojima su bojovali likovi iz Krležine Bitke kod Bistrice Lesne. Autori članka smatraju da se radi o prvorazrednom otkriću koje će, kako kažu, vratiti u našu memoriju mrtve hrvatske vojnike koji su pripadali postrojbi koja je zbog svojih podviga i hrabrosti nazvana Vražjom divizijom. I još kažu da ove činjenice o hrabrosti hrvatskih domobrana Krleži nikako ne bi bile mile. Novopronađeno groblje već je pohodio jedan od bivših braniteljskih ministara koji je obećao promptno formiranje stručne komisije koja će u Bečkom vojnom arhivu potražiti popis vojnika, koji su, služeći Vražjoj diviziji, pokopani 1916. kao junaci bitaka na galicijskom frontu na kojem je poginulo milijun i pol vojnika. Grobnice su ondje masovne, križevi na njima istrunuli, s onih preostalih, bezimene pločice s brojevima mrtvih – nestale. Sve donedavno na ovom groblju, koje bi odista moglo biti groblje poginulih hrvatskih domobrana, stajala je kapelica koju su pobožni mještani posjećivali i ondje palili svijeće za pokoj duše umrlima. Jedna od svijeća sedamdesetih godina prošloga stoljeća zapalila je i spalila kapelicu.

Na geografski suprotnoj strani ondašnjeg bojišta, tog istoga Prvog svjetskog rata, isto tako pobožno stanovništvo slovenskog turistički osviještenog sela Kranjska Gora, čuva kapelu koju su neprijatelji naše Vražje divizije, preživjeli ruski zarobljenici, podigli na mjestu na kojem je 1916. godine snježna lavina zasula oko 600 ruskih zarobljenika dok su na visini od 1200 metara pod strašnim zimskim uvjetima gradili cestu preko Vršiča, danas prvorazrednu turističku atrakciju. Kapela se održava i ritualno posjećuje svake godine koncem srpnja, na dan Svetoga Vladimira. Svečani čin počinje u kranjskogorskoj katoličkoj crkvi, a prisustvuje mu većina domaćina i turista. Pred samom kapelicom slijede dirljivi govori slovenskih i pristiglih ruskih političara, zatim opijelo što ga drže pravoslavni sveštenici, a sve završava večernjim sveslavenskim običajem pjevanja i opijanja. Kojih četrdesetak kilometara zračne linije od ove kapelice, u Kobaridu, nalazi se i jedna od najvećih kosturnica i masovnih grobnica iz Prvog svjetskog rata. Kosti, izmiješane. Na tom frontu duž rijeke Soče izginuo je nepoznat broj vojnika. Budimo precizniji, ljudi. Čitavo to područje prekriveno je grobovima, grobljima i križevima na kojima su uglavnom pločice s brojevima. Bezimene, onakve kakve su otpale s trulih križeva na groblju ukrajinskog sela Glibivka.

Premda ovo mjestašce Glibivka najvjerojatnije vuče svoj naziv od značenja riječi dubok/a, treba se prisjetiti i staroslavenske riječi glib – blato. Pa bez obzira bi li se Krleži svidjela hrabrost Vražje divizije, ili bi prema toj hrabrosti bio skeptičan kakav je već bio, ostaje samo strašna činjenica da je 20 milijuna ljudi, koji su poubijani u Prvom svjetskom ratu, pojelo blato. Glib.

Prije nekoliko dana bila sam u toj, kako bi autori teksta poetično rekli krležijanskoj Galiciji. Doduše, ne u Glibivki, već u Lavovu, ili ukrajinski Lvivu koji je centar ukrajinskog dijela Galicije koja danas ima tek svoje geografsko značenje za razliku od onog povijesnog koje je, kao kneževina, stekla još u srednjem vijeku. U gradu pod zaštitom Unesko-a očuvan je jedinstven centralni prostor s netaknutim trgom, ulicama i crkvama u kojima se na udaljenosti od tek stotinjak metara istom bogu mole grkokatolički, pravoslavni, katolički i armenski vjernici. U gradu koji je danas domaćin jednom od najšarmantnijih književnih sajmova i susreta pisaca imala sam čast, kao i u Kijevu, predstaviti ukrajinski prijevod svoga romana Mirna ulica, drvored koji, bar tako sebi laskam, ponešto govori o sjenama jednog posve svježeg rata. Govorila sam u gradu u kojem se, kroz samo stotinjak godina, stanovništvo u potpunosti mijenjalo, iseljavalo i nestajalo: od Ukrajinaca, Nijemaca, Rusa, Poljaka koji su bili dominantni do prije nekoliko desetljeća, pa do jedne od najbrojnijih zajednica Židova u Evropi, zajednice koja je za Drugoga svjetskog rata u potpunosti zbrisana s lica zemlje. Danas, u tom lijepom, gostoljubivom, dobroćudnom gradu, žive uglavnom samo Ukrajinci. Grad je prepun spomenika, što arhitektonskih, što onih kamenih, granitnih, čeličnih, koji čuvaju uspomene na ukrajinskog pjesnika Tarasa Ševčenka, kultnu ličnost livovske i ukrajinske kulture Ivana Franka, šarmantnog Mazoha koji je stekao simpatičnu svjetsku slavu pojmom mazohizam… I još ponekog. Ali postoje i spomenici posvećeni samoj Ukrajini koji u memoriju Ukrajinaca ne vraćaju činjenice iz njezine prošlosti, zato što je nikada nisu ni napuštale. Spomenici tek održavaju trajno sjećanje na jezivo razdoblje umjetno izazvane gladi, koja je ukrajinsko stanovništvo pokosila dvaput za vrijeme sovjetske vlasti: početkom tridesetih i početkom pedesetih godina sad već minuloga stoljeća. Gladomor, ili kako se ukrajinski kaže, hladomor, po podacima Enciklopedije Britannice, odnio je živote oko 4 milijuna Ukrajinaca. Može se, dakle, masovno umirati i masovno nestajati i kad rata nema.

A uza sam veličanstveni trg sa spomenikom u koji su uklesana mrtva lica gladi, otvorena je kavana u koju me otjerala jaka kiša. Pred vratima kavane stoji, zapravo sjedi još jedan kip. Spomenik. Za praznim stolom, s kriglom piva u ruci, sjedi nasmiješeni kip Dobrog vojnika Švejka. I on je bio jedan od onih kojega su po galicijskom glibu vojničke cokule vukle ravno u smrt. Na sreću, njegov je autor, neumrli Jaroslav Hašek, umro prije no što je dovršio svoj veličanstveni antiratni roman i tako nam ostavio vječnu nadu da se Švejk vratio u Prag na svoju kriglu piva, koju nikada, ama baš nikada nije pio sam. Upravo zato uzela sam i ja kriglu piva, sjela uz Švejka i pristojno ga pozdravila: Dobri den, pane Švejk!  Dobri den, pani Gašičova!“, odgovorio je Švejk i upitao me, je li zaista istina da se ni u jednom gimanzijskom programu nijedne države nastale na području bivše Jugoslavije, roman nazvan njegovim imenom ne nalazi u popisu obavezne lektire. Šutjela sam. Što bih mu rekla? On ionako zna da onima koji na tuđoj smrti rado podižu spomenike nisu potrebni antiratni romani i nerado ih daju sedamnaestogodišnjacima na čitanje. Zna on da im se ne sviđa ni Krležina trajna skepsa prema ratnoj hrabrosti. Otpila sam. Pijuckao je i Švejk dok mu je kiša curila niz austrougarske vojničke cokule, iste onakve kakve su istrunule na Krležinim mrtvim domobranima Tvrdak Vidu, Štefu Loborcu, Matiji Križu i Mati Peseku.

Za emisiju Praskozor III programa Hrvatskoga radija,

(Pročitano 25. 9. 2013.)

Nada Gašić
Autor 28.9.2013. u 06:52