IMAMO LI MI IZDAVAČE?

Povezani članci

• Ferić protiv Hasanbegovića stihovima Goranove »Jame«
• Premijera predstave “Ubili smo mamu, zamalo” 5. novembra u Studentskom kulturnom centru u Beogradu
• Vojislav Vujanović: “Orgijastički kolorit čovjekove povijesti“
• Sjećanja: CAR KOJI JE KLEČAO PRED LJUDIMA
• NATO još jednom pružio ruku BiH
• Dino Mustafić: BIJELI HLJEB NAŠ NASUŠNI

Nedavno sam pišući jedan tekst o političaru koji je doprinio da Bosna i Hercegovina doživi kulturno-civilizacijske promjene promišljao i o izdavačkim kućama u Bosni i Hercegovini nekad i sad.

Vrlo je jednostavno i krajnje razvidno zaključiti da mi danas nemamo u Bosni i Hercegovini niti jednu ozbiljnu izdavačku kuću!? Stravična je to činjenica nekulturne sadašnjice koju živimo. Nažalost, nisam zapazio da je i jedan bh. medij, radilo se o printanim ili audio-vizualnim, ozbiljnije tematizirao ovu tragičnu činjenicu doba čijim smo dionicima. Nije i neće u skoro doba, siguran sam u to. Koga još zanima knjiga i tematika vezana uz izdavanje knjiga? Političari koji jedva sriču govore što su im prigotovili brojni dobro plaćeni savjetnici, boje se kulture, a o umjetnosti misle u koordinatama rijaliti šou-a i vagaju kvalitet kulturne ponude veličinom dekoltea dragih im i predragih pjevaljki.

Sve je to katastrofa društva i države koja nema bukvalno nikakvu kulturnu strategiju za današnji trenutak, a o razvojnicama kulture u vođstvima ovdašnjih političkih stranaka nemaju niti želje niti sposobnosti ozbiljnije promišljati.

Nekada moćne bh. izdavače Svjetlost i Veselina Maslešu, mostarsku Prvu književnu komunu i banjalučki Glas ugasila je logika divljeg kapitalizma kojem neki tepaju, nazivajući ga liberalnim. Nestali su veliki izdavači iza kojih je planski stajala državna razvojna politika u kulturi. Stvoren je prostor za privatnu inicijativu i u ovoj oblasti. Bilo je tu i zanimljivih izdavačkih jezgara, bilo je i ima i zanimljivih izdavačkih pothvata i projekata, ali nikada nije dosegnuta ozbiljnija razina nakladništva koja bi se iole mogla mjeriti sa prijeratnim bh. nakladničkim gigantima poput Svjetlosti i Veselina Masleše.

Nikada poslije produkcijskih bisera mostarske Prve književne komune nisu u naše knjižare i biblioteke došle tako lijepo i moćno dizajnirane knjige kao naprimjer O klasje moje ili Prazno nebo ili Taj čovjek, da ne govorim o genijalnom Kamenom spavaču sa majstorskim grafikama akademika Dževada Hoze… Sve je to, nažalost, prošlost.

A šta je naša nakladnička sadašnjost, o budućnosti ne smijem niti progovarati u ovom tekstu.
Naša je nakladnička sadašnjost limitirana materijalnom pozicijom koju diktira neodgovorna antibosanskohercegovačka (ne)kulturna politika.

Mi zapravo prave izdavačke kuće nemamo ni u jednom bh. entitetu, ni u političko-kulturnom realitetu. Pojedine nam klasične štamparije danas glume izdavačke kuće.

A pisci prepušteni sami sebi zadovoljavaju se da njihova djela budu otisnuta, na makar kakvom papiru, sa poluprimitivnom grafijom. Ilustracije u knjigama danas su, gotovo, misaona imenica. Sve se svodi da pisac nahvata koju marku i ubjedi štampara da za te, više nego bijedne iznose, otisne ono u šta su pisci unosili danonoćja svoje literarne imaginacije.

Imamo li uopće pravo govoriti o izdavaštvu u Bosni i Hercegovini početkom dvadeset prvoga stoljeća?

Nemamo, jer ono što imamo teško da bi prošlo izdavačke rigoroze devetnaestog stoljeća.

Živimo u mraku mnogih oblasti života.

Tako hoće nacionalističke vođe ovog dejtonskog državnog improvizorija.

Ne pitajte više, izdavači su nam preminuli devedesetih godina prošlog stoljeća.

Amen!