Milan Ivanović
HRVATSKA NAGRADA ZA MIR

Povezani članci

• Olga Lalić-Krowicka: SA TESLOM U SRCU
• KEMO
• Sinoć su opet padale Mostarske kiše
• Promocija knjige “Istina iza vrata” autora Zlatka Dizdarevića i Tomislava Jakića
• SJETNA ODA ZAJEDNIČKOM ŽIVOTU
• PULJIĆEVO POETSKO SLIKARSTVO I SLIKARSKA POEZIJA ili o umjetnosti autora Vinske mušice

HRVATSKA NAGRADA ZA MIR" />

Ispod, naoko, jednog tehničko-deskriptivnog naslova Ivanovićevog rukopisa Hrvatska nagrada za mir, krije se, zapravo, mnogo ozbiljnija autorska intencija angažmanskog, racionalno vođenog napora, zagovaranja i spisateljske podrške – kulturi mira.

Mir, kao socijalno-individualna kategorija i želja, povijesno gledano, stari je san mudraca vazda nemirnog, ratnim stradanjima i nasilju izloženog čovječanstva. U tom smislu, mir među državama, ali i unutar-društveni građanski mir, simboli su želja, htijenja i konačnog ostvarenja – mira srca. Jer, samo u miru, čovjek i čovječanstvo, imaju šansu da napreduju i grade životno smislenu, odnosno, ljudski sretniju budućnost i sebi i onima koji – tek dolaze.

Živjeti u miru sa sobom i sa drugima, prastara je ideja filozofskih, pacifistički nastrojenih umova dalekog istoka. Evo par primjera podsjećanja na to.

Kineska filozofija Velikog mira (Taiping), izraz je zagovora potpunog društvenog sklada, kao posljedice savršene smirenosti u vladanju carstvom. Ali i pomirenošću s prirodom.

Yu Veliki (kineski 大禹, pinyin Dà Yǔ; oko 2200. – 2100. pr. Kr.), „uređuje svijet pomirujući vode i zemlju“, čineći time život i ljude mirnijima. Grad vrba, kineskih tajnih udruženja, zove se Kuća velikog mira (Taiping chuang), i simbol je „mira središnje, rajske države oslobođene svih nemira svijeta“. U Egipatskoj knjizi mrtvih, jedna plovidba vodi u Grad mira.

Možemo nizati i nabrajati ideje Velikog mira od arapskog Sakînah, hebrejskog Shekinah i one Pax profunda Rosenkreuzera, pa sve do Kristovig mira (duhovne kontemplacije) i indijskog shânti (traženje unutrašnjeg mira), budhističkog shântipada (stanje mira), itd. itd.

Ukratko, uspostavljanje mira znači gašenje nemira i strasti, kako ličnih tako i kolektivnih, kao untardruštvenih tako i međunarodnih odnosa.

Na tom širokom pacifističkom tragu i ovaj rukopis Milana Ivanovića, sadržajno i intencijski, valja čitati kao racionalni napor autora da se ljudska kategorija mira promoviše i nametne kao neizbježna životna tema, s jedne, te, kao svjesna misaona tendencija i politička praksa, s druge strane. Posebno ovdje, regionalno, gdje još tinja žar plemenskih nemira i ishitrenih, autističnih i nadmenih, desnih klero- i etno-politika.

Izabrani tematski okvir („mirovne nagrade“) i inventurni pristup fenomenu mirovnog poticanja (nagrađivanja) u svijetu i kod nas, izraz je autorskog pokušaja da se pažnja javnosti okrene toj humanoj problematici, s ciljem podizanja svijesti o lokalnoj i planetarnoj važnosti i neizbježnosti mira, ukoliko čovjek želi sačuvati ideal ljudskog dostojanstva. A može to samo: a) poštovanjem Drugoga i, b) samopoštovanjem, koje je logički i psihološki uslov svih uslova. Jer, onaj ko ne poštuje sebe, nesposoban je poštovati drugoga. Kao što se, na sveprožimajućem putu dijalektike življenja, nepoštovanjem drugoga automatski podriva vlastito poštovanje, tj. samopoštovanje.

Ukratko, neizrečeni, implicitni motto ove knjige je „biti čovjek da bi drugi bili ljudi“. To je aksiom koji treba da vrijedi i na individualnoj i na kolektivnoj ravni. Odnosno, to je temeljni, sadržajno sintetički i etičko-moralni stav autora ovog pacifistički impregniranog rukopisa.

Brojne su pretpostavke njegovog ostvarenja. Od održivog razvoja, demokratizacije obrazovanja („proširiti prostore znanja većine građana“), demonopolizacije upravljanja privredom i društvom… do društveno svrhovite intelektualizacije, ljekovite etikizacije i svjesne estetizacije življenja, kako lokalne, tako i najšire društvene zajednice. To je racionalni put izlaska iz iracionalnog „vrijednosnog kaosa“ s kojim se svakodnevno sudaramo na sve životne strane naše jeftino otužne životne fenomenologije.

Ali kako do svega toga? u vremenu sveopće manipulacije, politizacije i loše, namjenski ideologizirane klerikalizacije pojedinca i društva.

Naravno, apotekarski precizan recept izlaza ne postoji, ali njegova logička neophodnost da se naslutiti u nekoj novoj filozofiji i pedagogiji praktične, javne samokritike nekritičkih struktura moći. Tačnije, aktualnih nosilaca idejno zaslijepljene etno-vladavine.

Kažu da prilika čini čovjeka.

Ako je to tačno, onda nam, da bi sebe ljudski sačuvali, i same prilike valja učiniti ljudskim. Valja nam govoriti i ponašati se ljudski u svakoj prilici. Bez toga, prilike su samo smišljeni izgovor za vlastitu neljudskost. Odnosno, ne čine prilike ljude lošima ili dobrima, nego, samo pokazuju kakav ko – zaista jeste. U tom smislu prilike su samo ljudsko ogledalo. I ništa više.

A samokritika traži moralno odvažan pogled u to ogledalo. Promjena stanja mora početi vlastitom promjenom. Tek kad sebe (samokritički) promijenimo možemo tražiti i očekivati promjenu od Drugog. Sve drugo je iluzija licemjerje i laž. Niko ne može promijeniti drugoga. Ali, svako može promijeniti samoga sebe. Ako hoće. I tek kad svako učini ono što može da učini, bićemo svi na dobitku. Dakle redoslijed poteza je sljedeći: Samokritika. Povjerenje, Pomirenje, Istina, Mir.

Zašto?
Zato što:

Samokritika vodi – povjerenju.
Povjerenje vodi – pomirenju.
Pomirenje vodi – istini.
Istina vodi stabilnom – miru.