Kintsugi-proza posrnulog tijela

Povezani članci

• DNEVNIK ČITANJA: Knjigom protiv neznanja i zabluda
• Milan Kangrga: Obnova ustaškog nihilizma
• PETER HANDKE – SIMBOL DANAŠNJEG SVIJETA
• MIRNO TI MORE NEBESKO, ADMIRALE
• Nacionalna geneza i temeljnica Plevnešovog kozmopolitizma
• Rašid Durić: “Sevdalinka-alhemija duše”- samouzrastanje u spoznaji i sehara istinskog radovanja duše

(Senka Marić: Kintsugi tijela, Buybook, Sarajevo/Zagreb 2018.)

Priznajem da mi je bilo teško čitati prvi roman Senke Marić (Mostar, 1972.) neobičnog naslova: Kintsugi tijela. I to, odmah da kažem, iz (najmanje) dva razloga. Prvi je težina teme: teška i mučna borba protiv opake bolesti. Drugi razlog je sasvim lične naravi. I sâm se, naime, evo već skoro dvije godine, borim protiv slične napasti. Kod neimenovane junakinje ovog kratkog romana (119 stranica) u pitanju je rak dojke, a u pisca ovih redova slična “zvijer” je napala “tečnost života”.

No, kako kaže jedna naša poslovica, svako zlo za neko dobro. Jer, i da nije nesumnjivih literarnih kvaliteta ove knjige, meni bi, u svakom slučaju, bilo lakše “uroniti” u ovaj mračni svijet nego prosječnom, zdravom sretniku koga nije zapala neka od crnih srećaka na nebeskoj lutriji.

Sigurno ste već primijetili tvrdnju da roman Kintsugi tijela posjeduje nesumnjive književne vrijednosti. Takve da ga je čak, i pored mračne teme, teško ispustiti iz ruku. Ali, prvo da neupućenom čitaocu pojasnimo neobičan pojam iz naslova knjige. Autorica ga u uvodu ovako pojašnjava:

“Kintsugi je japanska umjetnička tehnika popravljanja polomljenih keramičkih predmeta tečnim zlatom ili platinom, naglašavanjem oštećenih mjesta, s ciljem da se prošlost predmeta istakne, a ne sakrije…[…] Ističući oštećenja i lomove, kintsugi slavi jedinstvenu historiju svakog predmeta, revitalizirajući ga […] i dajući mu veću ljepotu nego što je inicijalno imao. Kintsugi je nastao iz japanskog osjećanja motainaia – žaljenja za izgubljenim, kao i mushina – prihvatanja promjene.”

Osim što pojašnjava sam pojam, mislim da ovaj pasus na najbolji način opisuje samu bit ove knjige: žal za izgubljenim, ali i prihvatanje promjene. Ovi nas pojmovi lijepo i vješto uvode u neke druge važne aspekte romana Marićeve.

On se, naime, uz više manjih rukavaca, sastoji od dva glavna pripovjedna toka. Jedan se odnosi na bolest: njeno otkrivanje, šok i nevjerica, pa grčevita borba i, na koncu, mirenje s “neposlušnim” tijelom. Drugi narativni tok se odnosi na djetinjstvo, obilježeno nesretnom porodičnom situacijom, ocem alkoholičarem, te osjećanjima usamljenosti i napuštenosti.

No, turobnu stvarnost svako malo “razbijaju” i, na izvjestan način, relativiziraju bljeskovi duha, neočekivana poređenja i metafore, humor i (samo)ironija. Upravo tu, u toj relativizaciji kroz zrca vedrine, leži dodatna vrijednost ovog vrlo vješto kintsugiranog proznog djela. Jer, upravo ove svijetle tačkice u moru zebnje i tame donose prijeko potrebni predah pri gonetanju ove teške i “tvrde” borbe za sastavljanje pukotina posrnulog tijela. One nam, kao prijeko potrebna “odmorišta”, omogućuju da ovaj, temom i kompozicijom dosta složen, roman ipak brzo i s uživanjem iščitamo od korica do korica.

No, u tim, katkad neočekivanim bljeskovima vedrine, ima još nešto. U njima, naime, prepoznajemo i drugu, pasioniranim čitaocima već poznatu Senku Marić: poetesu, autoricu nekoliko zapaženih knjiga poezije, dobitnicu uglednih književnih nagrada. Evo jednog takvog, izrazito poetski intoniranog odlomka pri kraju knjige:

“Sjediš u krevetu. Drugi predmeti su nestali, oko tebe je samo noćno nebo. Crnilo u svojoj dubini čuva tračke plave. Zvijezde su usplamtjeli suncokreti. Liječe se od vrtoglavice, konačno u mirovanju. Meteori plitaju naokolo, uskraćenost dimenzije vremena oslobađa ih usuda brzine. Krijesnice su popadale po tvojoj posteljini, kao mačke koje su došle da te ugriju svojim tijelima.”

Samo ovaj kratki pasus je dovoljan da znate kako imate posla s ozbiljnim piscem. A takvih mjesta ima još – itekako! – u ovoj lirikom “natopljenoj” prozi. Njima Marićeva mučnu atmosferu iz stranice u stranicu polira bez truni patetike ili samosažaljenja kojima je, u nevještim rukama, često obilježena proza sa takozvanim “velikim temama”, kao što je borba sa teško izlječivom bolešću. Kod Marićeve gotovo da nema banalnih “otklizavanja”.

Kad joj zatreba, autorica zna posegnuti i za citatom iz stripa, tog vječitog “razbijača” izlizanih mjesta:

“Znate li vi ono kad je Charlie Brown rekao Snoopyju: ‘Jednog dana svi ćemo mi umrijeti, Snoopy!’ A Snoopy je odgovorio: ‘Istina, ali sve druge nećemo.’

Pogleda te u nevjerici. Izraz lica počne da mu se mijenja. Već si zaspala, ali sasvim si uvjerena da se smije.”

No, sasvim je razumljivo da u ovakvoj knjizi ipak preovlađuju mračni momenti: predsmrtne vizije od slične bolesti oboljele prijateljice, slike žena u crvenim, brokatnim haljinama, te Amazonki, mračne čarobnice Medeje, grčkog boga rata Aresa…

No, ni u najtežim trenucima ova se proza ne pretvara u kukumavčenje. Sve je, i tu, stišano, u pô glasa, suptilno. Rečenice su većinom kratke, sažete, precizne. Ali i u onim dužim, razuđenim, uvijek je sve na svome mjestu. Jasno. Logično. Stilski savršeno. Pa iako se ne slažem s tvrdnjom na koricama ovog Buybookovog izdanja da “Svaki put kada neko u BiH napiše roman to je razlog za malo slavlje…” – ja slavim samo kad neko kod nas napiše dobar roman! – bliska mi je, u istom kratkom tekstu, tvrdnja da je “stil Senke Marić poetičan i minimalističan”. Meni se čak čini da je upravo ta minimalističnost ono što, uz humor, (samo)ironiju i lirska mjesta, “Kintsugi tijela” spašava od klišetiziranosti. Što, ponavljam, pri ovakvim temama nije nimalo lako izbjeći.

Zato neka vas ne zavara skroman obim ovog romana. Radi se o izuzetnoj, veoma značajnoj knjizi (ne samo) savremene bosanskohercegovačke književnosti, ili barem onog njenog dijela koji uspijeva da uprati autor ovih redaka.

I evo nas, nakon svih uspona i padova, u završnom dijelu knjige. Nakon uspješnog liječenja, junakinja odlazi na mjesto na moru u  kome je u djetinjstvu provela mnoga lijepa ljeta. Kraj dostojan vrsnog pjesnika:

“Ostalo je još samo jedno mjesto na koje trebaš otići.Sjedaš u auto. Voziš se na obalu. U ono selo na Pelješcu koje je tvoj istinski dom. Pod nogama ti škripi šljunak. Oko tebe se razmiču vinogradi. Uskom stazom kroz šumu penješ se do kapele na litici. Na susjednom brdu, odolijevajući godinama, stoji tvoje drvo. To je sasvim dovoljan znak. Za leđima ti je kameni zid. U ruci boca već ugrijane vode. Ispijaš topli gutljaj. Zatvaraš oči. Ispod blješti more, plavetnilo koje je sposobno da pjeva, U daljini se naziru otoci, kao ostaci plastelina od kojeg su bogovi pravili zemlju.”

“Bogovska” kintsugi-proza, pa i posrnulog tijela, zar ne?