Kofer

Elvedin Nezirović
Autor 24.5.2014. u 09:51

Kofer

(nastavak priče „Duh moga oca“)

Prije nego sam ušao u autobus, izgrlili smo se, izljubili i rastali sa suzama u očima. Na dugo, jako dugo vrijeme.

Piše: Elvedin Nezirović

Poslije očeve smrti, majka je sve njegove stvari (fotografije, lični dokumenti, notesi, telefonski imenici) spakovala u jedan crveni kofer, s niklovanim čeličnim zaštitama na svakoj ćoši i bravama koje su se otključavale povlačenjem otponca u stranu. Kada smo 29. maja 1993. godine, u haosu rata, napuštali Aveniju, nismo ga ponijeli sa sobom, ali sam ga, na ogromno iznenađenje, zatekao u praznom i potpuno opljačkanom stanu pet godina poslije, po povratku iz izbjeglištva. Da li ga je privremeni korisnik našeg stana u Splitskoj 50 ostavio da ga ja pronađem ili zato što mu, tako iskrzan i u lošem stanju, ni za šta nije mogao poslužiti, vjerovatno nikada neću saznati. Možda je tako i bolje za ovu priču koja želi vjerovati da u svakoj ljudskoj duši, ma koliko bila opčinjena zlom, ima makar zrno dobra.

Otkako se majka udala, 1987. godine, taj je kofer stajao u mojoj sobi. Tu mu je, po nekom novouspostavljenom poretku stvari i odnosa u kući, bilo i mjesto. Moj očuh, Mithat J., u njeg nikada nije zavirio, iako sam prilično siguran da je znao šta se u njemu nalazi. Jednom je ušao u moju sobu dok sam listao očeve fotografije. Nije rekao ništa, samo se zagonetno nasmijao i izašao vani. S druge strane, majka ga od udaje uopće nije spominjala kao uostalom niti bilo šta što je imalo veze s mojim ocem. Njen odnos prema tom koferu, shvatit ću nešto kasnije, bio je metafora njenog odnosa prema vlastitoj prošlosti: htjela ju je potpuno prognati iz svoga života, izbrisati je, zaboraviti, osloboditi se njenih mračnih sila, oduzeti im moć da upravljaju njenim životom. Bio je to uzaludan i neizvodiv proces, jer su tragovi te iste prošlosti bili svuda oko nje, jasni, neizbrisivi i u stalnom dosluhu s njenim sjećanjem.

Očeva lična karta

Ne znam kroz šta je sve majka prolazila nakon očeve smrti, teško mi je i da zamislim. Dugo ju je pratio glas mučenice kojoj je sudbina oduzela pravo da bude poput ostalih žena. Očeva smrt je bila njena stigma, osnovno obilježje njene ličnosti. U vrijeme kada se vjenčala s Mitom, bila je u ranim tridesetim, toliko toga je još bilo pred njom. Kao jedanaestogodišnji klinac pitao sam se kako se uspjela zaljubiti u drugog čovjeka. „Šta je bilo s mojim ocem? Zar ga više ne voliš? Šta će biti sa mnom?“, to su bila pitanja koja sam joj htio postaviti onog julskog dana kada mi je – dok smo hodali prema autobuskoj stanici nedaleko od Crnića, njenog rodnog sela na Dubravskoj visoravni, gdje sam provodio raspuste – stidljivo saopštila da će „Mito doći da živi s nama“. Ta pitanja nikada nisam prevalio preko usana, jer sam se bojao da bi nas mogla zauvijek razdvojiti.

Sve što sam rekao bilo je: „Volim te, mama“.

Jučer sam, po dolasku s očevog mezara, pokazao kofer svojoj desetogodišnjoj kćerki. Govorio sam joj i ranije o svome ocu, istina ne mnogo, tek toliko da ima neku predstavu o čovjeku na čiji mezar odlazi svakoga bajrama. Bila je očarana starim, izgužvanim fotografijama ljudi koje prvi puta vidi. Za nju je to, čini mi se, kao neka igra čiji smisao tek treba da otkrije. Nakon izvjesnog vremena, mislim da je počela shvatati da se na neki način sadržaj tog kofera tiče i njene ličnosti.

Na jednoj od sačuvanih fotografija, napravljenoj u mostarskom matičnom uredu početkom 1976. godine, valjda i jedinoj s maminog i tatinog vjenčanja, na stolici iza oca sjedi njegov prijatelj, Salko Trnovac, koji je sve do smrti, u ranu zimu prošle godine, stanovao u pristojnoj, dvospratnoj kući na drugom kraju naselja. Nismo s njim imali nikakav poseban odnos, rijetko smo se i viđali i zato me je začudilo kada je moja kći rekla: „Znam ovog čovjeka“. Uprla je prstom u njegov kosi osmijeh i potom podigla pogled: „On je živio gore, u naselju. Umro je jel’ da?“ Ne znam zašto, ali bilo mi je strašno žao što nije prepoznala moju majku, svoju nenu.

Zar se toliko promijenila?

Slika s vjenčanja

Moja majka, Jasminka, potiče iz seoske porodice. Roditelji su joj bili dosta konzervativni, odgajali su je u duhu islamske tradicije, ali je ona oduvijek živjela u skladu s ličnim poimanjem svijeta i vremena. Religija je za nju bila apstrakcija, prostor koji se pružao izvan moći ljudskog rasuđivanja, nepoveziv s onim što je uistinu čovjek i njegov život. Uspjela je završiti osam razreda osnovne škole – toliko se, u to vrijeme i u tom okruženju, smatralo dovoljnim za žensku djecu. Vrlo rijetko mi je pričala o sebi i svom odrastanju, još rjeđe o mom ocu. Ako bi ga ponekad i spomenula, glas bi joj odjednom promijenio boju i ton, riječi bi stale, a oči se ispunile suzama.

Trebale su proći godine pa da saznam da su se moji roditelji upoznali na jednom od prvomajskih teferiča na Buni, nedaleko od Mostara. Tokom šezdesetih i sedamdesetih godina prošloga vijeka, takva pučka veselja bila su nezaobilazan dio socijalističkog folklora. Mama je imala nepunih devetnaest godina, otac dvadeset sedam. Vjenčali su se u mostarskom matičnom uredu, dva mjeseca nakon što su predali zahtjev za sklapanje braka (toliko su nekad matičari imali posla). Na dan vjenčanja on je nosio tegetno-plavi sako, svilenu košulju i crnu rolku, ona šarenu haljinu koja joj je sezala do ispod koljena i crne čizme.

Vjenačnje s Mitom, jedanaest godina poslije, majka je obavila u strogoj diskreciji. Nikada nisam vidio njihove slike iz matičnog ureda, niti sam čak siguran da su uopće i postojale. Možda je to bila mamina želja, ne znam. Ono što je sigurno jeste da drugi brak mojoj mami nije samo pomogao da se lakše nosi s bolnom uspomenom na prethodni, nego joj je, prije svega, omogućio da u društvenom smislu postane poput drugih žena.

Moj očuh, Mithat J., ili Mito, kako smo ga svi zvali, bio je pet godina mlađi od moje majke. Porijeklom iz jednog sela u Buturović Polju, Mito je bio brat mamine prijateljice H., koja je stanovala dva sprata iznad nas i koja je također bila udovica i samohrana majka. Imao je izučen bravarski zanat, ali je za život zarađivao na sve druge načine: prodavao je jaja i orahovu jezgru na Tržnici, jedno vrijeme se bavio i preprodajom polovnih automobila, a dvije posljednje predratne godine radio je u vulkanizerskoj radnji nekog Džidića u naselju Rudnik.

Mito je imao starijeg brata, A.-a, dosta teškog i naopakog čovjeka, koji je uživao u tome da mu zagorčava život. Volio je da ga ogovara, čak i preda mnom, ali najviše pred maminim roditeljima i braćom, nastojeći ga ocrniti onoliko koliko su mu to dopuštali njegova perfidna mašta i iskvaren karakter. Zbog toga su se stalno verbalno sukobljavali, prekidali sve odnose pa ih onda uz sestrino posredovanje ponovo uspostavljali. Te stalne svađe i nesporazumi davali su njihovom odnosu jednu vrstu mitske tragičnosti koju srećemo kod Abila i Kabila, ili recimo kod Romula i Rema. Ne znam da li je to bilo zbog A.-ovih laži, ili zbog nečega drugog, ali majčinim roditeljima se Mito nikada nije uspio dopasti.

Na svu sreću, sličnost između braće J. bila je samo fizička: bili su mršavi i krhki poput Giacomettijevih statua, omaleni rastom, upalog lica, modrih podočnjaka i rijetke, ali oštre brade, koja im je nicala samo oko usana i ispod zolufa. Kada su hodali, glava im je pomalo padala prema naprijed, pa je izgledalo kao da im nekakav teret visi o vratu. U vrijeme dok je Mito bio zatočen u koncentracionom logoru Heliodrom, od jula 1993. pa do aprila 1994., bilo mi je teško gledati A.-a jer me je tako neodoljivo podsjećao na njega. Mislim da je i moja majka osjećala isto.

Mito je imao dosta čudne navike, koje bi tu i tamo došle u koliziju s našim načinom života i normama ponašanja na kojima je, pogotovo u mom odgoju, a poslije i u odgoju moje polubraće, insistirala majka. Ponekad je, recimo, ležao na trosjedu u dnevnom boravku, držeći ruku u gaćama. Ili bi psovao bez ikakvog povoda, onako, uzgred, smijući se. Osim tih psovki i onih nekoliko riječi koje je izgovorio dvadeset devetog maja 1993. gotovo da i ne pamtim ni jednu drugu njegovu riječ. Od svega što je govorio nije ostalo ništa korisno i važno, sve se izlilo u bezdan zaborava i nestalo bez ikakvog traga.

Jedne večeri, nedugo nakon što je majka otišla na spavanje, a nas dvojica ostali gledati fudbalsku utakmicu u dnevnoj sobi, Mito se digao s trosjeda na kojem je cijele večeri ležao i bez ikakvog prethodnog objašnjenja ili najave, ubacio porno film u videorekorder. Tako bi znao ustati usred nekog ozbiljnog razgovora s prijateljem i iz latice izvaditi šah, zatim se vratiti na mjesto na kojem je sjedio, postaviti ploču i početi redati figure, a da ga uopće ne bi upitao da li mu je do igre. Niko se s njim ne bi prepirao i kakve bi uopće svrhe bilo prepirati se? Mogao sam tada imati trinaest ili četrnaest godina, ustao sam i otišao na spavanje, ali ne zato što sam imao nešto protiv pornografije, već naprosto zbog toga što mi se gledanje filma u njegovom društvu činilo toliko odvratnim da sam imao osjećaj da ga više nikada neću moći pogledati u oči.

Mitu nisam nikada uspio zavoljeti, mislim da, uprkos svemu, nije ni on mene, ali smo u ime ljubavi koju smo i jedan i drugi osjećali prema mojoj majci, svakoga dana davali sve od sebe da naša mala zajednica funkcioniše na najbolji mogući način. Pa ipak, naš odnos i, prije svega, njega kao ličnost, bilo bi nemoguće razumjeti bez onoga što se dogodilo tog, već pomenutog, dvadeset devetog maja 1993. godine.

Ustajem od kompjutera i prekidam načas ovu ispovijest. Potrebno mi je da malo razmislim o onome što sam do sada napisao kao i onome što tek namjeravam napisati. Još uvijek nisam siguran kako bi ova knjiga trebalo da izgleda i o čemu bi sve trebalo da govori. Ne zamaram se, niti mi je uopće važno, da li će je neko čitati kao moju autobiografiju ili na neki drugi način, kao roman, recimo. Ono što znam jeste da je nemoguće zapisati samo ono što se dogodilo, prije svega jer je granica između sjećanja i mašte krhka i maglovita, često čak i neodrediva. Stvari u retrospekciji uvijek izgledaju drukčije: često vidimo ono što bismo htjeli vidjeti, a ne ono što je zaisto bilo. No, koliko je to zaista bitno za književnost? Ja na to gledam ovako: postoje priče kojima se moraju dati riječi – ovo je jedna od takvih i to je sve što me zasad zanima.

S prozora moje radne sobe vidi se u travu zaraslo dvorište našeg prvog komšije Ivana Bogdana. U njegovoj kući bez prozora ptice već godinama svijaju gnijezda. Ivan je Hrvat, koji je od 1993. izbjeglica u mjestu Polog, povrh Mostara, odakle i potiču njegovi preci. Ponekad dođe, počupa travu, okopa trešnje u bašti i prespava u maloj, vlažnoj sobi na spratu. Kuću ne želi da proda, a novca nema da je obnovi i u nju useli.

Kada je otac, prije više od četrdeset godina udarao temelje mom današnjem domu, naselje je bilo skoro potpuno pusto. Danas, gotovo da i ne možete pronaći mjesto gdje biste mogli zabiti kramp. Većina kuća je sagrađena u posljednjih dvadeset godina, nakon rata, dobar dio njih nelegalno, bez odgovarajućih dozvola, ali uz prešutno odobravanje države. Moj najbliži komšiluk ipak čine starosjedioci – Mirsad, trgovački poduzetnik,sin amidže Avde i brat poginulog borca, mog rođaka, Ekrema; policajci Nijaz i Zijad Tucaković, njihova majka, supruge i djeca; tu su još i penzioneri Mujo i Šemsa Penava, roditelji poginulog borca, Adisa, njihovog sina jedinca.

Kao i u cijelome gradu, i ovdje je posljednjih godina izniklo nekoliko kafana i kladionica. Po cijele dane u njima vise besposleni mladići, odmjeravaju prolaznike svojim gangsterskim pogledima, uvijek spremni da izlete van i polome vam kosti ukoliko im nešto dobacite. Ljudi prolaze ulicom pognutih glava kao da je to normalno.

Nikada nisam mislio da bih se mogao navići na život u predgrađu. Istina, Avenija mi nedostaje, tamo sam ostavio najljepše godine, ali je život ovdje pustio korijenje. Mirno je i tiho većim dijelom dana, što je jako važno ako se bavite poslovima koji to i zahtijevaju. Uostalom, prestar sam da nešto mijenjam i počinjem iz početka. U ljetna predvečerja sjedim na terasi, ispred kuće, i gledam prema pruzi koju zaklanjaju veliki naftni silosi. Kada začujem kloparanje točkova po čeličnim šinama, prisjetim se one davne majčine fraze živjeti, a ne posmatrati život. Nisam siguran da li je još uvijek u potpunosti razumijem, ali je izgovaram oprezno i s dosta pažnje, kao da rukujem vazom od skupocjenog porculana.

Zatvaram kofer s očevim stvarima i ponovo sjedam za radni sto. U sjećanje prizivam dvadeset deveti maj 1993. godine. Dvadeset dana poslije izbijanja sukoba između Armije RBiH s jedne i HV i HVO-a s druge strane, nakon danonoćne torture vojnih policajaca HVO-a koji su naš mirni dom na Aveniji pretvorili u pogon za proizvodnju panike i straha od smrti, odlučili smo se pokušati prebaciti u očevu kuću u Kočinama. Plan je bio domoći se jednog od tri autobusa što su, u organizaciji Crvenog krsta i uz pratnju UNPROFOR-ovih vojnih transportera, već dva dana prevozili civilno stanovništvo s jedne na drugu obalu Neretve. Nije to bio nimalo jednostavan poduhvat obzirom da je plato ispred nekadašnjeg Đačkog doma, odakle su autobusi kretali, još od ranog jutra bio preplavljen uzavrelom masom ljudi koji su čekali priliku da se domognu dijela grada pod kontrolom Armije RBiH.

Zahvaljujući jednoj medicinskoj sestri, moj petogodišnji polubrat Jasmin i majka, koja je tada već bila ušla u deveti mjesec trudnoće, taj put – u kakvu-takvu slobodu, mislili smo – prešli su u ambulantnim kolima Crvenog krsta.

Ja i Mito smo pokušali ući u posljednji, treći autobus.

Kada je nakon višesatnog čekanja na nas dvojicu došao red da se ukrcamo, jedan od dvojice vojnika HVO-a koji su stajali na ulazu i kontrolisali putnike, naredio je vozaču da zatvori vrata. Bio je to krupan, kratko ošišan čovjek u četrdesetima, glatko izbrijanog lica i plavih, neprijateljskih očiju. Imao je čvrstu, četvrtastu bradu i okrugao, izbačen trbuh nalik grbi kamile. Mito je upro svoj molećivi pogled u njega i, stavivši svoju tanku, žilavu ruku na moje rame, rekao: „Želja, ako Boga znaš, pusti bar još ovog malog.“

Skoro godinu dana poslije, odmah po njegovom izlasku iz logora Heliodrom i nekih mjesec dana prije njegove smrti, dok smo jedne večeri sjedili pod kruškom u dvorištu njegove porodične kuće u Buturović Polju, pitao sam Mitu ko je bio taj Želja. „Jedan što je svake nedelje prao auto u Džidićevoj autopraonici“, odgovorio je. „To je bio čojek koji ti je spasio život“.

„Koga da pustim?“, pitao je vojnik. „Njega?“, tu je svojim dugim prstom pokazao na gustu čekinjastu bradu koja je prekrivala moj podbradak i onda nastavio, s omalovažavanjem: „Nije on mali, vid mu brade, čim pređe tamo jamiće mitraljez“.

„Haj Želja molim te! Njemu je samo šesnes godina. Dijete je to još bolan.“

Iza veselog izraza na licu, vojnikove oči su bile hladne. Do tada je obavljao svoj posao grubo i bez riječi, a ako bi se njemu ili njegovom kolegi neko i usudio obratiti, izvodili bi ga na stranu i ne bi mu dopuštali da ponovo stane u red.

Oko nas se razlegla tišina. Ljudi su u nevjerici stajali i gledali šta će se desiti. Jedan trenutak, dug kao vječnost, ništa se nije čulo, ni riječ, ni kašljanje, ni dječiji plač – ništa, osim jednoličnog brektanja dizel motora i sporadičnih pucnjeva negdje u daljini.

„More jedan, ili ti ili mali, dvojica nikako“, rekao je napokon.

Zbunjen i uplašen, pogledao sam u očuha, koji mi je u tom kratkom času našega rastanka uputio osmijeh prepun neke unutarnje topline kakvu nikada ranije nisam kod njega osjetio, kao da mi je, za uspomenu, želio dati jedino vrijedno što je u tom trenutku imao kod sebe. Prije nego sam ušao u autobus, izgrlili smo se, izljubili i rastali sa suzama u očima. Na dugo, jako dugo vrijeme.

 

Elvedin Nezirović
Autor 24.5.2014. u 09:51