Faruk Šehić: Uvijek sam htio biti pisac

Sanela Gojak
Autor 25.9.2020. u 17:53

Faruk Šehić: Uvijek sam htio biti pisac

Treći „Razgovor pod sekvojom: Pisci u Zemaljskom muzeju BiH“ upriličen je četvrtak u Sarajevu sa bh. piscem Farukom Šehićem sa kojim je, kao i u prethodna dva druženja sa piscima (Damirom Ovčinom i Mustafom Zvizdićem), razgovarao direktor Zemaljskog muzeja Mirsad Sijarić.

Zašto pisci u Zemaljskom muzeju, Sijarić je objasnio da je to odluka ove institucije i Obala Art Centra, uz finansijsku pomoć Općine Centar Sarajevo, kako bi se književnim djelatnicima u BiH dalo na važnosti jer su oni stvaraoci vrhunskih stvari za BiH.

Predstavljajući Šehića, u uvodnom dijelu „Razgovora pod sekvojom“, istaknuto je da pisac Šehić posjeduje impresivnu biografiju, objavio je veliki broj djela i dobitnik je mnogobrojnih književnih nagrada.

Faruk Šehić je internacionalno priznat autor kojeg mnogi strani kritičari spominju kao jednog od važnijih mlađih evropskih pisaca.

„Šehić je izabran da gostuje u Zemaljskom muzeju BiH zbog toga što mislim da su neke od njegovih knjiga vrhunski kvalitetan prikaz s umjetničke, ali i mnogih drugih strana, jednog perioda koji se teško odrazio na bh. društvo i ovaj dio Evrope,“ rekao je direktor Sijarić misleći na period rata.

S obzirom na to da je Šehić rođen u Bihaću, te odrastao u Bosanskoj Krupi koja se nalazi na prekrasnoj rijeci Uni koja je snažno uticala na život ovog bh. pisca, Sijarića je zanimalo zašto je on poslije rata završio u Sarajevu?

„Da nije bilo rata ja bi vjerovatno živio u Zagrebu ili bi se vratio u Krupu. Studirao sam u Zagrebu do 1992. godine, i onda kad je bio „legendarni april 92.“ odlučio sam da se vratim kući, jer Jugoslavija se raspala. Bio je rat u Sloveniji, rat u Hrvatskoj već traje godinu dana. Imao sam 22 godine. Čitao sam sve što se pisalo u probosanskim medijima. Osjećao sam da ne mogu biti u Zagrebu jer sam znao da će biti rat u BiH. Vratio sam se kući, „uzeo pušku što se kaže“, bio tamo četiri godine“, odgovorio je Šehić.

On je nakon završetka rata jedino mogao nastaviti fakultet u Sarajevu. Komandant Petog korpusa Armije BiH Atif Dudaković je tada demobilisao sve studente borce.

Već je bio Dejton potpisan, Šehić i nekoliko stotina studenata krenuli s više autobusa i okolnim putevima stigli do Sarajeva za četiri/pet dana vožnje.

U Sarajevo su došli 9. decembra 1995. godine, iskrcavši se kod nekadašnje robne kuće „Sarajka.“ U tom momentu u centralnom dijelu grada nije bilo ljudi. 

Kike budalike s radija, postapokaliptični grad

„Kad smo došli u Sarajevo nismo se nadali onome što ćemo vidjeti. Ulazimo preko Ilidže „plavim putem“, gdje dojučerašnji neprijatelji hodaju i gledaju u autobus. Nismo u uniformama, sad smo civili. U Sarajevu nas dočekuje Dom penzionera, zgrada „Oslobođenja.“ To smo gledali na CNN-u, jer kod nas nije bilo novina, klasičnih medija. Na Alipašinom, sjećam se, bio je neki prepriječen veliki autobus na kome je pisalo „sarajevska brigada, doktor.“ A dok tako prolazimo autobusom, zvučna kulisa je Kike budalike s radija,“ prisjetio se Šehić, dodavši da posmatrajući iz ove tačke gledišta to je bio postapokaliptični grad.

U „Razgovoru pod sekvojom Zemaljskog muzeja BiH“, Šehić se prisjetio tadašnjeg Sarajeva za koga ga ne vezuje depresivna slika. Naprotiv ovaj grad mu je ostao u jako dobrom sjećanju. Pa, kaže da je postojala neka cirkulacija energije među ljudima, sve je bilo u nekim podzemnim mjestima. Izlazilo se u „Kuk“ gdje su se održavali koncerti. Dolazile su grupe izvana, Holanđani, Francuzi…Organizirane su izložbe.

„Više sam participirao u kulturnom životu možda nego sada, iako sam čovjek iz kulture. Bilo je dosta underground događaja. Još je Sarajevo bilo pod opsadom. A proces pisanja počinje u sklopu s tim životom. Bio sam u Domu, imao pisaću mašinu „Olympiu, Monicu.“ Moja asocijacija na tu mašinu je film „Svi predsjednikovi ljudi,“ kazao je on.

Najbolji opis rata

Šehićeva knjiga „Pod pritiskom“ za Sijarića predstavlja vrhunac njegovog rada, te kaže da mu je u ovom djelu ubjedljivo najbolje predstavljen opis rata. Te 2004. godine kada je ova knjiga kratkih priča objavljena, na neki način, bilo je vraćanje u 1993. i 1994. godinu sa izuzetno pomiješanim osjećajem muke i savršenog čitalačkog zadovoljstva.

„Pod pritiskom“ predstavlja istinsko iskonsko ratno iskustvo mladog čovjeka od 22, 23 godine u pravom „filmskom ratu“, ali ne idealizirano već onako suštinski pogođeno kako jeste bilo, pa se Sijarić pita da li Faruk Šehić osjeća da je dao glas svojim suborcima koji nisu bile u prilici da javno iznesu ono što su preživljavali?

Uvijek sam htio biti pisac

Šehić se sjetio svog ratnog druga Arifa Žile, montera po zanimanju, koji je pročitao njegovu knjigu i rekao mu da je bilo sve onako kako je napisao. „To je meni najveći kompliment, zato što sam htio da napišem knjigu, koja za čovjeka koji nije bio u ratu, da bukvalno sve vidi, osjeća mirise tih barutnih gasova, da osjeti krv, da može da je lizne…“

Pričajući o ratu, osjećaju odgovornosti kao komandira voda i čete, koga je nazvao kosmičkim osjećajem odgovornosti, Šehić u „Razgovoru pod sekvojom“ kaže da je prestao biti konvencionalni čovjek. „Rat je mene nekom džinovskom lopatom strpao na neka kolica i rekao ti si sad pisac. Ja sam uvijek htio biti pisac.“

Faruk Šehić je dobitnik mnogobrojnih nagrada za svoje književno stvaralaštvo, pa se spomenula i činjenica da ovaj bh. pisac nema zdravstveno i socijalno osiguranje, živi u Sarajevu i nema status umjetnika, na šta je komentar pisca bio: „Sve je to moj izbor.“

Na samom kraju ovog književnog druženja u botaničkoj bašti Zemaljskog muzeja BiH Faruk Šehić je počastio prisutne pročitavši odlomak iz rukopisa romana „Cimetna pisma“ na kome radi već neko vrijeme.

Faruk Šehić je rođen 1970. godine u Bihaću.

Objavio je sljedeće knjige: Pjesme u nastajanju (2000), Hit depo (2003), Pod pritiskom (2004), Transsarajevo (2006), Hit depo, Pod pritiskom, Transsarajevo, Apokalipsa iz Recycle bina / Dodatne scene (2007, 2018), Knjiga o Uni (2011), Moje rijeke (2014) i Priče sa satnim mehanizmom (2018). Književni kritičari ga često nazivaju glasom ‘pregažene generacije’ pisaca rođenih sedamdesetih u Jugoslaviji, koje su ratovi i raspad zajedničke države biografski i tematski obilježili.

Za roman Knjiga o Uni je dobio nagradu Meša Selimović za najbolji roman objavljen na govornom području Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske i Crne Gore u 2011. godini, i nagradu Evropske unije za književnost – EUPL 2013. Za knjigu pjesama Moje rijeke je dobio nagradu Risto Ratković za najbolju objavljenu knjigu pjesama u Srbiji, BiH, Hrvatskoj i Crnoj Gori za 2013./2014. i Godišnju nagradu Društva pisaca BiH za 2014. Dobitnik je i nagrade Premio Internazionale Camaiore 2019. za knjigu izabranih pjesama Ritorno alla natura / Povratak prirodi.

Knjige su mu prevođene na turski, slovenski, mađarski, makedonski, poljski, bugarski, njemački, engleski, italijanski, španski, holandski, arapski, rumunski i francuski jezik.

Sanela Gojak
Autor 25.9.2020. u 17:53

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija