Esad Bajtal: Ovo se domovinom samo zove

Esad Bajtal
Autor 13.10.2021. u 14:43

Izdvajamo

  • Poezija u sretnim zemljama i sretnim vremenima sretnih ljudi, sve to jeste. I čar i divota, i polet i zanos. Nažalost, mi, ovdje, u Ovoj Zemlji, i ovim vremenima, kao svjedoci užasa nedavne kataklizme, nismo od tih ljudi. Rat jeste iza nas, ali slike rata - nisu. One su još tu. Još bolno lebde u živom sjećanju naše raspamećenosti, dajući snažan emotivni naboj našim životima: Žice. Logori. Suze i krv. Sablasne slike glađu i torturom izmučenih kostura živih ljudi. Beskrajne kolone poniženih i uvrijeđenih... Masovna stratišta. Još vriskom vrište upitnici apokalipse i beznađa. Tmasti oblaci tuge još još se vuku nad zemljom bosanskog rusaga[3]. Ima li ikog koga ne boli? Ko ne pati, ne veremi, ne tuži...? I ko teško ne jada za, nekim ne tako davnim, ali za tako boljim, ljudskijim i životno iskrenijim vremenima?

Povezani članci

Esad Bajtal: Ovo se domovinom samo zove

 Foto šg

Ima li svjetlosti

Podnaslov ovog teksta (Ima li svjetlosti) preuzet je sa korica istoimene zbirke pjesama[1] mog prijatelja i strasnog zaljubljenika poezije Zijada Frljka. Riječ je o prvoj zbirci pjesama jednog rudarskog inženjera, inače uže profesionalno specijaliziranog za odgovorni posao geološko-eksploatacionih miniranja. Možda, u teškom vađenju rudače iz tvrde utrobe Zemlje, i ništa lakšem vađenju poetske riječi iz vlastite utrobe (gledano kroz prizmu sokratovske heurističko-didaktičke maieutike i dubinskopsihološke tj., freudovsko-sublimacijski shvaćene poetike stvaralaštva), ima neke uzajamne simbolike. Ali to nije teza kojom bi se, u smislu zadaće njenog propitivanja, dokazivanja ili opovrgavanja, bavio nastavak ovog teksta. Pogotovu što “…nepretenciozna i svojim povodima krajnje poštena”, ova knjiga, kako to kaže jedan od njenih recenzenata, nalazi svoj izraz u “jednostavnim, toplim, iskrenim stihovima”, kojima ne treba nikakav specijalno žanrovski ili strukturalističko-interpretativni pristup.

Stoga, nepretenciozno govorenje koje slijedi, nema nikakve potrebe za fahovski istančanom analitikom ponuđenog poetskog štiva: ni u pogledu kritičkog istraživanja dosljednosti harmoničke metričko-melodijske cjeline, niti u valorizaciji eventualno-normativne koherencije njene jezičke ili aksiološke ravni. Tim prije što svojim podnaslovom (“Pjesme o ljubavi i Bosni”), zbirka “Ima li svjetlosti” više obavezuje, čak neizbježno provocira na jedno, u doslovnom smislu riječi, prizemljenije i društveno-semantički urgentnije čitanje. Pokušao sam se prigodno-svečarski odazvati toj vrsti iza/zova Frljkove knjige. Zato je i kazivanje[2] koje slijedi, realistički obojeno i pisano umakanjem pera direktno u  krvavu mastionicu tek minule bosanskohercegovačke tragedije.

Lijepo je kovati poeziju.

Jer, i najgora poezija još uvijek je mnogo bolja i od najboljeg noža. To je već semantičko-etimološki apsolvirano: sam izraz ‘poezija‘ dolazi od gr. poiesis, i doslovno znači pjesma, a u prenesenom smislu: divota, čar, polet, zanos, ushit

Poezija u sretnim zemljama i sretnim vremenima sretnih ljudi, sve to jeste. I čar i divota; i polet i zanos. Nažalost, mi, ovdje, u Ovoj Zemlji, i ovim vremenima, kao svjedoci užasa nedavne kataklizme, nismo od tih ljudi. Rat jeste iza nas, ali slike rata – nisu. One su još tu. Još bolno lebde u živom sjećanju naše raspamećenosti, dajući snažan emotivni naboj našim životima: Žice. Logori. Suze i krv. Sablasne slike glađu i torturom izmučenih kostura živih ljudi. Beskrajne kolone poniženih i uvrijeđenih… Masovna stratišta. Još vriskom vrište upitnici apokalipse i beznađa. Tmasti oblaci tuge još se vuku nad zemljom bosanskog rusaga[3]. Ima li ikog koga ne boli? Ko ne pati, ne veremi, ne tuži…? I ko teško ne jada za, nekim ne tako davnim, ali za tako boljim, ljudskijim i životno iskrenijim vremenima?

Raspet između neba i zemlje, između dûge jednog i tûge drugog, ratom raspolućenog vremena, autor zbirke, svjestan nepopravljivosti kôbi ratnog dogoda, pjesnički traga za nadom nekog boljeg sutra, u zemlji, u kojoj, da kažem njegovim stihom:

                     Ništa više nije kao što je bilo.

                     Ili, još prisnije, u jednom drugom mjestu, koju stranicu dalje:

                     Ništa mi nije isto k’o prije.

                     Je li to rezignacija, pesimizam, ili samo konstatacija stanja?

                     O čemu je riječ?

Riječ je o času nevoljnog rasprskavanja bolom nabrekle svijesti o tome da se, vlastiti život, diktatom iracionalne obijesti primitivnih i oholih, nevoljno obrušava u ponore besmisla i moralne pomrčine surove balkanske zbilje. To gorko i pogubno saznanje, potpuno transformira i smisleno-egzistencijalno devalvira uobičajeno optimističku percepciju životnog realiteta prosječnog bosanskog čovjeka. Kao pokošen, ruši se red i poredak do juče poznatog i bliskog mu svijeta; svijeta u kome danas više ništa nije na svom mjestu, jer: 

                     I zvijezde noćas drukčije sjaju…, 

kaže nam krajnje rezignirano jedan od onih stihova u čijoj konačnici, na samu površinu svijesti, uprkos upornom potiskivanju uznemiravajuće slutnje, naglo izranja sav užas i tjeskoba nemira egzistencijalno skrhane individue.

Bića bez nade.

                     Zabrinut jesam hvata me strah. 

Psihološki: samo doslovnost životnog beznađa pred kojim se više nema kud, kadra je da, bezobjektnu tjeskobu nejasne egzistencijalne strepnje, pretvori u mučan, opipljiv strah. Strah od života. Ponižen i guran tim strahom, život dospijeva na samu ivicu egzistencijalnog ponora. Ivicu praznine koja zjapi bezdanom. I zove zovom ništećeg Ništa. Zovom nepovrata pred kojim nikakvog zavaravanja više nema. Niti nade u bolji ishod. Neman nadire sa svih strana, a …

                     Nigdje nikog da kaže ‘stani’,
                     Nikoga ne bi da pomoć pruži.
                     Između zemlje i hladnog neba,
                     Samo strvinar grakće i kruži. 

Prometejski prikovanom na tvrde hridi bezizlaza, malom čovjeku našeg vremena, ne ostaje ništa drugo nego da, na usta spisatelja, poluglasom rezignirane skrhanosti, izrida najbolnije pitanje zbirke:

                     Čemu…još da se nadam?

Ovo sudbinski vapijuće “još“, na svojim porazom zgrbljenim plećima nosi cijeli stih, cijelu strofu i cijelu pjesmu. To “još“, svojim životnim prokletstvom, potire horizont svake moguće nade čineći svoju eventualnu upitnost doslovno retoričkom i suvišnom. Da je ovdje pitano sàmo: čemu da se nadam? bilo bi to najobičnije dnevno pitanje; pitanje raspoloživog izbora između datih mogućnosti; pitanje sasvim izvjesne šanse. Ovako, sa ovim gorkim, negativno stupnjevanim “još“, ni šanse ni nade nikakve nema. Ostaje samo goli život, pritisnut između varljivog Išta i oporog Ništa. “Poezija je religija bez nade”, reći će Jean Cocteau. Na tragu tog egzistencijalistički obojenog određenja poezije, razumijem naslov Zijadove zbirke. Vidim cocteauovsko beznađe i rezignaciju kao nešto što izabrani naslov semantički, tj. značenjski i poetički potpuno, i posve nehotice, utemeljuje.

                     Dakle, još jednom: ima li svjetlosti?

                     Nema!

Da je ima, makar i u varljivoj nadi, sāmo bi pitanje bilo suvišno do nebilosti: ne bi ga ni bilo! Tim prije što, u simboličkoj ravni, svjetlo i tama predstavljaju komplementarne i naizmjenične vrijednosti nekog razvojnog ciklusa. Poslije razdoblja tame, po principu dan-noć, dolazi razdoblje svjetlosti. Tu empirijski tvrdu zakonitost, idući tragom povijesnih ciklusa, potvrđuju brojne slike drevnih civilizacija: indijske, kineske, persijske… U svim duhovnim tradicijama Istoka, “kao kozmička objava ili kao unutrašnje prosvjetljenje, svjetlost je uvijek poslije tame (post tenebras lux)”.

Takav je poredak stvari i u Bibliji, i u Kur’anu, i u Ŗgvedi, u buddhističkoj i taoističkoj mistici. U Starom zavjetu svjetlost je simbol života, spasa i sreće kao – Božjih darova. Njoj nasuprot, tama simbolizira zlo, nesreću…, kaznu, prokletstvo, smrt… 

Cijela povijest svijeta, povijest je borbe Dobra i Zla. Svjetlosti i Tame. Boga i Sotone. U islamskoj predaji (24,35)[4] svjetlost je doslovni simbol božanstva. Ukratko, Bog je svjetlost. Stoga je i pitanje svjetlosti, zapravo, pitanje Boga. Pitati: “ima li svjetlosti”, i pitati: “ima li Boga”, isto je. Dakle, pitanje svjetlosti je pitanje Boga; A pitanje Boga, dnevno iskustvo nas uči, jest pitanje pravde. Kaže se: “ima Boga” ili “nema Boga”, u kontekstu etičke procjene nekog ljudskog postupka koji mjerilima životne običajnosti vrednujemo kao pravedan ili nepravedan; dobar ili zao čin.

                     Ali, to su metafizička, perenijalna pitanja.

Zijad Frljak, pjesnik amater[5], zaljubljenik poezije, kao rudarski inžinjer i čovjek tvrdog tla, vokacijski je mnogo bliži fizici nego metafizici. Ali se, ljudski, ne odriče ni jedne. U jednoj živi, drugoj teži. Raspet između Neba i Zemlje, rudarstva i poezije, fizike i metafizike, između sanjanog Nešta i fatumskog Ništa, on igra svoju poetsku igru, svoje zanose, i bdije svoje budne sne, koje ne krije. Obznanjuje ih. Frljak lovi svoje nemirne snohvatice, priča ih, zapisuje i namjenski poklanja: majci, djeci, supruzi, prijateljima, domovini… Zvijezdama, Mjesecu, Vjetru i Travama…; priča nestvarne priče svojih snova! 

                     Ove pjesme, to su moje priče, kaže Zijad.

Priče o  ljudskoj izgubljenosti u neljudskom svijetu: svijetu tame, zla i nepravde. Svijetu bez nade. Svijetu puteva bez putokaza.

                     Dolinom pustom koračam sam…, kaže.

                     Quo vadis?

                     Ulica treća, pa onda desno,

                     Tamo bi trebao biti moj dom…, odgovara, nesigurno nagađajući.

                     ?

                     Ništa jednostavnije do naći svoj dom, reklo bi se.

Ali, nije tako. Istina, dom kao jungovski simbol sopstva, u kome stanuje pjesnik, i kome se tako nehajno-rutinski zaputio, nije daleko. Slijedom gornjeg stiha, tek “treća ulica, pa onda – desno. I to bi bilo sve!

                     Ali, ali…

                     Ali, ali…

Ili još bolje: Eli, Eli, lama asabthani [6] Sve se odvija kao u kafkijanski nestvarno mučnom snu: ulice ima, ali ne i doma, jer nema dojučerašnjih orijentira ni pouzdanog znakovlja prostorne orijentacije:

                     Gdje je desno, pojma ti nemam, 

kaže zastrašujući stih, obznanjujući tako tragičnu izgubljenost Čovjeka u svijetu koji više nije njegov. U kome dojučerašnje elementarne odrednice više ne važe. I ne znače ništa. U svijetu ideologijski derogiranih orijentira i posuvraćenih vrijednosti nasilno iščašene etike, mòra besmisla pritišće naše prolazne zemne živote. Tumaramo izgubljeni u pomrčini. Potûcamo “od nemila do nedraga”. Tavrljamo. I lijevo, i desno! I tamo, i ‘vamo! I gore i dole! Vrtimo se u krug. Izlaza nema! Tapkamo u mjestu. Ako to, zajedno sa Davy Marie-Madeleine, simbolički interpretiramo u ravni kršćanske tradicije Zapada, tek onda shvatamo svu tragiku stihom razbaštinjene desnosti: u ovoj ravni “desna strana ima aktivno značenje, a lijeva je pasivna. Desna označuje budućnost, a lijeva prošlost na koju čovjek nema uticaja”. U Bibliji, obazreti se nadesno,[7] znači tražiti zaštitnika, jer, tamo je mjesto njegovo. “Na posljednjem sudu, to će biti mjesto odabranih, dok će prokleti poći nalijevo. Lijevo je smjer pakla, desno raja”, kaže Davy Marie-Madeleine.

I otud, iz debele pomrčine tog bezizlaza, kao bolni krik u tami izgubljenog, najprije u naslov jedne od pjesama, a onda i na samu koricu knjige, nezadrživo izranja neizbježno pitanje:

                     Ima li svjetlosti.

                     Pitanje bez upitnika.

Tako je knjiga izvorno naslovljena. Naravno, kome je još u toj životnoj tmači do pravopisne etikecije i nekakvih upitnika?[8] Za razliku od autora, i uz sve poštovanje prava na individualni odabir instrumentarija moguće jezičke sugestivnosti, čitalački sasvim slobodno, i hermeneutički razložno, dozvoljavam sebi da naknadno upišem odbačeni upitnik: Ima li svjetlosti? Jer slutim i ćutim neizrecivu kôb u pozadini egzistencijalne neupitnosti tog pitanja. I osjećam sav grč i bol zaludnog traženja svjetlosti (resp. pravde), koje nema:

                     Ima li izlaza iz ovog mraka,
                     Gdje je ta svjetlost, dašak slobode?
                     Zar sve oko nas mora biti raka,
                     Gdje su ti putevi, da nas nekud vode? 

                     Da, “gdje su ti putevi da nas nekud vode”?

                     Gdje, kamo?

“Nekud”, tj. bilo kamo, bilo kuda, samo da se Ovog Ovdje čovjek konačno kutariše* i ratosilja. To je posljednji, izbaviteljski smisao tegobne poetske igre zamjeničkim prilozima koji, izvorno, nemaju svoj stalan leksički sadržaj, ali ga naknadno crpe iz (za)datog konteksta. Ovdje na djelu je epistemološki i sintaktički nesvjestan primjer te vrste: dovođenja priloga (“nekud”), u vezu s pitanjima (“gdje”), koja ih uvode u trikategorijalnu klasifikacijsku ravan (mjesto, vrijeme, način), što, povratno, otvara čitaocu široke adverbijalne mogućnosti u smislu funkcionalne, a u konkretnom slučaju i semantičko-interpretativne ekvivalence slobodnijeg tipa.

Tj. u odnosu na ovo besmisleno nigdje (kome smo samovoljom nacional-paternalističkog usuda nasilno izručeni), i puko nekud, postaje istinsko negdje. Samo tako, uz ovu očajem prizivanu nekud-nost (uprkos njenoj izvorno-jezičkoj neodređenosti), moguće je napustiti tlo tjeskobne neizvjesnosti ovoga “tu”, i u nigdini sanjane nekudnosti pronaći posljednje utočište – iracionalnog spasa. Niče (F. Nietzsche), bi, da je kojim slučajem među nama, cijelu stvar apsolvirao na svoj lakonski jezgrovit i ničeanski ciničan način: oporošću gorčine tvrdog jezičkog iskaza koji nas uči životno provjerenom paradoksu da je, kad već nemamo kud, i kad već nemamo šta: “bolje htjeti i ništa, nego ništa ne htjeti“.

Sve me to podsjeća na neke druge stihove, neke druge pjesme, nekog drugog pjesnika. Na isti mrak, na isto beznađe, na istu ljudsku muku i nevolju. Evo tih prividno drugih, a zapravo, esencijalno istih stihova.

                     Idem putem što se muči da put nađe
                     drveća jedno drugo svim sredstvima guše
                     Dešavaju se ljudskih lica krađe
                     U meni samom cilj je srušen
                     pa grdno zija taj prostor razgrađen 

                     I sunce sāmo sija potkopano
                     Ima li vida iza tog zida
                     Tom crnom stranom bijem se s gavranom
                     a on mi komad po komad otkida
                     i od tih komada sebi kuću zida[9]

                     To su ti stihovi.

Do nijemosti jasni i asocijativno značenjski prepoznatljivi u rečenoj istosti. Pa, ipak, unatoč svoj toj jasnoći, valja izustiti riječ podsjećanja: Razvaljuju nam kuću gavranovi. I od komada Naše Male, Oni bi da zidaju Svoje Velike.

Malo im dosta! Hoće sve. Nama bi da ostave Ništa. Da nas obeskuće. Obezdome. Čine to u ime: Boga, pravde i demokratije!

                     I to je tako otkada nas ima
                     i biće tako sve dok nas nestane
                     A to sunce kad ostane s njima
                     Kao i ja i ono će da pane
                     i zaigraće mu po trbuhu tame[10]

                      Tako govori pjesnik.

A nama preostaje još samo to da, zajedno s njim, i na njegov način, s bolom i rezignirano zaključimo:

                     Eto, zašto, Čovječe,

                     tvog doma još nema!

                     Ni tvoje domovine.

                     Eto zašto još mog doma nema.

                     Ni moje domovine.

                     I eto, zašto,

                     nema Našeg doma.

                     Ni Naše domovine.

                     Ovo se Domovinom

                     samo

                     zove.

———————————————————–

[1] Zijad Frljak, Ima li svjetlosti/pjesme o ljubavi i Bosni, izdavač Rudex d.o.o. Sarajevo, 2002.

[2] Riječ je o proširenoj verziji promotivnog slova, što ga je potpisnik ovog teksta izgovorio prilikom izlaska knjige iz štampe.

[3] rusag, zemlja, država, metateza od madžarskog orsag. Cf. Mak Dizdar, Kameni spavač, Sarajevo, 1966.str. 141

[4] Allah je izvor svjetlosti nebesa i zemlje! Primjer svjetlosti Njegove je udubina u zidu u kojoj je svjetiljka, svjetiljka je u kandilju, a kandilj je kao zvijezda blistava… Allah vodi ka svjetlosti Svojoj onoga koga On hoće…

[5] Riječ ‘amater’ (fr. amateur; lat. amator), nerijetko se koristi u pejorativnom, nipodaštavajućem smislu njene dnevno-jezičke upotrebe. Ta činjenica porađa realnu mogućnost nesporazuma. Otuda i potreba semantičke distinkcije:  riječ “amater” uzimam ovdje u njenom doslovnom, pozitivnom smislu i značenju, kao: onaj koji se bavi nečim (poezijom, književnošću, umjetnošću, sportom,…), iz ljubavi, a ne profesionalno, ne za novac, i ne iz bilo kakve druge moguće koristi…

[6] hebr. “Bože moj, Bože moj, zašto si me ostavio”. Riječi koje je, prema predaji, Isus izustio umirući na križu (Mt. 27, 46;  Mk. 15, 34). Cf. O. Mandić, Leksikon  judaizma i kršćanstva, Zagreb, 1969. Ali, također, zbog razlika u izvorno jezičkoj nijansi navedene formulacije, uporedi i: Biblija, izd. Kršćanska sadašnjost, Zagreb, 1974; Novi zavet,  prev. s grčkog, dr. Dimitrije Stefanović (1985.?); Biblija, prev. dr. Lujo Bakotić, izd. Dobra vest, N. Sad, 1988. Biblija/ Novi zavjet; prev. sa gr. Ruben Knežević, izdavači: Dom štampe, Zenica i BDFBH, Sarajevo, 2001.

[7] Obazrem li se nadesno i pogledam / nitko ne zna za mene / Nemam kamo pobjeći / nitko za život moj ne mari/ (Psalam, 142, 5)

[8] Čisto pravopisno gledano, ispuštanje rečenog upitnika ima svoju normativnu saglasnost. cf. S. Halilović, “Pravopis Bosanskog jezika“, Sarajevo, 1996. str. 62; ili izdanje, 1999. str. 105. Ali, navedeni pravopisni uslov  koji normira (ne)upotrebu upitnika u naslovima nije dat u tvrdom pakovanju, te literatura bilježi primjere njegovog prisustva i u samim naslovima: npr. D. Pajin, “Okeansko osećanje”, Sarajevo, 1990. str. 98, ili “Filozofija modernog doba“III, (ur. A. Šarčević), Sarajevo, 1991. str. 139; itd. itd. Međutim, neovisno o primjerima ove ili suprotne vrste, upitnik, o kome je riječ ovdje, analitički funkcionira ne kao pravopisna činjenica, nego kao semantičko-metaforički fenomen u službi nadilaženja pretpostavljene retoričnosti pitanja na koje se odnosi. Time je isključena svaka isključivost u interpretativnom sagledavanju društvene zbilje i, razložnošću znanstvene uzdržanosti, ostavljena otvorenom mogućnost i drugačijih čitanja stvarnosti kojoj pripadamo, potpuno neovisno o stupnju empirijskog uvjerenja ovog potpisnika u to, da, stvari stoje upravo onako kako ih on sam gore opisuje.

* Tur. kurtarmak “spasiti”; kurtulmak “spasiti se”, otuda kod nas: kutarisati (se), kurtalisati (se), tj. spasiti se, izbaviti se, osloboditi se nekoga ili nečega. Bosanskohercegovački mediji svjedoče o tome kako čitave seoske regije, ostaju bez stanovnika koji odlaze u bijeli svijet, trbuhom za kruhom… Istraživanja pokazuju da čak 62% mladih želi da ode iz BiH, da se kutarišu nacionalnih ideologija i ideologa i da konačno počnu da žive svoj život na koji imaju prirodno i ljudsko pravo. Ovdje im je ono oduzeto. Voljom  silnih “demokrata”, nacionalnih avangardi i svenarodnih “spasitelja”.

[9] Iz pjesme “Napuklo sunce”, crnogorskog pjesnika Branka Banjevića. Cf. Vojislav Minić: “Od etike do poetike“, izd. Grafički zavod Titograd, 1973. str. 40

[10] Branko Banjević, ibid.

Esad Bajtal
Autor 13.10.2021. u 14:43

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija