Hasija Borić: Pismo Semezdinu Mehmedinoviću

Hasija Borić
Autor 20.7.2021. u 13:15

Izdvajamo

  • Kao što u Bibliji postoji Knjiga o Jobu, Propovjednikova knjiga, tako bi se u nekoj bosanskoj enciklopediji, literarnoj svetoj knjizi tvoj Me‘med, crvene bandana i pahuljica zvala Knjiga o ljubavi. Hvala ti za nju.

Povezani članci

Hasija Borić: Pismo Semezdinu Mehmedinoviću

Dragi Semezdine Mehmedinoviću!

Pišem ti sa zadnje stranice „Me‘meda, crvene bandane i pahuljice“. Ponegdje sam se borila s dahom, ali je na kraju ipak ostalo dominantno osjećanje ljubavi koja izbija iz svakog pasusa i donosi, u konačnici, smisao i smiraj čitaocu.

Moja generacija se u gimnaziji oduševljavala Salingerom i Hesseom. Teško mi se sjetiti u potpunosti citata iz Demiana, citata koji je zauvijek obilježio moj život, rad u Maloj akademiji na kojoj sam školovala i djecu „s posebnim potrebama“, invalidnu djecu. I da sam imala podršku i istrajala, dobila svoj teatar, na ulazu u moj „Exilium“ bi sigurno stajala ova rečenica. Parafrazim u nadi da nisam iznevjerila njezin osnovni smisao. Svaki je čovjek kao prizma kroz koju se svjetlost prelama samo jednom na jedinstven način, i zato je svaki čovjek poseban i vrijedan naše pažnje.

Čitala sam puno knjiga o egzilu, sve su nekako moje, ali dok sam čitala tvog Me‘meda osjećala sam da su te Hesseove prizme, ta tvoja i moja prizma, svakako ne iste, ali u velikoj mjeri izgrađene od istog kristalnog kamena. Da li su to škriljci iste, naše opustošene domovine, naše zajedničke nesreće, škriljci treperavih duša naše raseljene djece, škriljci krhotina duša žena bosanskih pjesnika, Sanjine i moje, i svih drugih, ne znam.

Najradije bih citirala puno rečenica iz tvoje knjige, da ljude zainteresiram da je pročitaju. Mile me i tako od milja zove „bosanski Dositej Obradović“, aludirajući na moju prosvjetiteljsku potrebu, potrebu da što više ljudi uvedem u ljepotu literature.

Pišeš je u vrijeme nakon što se tvoje srce umorilo i opomenulo te da ovako dalje ne ide.

Ja sam prošla kroz tu rubnu situaciju „biti s one strane života”, doduše na puno drastičniji način, ali dobro razumijem potrebu da se nakon toga ponovno preispitujemo: ko smo, šta smo, gdje smo pravili greške, potrebu da ponovno izgradimo novi sistem vrijednosti, da se izvinemo, pokajemo.

Tvoja knjiga na trenutak mi se učini kao ispovijed, traženje oprosta. Ti se velikim i snažnim rečenicama obraćaš sinu i supruzi, u nadi da ćeš dobiti oprost za nešto za šta se osjećaš krivim. Ovo je tvoje intimno obraćanje njima, ali ti si pisac i sve to dijeliš s čitaocem. A piscu je sve dopušteno. Ti mene kao čitaoca uvlačiš u svoju dramu, stavljaš me u poziciju ispovjednika čija je zadaća da te oslobodi. Kod muslimana samo je On, Milostivi i Samilosni taj koji nas može osloboditi. Ja duboko vjerujem da je Bog ljubav. Tvoj roman je roman ljubavi, dakle vraćaš nas božanskom u nama svojim Me‘medom, zato vjerujem da će ti sve biti oprošteno, ako krivice ima.

Veličanstvena su tvoja obraćanja Harunu i Sanji, tvojoj pahuljici. Volim što Crvenu bandanu počinješ sa „sine“.

Semezdin Mehmedinović

Plaše me interviewi mladih bosanskih pisaca u kojima i pitac i upitani brinu “da slučajno nema patetike“. Pitam se šta se to prošetalo između naših generacija, da li je to samo pitanje definicije patetičnog kao strastvenog, osjećajnog, dirljivog, ganutljivog, potresnog, dostojanstvenog i uzvišenog kako ga razumijem ja, i onog repa definicije na kojem stoji da to može biti i lažan osjećaj, kako ga, možda, razumiju oni. Ipak, pribojavam se da se to generacija koja svoju ljubav tipka preko sms poruka boji ljubavi o kojoj ti pišeš.

Snažno me je potresla slika kad moliš sina da vidiš njegov novi stan u Arizoni, a on ti ne dozvoljava, pita te zašto želiš da ga vidiš. „Želim vidjeti i zapamtiti pogled s tvog prozora“- odgovaraš. Harun podiže ruku na vjetrobran auta i kaže: “Ovo je moj prozor”.

Dijelim ovu sliku s mojima. Evo, ja bih sad protumačila ovo kao tugu bezdomnosti, govorim, a vi biste djeco protumačili, vjerojatno, kao: “Ja sam građanin svijeta, sve kuda se vozim moj je dom”.

„Da, u nekim danima u Berlinu“, odgovara Hana.“ Ali u onim drugim, kad osjećam da je samo Bosna moj dom, drugačije je“.

Pišeš, dragi Sem, da se kaješ i imaš osjećaj krivice što sina nisi na vrijeme izveo iz Sarajeva, nego si čekao 1995-tu, kaješ se zbog njegovog PTSP-a. Prisluškivao si, kažeš, neki Harunov interview u kojem je govorio o tome kako je on kao dijete želio izaći iz Sarajeva, a ti si govorio „Ne dozvoljavam da me iko istjera iz moga doma“.

Ako te mogu utješiti, naša djeca su nam na povratku u Sarajevo nabijala strašan osjećaj krivice što smo izišli.N ikada ga se nisam oslobodila. Neumjesno je, strahovito neumjesno poređenje, ali i moja djeca, koja nisu dugo boravila u ratu, imaju PTSP. Mori nas osjećaj krivice što je po bijegu iz okupiranog Sarajeva jedini sadržaj našeg života bio rat, bosanske novine, Radio Sarajevo, strah i panika. Duše pjesničke djece su slične, i pitam se da li sada postoji onaj bosanski mehlem koji si Harunu privijao u ratu na povrijeđeni prst, da nam svima pomogne. Znam da tvoje dijete, kao i moja djeca pokušava izgraditi oko tijela tvrdu opnu kako bi mogli dalje. Nemam pristup Ivaninom fb profilu, nije me prihvatila za prijatelja, ali mi se javlja puno ljudi da joj prenesem čestitke, tamo je prava spisateljska zvijezda. Prenosim čestitke i kažem: „Sigurno pišeš o ratnoj traumi, o exilu“. „Ne pada mi na pamet, odgovara, ja pišem o ljubavi.“ Vidim da se i ona kao i tvoj Harun bori da potisne traumu. Ali, znam i za ona teška osjećanja kad vide na Titovoj prazne, crvene stolice, instalacije Harisa Pašovića iznad kojih odjekuje bolna interpretacija Aide Čorbadžić: Mehmeda majka budila. O tv prijenosima 11. jula ne smijem ni govoriti. Svi smo mi „tijela ispunjena traumama“

Nebrojene su slike očinske topline poput one kad se igrate sa otpalom trepavicom: Hukni i zamisli želju. Na kojem će prstu ostati? Smjesti je u košulju, uz grudi. Ne mogu se oteti beskrajnim slikama ljubavi: u bolnici gdje se Sanja liječi, zvoni ti mobitel, u lijevom džepu košulje, kraj srca. Javljaš se, Harun.

Slijede teške rečenice: „A od čega ti bježiš, sine?“ „Sine, došao sam da te konačno oslobodim sebe“, mada znaš da to nije moguće. Pišeš da je najkompliciraniji odnos na svijetu otac-sin. Čitala sam ja puno knjiga, i znam za sve Edipe ili inačice mita u iranskoj literaturi, turskoj, o tome sjajno piše Pamuk. Ali, hajde da ja malo budem i feministkinja, mada je za žene bosanskih pjesnika moje generacije kasno da se tako deklariraju. To ti izgleda tako jer su najveću svjetsku literaturu dugo pisali muškarci. A šta ćemo sa odnosom majka -kćer, koji nije ništa manje kompliciran, a nije možda dovoljno opjevan?

I, šta na kraju ostaje, nakon duge vožnje kroz pustinju, vožnje koju si poželio a koju ti je Harun priuštio da bi  nakon infarkta, „trenirao sjećanje“? Ono, kad bismo djeci htjeli ostaviti poruke za vječnost, one bez kojih nikako neće moći dalje u životu, a na brzinu izgovaramo: „Čuvaj se, pazi na sebe, vozi pažljivo, jedi zdravu hranu“.

Svoju Sanju upisao si u vječnost, otkrivši nam šta se dogadjalo nakon njenog moždanog udara. Ni na jedno pitanje, postavljeno od liječnika, nije znala odgovoriti. Ni koji je dan, kad je rođena, koji je datum, šta se dogodilo s njom, ali kad su je upitali: „Ko je ovo?, odgovorila je „Semezdin, moj.“ Tako je odgovorila žena koju nazivaš od nježnosti svojom pahuljicom. I ja tu tvoju beskrajno nježnu potrebu da je tako nazoveš razumijem. Mada su žene bosanskih pjesnika često sve osim krhkog bića pahuljice. Većina njih su stamene stijene koje na svojim leđima vuku teški teret muža pjesnika, brinu za porodicu, podižu djecu, kuhaju, čiste, brinu se za roditelje, vuku teške kese s pijace i plinske boce. Žene bosanskih pjesnika su one koje „ljube majice svog muža, koje su upravo ispeglale i jednu po jednu slažu u ormar“, a bosanski pjesnici uglavnom ne znaju ni gdje se taj ormar nalazi. Žene bosanskih pjesnika nose teške rance na svojim leđima, i u njima kao da nose cijelu svoju kuću, jer može kome šta zatrebati. Tvoja Sanja, nagrizena teškom bolešću, kojoj se ne zna ishod, pita te: „Šta ja mogu učiniti za tebe?” Žena bosanskog pjesnika tiho bi rekla: “Sine, kad umrem, nemojte me sahraniti barem tri dana.” “Zašto, majka?“ “Pa da barem malo odmorim.“ Razumijem zašto Sanja govori da je njen prirodni element voda. Ne samo zato što je žena prapočetak, već i zato što  je jedino uronjena u nju rasterećena svih briga.

Tvoja Sanja staje između tebe i kalašnjikova uperenog u tvoje grudi. Ona ima stotinu lica, od nestašne djevojčice, nježne ljubavnice, do antičke heroine, koja je i svaka žena preživjela bosansku tragediju, opsadu, genocid.

Jednom su pjesnika Borisa Marunu pitali: „Kad će Hrvatska biti sretna zemlja.“- “Kad budu sretne žene hrvatskih pjesnika“- odgovorio je, vjerojatno američki aludirajući na to da bi pjesnici trebalo da budu i plaćeni za ono što rade. Ali mi, žene bosanskih pjesnika nikad ne jadimo zbog toga, jer da smo htjele živjeti u bogatstvu udale bismo se za kakvog zlatara ili tako nekog. Čula sam i čitala da se drugi umjetnici bore za svoj status, oni koji zarađuju stotinu puta više stalno javno protestiraju. A vi uglavnom za knjigu koju pišete godinama ne dobijete ništa, eventualno vam izdavač pokloni desetak knjiga koje onda podijelite prijateljima. S posvetom. I sretni, dugo mirišete svoju knjigu. I mi s vama.

Prijatelj izdaleka te pita kako je S. „On ne pita za moju suprugu, već za S., moju literarnu junakinju. Kako razumijem tvoj osjećaj krivice što si ovu prekrasnu ženu, njeno biće, njeno tijelo u svom pisanju navodio kao S. I to je nešto gdje moja i tvoja prizma s početka mog pisma prelamaju svjetlost “zvjezdanog neba nad nama i moralnog zakona u nama”.

Umiruje me to što vjerujem da Sanji mora krenuti na bolje uz takvu tvoju ljubav.

Ali, vratiću se na kraju na egzil, tu tjeskobu između dva jezika, na engleski u kom su vam se dogodile strašne stvari: infarkt i moždani udar.

Znam ja da si ti stranac svugdje: musliman u Evropi, Evropljanin u Aziji, u Americi ti kažu: ”Go home, Russian.“

I znam da naš identitet nije skamenjen, da ga putovanja i boravci vani obogaćuju, da nas mijenjaju duboko. „Stranac sam čim iziđem iz svog stana“- kažeš. Exil je duhovno stanje svakog umjetnika, mogli bismo reći. Ipak, mi smo od nevolje napustili naš dom, pa ću ti, ne zamjeri, na kraju ispričati malu priču iz mog exila. Kada sam u Beču 1997-e dobila nagradu Karla Skraupa, na dodjeli sam rekla: „Tek sam u ovoj agresiji na moju domovinu shvatila zašto je za neke stare narode, Grke, Rimljane, izgnanstvo bila jedna od najstrašnijih kazni. Čovjek koji je prognan nema ni jezik, ni domovinu, ni rodbinu, ni prijatelje, praktično više i ne živi, jer život podrazumijeva barem mrvu radosti. Tu mrvu radosti podarila je meni gospođa Emmy Werner (direktorica Volkstheatera). Dok sam govorila, ugledala sam je u prvom redu. Kao da se prelomila u pasu i nagnula naprijed jer su je moje riječi pokosile. „Hvala što ste mi omogućili da živim dostojanstveno, kao umjetnica.“ Prvi put sam za sve ove godine vidjela veliku Werner, strah i trepet bečkog pozorišnog života, u nastupu emocije. Brzo se pribrala, izišla na pozornicu i rekla: „Hvala Hasiji Borić. Ali veliki umjetnici ne treba nikad i nikom da se zahvaljuju.“ Još je govorila, ja sam plakala i ne sjećam se šta, a snimak na video kaseti s ove dodjele dala sam pokojnoj Planinki Mikulić za neku tv emisiju. Ubrzo je umrla, kao i moja storija o exilu, ne znam da li mi je stigla vratiti. A trake i tako blijede i nestaju.

Evo nas, vratili smo se. Tuđina nam nije postala domovina, a koliko je domovina postala tuđina? Znam, kada ste ti i Harun krenuli sa jednog mjesta koje je bilo vaša prva adresa u U.S.A., shvatio si da te tamo više nije bilo. Mjesto te zaboravilo. Odsjedili ste minut bez riječi, nešto kao minut šutnje za bivšeg sebe.

A, kad si se vratio, Sem, kako je bilo na Sedreniku? Je li te Sedrenik upamtio? I, šta ti mi ovdje možemo darovati? Sasvim sigurno, barem pjesmu tvog oca rudara: Haj, ja zagrizoh šareniku jabuku.

Kao što u Bibliji postoji Knjiga o Jobu, Propovjednikova knjiga, tako bi se u nekoj bosanskoj enciklopediji, literarnoj svetoj knjizi tvoj Me‘med, crvene bandana i pahuljica zvala Knjiga o ljubavi. Hvala ti za nju.

Hasija Borić
Autor 20.7.2021. u 13:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija