IRFAN

Elvedin Nezirović
Autor 15.10.2013. u 07:00

IRFAN

Piše: Elvedin Nezirović

To ljeto je sporo prolazilo. Išli smo na front, držali linije, a onda se vraćali u kasarnu i maštali o završetku rata. Noći su bile vruće, napete, grozničave. Svakog jutra budio sam se osjećajući isti umor s kojim bih i legao. Irfanovo društvo unosilo je tračak svjetla u tminu mog vojničkog života. Znali smo voditi zanimljive razgovore, no većinu vremena smo zapravo pušili travu i opijali se ne razgovarajući ni o čemu. „Ovo mogu izdržati samo napušeni i pijani“, bio je njegov omiljeni epigram kojim je zapravo htio reći – danas to znam – da kao i svijet koji nas okružuje, i mi, ljudska bića, imamo svoje vlastite, unutarnje fenomene, svoja čuda. Jer, kako smo uopšte iz svega toga izašli normalni? Koja logika i koja nauka to mogu objasniti?

Irfan je bio umoran i sit svega. Jednom mi je priznao da se boji kako će svi užasi kojih se u životu nagledao početi uticati na njegovo mentalno zdravlje. Za tri i po godine, prošao je sve akcije i frontove, nagledao se svega i svašta, a onda je odlučio da je dosta herojstva i da treba spasiti ono što se od života još spasiti može. „Naši životi više nikada neće biti ono što su bili prije svega ovoga. Svakim danom se sve teže nosim s tim.“ Tako je govorio kada bi ga uhvatile crne minute, kako smo nazivali trenutke psihičkog rastrojstva u kojima nam se činilo da iz situacije u kojoj se nalazimo nema izlaza, da rat nikada neće prestati i da ćemo skončati ako ne danas onda već sutra, na nekoj ledini jurišajući prema neprijateljskim bunkerima.

Jednog jutra, zatekao sam Irfana na doručku. Zabrinut, otkidao je zalogaje dvopeka i zalijevao ih čajem od šipka. Vidjevši me, pokušao se nasmijati, ali grimasa na njegovom licu više je ličila na trzaj, nego li na osmijeh. Irfan je bio nizak i mršav, s licem ostarjelog djeteta i naivnim pogledom koji se pojavljivao i nestajao, zbog stalnog treptanja. U septembru je trebao napuniti dvadeset tri godine i do tada je ozbiljno planirao da se riješi uniforme. Polagao je nade u oca koji je bio krupna zvjerka u komandi korpusa.

„Ovo je jutros stiglo“, rekao je i preda me bacio plavu kovertu. Izvadio sam papir koji je iz nje virio i pročitao tekst.

„Šta to znači?“, pitao sam.

„To znači da me je pizda izradila!“. Uz kujin sin, pizda je bio Irfanov omiljeni sinonim za oca. „Umjesto da me demobiliše, on me prebacuje u ‘komandu stana’. Šta mu to uopšte znači?“

            „Zvuči seksi“, odgovorio sam. Irfan je ispalio nekoliko psovki kojima je privukao pažnju vojnika za susjednim stolovima, a zatim mi se unio u lice, kao da sam ja taj njegov otac, i nekoliko puta kucnuo vrhom kažiprsta po koverti: „Neću na ovo pristati! Ja ću radije u grob, nego u tu njegovu komandu stana!“
Dok ovo pišem čini mi se da Irfana vidim pored sebe: evo, tu je, ljutit, mrk, ustaje od stola i odlazi, dok ja ostajem da žvačem svoj sendvič razmišljajući još neko vrijeme o njemu i njegovom ocu. Međutim, sjećanje na ono što se dogodilo poslije uporno mi izmiče, ili bi bilo bolje reći da mi izmiče njegova vizualnost, jer zvukovi su još uvijek tu, u mojoj glavi, toliko jasni i upečatljivi da ih mogu prizvati kada god to poželim: pucanj, topot čizama na stubama, vrisak, otkucaji srca (mog?)… Sjećam se i kako mi se okus čaja od šipka vratio u grlo, a tijelo preplavili grč i tjeskoba. Potom se reda nekoliko slika, ali između njih je previše mutnog i nejasnog prostora da bi ih mogao povezati u jedinstvenu cjelinu: krv koja curi s čaršafa na pod, medicinarska klompa na mojoj nozi, zgužvano ćebe u dnu kreveta…
Depešu, koja je u kasarnu stigla u rano ujutro 7. avgusta 1995. godine, još uvijek čuvam. U njoj stoji da odlukom komande bataljona vojnik Irfan Buzaljko dobija prekomandu u jedinicu komande stana, te da naredba stupa na snagu odmah. „Ja ću radije u grob, nego u tu njegovu komandu stana!“, tako je rekao. I tako je bilo.
Elvedin Nezirović
Autor 15.10.2013. u 07:00

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija