Enes Topalović: Aaa, što se Ifeta promijenila!

Povezani članci

• Internet bez adekvatne kontrole: BiH još nema zakon o kažnjavanju zloupotreba na društvenim mrežama
• Ivo Komšić: Herceg Bosna je projekat Franje Tuđmana, zločini napravljeni pod okriljem udruženog zločinačkog poduhvata se moraju priznati
• Papir koji postoji
• Fra Ivo Marković: Biskupe Ratko Periću, istina se živi, istina oslobađa!
• Žbanić na francuskom Festivalu
• Milisav ROSIĆ: DRUGI SVIJET

Davor se razveo sa Ifetom još prije posljednjeg, ako ne zadnjeg, rata sa komšilukom. Zašto – ne pitajte. Naša posla. Nešo, njegov vrli drug iz gimnazije, nije imao pojma ko se s kim rastaje, a ko kako i zašto sastaje. Šatro Šo-ne, dobrica ko kora od kruha, je bio, do ove ili one daske, otkačen i prije komšijskog deranja YU-zakrpe, a poslije ratnog derneka je i normalno prolupo, dibidus i skroz. Ko i sve klimave mašine njegove naravi.

U tom posljednjem YU-BIH ratu, Davor nije bio ni u kakvoj vojsci. Valjda mu nijedna uniforma nije pasala, a ukusima nećemo suditi. Govorio je, džabe, pričao, kazivao, telalio da to nije njegov rat, kao što i nije mogao biti. Rat je bio njihov, pa onda naš, zajednički, po krvi. Ali, kad vragovi, šejtani i demoni hoće, poslije tog rata, uz koji se lijepe sve prisvojne zamjenice, naš se, Ifetin, Davor ponovo tiho oženio nekom raji nepoznatom hudovicom, iz svog naroda, kojih je u Sarajevu bilo kao pečurki poslije grmljavine na Marsu, i na Trebeviću. Svi su to znali, osim Neše. Za njegov razbucani mozak više se ništa novo nije moglo zalijepiti. Iako su se i one ljuštile ipak su neke stare, isparane, blijede slike sjećanja ostale, i farbale Nešine vizije. Šo-ne je živio u svom vremenu, i vilajetu, otkačenih dimnezija, pomiješanih rafa, lagera i ostva, šta ga briga šta je bilo prije a šta poslije rata. Blago onom, vele epski mudraci, koga strefi takva bezbriga, pa mu život postane čista zajebancija, malo šega a malo bogami i šala. A rat, kako vele školovani dušodoktori, koji ratu nisu ni prismrdili, zna i da očisti, logiku iz rasuđivanja. Nešina duša je i bez tih doktora bila čistunica i svi koji su je znali još uvijek su je i voljeli. Stara, bir-prava raja je rado slušala, i navijala, za njegove gegove, izvučene iza onih dimenzija bez vješalica, na koje bi se mogli okačiti.

Sastali su se, oni rado (biva sretno) preživjeli, da proslave dvadesetogodišnjicu mature. Kad priča hoće, a može joj se, za istim stolom je sjedila miješana ekipa, haman hazur da zaigra i zapjeva. Oko tog krakatog, postdejtonskog stola su svečano caklili: Davor, njegova mladolika, nova izabranica, nalik na narodnu jabuku, i na Ifetu, te naš Nešo, i još neke nasmijane face iz prošlosti. Helem, dok su ostali feštali, pričali viceve, i koječime marljivo navlačili pažnju na sebe, ko tijesne farmerke, Nešo se uporno zagledao u Davorovu ženu. Baš buljio u nju, do džigarice.

– Ma, sve nas je ovaj rat promijenio, al’ što se Ifeta promijenila, ljudi moji, k’o da nije ona žena! – zavajkao je žalovito, baš onako kako on zna, obrijana jezika.

Svi su se zgledali, mada bi neki radije zažmirili. Nastao je onaj stidni, šuplji prostor u gluhoj tišini, koji potopi sve kad dođe do kratkog spoja kojekakvih otkačenih dimenzija. I smijeh je prijetio da se odroni, i onaj veliki luster u sali na pognute glave obori. Ali, ipak, svi su se stisli. Ko u nuždi. Ta, nije fora smijati se Neši kad ozbiljno misli. Nastala je situacija, ona gurava, da oproste oni kojima svaka stidna smeta. Davor se vrtio na stolici, kao ringišpil, dok se njegova nova izabranica prelijevala u rumenilu, ko lirska jabuka. Nekada, prije, ove ere, su se svi kleli u Ifetinu i Davorovu ljubav, a sada, dvadeset godina poslije… svi se kunu u ono što ne postoji.

Davor je oborio durbine. I molio zemlju da ga proguta. Ili ispljuje. Iako stolica na kojoj je sjedio nije bila haška, sudio je sam sebi. Sudili su mu i upereni pogledi. Ko puške. Zbog Ifete.

– Ma, pogledajte Ifetu, ljudi! Skroz se promijenila! Svi smo mi nekako stariji, a ona mlađa!? E, da sam juče crk’o ne bih znao da rat može i da podmladi – kitio je Nešo svoju jadikovku.
– Šo-ne, hajmo malo na zrak da ti nešto objasnim! – pozva ga Davor, i tupo i oštro.

Nešo ustade poslušno i pođe za starim drugom. Oni zluradi su prvo pomislili da će ga Davor tući, tako se činilo, ali su se brzo pridružili onima sa dvije-tri čiste, koji su znali da će svom drugu iz školske klupe pokušati objasniti stvari.

– Slušaj, Šo-ne! Ifeta odavno nije moja žena. Kontaš li!? Nema Ifete, jarane! I nemoj, ba, da me više provaljuješ pred rajom! – zasiktao je na kraju Davor.
– Dobro, ba, šta se ljutiš? Kontam. Ni Ifeta nije više ona ista. Vidim i sam da se sve promijenilo, pa što ne bi i ona.
– Sve se promijenilo, moj Šo-ne! I ti si se promijenio – dođe Davoru da zaplače.
– Ama, znam da sam se ja promijenio, pa i ti si malo osijedio, ali kako se Ifeta onoliko promijenila ne mogu nikako da shvatim – iskreno se ibretio Nešo.

***
Na Ifetin grob, iskopan granatom u njenom vrtu u Velešićima, sletje žuti leptir, postaja malo i nestade ga poput sjećanja.